autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Tako nam Bog pomogao

Autor: / Leave a Comment

AUTOGRAF Nela VlašićHrvatska se crveni. Zanimljivo je ovih dana gledati meteorološke karte. Nimalo ne nalikuju onim postizbornima na kojima se dosljedno crvene tek istarski poluotok i krpica oko Rijeke. Početkom kolovoza Hrvatska je crvena da crvenija ne može biti.

Rumena je naravno od afričkih temperatura i požara – a ako se mene pita, crveniti bi se trebala i od srama što dosljedno bira političare koji  uvijek iznova spremno priskaču kad se veliki i moćni nađu u problemima (čitaj: Agrokor Ivice Todorića), a glavu okreću od svakodnevnih užasa takozvanih običnih ljudi. Iseljavanje, glad, ovrhe i deložacije malih i slabih koji su nekim čudom omađijani hrvatstvom i Hrvatskom u tolikoj mjeri da se sve takvi gladni, dužni, spaljeni ili raseljeni zaklinju u zemlju sve više ispražnjenu ne samo od sadržaja već i od života.

Sve ono što ih je smetalo kod takozvanih crvenih HDZ-u se bespogovorno prašta – od povlačenja neopozivih (?) ostavki do rodbine u službenome avionu za tenisko finale. I to finale sportaša iz susjedne zemlje koji, istina, igra za našu reprezentaciju, ali zarađeni novac i porez ne sprema ni kod nas ni kod susjeda već u treću zemlju.

Hrvatska je crvena od afričkih temperatura i požara, a ako se mene pita, crveniti bi se trebala i od srama što dosljedno bira političare koji uvijek iznova spremno priskaču kad se veliki i moćni nađu u problemima (čitaj: Agrokor Ivice Todorića), a glavu okreću od svakodnevnih užasa takozvanih običnih ljudi. Iseljavanje, glad, ovrhe i deložacije malih i slabih koji su nekim čudom omađijani hrvatstvom i Hrvatskom u tolikoj mjeri da se sve takvi gladni, dužni, spaljeni ili raseljeni zaklinju u zemlju sve više ispražnjenu ne samo od sadržaja već i od života

Ne smetaju ih ni loše opremljeni i još gore plaćeni vatrogasci, ni mizerni minimalci, ni penzije što umirovljenike tjeraju da rone po kontejnerima, ni gradovi u kojima je radno mjesto ravno zgoditku na lutriji i prije i poslije turističke sezone…

Ništa. Dokaz je nedavna proslava Dana grada Imotskoga na kojoj su građani veselo dočekivali ministra koji im je obećao vojarnu i Predsjednicu što im je, dok je požar bjesnio iza Crvenog jezera, prodavala bajku o Imotskome i Imotskoj krajini kao budućoj Provansi.

Da, da upravo je to, i ne trepnuvši, obećala naša Predsjednica u toj mjeri razdraganim Imoćanima da su neprestance uslikavali, i sebe i dječicu, s najdražom gošćom.

Svi smo na ekranima javne televizije gledali te selfie. Selfie s budućim građanima Njemačke, Austrije, Švicarske, Kanade, Irske. Što se može! Netko mora prikupiti kapital da ostvari Predsjedničin san u ljubičastom, da Imotski i okolica zamirišu na lavandu i u što skorije vrijeme postanu hrvatski Avignon. Onima koji ne uspiju otići uvijek ostaje obećana kasarna ministra koji je dao, pa povukao neopozivu ostavku.

Možda apatiju građana, tu neviđenu nezainteresiranost naroda valja tražiti u inertnosti najveće oporbene stranke. Što SDP čini za vrijeme dok stranka na vlasti i njezini visokopozicionirani čelnici rade gaf za gafom? Što čine oni koji bi po defaultu trebali vrebati svaku pogrešku vladajućih i skupljati poene nudeći rješenja za njihove goleme propuste?

