novinarstvo s potpisom
Marinko Čulić
Niknula su tri svježa humka na groblju hrvatske borbe protiv korupcije. Nedavno su u Zagrebu izrečene tri presude dvojici najpoznatijih stanovnika tog groblja, Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću, dvije oslobađajuće i jedna praktički oslobađajuća. Naravno, digla se velika buka u javnosti i zaredala je kiša otrovnih kritika, većinom sasvim opravdanih i dobro obrazloženih, ali, pokazat ćemo poslije, nijedna nije cjelovita i suštinska. [Read more…]
Ivica Grčar
Prvo Županijski sud (najčešće u Zagrebu) donosi presude, zatim ih Vrhovni sud potvrđuje, da bi na ”trećoj razini” Ustavni sud te iste (pravomoćne!?) presude ukinuo!
A nakon ukidanja sudski postupci se moraju ponoviti!
Da bi prethodno pravomoćno osuđeni mogli dokazati da je njihova osuda bila ”jedna konstrukcija”, izjavio je Ivo Sanader. [Read more…]
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”.
Piše to Davor Ivanković u ”Večernjaku” kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – ”svaka mu je subota bila radna” – bio traumatičan jer je ”teško podnosio pisanje Feral Tribuna”. A Tuđmana su zvali ”diktatorom”, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te ”satire” nije pala ni dlaka s glave.
Nije ni mogla, znaju to dobro i ”Večernjak” i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava.
Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše ”Jesmo li se zato borili?”, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”.
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu. Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio ”Feralovce”, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su ”Feralovci” doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: ”Tuđmanu ne pakirati”. Da, poučak ”F. T.-u ne pakirati!” mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama Feral Tribuna?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Pišu: Anteja Ujdur i Drago Pilsel
Foto: Glas Slavonije
Novinarka Helena Puljiz nakon osam mučnih godina 31. ožujka dobila je nepravomoćnom Odlukom Općinskog suda u Zagrebu parnicu protiv Republike Hrvatske. Put do presude bio je dugotrajan, iscrpljujući i iznimno traumatičan radi neprestanog uznemiravanja od strane agenata Središnje tajne službe, a državu će koštati minornih 130.000 kuna. Obznanjeno je to na press konferenciji u petak, 4. travnja, u Novinarskom domu u Zagrebu.
O predmetu su se očitovali i dali joj podršku: bivša Helenina odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka i potpredsjednica HND-a Slavica Lukić.
Pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su je, podsjetila je Puljiz, u jesen 2004. godine “prljavim metodama” (prijetnjama, ucjenama, podmićivanjem i psihičkim maltretiranjem) prisiliti da kao novinarka špijunira za njih vlastite kolege, političare i strane veleposlanike te da u medije plasira ”prljave priče” prema njihovoj narudžbi. Pokušali su je zloupotrijebiti i u izbornoj kampanji u izborima za predsjednika u kojoj se Stjepan Mesić kandidirao za drugi mandat.
Helena, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te je sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude. Okupljenim novinarima obratila se s gorčinom na usnama te je dala naslutiti da se radi o svojevrsnoj ”Pirovoj pobjedi”. Zadovoljna je, ipak, kaže, što joj se nakon deset godina ukazala pravna država, no žali što Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti nije progonilo njezine progonitelje, što je trebalo učiniti.
”Na sudu sam dokazala da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled i da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, rekla je Puljiz, koja je danas urednica rubrike Svijet na tportalu, a u vrijeme špijunske torture bila je prisilno nezaposlena unatoč dotadašnjim profesionalnim uspjesima.
”Presudom nisam u cijelosti zadovoljna, ali se neću žaliti jer je nesporno utvrđeno ono što sam od prvog dana tvrdila: da su mi učinili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, istaknula je. Napomenula je da je, dok su se tajne službe njome ”bavile”, u pozadini u punom jeku bila operacija pljačke hrvatskih građana, danas poznatija kao afera Fimi medija. Ivo Sanader, koji je tada bio premijer, povezivao ju je s organiziranim kriminalom nakon što je državnim tijelima prijavila što rade agenti njegove tajne službe. ”Svi dokumenti u mom slučaju nose oznaku države tajne i službe do danas tvrde da ne postoji moj dosje i da me nikada nisu nadzirali”, istaknula je kolegica Puljiz.
Sud je, između ostalog, ustvrdio da su agenti POA-e postupali protuzakonito, da su novinarku vrijeđali i omalovažavali, prijetili joj te da su svojim postupanjem povrijedili njezino ustavno pravo na slobodu i osobnost (članak 22. Ustava RH). Agenti POA-e povrijedili su Helenino pravo na poštovanje obiteljskog i osobnog života te na dostojanstvo (članak 35. Ustava RH). Pokušali su joj ograničiti pravo kao novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji (članak 38. Ustava RH).
