Na Crni petak umro je Fidel Castro, i onda su se o tome raspričali svi: od Donalda Trumpa do novinskih komentatora u onoj najudaljenijoj europskoj provinciji, koji su koristili Castrovu smrt isključivo za osvjedočenje vlastite vjere. [Read more…]
F.T.-u ne ”pakirati”
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”.
Piše to Davor Ivanković u ”Večernjaku” kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – ”svaka mu je subota bila radna” – bio traumatičan jer je ”teško podnosio pisanje Feral Tribuna”. A Tuđmana su zvali ”diktatorom”, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te ”satire” nije pala ni dlaka s glave.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”
Nije ni mogla, znaju to dobro i ”Večernjak” i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava.
Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše ”Jesmo li se zato borili?”, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”.
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale. O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu. Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio ”Feralovce”, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su ”Feralovci” doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: ”Tuđmanu ne pakirati”. Da, poučak ”F. T.-u ne pakirati!” mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama Feral Tribuna?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Što je europska periferija?
Sedam dana proveo sam ljetos na krajnjem jugu Hrvatske, tamo dolje na vrhu njezina repa, gdje se, otkrio sam to, u selu Vodovađa nalazi posljednja oglasna ploča prije granice sa Crnom Gorom. Vjerojatno to otkriće nije od širega društvenog interesa, ono neće utjecati na vaše ili moje stavove o bilo čemu, ali za mene je važno da se ta ploča, pri čijem vrhu velikim bijelim štampanim slovima piše OPĆINA KONAVLE, a na kojoj u dane oko Velike Gospe nije bilo nikakve obavijesti, nalazi upravo na tom mjestu, odakle se do Debelog brijega može pješice, laganom nizbrdicom, kakva godi duši i niz koju čovjek lako zaboravlja na sve ono što ga svakodnevno tišti.
Uz taj stari drum, koji je sagrađen još u vrijeme Dubrovačke republike, i koji je do početka šezdesetih i izgradnje Jadranske magistrale bio glavna konavoska prometnica prema Herceg Novom, nakon oglasne ploče u Vodovađi više nećete naići niti na jednu obavijest, plakat ili grafit. Nema više novinskih kioska, oskudan je telefonski signal, nema ljudi. Samo još jedna crkvica s grobljem, uz koje je u vrijeme Republike bio leprozorij.
A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Tu su, uz samu granicu svjetova, zapadnoga kršćanstva i islama, živjeli, bolovali i umirali bolesnici od lepre. Tu su se i pokopavali, jer ih Dubrovčani, kao pravi dionici epohe, nisu ni mrtve pripuštali k sebi. U srednjevjekovnoj Europi, pa do dvadesetog stoljeća, a ponegdje i kasnije, gubavci su bili društveno isključeni i izolirani, bačeni uz samu granicu, tamo gdje nema ni oglasnih ploča ni vijesti iz prijestolnice, po prilici kao danas afrički i azijski imigranti.
Malo iza Vodovađe, u koloniji gubavaca, za Dubrovčane bio je kraj svijeta. Ali iznad Vodovađe bio je bogat izvor, sa kojega je matematički složenim i arhitektonski preciznim sustavom voda išla prema Cavtatu i Dubrovniku. Da se našao takav koji bi Dubrovčanima htio učiniti najveće zlo, ne bi ih morao ni sresti, niti se spuštati do Dubrovnika. Dovoljno bi mu bilo da dođe do Vodovađe i potruje ili zarazi grad. Kao i svi ljudi onoga doba, Dubrovčani su se najviše plašili otrova i epidemije.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Dubrovčani su vrlo uspješno umjeli izolirati svoje gubavce. Uostalom, suvremenoj su civilizaciji najviše pridonijeli izumom sustava karantene. Karantenom su se Dubrovčani obranili od kuge i drugih bolesti, ali ih je, možda, neka vrsta mentalne i kulturološke karantene učinila nesposobnim za društvenu i političku evoluciju.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Tako će se, vjerojatno, i Europljani obraniti od nevinih i naivnih afričkih snova o boljemu životu i o bratstvu svih ljudi. Ali će, utvrđujući svoje južne granice, Europljani zaboraviti na istok. Tako da u ljeto 2014. neće ni znati gdje se to tačno nalaze istočne granice buduće pa i sadašnje ujedinjene Europe.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Jedan od najambicioznijih pokušaja uspostave trajnoga mira ticao se raskidanja Varšavskog ugovora, što ga je Gorbačov jednostrano proveo, nakon što je George Bush otac odbio ideju da istovremeno budu raskinuta oba pakta, istočni i zapadni. Ali, ipak, nešto je Bush obećao Gorbačovu, i to poprilično javno: NATO pakt se neće širiti na istok. Osim što nove istočnoeuropske demokracije neće ulaziti u taj vojni savez, neće biti ni zapadnih vojnih baza u tim zemljama. Čak ni u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
To je bivšem generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza bilo dovoljno da onesposobi vlastito oružje, da odustane od blokovske podjele svijeta, i da snove o proleterskom internacionalizmu, zasnovane, uglavnom, na brutalnoj fizičkoj snazi i moći Rusije, zamijeni snovima o slobodi javne riječi, višepartijskom sistemu, parlamentarnoj demokraciji, rastu društvenog standarda, boljem životu… Gorbačov je, doista, u takve stvari vjerovao.