 Možda apatiju građana, tu neviđenu nezainteresiranost naroda valja tražiti u inertnosti najveće oporbene stranke.

Što SDP čini za vrijeme dok stranka na vlasti i njezini visokopozicionirani čelnici rade gaf za gafom? Što čine oni koji bi po defaultu trebali vrebati svaku pogrešku vladajućih i skupljati poene nudeći rješenja za njihove goleme propuste. Mjesecima se svađaju  po društvenim mrežama oko raspuštanja organizacija i kažnjavanja kritičara unutar stranke ili pak ničim izazvani najavljuje kandidature za, po svemu sudeći, daleke unutarstranačke izbore (uvijek uslijede iza parlamentarnih).

Osim što se svađaju, omalovažavaju i vrijeđaju, u stopu prate i svaki slobodan trenutak bivšeg predsjednika stranke Zorana Milanovića. U rasponu od posjeta lokalnim feštama do visinskih treninga na Triglavu za koje neki, navodno “dobro informirani novinari”, tvrde da se radi o pripremama za visoku funkciju predsjednika, za koje pak drugi, jednako “dobro informirani”, poručuju da je istinita koliko i bajka da će Imotska krajina uskoro biti lavandom okupana Provansa.

Šteta, a moglo se tako dobro kapitalizirati i poentirati na Jandrokovićevom letu podsjećanjem koliko se pljuvalo po Zoranu Milanoviću kad je onomad, nakon povratka iz Bosne i Hercegovine, sletio zbog privatnog posjeta na Krk umjesto u Zagreb. Nisu poentirali ni na portretu Željka Reinera. Skupo je plaćen splitskome slikaru u trenutku kad je požar stigao na periferiju grada, u podnožja splitskih nebodera, a dalmatinski vatrogasci kukali zbog nedostatne i zastarjele opreme.

Zar nije bilo logično da upravo splitska organizacija SDP-a, županijska i gradska, upozori hrvatsku javnost na nedopustivost takvog odnosa države prema vatrozaštiti. Pa zašto ne – i da je tih četrdesetak tisuća kuna slupanih u taštinu moglo biti daleko bolje utrošeno. Za kacige, brentače, cijevi…

Kad bolje razmislim o nedavnoj odluci Ustavnoga suda da ništa nije sporno u završetku predsjedničke zakletve koja glasi “Tako mi Bog pomogao!”, skoro bih se, kao nekrst Božji, složila. Ja bih ju samo, vodeći računa o ovakvoj vlasti i oporbi, mrvu preinačila. Po meni, pogađate, s ovakvim političarima morala bi svakako glasiti “Tako nam Bog pomogao!”

U mraku, prije no što smo bili svoj na svome, prije no što nam je HDZ upalio svjetlo, “svako naše malo misto jemalo je ” vatrogasni dom i opremljen DVD, a nesuđena Provansa Imotski i poneku tvornicu ( Imota, Imotstroj, Napredak, Trimot, itd., itd…). Danas imaju samo redovne autobusne linije za Njemačku .

I da, imaju Hrvatsku.,Vodstvo koje poreznim mjerama podiže plaće onima koji ionako imaju visoka primanja, pomaže Todorićevu Agrokoru, službenim avionom vodi familiju na teniske turnire, ali i oporbu koja ni jedan od tih propusta ne želi ili, odveć zaokupljena sobom i stranačkim ambicijama i apanažama, ne zna iskoristiti ni kad su joj, za ovih vrelina, servirane na tanjuru. Radije po kuloarima odgoneta i gata nad Kotromanovićevim porukama s triglavskih visina ” hoće li se laste vratiti” u visoku politiku ili ostati u neizvjesnome biznisu.

Kad bolje razmislim o nedavnoj odluci Ustavnoga suda da ništa nije sporno u završetku predsjedničke zakletve koja glasi “Tako mi Bog pomogao!”, skoro bih se, kao nekrst Božji, složila. Ja bih ju samo, vodeći računa o ovakvoj vlasti i oporbi, mrvu preinačila. Po meni, pogađate, s ovakvim političarima morala svakako glasiti “Tako nam Bog pomogao!”

