Postaje upadljivo proteklih sedmica kako se događaji u Ukrajini, pretežito u medijima na ovdašnjim prostorima, mimo svih drugih teorija uspoređuju i s “mogućnostima jugoslavenskog scenarija raspada”. Podjednako je upadljivo i kako se u argumentacijama za tu usporedbu upotrebljavaju različiti argumenti, ovisno o sredini u kojoj se teorije “jugoslavenskog raspada” spominju.
Na stranu potpuno nesuvisle varijante poput one u pitanju političaru iz Ukrajine u ovdašnjim dnevnim novinama: Gdje se tzv. jugoslavenski scenarij povezuje s mogućnošću napada Rusije na Ukrajinu!? Kakve veze ima inozemna vojna intervencija s ondašnjim yu-raspadom?
Da bi se uopće razgovaralo suvislo o teoriji u kojoj se vezuju Ukrajina i raspad Jugoslavije, bilo bi dobro shvatiti da na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, ni sada nema suglasnosti o nečemu što je normalnom svijetu jasno, pa u mnogim slučajevima i presuđeno: zašto se i kako Jugoslavija raspala?
Na stranu potpuno nesuvisle varijante poput one u pitanju političaru iz Ukrajine u ovdašnjim dnevnim novinama: Gdje se tzv. jugoslavenski scenarij povezuje s mogućnošću napada Rusije na Ukrajinu!? Kakve veze ima inozemna vojna intervencija s ondašnjim yu-raspadom?
Realno, neovisno i o preciznim činjenicama o tom raspadu, potrebno je još puno vremena i poslije naših generacija da se različita uvjerenja i doživljavanja te “istine”, onako kako je tko pojedinačno i naročito kolektivno nosi u sebi, makar približe na smislenu distancu.
A istina, ne samo o raspadu Jugoslavije nego i o mnogim drugim “raspadima” u svijetu, odavno nije samo u faktima, u činjenicama i svjedočenjima, u dokazima, nego i u vlastitim idejama, uvjerenjima posisanim tko zna kada, uglavnom davno i s koljena na koljeno. Od pamtivijeka i u sili koja je bila u stanju da “istine” nameće. Ranije ponajprije oružjem, danas mnogo efektnije i drugim sredstvima.
Valja ipak ponoviti, osjetljive su natuknice, da ovdje i sada uopće nije riječ o tome što je u storiji o raspadu Jugoslavije točno, a što nije; svatko pametan za sebe ima odgovor na to, a zdravom i normalnom tko je proživio kraj minulog stoljeća ne trebaju tumači. Riječ je da se čak i pokušaji spajanja aktualne ukrajinske priče sa “scenarijem raspada Jugoslavije” u svojim interpretacijama kod nemalog broja, bez ikakve racionalne veze i dokaza, vežu uglavnom za to kojoj su teoriju o yu-raspadu domaći “analitičari” ukrajinskih zbivanja skloni.
Krvna grupa pisaca i čitatelja jako je važna, ne samo na Balkanu. Stereotipi su čudo jedno, posvuda u svijetu, a korijen im je u jednostranoj priči. U sjajnom eseju objavljenom na portalu Buka, naslovljenom “Opasnost jednostrane priče”, pripovjedačica Chimamanda Adichie iz Nigerije kaže kako “problem sa stereotipima nije što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča”. Biti svjestan da jedna priča nije i jedina priča o ljudima i događajima, naročito o ljudima, velika je i, nažalost, sve rjeđa realnost.
Tko su tu onda, u ovoj priči o Ukrajini, punoj stereotipa, pozitivci, a tko negativci, tko su tamo”naši”, a tko “njihovi”? Je li Krim “naš” ili “njihov”? A Kijev? U takvom promatranju cijelog slučaja čini mi se, nažalost, da ni čitav naredni vijek, ma kako se stvar u Ukrajini završila, neće biti dovoljan da se o temi razgovara potpuno odvojeno od domaćih strasti, svrstavanja, uvjerenja, “genetike”, ideologije, nacije…
I tko su tu onda, u ovoj priči o Ukrajini, punoj stereotipa, pozitivci, a tko negativci, tko su tamo”naši”, a tko “njihovi”? Je li Krim “naš” ili “njihov”? A Kijev? U takvom promatranju cijelog slučaja čini mi se, nažalost, da ni čitav naredni vijek, ma kako se stvar u Ukrajini završila, neće biti dovoljan da se o temi razgovara potpuno odvojeno od domaćih strasti, svrstavanja, uvjerenja, “genetike”, ideologije, nacije…
Baš onako kako se, evo, na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata svijet podijelio crvenom crtom na one za koje je Gavrilo Princip heroj i one za koje je terorist. Svaki dan nam u vezi s tim pokazuje da povijest, kontekst, okolnosti često ne igraju presudnu ulogu. Legitimacija za pravu stranu povijesti promijenila se, pa ni to da je prošao, evo, čitav vijek od pucnja u Sarajevu nije bilo dovoljno za racionalno i istinito zaključivanje izvan i iznad novih identiteta u kojima smo nerijetko – tuđi.