Nakon njega došao je pijanica Jeljcin, nastupilo je kratko razdoblje dekadencije, tokom kojeg su se neki Rusi silno obogatili, a drugi su osiromašili. Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane
Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve.
Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane. Amerika bi, kako se čini, rado vodila ratove, pa čak i ratove na rubu Europe, ali da sama bude mirna, sigurna, vesela i u svakom pogledu berićetna. A tako to ne ide. Kao što nikada i nigdje nije išlo. Medo na kraju uvijek popizdi na zeku.
Veličina nekog imperija ovisi o svijesti o smislu i važnosti vlastite periferije. Europa te svijesti, izgleda, nema ni na Lampedusi, ni u Ukrajini. Dubrovnik je tu svijest imao, i zato je tako dugo i trajao. Zato nam se tako često i doima kao zgodna metafora. Kada prestane osjećati periferiju, imperij propada. Tako je bilo s Rimom, tako je bilo s Austro-Ugarskom kada je 1908. anektirala Bosnu i nekoliko godina zatim Srbiji objavila rat, a tako će biti i s Europom i Amerikom, ako se nešto iznenada ne promijeni.
O tome sam razmišljao između Vodovađe i Debelog brijega, pomalo nošen epskom prirodom ovoga svijeta, njegovim dugim porodičnim i plemenskim pamćenjem, i sklonošću da se u nekoj krčmi, u hladu košćele ili platana, razrješavaju svjetski problemi. Uostalom, Općinom Konavle već dvadeset i koju godinu vlada jedan od najdugovječnijih europskih vladara, gospar Luka Korda. I dobro vlada, rekao bih, iako o politici mislimo različito.
(Prenosimo s autorova portala).
Hrvatska nogometna laž
Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar
Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.
Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.
Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.
S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!
I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.
Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži
Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?
Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?
Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.
Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.
Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno
Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.
Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.
Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.
Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.
(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).
Sahrana arapskog proljeća
Egipatski generali su dobili potvrdu za nastavak zacrtana plana kojim su svrgnuli islamističkog predsjednika Mohameda Mursija – u potpunosti preuzeti kontrolu nad svim segmentima života u zemlji: na referendumu koji je održan 14. i 15. siječnja čak 98,1% onih koji su izašli na birališta prihvatilo je novi ustav kojim se zabranjuju vjerske političke stranke, što će reći da su Muslimanska braća opet u ilegali, na što su se bili navikli već gotovo pola stoljeća, jer su izronili na javnu površinu nakon revolucije od 25. siječnja 2011. kada je, nakon 30 godina vladavine, pao diktator i general Hosni Mubarak.
Istina, može se govoriti da je uspjeh generala s vrhovnim zapovjednikom egipatskih oružanih snaga i glavnim protagonistom lanjskog vojnog udara (3. srpnja), generalom Abdelom Fataom al Sisijem na čelu, relativan jer se referendumu odazvalo nešto više do 20 milijuna glasača, što predstavlja tek 38% glasačkog tijela.
Međutim, ne treba zaboraviti da je izlaznost na referendum o promjeni ustava za vladavine Mursija 2012. Bila još manja, cca. 33%, a da je za promjenu ustava bilo čak pola manje stanovnika nego na prošlotjednom referendumu – samo deset milijuna glasača (Egipat ima oko 80 milijuna stanovnika).
Egipatski generali su dobili potvrdu za nastavak zacrtana plana kojim su svrgnuli islamističkog predsjednika Mohameda Mursija – u potpunosti preuzeti kontrolu nad svim segmentima života u zemlji: na referendumu koji je održan 14. i 15. siječnja čak 98,1% onih koji su izašli na birališta prihvatilo je novi ustav kojim se zabranjuju vjerske političke stranke, što će reći da su Muslimanska braća opet u ilegali
Generali, hoće se reći, dobili su legitimitet koji su tražili kada je vođa vojnog udara, general Al Sisi, vjerojatno i oficijelni predsjednički kandidat na nadolazećim predsjedničkim izborima (nitko ozbiljan više ne vjeruje da ta kandidatura neće biti istaknuta jer se vojska čvrsto drži jasnog plana), upozorio Muslimansku braću da ”neće tolerirati razbijanje države ili spaljivanje nacije”.
Poruka je bila jasna da jasnija nije mogla biti: vojska, koja je tada zauzela potpunu kontrolu Egipta, neće dozvoliti islamistima nikakve manevre, dapače, kani ih ”razmontirati”, a vjerojatno i proskribirati. Tako se i dogodilo.