Vatrogasna zajednica Zagreba krši ustavno načelo slobode savjesti

Autor: / Leave a Comment

DRAGO PILSELJutarnji list javlja kako su sva vatrogasna društva u Zagrebu obaviještena da je hodočašće 11. rujna u Mariju Bistricu obavezno ako žele dobiti gradski novac.

Osim idiotske, zaista stupidne odluke da se to hodočašće održi na dan parlamentarnih izbora u RH, ovaj slučaj predstavlja novi primjer kršenja elementarnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske [Read more…]

Autoceste ne smiju biti naše

Autor: / 1 Comment

Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike.

 

Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ”obiteljskog srebra” i ”nacionalnog bogatstva” jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.

Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike. Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta

 

Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ”tetke s hladnim trajnama” i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma.

 

U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča.

 

Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ”nacionalnom bogatstvu”, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom.

 

Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.

 

Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ”naše” i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države.

Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite

 

Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda.

 

Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.

 

Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ”naše” potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ”naša” jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati.

 

Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ”naši”, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.

Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva

 

Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva.

 

Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.

 

Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu.

 

Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ”naš” – beštek od lažnog srebra.

 

(Prenosimo s tportala).

U ime oca i sina i Brechta

Autor: / Leave a Comment

Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. Da nije to učinio, dogodila bi se “nasilna ovrha” trogodišnjega Gabrijela. Socijalni djelatnici, policija i vatrogasci (!) upali bi u kuću u Mošćenici i zgrabili trogodišnjeg sina koji nikako nije htio od oca otići k majci u Rijeku, premda je to zakonom određeno. Pa tko je taj dječak da se usuđuje protiviti zakonu?! Da plače, premda sud kaže da mora ići majci? Sutkinja je pohvalila očev postupak, jer da je ostavljanjem djeteta na sudu ipak izbjegao traumu nasilnog oduzimanja djeteta iz kuće, koja bi bila neminovna. Jer tako zakon kaže!

 

A što bi na to rekao Brecht u imaginarnome nastavku “Kavkaskoga kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija. Ali, sudsko rješenje je sudsko rješenje, misli majka i, da je trebalo, ne bi imala ništa ni protiv nasilne ovrhe. Otac je, pak, zaključio da ne može takvo zlo priuštiti dječaku, pa ga je ipak ostavio na sudu. Sud je zadovoljan. Majka također. Već su dvaput pokušavali otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete.

Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. A što bi na to rekao Brecht u imaginarnom nastavku “Kavkaskog kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija

 

Policija je bila milosrdna, pa nisu razbijali kućna vrata niti provaljivali, ali ovaj put milosti ne bi imali. Upali bi u kuću, našli bi ih, iščupali dijete ocu… Poput loše majke iz “Kavkaskoga kruga kredom”, majka bi podnijela i to da joj dijete trgaju iz očeva zagrljaja, makar ga pritom povrijedili, samo da se poštuje volja zakona koji ga je dodijelio njoj. “Želio sam sačuvati sina od toga”, rekao je očajni otac, nakon što ga je ostavio na sudu.

 

Moja kći je prije nekoliko dana proslavila treći rođendan. Iz iskustva znam da nikakvog čovjeka ne možemo voljeti tako jako i tako nježno kao čovjeka od tri godine. I pustiti da trogodišnji čovjek pati mora da je jedan od strašnijih zločina pod kapom nebeskom. Sada će se nesretni i napaćeni otac morati još posebno dogovarati s majkom i s Centrom za socijalnu skrb ne bi li makar jednom tjedno vidio svog nesretnog i napaćenog sina. Jer on sad i nije u nekoj poziciji. Nakon što je ratovao sa sudom i s Centrom i s majkom. Odbijao je vratiti sina majci još od ljeta, tvrdeći da sin s njome nije sretan, da mu je to sam rekao. Ali, zašto bi sud uzeo u obzir argumente jednog trogodišnjaka koji se žalio da mu majka skriva slatkiše i brani mu da spominje oca…