Realnim ljudima je to postalo toliko jasno da se sada čak otkazuju i prebrzo zakazivani znanstveni skupovi na tu temu, prigodni uz jubilej, uz naknadnu spoznaju da neće imati efekta.
Sve se ovo čini bitnim u uvodu pokušaja da se kaže makar ponešto suvislo o (ne)suvislim i nategnutim usporedbama koje, naravno, mogu biti dokazivane na razne načine, ako se to hoće baš tako kako se hoće, iz unaprijed definiranog mentalnog sklopa kojeg se ne tiču mnogi fakti što se i golim okom mogu vidjeti i u Ukrajini. Ako se hoće.
Neke činjenice o Ukrajini danas i o Jugoslaviji onda nepobitne su. Nažalost, nepobitno je sve češće samo ono što se interesno, politički i medijski proizvede kao takvo, a ne ono što se vidi golim očima. Stari olinjali vic o mužu uhvaćenom u prevari koji kaže ženi: “Pa ne vjeruješ valjda više svojim očima, nego našoj ljubavi” u današnjoj realnosti nasilničkog dirigiranja ljudskim umom uopće više nije vic.
Svijet danas doista nemjerljivo više ovisi o rješenju situacije s Ukrajinom nego što je to bilo s raspadom Jugoslavije. Ukrajina je objektivno postala globalna drama planeta, što Jugoslavija nije bila. Bila je tek moralna u vrijeme kada je taj moral definitivno silazio sa scene. Danas je taj pojam smiješan
Prvo i osnovno, Jugoslavija se nije raspala vojnom intervencijom iz inozemstva, kako se uporno sluti da će se dogoditi Ukrajini. Raspala se voljom unutarnjih igrača koji su prethodno bezmalo godinu dana sastančili kako (ne) bi pronašli rješenje za mirni razlaz. Nije im odgovaralo.
Drugo, Jugoslavija nije onda kada se raspadala (ranije jest) imala ni približno geostrateški značaj – ni u geostrategiji prostora ni geostrategiji energije – kakav danas ima Ukrajina.
Treće, ovo prethodno spomenuto određuje današnju realnost Ukrajine i njenog (ne)raspada kao “predmeta” globalnog sukoba velikih sila. O tome direktno ovise svjetske posljedice onoga što će se ili neće dogoditi u Ukrajini. Ukratko, svijet danas doista nemjerljivo više ovisi o rješenju situacije s Ukrajinom nego što je to bilo s raspadom Jugoslavije. Ukrajina je objektivno postala globalna drama planeta, što Jugoslavija nije bila. Bila je tek moralna u vrijeme kada je taj moral definitivno silazio sa scene. Danas je taj pojam smiješan.
Četvrto, rat na prostoru bivše Jugoslavije mogao je ostati još dugo “unutarnji” da nije bilo specifičnih, ne i dramatičnih kolateralnih problema po unutarnju atmosferu u zemljama EU-a i u SAD-u. Mogući raspad Ukrajine ratom, kako se sluti, imat će neusporedivo teže, pa čak moguće i fatalne posljedice ne samo po regiju u kojoj je Ukrajina razdjelnica između dva hegemona, jednog permanentno planetarno preambicioznog i drugog, koji se digao na noge, vratio na scenu i vjeruje da ima pravo braniti svoje granice i interese. Kao i ostali veliki.
Pomalo je smiješno i kakav je tretman dobila bizarna storija o šestorici klaunova i budala – četnika izvan prostora i vremena – prispjelih na Krim. Bili su udarna vijest za večernje televizijske dnevnike, kao da je šest američkih razarača uplovilo u Sevastopolj. Zato vijesti o zabrani ruskog jezika u službenoj upotrebi u Ukrajini, koju je donijela nova “demokratska vlada”, nije bilo
Peto, u unutarnjem projektu raspada Jugoslavije duhovi nacionalizma, mržnje, optužbi i inzistiranja na povijesti unatrag sedam stotina godina puštani su iz boce polako i sistematično, iz domaćih kuhinja i uz diskretne signale podrške izvana. Ukrajina je i uz podjednako traumatičnu povijest, buknula “preko noći”, onoga časa kada je ta odluka – sve je očiglednije – donesena u centrima vani. I operacionalizirana na presudan način organizacijom i logistikom izvana. Dok nije došlo vrijeme jednostranih ambicija, nisu je čačkali.
Šesto, ne manje bitno, ključne istine o scenariju raspada i samom raspadu Jugoslavije, i pored drugačijih želja aktera, bile su mnogo dostupnije svjetskim medijima koji su o kraju zajednice svjedočili s lica mjesta, “vlastitim očima”, s manje mogućnosti manipulacije i laganja. I uz novinare od digniteta, a ne uz pomoć hordi propagandista, pretežno za računalima u redakcijama. Svijet o svemu tamo u Ukrajini i oko nje sudi, uz rijetke izuzetke, na temelju istina koje se kreiraju, doziraju i distribuiraju onako kako to ovaj ili onaj centar kontrole uma želi. U uredima i komandnim sobama.