Egipćani su, kako smo najavljivali u ranijim članicima, birali stabilnost umjesto demokracije. Iako ne znamo što vjeruje većina građana, jer ne postoje takva ispitivanja (relevantna i pouzdana), oni koji odlučuju imaju sada solidnu podršku da se ostvare planovi vojske koja želi Al Sisija vidjeti sa svim ovlastima koje je imao Gamal Abdel Naser.
Budimo iskreni, demokracija nije zapravo bila prisutna ni u Mursijevoj agendi. Mursi je, znamo, legitimno izabran na zadnjim predsjedničkim izborima u Egiptu (i prvim slobodnim izborima u povijesti zemlje). Vladao je nekoliko mjeseci. Iako član Muslimanskoga bratstva, zabranjenog političkog pokreta i tijekom duge vladavine Hosnija Mubaraka, u početku je bio umjeren u svojim istupima.
No, kako je vrijeme odmicalo, tako je počeo zauzimati sve radikalnija stajališta. Protiv njega su najprije počeli prosvjedovati sekularistički krugovi. Ubrzo se u masovnim prosvjedima tražio njegov odlazak. Međutim, on nije popuštao. Organizirao je protuprosvjede svojih pristaša. Tih dana stanje u Egiptu bilo je naelektrizirano i na rubu građanskoga rata.
Generali su uspjeli u svemu što su nakanili: proskribirati islamiste, sijati strah među svima koji bi se željeli pobuniti, izboriti se da vojni establishment nastavi djelovati potpuno autonomno, bez ikakve vladine, to jest civilne ili parlamentarne kontrole, da u nadležnosti oružanih snaga ostane i izbor ili imenovanje ministra obrane (koji će uvijek biti vojno lice) te da, što je najvažnije od svega, cijeli paket vojnog budžeta Egipta ostane daleko od ingerencije parlamenta. Vojni će sudovi moći nastaviti suditi civilnim osobama, i tako dalje, i tako slično
Kap koja je prelila čašu strpljenja u vojnim krugovima u Egiptu bili su njegovi pozivi na rat protiv sirijskoga predsjednika Bashara al Assada. Vojska ga je uskoro svrgnula, zatočila na nepoznatom mjestu i sada mu organizira suđenje. Kada su njegove pristaše izašle na ulice Kaira, vojska se s njima brutalno obračunala. Agencije su javljale o stotinama mrtvih. U nekoliko navrata je vlast izvela prava krvoprolića i ugušila, doslovno slomila, potučeno Muslimansko bratstvo koje je sada, i službeno, ”teroristička”, odnosno ”oružana organizacija” koju generali kane istrijebiti.
To će, međutim, ići teško jer, iako se ni to točno ne zna, brojke govore da članova toga sada opet pokreta ima između 5,7 milijuna (koliko je glasova dobio Mursi) i čak 16 milijuna. Osim toga, iako su im čelnici pozatvarani ili pred sucima, spremaju se za dug, pače, i oružani otpor uz pomoć ćelija Hamasa i Hezbollaha koji već operiraju u zemlji, a za što se, između ostalog, tereti i svrgnuti Mursi.
Generali su uspjeli u svemu što su nakanili: proskribirati islamiste, sijati strah među svima koji bi se željeli pobuniti, izboriti se da vojni establishment nastavi djelovati potpuno autonomno, bez ikakve vladine, to jest civilne ili parlamentarne kontrole, da u nadležnosti oružanih snaga ostane i izbor ili imenovanje ministra obrane (koji će uvijek biti vojno lice) te da, što je najvažnije od svega, cijeli paket vojnog budžeta Egipta ostane daleko od ingerencije parlamenta. Vojni će sudovi moći nastaviti suditi civilnim osobama, i tako dalje, i tako slično. Egipat će biti, kada se kamarila dogovori što će prije organizirati – parlamentarne ili predsjedničke izbore (najavili su tako, ali će, po svemu sudeći, prvo instalirati generala Al Sisija, a onda prekrojiti parlament po volji oružanih snaga) – uređena vojna diktatura s navodnim demokratskim licem.
A što kaže Veli brat? Nikako slučajno, prije početka suđenja srušenom egipatskom predsjedniku Mursiju, u Kairo je stigao šef američke diplomacije John Kerry koji je izjavio da ”cijeni znakove nade i napretka” i da vidi ”raščišćen put povratka u demokraciju”. Tada je sve bilo jasno: SAD će odmrznuti vojnu godišnju pomoć od milijardu dolara i isporučiti lovce, helikoptere i rakete koje egipatske oružane snage toliko žele.
Arapskoga proljeća, recimo i to, više nema. Sahranili su ga generali, a posljednje lopate zemlje na leš baca američka diplomacija. Washington želi sačuvati geopolitičku ravnotežu koja je bila ugrožena (…), demokracija može čekati, dok se narodi moraju pokušati ugledati u razbijeno staklo svoje promašene proljećarske revolucije
Cirkus sa suđenjem Mursiju je mogao početi. Sada, pak, nakon službene objave rezultata referenduma Kerry je ”zamolio” egipatsku vladu da ”ispuni obećanja o pravima i slobodama uvedenima u novom ustavu kako bi se pomoglo narodu i nastavilo kročiti putem prema pomirenju”. ”Blagoslov” State Departmenta je uvjetovan važnošću Egipta za SAD, jer je Egipat važan američki saveznik u tom području. Ta se zemlja smatra jednom od ključnih u arapskome svijetu.