 

U protekloj je godini, doznajemo, u čak 85 posto slučajeva skrbništvo nakon razvoda dodijeljeno majci. Čemu takva diskriminacija očeva? Zar se odluka o skrbništvu ne bi trebala donijeti nakon razmatranja i slušanja argumenata djetetovih, majčinih i očevih? Ne stavljam slučajno dijete na prvo mjesto. I čovjek star tri godine ima svoje osjećaje i potrebe, a u tim godinama ih već može izraziti. I prije nego što progovori, čovjek može pokazati što osjeća. Dijete je hrabro, ono bez da trepne sluša bajke pune nasilja (vještice jedu djecu, maćehe ih pokušavaju ubiti, gusari oteti… ono instinktivno zna da život nije tako jednostavan i veseo kako mu ga roditelji predstavljaju), ono se želi boriti za sebe, a to što nije punoljetno i što ga se s lakoćom podigne u naručaj i nekamo odnese, kao što vještica uzme ocu i majci Matovilku i zatvori je u toranj, ne znači da je dijete samo neki mali lutak koji će stajati ondje gdje ga mi postavimo.

Već dva puta pokušavali su otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete

 

Njegovi su osjećaji duboki i tamni, ono je vezano uz bića koja voli, zna da mu život doslovce ovisi o tome da bude blizu voljenih. A ne uz one koji ga baš i ne vole puštajući da ga razvlače sudovi i centri za socijalnu skrb. Ono nije sposobno samo preživjeti i to više je vezano, to više ovisno, to više voli, to više strahuje… da će biti odvojeno. Dijete vjeruje u pravdu, instinktivno, ono još nije upoznato s prljavštinom i nepravdom svakodnevnog života, ono vjeruje da nakon svih muka, kušnji i tjeskoba dobro pobijedi zlo, vještica završi u peći, a djeca se veselo vrate roditeljima, ili roditelju koji ih je cijelo vrijeme sa strepnjom iščekivao. U slučaju “Ivice i Marice”, djeca se vraćaju svom dobrom i tužnom ocu. Hoće li se i Gabrijel vratiti?

 

Prošli sam put rekla da neću previše pisati o drami ljudi koje ne poznajem, ali činjenice su takve da se majka nije pobunila protiv rata koji su centar za socijalnu skrb i sud u ime zakona poveli protiv njezina djeteta, da je neuspjele ovrhe sina, koji se pred ovršiteljima skrivao s ocem u kući, te mogućnost nasilne ovrhe nisu osobito pogađale, kao ni konačno ostavljanje dječaka ovog četvrtka na sudu. Svoju sreću majka je postavila ispred djetetove. Ako je pravda slijepa, zakon je u ovom slučaju gluh, slijep i nijem i baš ništa ne može reći o argumentima jednog dječaka.

 

Čeka nas novi Obiteljski zakon, uvode se pravni zastupnici za djecu, kao i obiteljska medijacija koja će poticati dogovaranje među zaraćenim stranama. Djecom se više neće moći manipulirati u obračunima odraslih, ustvrdila je ministrica Opačić. Najavila je i zajedničku roditeljsku skrb jer dijete ima pravo na komunikaciju s oba roditelja. Smatra da bi većina parova u procesu razvoda uz medijaciju mogli postići dogovor, a manjina osobito svadljivih razvoda rješavat će se na sudu. Manipulativni roditelj po zakonu bi mogao čak i ostati bez djeteta. Djeca će na sudu od sada imati svoga pravnog zastupnika. Sve su to dobre vijesti, samo pitanje je prati li mali Gabrijel ovih dana novine i portale. Veseli li ga najava medijacije, kao i mogućnost da ima svog odvjetnika? Ili je samo tužan što ne vidi tatu, a mama mu ne da slatkiše.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt