Hrvatska se crveni. Zanimljivo je ovih dana gledati meteorološke karte. Nimalo ne nalikuju onim postizbornima na kojima se dosljedno crvene tek istarski poluotok i krpica oko Rijeke. Početkom kolovoza Hrvatska je crvena da crvenija ne može biti.

Rumena je naravno od afričkih temperatura i požara – a ako se mene pita, crveniti bi se trebala i od srama što dosljedno bira političare koji  uvijek iznova spremno priskaču kad se veliki i moćni nađu u problemima (čitaj: Agrokor Ivice Todorića), a glavu okreću od svakodnevnih užasa takozvanih običnih ljudi. Iseljavanje, glad, ovrhe i deložacije malih i slabih koji su nekim čudom omađijani hrvatstvom i Hrvatskom u tolikoj mjeri da se sve takvi gladni, dužni, spaljeni ili raseljeni zaklinju u zemlju sve više ispražnjenu ne samo od sadržaja već i od života.

Sve ono što ih je smetalo kod takozvanih crvenih HDZ-u se bespogovorno prašta – od povlačenja neopozivih (?) ostavki do rodbine u službenome avionu za tenisko finale. I to finale sportaša iz susjedne zemlje koji, istina, igra za našu reprezentaciju, ali zarađeni novac i porez ne sprema ni kod nas ni kod susjeda već u treću zemlju.

Hrvatska je crvena od afričkih temperatura i požara, a ako se mene pita, crveniti bi se trebala i od srama što dosljedno bira političare koji uvijek iznova spremno priskaču kad se veliki i moćni nađu u problemima (čitaj: Agrokor Ivice Todorića), a glavu okreću od svakodnevnih užasa takozvanih običnih ljudi. Iseljavanje, glad, ovrhe i deložacije malih i slabih koji su nekim čudom omađijani hrvatstvom i Hrvatskom u tolikoj mjeri da se sve takvi gladni, dužni, spaljeni ili raseljeni zaklinju u zemlju sve više ispražnjenu ne samo od sadržaja već i od života

Ne smetaju ih ni loše opremljeni i još gore plaćeni vatrogasci, ni mizerni minimalci, ni penzije što umirovljenike tjeraju da rone po kontejnerima, ni gradovi u kojima je radno mjesto ravno zgoditku na lutriji i prije i poslije turističke sezone…

Ništa. Dokaz je nedavna proslava Dana grada Imotskoga na kojoj su građani veselo dočekivali ministra koji im je obećao vojarnu i Predsjednicu što im je, dok je požar bjesnio iza Crvenog jezera, prodavala bajku o Imotskome i Imotskoj krajini kao budućoj Provansi.

Da, da upravo je to, i ne trepnuvši, obećala naša Predsjednica u toj mjeri razdraganim Imoćanima da su neprestance uslikavali, i sebe i dječicu, s najdražom gošćom.

Svi smo na ekranima javne televizije gledali te selfie. Selfie s budućim građanima Njemačke, Austrije, Švicarske, Kanade, Irske. Što se može! Netko mora prikupiti kapital da ostvari Predsjedničin san u ljubičastom, da Imotski i okolica zamirišu na lavandu i u što skorije vrijeme postanu hrvatski Avignon. Onima koji ne uspiju otići uvijek ostaje obećana kasarna ministra koji je dao, pa povukao neopozivu ostavku.

Možda apatiju građana, tu neviđenu nezainteresiranost naroda valja tražiti u inertnosti najveće oporbene stranke. Što SDP čini za vrijeme dok stranka na vlasti i njezini visokopozicionirani čelnici rade gaf za gafom? Što čine oni koji bi po defaultu trebali vrebati svaku pogrešku vladajućih i skupljati poene nudeći rješenja za njihove goleme propuste?

 Možda apatiju građana, tu neviđenu nezainteresiranost naroda valja tražiti u inertnosti najveće oporbene stranke.