Posebno su za Washington važni odnosi između Egipta i Izraela. Nove vojne vlasti u Kairu obećale su da će u vezi s time provoditi umjerenu politiku kakva je bila u doba bivšega predsjednika Hosnija Mubaraka, skinutog sa vlasti odlukom generala nakon revolucije u kojoj su sudjelovale stotine tisuća ljudi na Trgu Tahrir u Kairu. Očekuje se da Bijela kuća skoro odmrzne vojnu pomoć i da prva tranša od 260 milijuna dolara bude realizirana.
Arapskoga proljeća, recimo i to, više nema. Sahranili su ga generali, a posljednje lopate zemlje na leš baca američka diplomacija. Washington želi sačuvati geopolitičku ravnotežu koja je bila ugrožena, želi da se poštuje dogovor o miru s Izraelom (nešto što bi možda došlo u pitanje da se zemlja u potpunosti politički islamizirala), smatra važnim očuvati granice Egipta (i pomoći zemlji da stavi pod kontrolom terorističke akcije islamista na Sinaju) i napose privilegirani pristup Sueskom kanalu.
Napisali smo i ponavljamo: prioritet je osigurati funkcioniranje gospodarstva jer demokracija može čekati, dok se narodi moraju pokušati ugledati u razbijeno staklo svoje promašene proljećarske revolucije.
(Analiza je izvorno napisana za tjednik Express)
Škola diktatorskog smjera
Kakva je uloga građana u demokratskoj državi? Osnovci i srednjoškolci s nastave građanskog odgoja i obrazovanja kao iz topa: “Brinuti se za svoje interese; poštivati vladine odluke; informirati se o društvenim zbivanjima.“ Samo 14 posto uzdanica demokracije znade točan odgovor: uloga građana u demokratskoj državi je nadziranje djelovanja vlasti!
Više je od grozne spoznaja da trećina učenika ne vidi diktaturu u opisu: ‘‘Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast.“
Nedvojbeno, katastrofalan rezultat iz osnove demokratske/građanske pismenosti u zemlji veličine pola Londona, koja se uporno u svijetu prenemaže svojom visokom demokratskom zauzetošću. Katastrofalno i za skupinu ”avangardnih” pripadnika stručnih i znanstvenih institucija te udruga tzv. civilnog društva, kojoj su osobito porasla pedagoška krila dolaskom Kukuriku koalicije na vlast. Napokon je dobila zeleno svjetlo in vivo iskušati sve svoje (pre)odgojiteljske zamisli u školskoj 2012./13. godini.
Katastrofalan je to rezultat i za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) zajedno s ministrom Željkom Jovanovićem i njegovom Agencijom za odgoj i obrazovanje, koji su bili čvrsta logistika rečenoj skupini pod vodstvom prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Istraživanje prvih postignuća u tom pedagoškom pokusu, predstavljeno ovih dana u Vukovaru na ”konferenciji potpore sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog obrazovanja” pod proročanskim nazivom ”Znam, razmišljam, sudjelujem”, zlokobno odjekuje kao – ne znam, ne razmišljam, ne sudjelujem
Istraživanje prvih postignuća u tom pedagoškom pokusu, predstavljeno ovih dana u Vukovaru na ”konferenciji potpore sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog obrazovanja” pod proročanskim nazivom ”Znam, razmišljam, sudjelujem”, zlokobno odjekuje kao – ne znam, ne razmišljam, ne sudjelujem.
Građanska je nastava pokazala kako se djeci i mladeži živo fućka za ”nadziranje djelovanja vlasti” kad iz osobnog iskustva bolje od svojih učitelja i prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš znaju kako već 23 godine ni sam Svevišnji nije kadar ”građanski nadzirati” hrvatsku vlast: desnu, lijevu ili udrobljeno miješanu!
Te mlade glave dnevno susreću tisuće depresivno razorenih ljudi na rubu gladi, bez posla, s blokiranim računima, pod ovrhama, otresite birokrate na svakom šalteru, ratne profitere, kriminalne gazde koji mrcvare roditelje kao u praskozorje industrijske revolucije, drogu i alkohol, jedva punoljetne vršnjake u bijesnim jurilicama…
Među tim jadom, koji je odavno tročetvrtinski zagazio u siromaštvo i beznađe, prepunio burze rada i stvorio sramotne gužve oko kontejnera sa smećem, nalaze i svoje roditelje, rođake, susjede… Sve te nesretne građane koji od danas do sutra balansiraju na samom rubu ljudskog dostojanstva ne šiša za suhu šljivu ni njihov vijećnik u mjesnom odboru, a kamoli politički posvećene glave s obiju strana Markova trga.
