Tako dramatičnog i herojskog razlaza nije bilo još otkako su se posvađali Tito i Staljin. Kad je Martina Dalić zbog neoliberalnih ideala i stranačkoga bijega od reformi napustila HDZ, ova napaćena zemlja je – štono bi rekao pjesnik – odjednom postala dublja za jednu ranu i crnja za jednu jamu.
Poznato je već da prvi čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko jako voli jame, a nije tajna ni ljubav ovoga člankopisca prema HDZ-u, no svejedno ne mogu umaći zamci da me povodom potresnoga slučaja gđe Dalić optuže za besprizorno stajanje na njihovu stranu.
Medijsko jamranje oko časnoga čina nesuđene reformatorice, duboki nakloni njezinu domoljublju i principijelnosti, javna tronutost nad gospođinim riskantnim potezom i zabrinutost nad našom gospodarskom budućnošću meni su, da prostite, prije trash-scenarij za novu ”Piramidu“ ili kakav sličan igrokaz za jeftinu promociju debelih političarskih obraza, nego predložak za racionalnu analizu aktualnoga rasporeda u domovinskom hranidbenom lancu.
Tako dramatičnog i herojskog razlaza nije bilo još otkako su se posvađali Tito i Staljin. Kad je Martina Dalić zbog neoliberalnih ideala i stranačkoga bijega od reformi napustila HDZ, ova napaćena zemlja je – štono bi rekao pjesnik – odjednom postala dublja za jednu ranu i crnja za jednu jamu
Dokle će, za Gospu, u ovoj zemlji za javnu prosudbu nekoga političara biti relevantnije ono što on govori nego ono što radi?
Dovoljno je da neka stranačka pantagana nakon godina mirne plovidbe napusti voljeni brod i odmah joj slijedi brzopotezna promocija u uzvišenog stručnjaka i junaka dana.
Iz aspekta domovinskoga političkog iskustva valja biti prilično fanatičan pobornik čuda hrvatske naive pa otprve zagristi u još jednu priču o Crvenkapici koja je imala odličan plan i jako željela pomoći bolesnoj baki, ali ju je u tome podlo spriječio zločesti i bešćutni vuk.
Za početak, prije svih detalja projekta za spas Domovine koji Martini Dalić njezina prijetvorna stranka nije dozvolila provesti, bio bi red makar podsjetiti na reforme koje je ova političarka i ekonomska stručnjakinja u životu uspjela realizirati.
Naciji kojom već godinama poslovično hara politički Alzheimer nije naodmet pripomenuti da je politika, i to ona HDZ-ova, Martini Dalić dala uglavnom sve što je dosad priskrbila u životu. Netom nakon studija karijeru je započela u Ministarstvu financija, kao suradnica i kasnija pomoćnica obljubljenoga Borislava Škegre.
Nakon gubitka trećesiječanjskih izbora 2000. godine postaje ekonomistica u Privrednoj banci, ali se poslije Sanaderova izbornog trijumfa 2003. iz dinamičnoga privatnoga sektora – koji tako često zagovara i veliča – vraća na sigurne državne jasle, na mjesto državne tajnice u Ministarstvu financija.
Dovoljno je da neka stranačka pantagana nakon godina mirne plovidbe napusti voljeni brod i odmah joj slijedi brzopotezna promocija u uzvišenog stručnjaka i junaka dana. Iz aspekta domovinskoga političkog iskustva valja biti prilično fanatičan pobornik čuda hrvatske naive pa otprve zagristi u još jednu priču o Crvenkapici koja je imala odličan plan i jako željela pomoći bolesnoj baki, ali ju je u tome podlo spriječio zločesti i bešćutni vuk
Negdje 2008. opet odlazi na kratak izlet u privatne vode, na mjesto direktorice Partner banke, da bi se već 2010. iznova vratila u politiku, na funkciju ministrice financija u Vladi Jadranke Kosor. Jedna od prvih gospodarskih ”reformi“ koje potpisuje, koliko me sjećanje služi, imenovanje je vlastitoga supruga Nike Dalića na mjesto hrvatskog člana uprave Ine.