Bilo bi smiješno da nije tužno koliko su prepoznatljive manipulacije u tretmanu različitih informacija od kojih neke ne smiju da se (po)kažu, ili smiju trajati samo nakratko, pa moraju biti “prekrivene” što brže drugima na kojima se inzistira uporno i ponavljano. Primjera je mnogo. Od onih o “borcima i revolucionarima” koji su srušili Janukoviča, uz eufemizme o klasičnim fašistima koji, eto, formiraju “demokratsku vladu”, gazeći dan ranije sporazum EU-a i opozicionara u operaciji koja se onda apsurdno tretira kao “uspjeh EU-a”, preko onih o uvezenim snajperistima na Majdanu u potvrđenoj konverzaciji Ashtonice i ministra vanjskih poslova Estonije Paeta…
Dva dana se, recimo, na razne načine ponavljala patetično izvedena ostavka američke novinarke Liz Wahl na ruskoj televizijskoj mreži RT pred kamerama da bi se skrenula pažnja sa sadržaja onoga što joj je u intervjuu kazao bivši kandidat za predsjednika SAD-a Ron Paul: “…to je tamo širenje imperije, dovođenje NATO-a na prag Rusije, dok su u pozadini priče američke organizacije…”
Takve blokade polako uspijevaju načeti tek pokoji bivši veleposlanik ili dugogodišnji dopisnik s tih prostora iz vremena nekog drugačijeg novinarstva. Pojedinci koji znaju o čemu je riječ, što znače dvije strane priče, ljudi koji su se tamošnjom realnošću bavili decenijama i koji danas ne misle da vlastitu pamet i profesionalni dignitet treba prodati zbog bilo čije usko interesne politike što slijepo sluša i ne propituje
U aplauzima novinarki koja se, eto, oduprla “cenzuri na RT-u” prešućen je intervju. Podjednako kao i onaj s drugim bivšim kandidatom za predsjednika SAD-a Dennisom Kuchinichem, koji je za Fox News kazao da su “iza operacija u Ukrajini tajno djelovali CIA, National Endowment for Democracy i USAID…”
Tretman heroja imala je i druga američka novinarka na RT-u Abby Martin, koja je glasno bila protiv naslućivanja rata u Ukrajini, ali gotovo nitko nije prenio ni slovo od njezina objašnjenja i usporedbe s drugim glasovitim svjetskim medijima, jer to nije odgovaralo adresiranima.
Pomalo je smiješno i kakav je tretman dobila bizarna storija o šestorici klaunova i budala – četnika izvan prostora i vremena – prispjelih na Krim. Bili su udarna vijest za večernje televizijske dnevnike, kao da je šest američkih razarača uplovilo u Sevastopolj. Zato vijesti o zabrani ruskog jezika u službenoj upotrebi u Ukrajini koju je donijela nova “demokratska vlada” nije bilo.
Sve je to pozadina drame u kojoj cilj nije rješenje tamošnjih problema, nego proizvodnja kaosa. U ime domaćih strasti. I sve se to čita ovdje onako kako kome diktiraju najčešće lokalne optike, proizvedene emocije, strasti potpaljivane političkim nalozima. Može se misliti i koliko su porasle Putinove šanse za pobjedu sada kada ga je podržao, recimo, Dodik. Eto, zato je Ukrajina dokaz modela jugoslavenskog raspada za “nas” na jedan pobjednički način, a za “njih” na sasvim drugi, podjednako pobjednički. S realnošću to ima najmanje veze. S interesima da.
Takve blokade, kao što se vidi, polako uspijevaju načeti tek pokoji bivši veleposlanik ili dugogodišnji dopisnik s tih prostora iz vremena nekog drugačijeg novinarstva. Pojedinci koji znaju o čemu je riječ, što znače dvije strane priče, ljudi koji su se tamošnjom realnošću bavili decenijama i koji danas ne misle da vlastitu pamet i profesionalni dignitet treba prodati zbog bilo čije usko interesne politike što slijepo sluša i ne propituje.
Normalno da je zato sve to i nalik tumaranju gusaka u magli. Iz te i takve politike uglavnom proizlazi i nategnuta, ostrašćena inozemna, ali na naš način pročitana pamet o Ukrajini i sličnostima s yu-raspadom. Povijest ovdje doista nije bila učiteljica života.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Još tekstova ovog autora:
- Uzaludne istine umirućeg Assangea
- Ofanziva ludila
- Mir za nemir
- Pravo na nostalgiju
- Što nakon ubojstva ruskog ambasadora u Ankari
- Referendum u Republici Srpskoj: iz ništa u svašta
- Erdoganova Turska: Kraj ili početak drame?
- Smrt je puki biznis
- Kraj Bliskog istoka kakvog smo poznavali
- U Bosni bolje nego u Siriji
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.