I onda će toj mladosti, još neiskvarenoj prepariranom demokracijom i utopističkim građanskim vrijednostima, već od pelena svjesnoj u kakvoj državi živi i s kim na vlasti ima posla, doći gospođa Spajić-Vrkaš sa svojim izvrsno plaćenim ”kozmopolitskim” društvom i docirati o građanskoj državi u kojoj je vlast samo servis za ostvarivanje narodne volje.
Dođe mu to kao nastava vjeronauka na kojoj časna sestra ne zna odgovoriti ni na mudra pitanja bistre dječice. ”Časna Jelena, vjerujem da je Bog stvorio i nas i sve oko nas, sve što postoji, ali – tko je stvorio Boga?” – pita sitna djevojčica s kikama a la Pipi Duga Čarapa, a lice časne vjeroučiteljice u hipu raspali neprirodna vatra: ”Djeco, uskoro će zvono! Pomolimo se prije kraja sata. Oče naš koji jesi na nebesima…”
Građanska je nastava pokazala kako se djeci i mladeži živo fućka za ”nadziranje djelovanja vlasti” kad iz osobnog iskustva bolje od svojih učitelja i prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš znaju kako već 23 godine ni sam Svevišnji nije kadar ”građanski nadzirati” hrvatsku vlast: desnu, lijevu ili udrobljeno miješanu!
Autor ovih redaka, ne budi zloguki prorok, lani je u velikoj analizi u dvotjedniku za kulturu Zarezu najavio pedagoški (i politički!) krah nastave građanskog (pre)odgoja, nad čijim se negativnim pokazateljima sada zgražaju i sami autori projekta. Ideja o građanskoj izobrazbi u školama, kao takva, nije nešto loše. Tu nastavu imaju mnoge zemlje u svijetu. Zašto je i Hrvatska ne bi opredmetila odgovarajućim kurikulom, ali na moderan način i ne, inatljivo, kao zamjenu za vjeronauk? Makar mu, realno, nije mjesto u svjetovnoj školi.
Korisnije je uvesti informatiku i engleski jezik od prvog razreda osmoljetke, a poslije religijsku kulturu kako bi i onima ”na kojima budućnost ostaje” bilo u životu sasvim prirodno što se razni ljudi mole ”raznim bogovima” u raznim hramovima. I što se neki uopće ne mole, i ne moraju ako neće. Iznimna je dragocjenost živjeti u miru i toleranciji, jer su različitosti bogatstvo, sreća ovog svijeta, a ne krimen zbog kojega treba mrziti drukčije od sebe i prolijevati krv kad se iz mraka oglasi ratna truba.
Građanska nastava nema naglasak na odgoju, nego na biflanju činjenica s jednog (lijevog!) ideološkog izvora. To ne smije u školama biti nastavni predmet kao matematika, fizika, biologija itd. koji će se za ocjenu austrougarski predavati ex cathedra, nego životni sadržaj za terensku nastavu radioničkog tipa.
Autori projekta uletjeli su s građanskim kurikulom u totalno nepripremljene škole, među učitelje deprimirane kresanjem plaća, svjetonazorski i politički podijeljene, bez metodičko-didaktičke potpore, priručnika i udžbenika, bez primjerene korelacije građanskog sa srodnim nastavnim predmetima i sl.
Autor ovih redaka, ne budi zloguki prorok, lani je u velikoj analizi u dvotjedniku za kulturu Zarezu najavio pedagoški (i politički!) krah nastave građanskog (pre)odgoja nad čijim se negativnim pokazateljima sada zgražaju i sami autori projekta. Ideja o građanskoj izobrazbi u školama, kao takva, nije nešto loše
Nastavnici nisu stručno pripremljeni za novi izazov, jer su trodnevni treninzi na Sljemenu i u Tuheljskim toplicama neodgovorna improvizacija. Gradivo nije primjereno učeničkoj dobi. Recimo, dijete po završetku četvrtog razreda osmoljetke mora znati najvažnije institucije lokalne vlasti i njihove ovlasti, što je potpuna glupost, jer se njihov ustroj često mijenja. To ne znaju ni mnogi njihovi učitelji niti trebaju znati. Još je veća budalaština tražiti od desetogodišnjaka da razumije značenje slobode mišljenja i izražavanja te opravdane razloge ograničenja te slobode. To je enigma i studentima filozofije i prava.
Dijete u četvrtom razredu morat će razumjeti da pripadnici različitih kultura mogu imati različite stavove o istoj temi. Ma, nije vrag! I tri Hrvata imaju bar sedam stavova o istoj temi, pa što!? Mališa mora znati i što je poduzetnost, razlikovati oblike poduzetnosti koji pridonose dobrobiti zajednice od onih koji joj štete. Sličnih bezvezarija ima još, pa bi skupina boljih psihijatara morala stati u zaštitu djece i mladeži prije njihova ulaska u takav građanski inkubator.