Što SDP čini za vrijeme dok stranka na vlasti i njezini visokopozicionirani čelnici rade gaf za gafom? Što čine oni koji bi po defaultu trebali vrebati svaku pogrešku vladajućih i skupljati poene nudeći rješenja za njihove goleme propuste. Mjesecima se svađaju  po društvenim mrežama oko raspuštanja organizacija i kažnjavanja kritičara unutar stranke ili pak ničim izazvani najavljuje kandidature za, po svemu sudeći, daleke unutarstranačke izbore (uvijek uslijede iza parlamentarnih).

Osim što se svađaju, omalovažavaju i vrijeđaju, u stopu prate i svaki slobodan trenutak bivšeg predsjednika stranke Zorana Milanovića. U rasponu od posjeta lokalnim feštama do visinskih treninga na Triglavu za koje neki, navodno “dobro informirani novinari”, tvrde da se radi o pripremama za visoku funkciju predsjednika, za koje pak drugi, jednako “dobro informirani”, poručuju da je istinita koliko i bajka da će Imotska krajina uskoro biti lavandom okupana Provansa.

Šteta, a moglo se tako dobro kapitalizirati i poentirati na Jandrokovićevom letu podsjećanjem koliko se pljuvalo po Zoranu Milanoviću kad je onomad, nakon povratka iz Bosne i Hercegovine, sletio zbog privatnog posjeta na Krk umjesto u Zagreb. Nisu poentirali ni na portretu Željka Reinera. Skupo je plaćen splitskome slikaru u trenutku kad je požar stigao na periferiju grada, u podnožja splitskih nebodera, a dalmatinski vatrogasci kukali zbog nedostatne i zastarjele opreme.

Zar nije bilo logično da upravo splitska organizacija SDP-a, županijska i gradska, upozori hrvatsku javnost na nedopustivost takvog odnosa države prema vatrozaštiti. Pa zašto ne – i da je tih četrdesetak tisuća kuna slupanih u taštinu moglo biti daleko bolje utrošeno. Za kacige, brentače, cijevi…

Kad bolje razmislim o nedavnoj odluci Ustavnoga suda da ništa nije sporno u završetku predsjedničke zakletve koja glasi “Tako mi Bog pomogao!”, skoro bih se, kao nekrst Božji, složila. Ja bih ju samo, vodeći računa o ovakvoj vlasti i oporbi, mrvu preinačila. Po meni, pogađate, s ovakvim političarima morala bi svakako glasiti “Tako nam Bog pomogao!”

U mraku, prije no što smo bili svoj na svome, prije no što nam je HDZ upalio svjetlo, “svako naše malo misto jemalo je ” vatrogasni dom i opremljen DVD, a nesuđena Provansa Imotski i poneku tvornicu ( Imota, Imotstroj, Napredak, Trimot, itd., itd…). Danas imaju samo redovne autobusne linije za Njemačku .

I da, imaju Hrvatsku.,Vodstvo koje poreznim mjerama podiže plaće onima koji ionako imaju visoka primanja, pomaže Todorićevu Agrokoru, službenim avionom vodi familiju na teniske turnire, ali i oporbu koja ni jedan od tih propusta ne želi ili, odveć zaokupljena sobom i stranačkim ambicijama i apanažama, ne zna iskoristiti ni kad su joj, za ovih vrelina, servirane na tanjuru. Radije po kuloarima odgoneta i gata nad Kotromanovićevim porukama s triglavskih visina ” hoće li se laste vratiti” u visoku politiku ili ostati u neizvjesnome biznisu.

Kad bolje razmislim o nedavnoj odluci Ustavnoga suda da ništa nije sporno u završetku predsjedničke zakletve koja glasi “Tako mi Bog pomogao!”, skoro bih se, kao nekrst Božji, složila. Ja bih ju samo, vodeći računa o ovakvoj vlasti i oporbi, mrvu preinačila. Po meni, pogađate, s ovakvim političarima morala svakako glasiti “Tako nam Bog pomogao!”