Naravno da poznata protivnica upliva države na gospodarstvo Niku Dalića u upravu Ine nije postavila kao stranačkog kolegu ili vlastitog muža, nego primarno kao dokazanog stručnjaka.
Hrvatski članovi uprave Ine ubrzo nakon imenovanja dobili su dvostruko veće plaće: umjesto 62 tisuće kuna bruto, mjesečna primanja su im porasla na 130 tisuća kuna bruto plus godišnji bonus od 372 tisuće kuna! Strefile su ih i dodatne menadžerske beneficije poput novih ureda, korporativne kreditne kartice, životnog i privatnog zdravstvenog osiguranja, godišnje parkirne karte te teškog izbora između BMW 5 ili Audija 6 kao službenog automobila.
Zauzvrat, hrvatski članovi uprave Ine – ovi isti što trenutno ”odlučno prosvjeduju“ zbog odluke o gašenju sisačke rafinerije koju su prije tri dana zdušno podržavali, ali su naglo promijenili mišljenje nakon radničkih urlika pod prozorima – pristali su na mađarska pravila igre po kojima ne mogu samostalno uzeti u ruke niti jedan jedini tvrtkin dokument, nego ih smiju gledati samo u za to predviđenoj sobi, pod nadzorom kamera i MOL-ovih menadžera.
Gospodarske reforme ministrice Dalić i njezinoga muža, kako vidimo, bile su tako duboke i strukturne da su tisuće hrvatskih radnih mjesta, suverenitet u našoj naftnoj kompaniji i ljubav prema domovini hladno žrtvovale za svoje privatne račune.
Gospodarske reforme ministrice Dalić i njezinoga muža, kako vidimo, bile su tako duboke i strukturne da su tisuće hrvatskih radnih mjesta, suverenitet u našoj naftnoj kompaniji i ljubav prema domovini hladno žrtvovale za svoje privatne račune
Ah, da, gotovo zaboravih pripomenuti: Martina Dalić kao ministrica spada u apsolutne rekordere u zaduživanju zemlje. U samo godinu dana povećala je hrvatski javni dug za oko 25 milijardi kuna.
Za ideale ginu budale, pjevao je nekad Bora Čorba, a navodne patriotske ideale uspješnih pripadnika političke elite danas još puše samo retardi i kalkulanti koji uz njih vežu osobni profit. Reforme, kažete? Zadnji nam je čas, kažete? Ova zemlja nema više vremena, kažete?
Kad bilo tko od masnih političkih mufljuza, pripadnika raznih lobija, samozvanih proroka, stručnjaka i pozera u ovoj dolini suza posegne za sličnom demagoškom piruetom, pada mi na pamet ona scena s kraja Marinkovićeva “Kiklopa”, kad se Melkior Tresić 6. travnja 1941. odlučio prijaviti u vojne dobrovoljce.
Suočen s političkim spasiteljima koji su nas ovdje i dotjerali, pretvaram se namah u onoga gripoznoga oficira što umjesto savjesnih i prostodušnih domoljuba pred sobom vidi sve same provokatore, profitere i špijune: ”Ti bi spašavao ovu zemlju i ovaj narod, kažeš? Tebi je, veliš, mnogo stalo do te zemlje?“
Mora biti da je to prilično bizaran osjećaj, nakon što si godinama spašavao isključivo vlastitu guzicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
- Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
- Mandatar mekog srca
- Radost bezvlađa
- Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
- Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
- Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
- Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
- Panika raste kao plima u plitkome mozgu
- Predsjednica ne zna što joj je posao
Bravo,bravo…kak’ se bi reklo,rasturili ste,ju i ih…..odličan tekst i još veći užitak,čitati.Jako me veseli jer je i literarno dobar,a isto je danas rijetkost u novinarstvu.