Na kraju sedmog razreda učenik mora poznavati Ustav! Zašto 13-godišnjak mora poznavati Ustav, a saborski zastupnik, pa čak i visoki državni dužnosnik ili šef velike političke stranke – ne mora!?
Svršeni osnovac mora znati i što je politička ideologija i opisati je kroz povijest, što je društvena isključenost i što je tržišno natjecanje te razlikovati njegove pozitivne i negativne strane. Njegov dvije godine stariji kolega, srednjoškolac, dobit će jedinicu, ako ne zna ovlasti Vijeća ministara EU-a, Europskog parlamenta, Europskog vijeća i Europske komisije, odnosno ne zna odrediti pojam i oblike kapitala, novca, ulogu banaka i kredita, pojam i svrhu burze, dionice i obveznice…
Među masno plaćene hrvatske europarlamentarce može, recimo, političarka koja ne zna ni engleski, ali adolescent ne može do pozitivne ocjene, ako naizust ne izrecitira samu Unijinu birokratsku dušu!
Autori projekta uletjeli su s građanskim kurikulom u totalno nepripremljene škole, među učitelje deprimirane kresanjem plaća, svjetonazorski i politički podijeljene, bez metodičko-didaktičke potpore, priručnika i udžbenika, bez primjerene korelacije građanskog sa srodnim nastavnim predmetima
Ministar Jovanović smatra građanski predmet ”jednim od najvažnijih događaja u mandatu ovog ministarstva”, jer će ”unaprijediti poduzetnički duh, razviti u djece bolje shvaćanje samoga sebe, ali i društva, bolje korištenje zakona te će se djeca već od osnovne škole educirati za borbu protiv korupcije”. Zar liječnik može vjerovati u takvo što!? Ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović također je uoči uvođenja građanske nastave rekao da će se time ”eliminirati negativne pojavnosti u odnosu na uvažavanje različitosti i razvijati kod učenika samosvijest i odgovornost da budu odgovorni i aktivni sudionici društva”.
Sada Filipović opet valja nebuloze: ”Ne zabrinjava toliko što učenici ne poznaju osnovne pojmove što je građanin i demokracija, nego više to što naši mladi u temeljnim vrednotama, poput tolerancije i uvažavanja mišljenja drugih i tuđih vrednota, nisu na razini na kojoj bi trebali biti kao građani suvremene demokratske države.” Građanski (pre)odgoj ”promašio je ceo fudbal”!
A žali se i profesorica Spajić-Vrkaš: od 104 učenika četvrtog razreda pučke škole samo ih je šest znalo što znači biti građanin. Većina ih tvrdi da je to čovjek koji živi u gradu! Najnesnosnije škripi znanje iz politike i građanskih prava. Trećina učenika je čvrsto uvjerena da ljudska prava vjernika jamči – Biblija! Jedva svaki četvrti zna da se ljudska prava štite Ustavom.
Da se nije išlo grlom u jagode s pedagoški nedopečenim i lijevo ideološki prenapregnutim građanskim predmetom, prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš ne bi se danas imala petlje žaliti (komu?) da je samo ”10 posto nastavnika i profesora dobilo na fakultetima obrazovanje iz građanskog odgoja ili mirovnog obrazovanja, samo se trećina usavršavala bez ičije pomoći, a stručno i organizirano usavršavanje prošlo je samo 40 posto nastavnika”. Gospođa je to morala znati prije uvođenja kurikula, a ministar Jovanović nije ga smio dopustiti ni pokusno, jer nije bilo ni minimalnih uvjeta.
Desna politička opcija i ”Crkva u Hrvata”, koji su zbog svojih ideoloških i svjetonazorskih razloga otpočetka bili žestoko protiv građanske nastave – likuju: ”Ha, jesmo li vas upozoravali!? Eto vam sada.”
Francoise Sagan bi rekla: ”Dobar dan, tugo” i pobjegla glavom bez obzira i od škole u kojoj djeca uče biti diktatori i prije no što dorastu do pučkoškolske svjedodžbe i od zemlje u kojoj je takva škola moguća!
Diktator iz sokaka
Tko bi političku scenu u BiH opisivao oslanjajući se na do jučer stabilne odnose i čvrste interese, grdno bi pogriješio jer bi previdio krupne promjene na dvama važnim područjima te scene. Jedna od njih je raspadanje na “građanskom” političkom polju praćeno ljutim neprijateljstvom među donedavno zakletim partijskim bratstvenicima, koje ovih dana eskalira u grotesknoj javnoj svađi između Željka Komšića (Demokratska fronta BiH) i Zlatka Lagumdžije (SDP BiH). Druga, mnogo ozbiljnija i po političkim posljedicama dalekosežnija promjena, jest ono što se događa u bošnjačkome miljeu, a personalno-simbolički može se predstaviti raskidom na relaciji Fahrudin Radončić – Mustafa Cerić.