”Agenti POA-e postupili su suprotno odredbama članaka 14. i 15. Zakona o sigurnosnim službama, obzirom da nisu dobili prethodni pristanak tužiteljice za obavljanje obavijesnog razgovora niti pristanak na snimanje, a niti su od Ministarstva unutarnjih poslova zatražili da s tužiteljicom obave obavijesni razgovor te su je prisiljavali da bude tajni suradnik sigurnosne službe što je izrijekom zabranjeno… Sve to zaslužuje osobitu društvenu osudu obzirom da se radi o tijelu u koje svaki građanin mora imati povjerenje da će u svom postupanju poštovati zakonske propise i ustavna prava pojedinca”, stoji u izvatku iz obrazloženja presude.
Tijekom osam godina trajanja parnice izmijenile su se četiri sutkinje, a pravoga suđenja nije ni bilo do 2011. godine, tvrdi kolegica. Kada je slučaj dodijeljen sutkinji Jasni Šoljan Andrašić, ona je u cijelosti iznijela dokazni postupak, ali je i ona maknuta. Parnicu je nastavila sutkinja Ana Merlin Božičković koja je, naposljetku, i donijela presudu. Saslušano je 12 svjedoka, a među njima su bili i najviši državni službenici: Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivan Jarnjak, Furio Radin i Vlatko Cvrtila. Helena je prošla i dva mučna zdravstvena vještačenja.
”Dokazala sam da su mi agenti tajne službe ugrozili zdravlje, život i ugled. Na osnovi ugroze zdravlja sud je dosudio da mi RH treba isplatiti 100.000 kuna, a na osnovi štete po profesionalni ugled kao novinarki 30.000 kuna. Na taj dio presude Državno odvjetništvo može se žaliti, no ne i na ostatak jer su priznali odgovornost za ono što su mi učinili agenti tajne službe”, istaknula je Helena Puljiz.
Njezina bivša odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt kazala je da je u ovom postupku važno da je nakon šest godina parnice Državno odvjetništvo priznalo odgovornost RH za štetu koju su pripadnici obavještajne službe svojim protupravnim djelovanjem počinili, a ne minorna visina odštete.
”Helena Puljiz je bila suočena s hipokrizijom hrvatskog društva i politike. Oznaka tajnosti s njezinog slučaja nikada nije skinuta, iako se to sudskim putem tražilo”, rekla je Škare Ožbolt te dodala da je tadašnja njezina branjenica pokazala veliku hrabrost jer je potražila pravdu na sudu, a potporu u tome dalo joj je Novinarsko društvo. ”Ovaj slučaj treba biti za sve jedna dobra poruka: da su novinari u obavljanju svoje službe doista izvrgnuti i ovakvim stvarima”, istaknula je Škare Ožbolt.
”Ako ćeš surađivati s nama, možemo te zaposliti u bilo kojoj redakciji”, rečenica je koja je Furiju Radinu ostala zapečaćena u memoriji tijekom dugogodišnjeg mučnog sudskog procesa. Predsjednik HND-a Zdenko Duka naglasio je da je Helenin slučaj jedini u Hrvatskoj jer do sada nijedna novinarka ili novinar nisu tužili hrvatsku državu kad je u pitanju zloupotreba od strane obavještajnih službi. Podsjetio je da je zbog njezine hrabrosti na ostavku bio prisiljen tadašnji ravnatelj POA-e.
Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić izrazila je solidarnost i sućut kolegici Heleni te je naglasila da je njeno iskustvo brutalno i zastrašujuće. ”Prošla je proces naknadne dodatne viktimizacije te je imala Državno odvjetništvo umjesto uz sebe, protiv sebe. Ništa se nije promijenilo od 90-ih i treba imati četvore oči otvorene kad su tajne službe u pitanju i zakonitost njihova rada”, kazala je Lukić.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić konstatirajući da se slučaj Helene Puljiz dogodio u ”u daleko strašnijem i brutalnijem obliku nego što se događalo njima”.
Još je strašnije, dodala je, da su nadležna državna tijela – Vijeće za civilni nadzor tajnih službi i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – naknadno pokazala da su puno sklonija štititi prekršitelje novinarskih prava, nego osobu koja traži pomoć, koja je pred njima morala proći proces naknadne viktimizacije. Zastrašujuće je i to da DORH, koji je trebao po službenoj dužnosti kazneno goniti aktere, to nije učinio.
Ostaje nam vidjeti hoće li ova nepravomoćna presuda napokon otvoriti ”Pandorinu kutiju” pitanja kaznene odgovornosti Heleninih progonitelja s obzirom na to da je ona osobno izrazila želju za daljnjim javnim očitovanjem o samom sudskom postupku i okolnostima koje su do njega dovele kada prođe vrijeme žalbe.
No, pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim djelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.
Ohrabreni držanjem kolegice Puljiz svih ovih godina, a osobito kada je bila predmetom zastrašujućega nasrtaja trulog državnog aparata koji i dalje čeka demontažu i transformaciju kako bi služio građanima i institucijama pravne države, mi ponavljamo:
Uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes ni jedne stranke, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Ne bismo to mogli kazati tako sigurno i tako odlučno da nemamo uzorne kolege kao što je novinarka Helena Puljiz.