Otkako je 2006. godine Lagumdžija, majstor šibicarske manipulacije, izvukao iz šešira malog općinskog načelnika, ličnoga poslušnika Komšića, te ga kandidirao na izborima za člana Predsjedništva BiH “iz reda hrvatskog naroda” (nakaradni dejtonski termin), pa zatim isto ponovio i 2010., to je – uz Silajdžićevo (Stranka za BiH) i Ljubićevo (HDZ 1990) miniranje reformskoga “aprilskog paketa” 2006. godine – uvelo BiH u progresivnu političku krizu i produbljivanje etničkoga nepovjerenja, što danas rezultira potpunom blokadom političkoga dogovaranja, kako u zemlji, tako i prema Evropskoj uniji.
Otkako je 2006. godine Lagumdžija svoga poslušnika Komšića kandidirao na izborima za člana Predsjedništva BiH, pa zatim isto ponovio i 2010., to je – uz Silajdžićevo (Stranka za BiH) i Ljubićevo (HDZ 1990) miniranje “aprilskoga paketa” reformi 2006. godine – uvelo BiH u progresivnu političku krizu i produbljivanje etničkoga nepovjerenja, što danas rezultira potpunom blokadom političkoga dogovaranja, kako u zemlji, tako i prema Evropskoj uniji
Komšiću ništa od svega toga nije smetalo sve dok se prije nekoliko mjeseci iz nekih tajnovitih unutarpartijskih razloga nije odvojio od Lagumdžije i osnovao vlastitu stranku. A izbori su takoreći na pragu. Odanost i ljubav, u nekim manifestacijama gotovo infantilna, preko noći izmetnula se u surovo konkurentsko ujedanje.
Najprije je Komšić napao SDP i Lagumdžiju (izrazom “diktator iz sarajevskog sokaka”) zbog aranžmana s MMF-om, te zbog malverzacija s cijenama materijala na velikim poslovima, a sve to začinio prijetnjom da će, kad mu partija dođe na vlast, kažnjavati “Sanadere iz naših sokaka”. Više nego komično, kad govori čovjek koji je na vlasti već sedam godina!
Lagumdžija odgovara: “Ako je Komšić spreman ljude nazivati diktatorom (sintaksa izvorna! – op. a.), onda treba biti spreman objasniti kako je upravo ‘principijelni’ Komšić sebi dozvolio da godinama sjedi u krilu čovjeka koga danas naziva diktatorom i koji ga je, zajedno sa hiljadama članova SDP-a od prosječnog općinskog političara učinio članom Predsjedništva BiH.”
Kásnō, ali dragocjeno Lagumdžijino priznanje svega onoga što su rijetki od nas u Sarajevu pisali i 2006. i 2010, pa za to bivali demonizirani kao neprijatelji – da je, naime, Komšić “prosječni općinski političar” i Lagumdžijin politički mućak podmetnut u Predsjedništvo države da tamo, za njegov interes, glumi člana Predsjedništva “iz reda hrvatskog naroda”.
Komšić se ponovo javlja i udara gdje najviše boli. Poziva Lagumdžiju da obznani svoju imovinu: “Samo je u paralelnoj stvarnosti u kojoj živi predsjednik SDP-a i njegovi idolopoklonici, enormnu imovinu kojom raspolaže moguće steći sa profesorskom, odnosno ministarskom plaćom.”
I jedno i drugo, i mržnja do istrebljenja i “resetiranje odnosa”, samo su interesne faze u političkim odnosima političara i stranaka; one ništa ne govore o političko-programskim i ideološkim razlikama među njima, jer tih razlika zapravo – nema. Tek politička fauna: vučja borba za moć i vladanje jakim resursima i kompanijama u vlasništvu države
Kakvi li će tek biti naredni nastavci sapunice, kada se zna da do izbora ima više od deset mjeseci! Ili će obje strane u jednom trenutku ocijeniti da im se to ne isplati, pa će Lagumdžija i Komšić resetirati odnose, prema čuvenom izrazu Fahrudina Radončića kada se pomirio s Lagumdžijom i ušao s njime u političku koaliciju. I jedno i drugo, i mržnja do istrebljenja i “resetiranje odnosa”, samo su interesne faze u političkim odnosima političara i stranaka; one ništa ne govore o političko-programskim i ideološkim razlikama među njima, jer tih razlika zapravo – nema. Tek politička fauna: vučja borba za moć i vladanje jakim resursima i kompanijama u vlasništvu države.
Radončić sa svojom strankom Savez za bolju budućnost najspektakularnija je politička inovacija u BiH. Osnivač i vlasnik dnevnog lista Avaz, Radončić je dugi niz godina svoj medijski i poslovni prostor i utjecaj gradio igrajući otvoreno na bošnjački nacionalni i (muslimanski) vjerski sentiment, što je redovito poprimalo oblik nacionalizma i vjerskoga ekskluzivizma. Pri tome je Avaz funkcionirao kao pravi malleus maleficarum za sve glasove kritičnosti spram onih političkih i vjerskih ličnosti i struktura koje su u interesu njegova gazde bile protežirane.
Sve to vrijeme Radončić je njegovao najtješnje odnose s dugogodišnjim poglavarom Islamske zajednice Cerićem, koji je na stranicama Avaza bio najzastupljenija i najpovlaštenija figura, a svaki kritički osvrt na Cerićevo djelovanje bio je brutalno denunciran kao – islamofobija. Ta sprega odlučivala je o mnogim najvažnijim stvarima u sarajevskom i bošnjačkom političkom i poslovnome miljeu. Veza je kulminirala u vrijeme kada je Cerić započeo graditi velebnu zgradu Rijaseta Islamske zajednice u BiH po sjajnom projektu Zlatka Ugljena, na prelijepom belvedere-položaju Kovači iznad Baščaršije, nazvavši je imenom Muamera el Gadafija, jednog od velikih donatora! Među domaćima prednjačio je Radončić, priloživši 800.000 konvertibilnih maraka te obećavši cijeli milijun.
Danas se toga malo tko uopće sjeća, kao da je bilo jako davno, a ne tek prije koju godinu: Gadafi je završio neslavno i strašno, Ugljenov projekt stoji kao bezoblično betonsko strašilo, a Mustafa Cerić je na posljednjim izborima u Islamskoj zajednici uredno demokratski – ražalovan.
Da je Cerić bio suradnik Udbe, ovih dana je objelodanio Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i književnik. Na to je reagirao sandžački muftija Zukorlić, Cerićev kompanjon u stvaranju Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa, sa zahtjevom da Latić bude istjeran s Fakulteta islamskih nauka i smijenjen sa svih funkcija u Islamskoj zajednici. Ti su zahtjevi u Islamskoj zajednici glatko odbačeni, čime je dvojac Zukorlić-Cerić više nego jasno dezavuiran
Đavolski vitalan, Radončić je okrenuo novu stranicu. Formalno je prestao biti vlasnikom i urednikom Avaza, osnovao političku stranku i na izborima 2010. postigao solidan rezultat, koji mu je omogućio da postane subjektom u političkom životu, pogotovo nakon resetiranja odnosa s Lagumdžijom. Ovaj ga je instalirao u Vijeće ministara BiH na najosjetljivije mjesto – ministra sigurnosti. Spekulira se da to nikako nije moglo biti bez snažne podrške “stranoga faktora” (čitaj: američke ambasade u Sarajevu).
Otada je Radončić sasvim drugi čovjek, a njegov Avaz – drugi list. S njegovih usta i s Avazovih stranica više se ne čuju ekstremne nacionalističke i vjerske parole. Kao ministar najavljuje nepoštedan rat protiv korupcije, inzistira na otkrivanju i kažnjavanju počinitelja političkih ubojstava u Sarajevu za vrijeme rata, otvorio je front protiv SDA, odnosno Bakira Izetbegovića, ne štedeći ni uspomenu Alijinu, predlaže zakon kojim bi bio sankcioniran odlazak Bosanaca i Hercegovaca na strana ratišta (uperen protiv “svetih ratnika” džihada), a politički se distancira i od Lagumdžije i SDP-a. U odnosima sa srpskim i hrvatskim strankama i političarima njeguje izrazito principijelan stav i koncilijantan stil. Očigledno je da se Radončić smišljeno sprema da možda već na slijedećim izborima postane najutjecajniji politički faktor među Bošnjacima, veoma prihvatljiv međunarodnoj zajednici.
Na sve ovo dolaze najnoviji događaji sa Cerićem kao glavnim likom, i tretman tih događaja u Avazu. Odavno poznatu glasinu da je Cerić bio aktivni suradnik Udbe (s kodnim imenom Vezir) ovih dana je objelodanio Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i književnik, nekadašnji politički zatvorenik. Na to je reagirao sandžački muftija Zukorlić, Cerićev kompanjon u stvaranju famozne Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa, sa zahtjevom da Latić bude istjeran s Fakulteta islamskih nauka i smijenjen sa svih funkcija u Islamskoj zajednici. Ti su zahtjevi u Islamskoj zajednici glatko odbačeni, čime je dvojac Zukorlić-Cerić više nego jasno dezavuiran.
Indikativan je način na koji je cijela stvar kvalificirana u Avazu. O Zukorliću se tu sada govori kao o “poznatom autokratu”, “naoružanom kleriku s Balkana” s pratnjom “regrutiranom od vjerskih fanatika”, a o Ceriću kao “odavno poznatom suradniku Udbe”, slabe političke mudrosti, a “o moralu da se i ne govori”. Sve do poante, u kojoj se kaže da su “jedan muftija i jedan reis-emeritus pokušali sakriti istinu da bi slagali narod i potvorili jednog pjesnika”.
Sve ove kvazi promjene, koje su uvijek neki interesni salto-mortale ili neko stihijno tko-bi-gori-sad-je-doli, a ne znak istinskoga evoluiranja, samo sve više ispražnjuju politički život od načela i vrijednosti, bez kojih on ostaje pukim zanatom, gdje vlada jedino pravilo: prevari koga možeš i kad možeš.