novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Anđelko Runjić
Foto: Mok
Mirno i nenametljivo, kako je živio, otišao je još jedan od ljudi koji, možda nikada, premda to zaslužuju, neće dobiti ulicu u glavnom gradu, ali će ostati zabilježen kao jedan od ključnih aktera burnih događaja s kraja 80-ih i početka 90-ih godina 20. stoljeća, vremena kada se okrenuo kotač povijesti. [Read more…]
Arsen Dedić
Foto: SD
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak.
Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, [Read more…]
Charles Simic jedan je od najvećih i najnagrađivanijih suvremenih američkih (SAD) pjesnika. Rođen je, kao Dušan Simić, 1938. godine u Beogradu i s 15 godina emigrira s roditeljima u SAD. Radni vijek je proveo predavajući englesku književnost na Sveučilištu New Hempshire. Objavio je 30 zbirki pjesama, 7 knjiga eseja i brojne prijevode slovenskih, hrvatskih, srpskih i makedonskih pjesnika. [Read more…]
Vlaho Bogišić preturao je po Krležinoj rukopisnoj zaostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i iz ovećeg bračnog epistolarija odabrao sto njegovih i Belinih pisama, kronološki ih nanizao, i napisao svojevrsni vodič kroz pisma i imenik najfrekventnijih osoba koje se u njima spominju.
Sanja Jovičić uredila je rukopis, poštujući, između ostalog, sve Krležine i Beline pravopisne mijene, ortografske, gramatičke i pravopisne pogreške, koje o tekstu, ponekad, jednako govore kao i njegova sadržina. [Read more…]
Rastužio sam se, baš onako vrlo osobno rastužio kada sam doznao za smrt Thomasa Tranströmera. Taj mi je švedski pjesnik na osobit način bio prirastao srcu. Njegovo ime ostat će znak bliskosti i povezanosti s vrlo dragim ljudima. Nešto poput šifre po kojoj se prepoznajemo, tonalitet radosnog smijeha u kojem mislimo jedni na druge. [Read more…]
Vrijeme je oko Božića 1992. Sjedimo u pansionu Monique, pijemo viski i nešto sitno mezimo. Padaju granate pa se ne može kućama, ali nitko ovih dana nema velikog posla ni obaveza, u ratu smo kao na odmoru. Grunu negdje vrlo blizu, Kemo se prepade, ide do sobe da pogleda što je s Nonom. Nono je njegov otac, imenom Osvaldo, ali zovu ga Nono. Kada se vratio, onako iz šale i vica počinje priču.
Njegov otac kraj rata dočekao je kao neprijateljski vojnik, u partizanskom zarobljeništvu. I kako to ponekad biva, tako zarobljen zagledao se u domaću djevojku, muslimanku Behriju.
Njegova ljubav bila je tako velika da je, kao u nekoj bajci, savladao i pregazio sve predrasude koje su stajale između njega i nje: onu o fašističkome vojniku među antifašistima, na kraju jednoga strašnog rata, onu o strancu u zatvorenoj, u se zagledanoj orijentalnoj kasabi, onu o inovjercu katoliku pred ložnicom jedne onodobne muslimanke. Samo jedno nije mogao pobijediti: to što je iz rodnog Monfalconea pošao u rat kao oženjen čovjek, i što mu se za posljednjeg odsustva posrećilo da mu žena zatrudni.
Rodila mu je kćer Danielu, koju otac neće vidjeti cijelo njezino djetinjstvo i djevojaštvo. Da je stupio na tlo Republike Italije, mogli su ga uhititi i osuditi zbog bigamije.
Tolika je i takva, običnim životima neizmjerljiva, bila ljubav zarobljenoga talijanskog vojnika prema jednoj sarajevskoj djevojci. Iz te se ljubavi 17. rujna 1948. rodio Kemal Monteno. Ime je arapskog porijekla, i znači savršen, potpun čovjek. U vrijeme njegova rođenja bilo je najpoznatije po Mustafi Kemalu, ocu moderne turske države.
Poslije je, kao već odrastao dječak, putovao u Sloveniju, u Sežanu, da se prvi put na granici sretne sa sestrom. Pustili su ih jedni i drugi graničari da se nađu na ničijoj zemlji. Bio je to vrlo sentimentalan doživljaj, koji neće ublažiti ni promijeniti buduća redovna viđanja, normalni prelasci granice, dinamika nekoga uobičajenog bratstva i sestrinstva, a ni Kemalova sklonost da i one priče od kojih bi mu se oči punile suzama ispriča kroz šalu, tako da bi im se svi trebali smijati.
Tako se štitio od one stare sarajevske sklonosti da se među rajom i u društvu ismije svaka pa i najteža suza, i da muški muške grubo zadirkuju zbog viška osjećajnosti. Najljepše dane svojih života, dok smo još imali sebe i svoj grad, ćerdali smo tražeći u tuđemu oku kakvu neprimjerenu suzu, onu suzu izdajicu što je spominje Hanka u onoj Mićinoj pjesmi. I Kemo se šalio s tuđim suzama, pa je zato svoje tako i sakrivao.
Vladalo je mišljenje da se on najviše od svih plaši granata. Kindže, koji je tih mjeseci, kao i Nono, stanovao u Moniqueu, nije ih se nimalo plašio. Šutio je, pušio i pio viski. Jedne od tih noći telefoniralo se putem satelitskog telefona u Madrid, zvalo se Waynea Brabendera, Kindžetovog suigrača iz Reala. Brabender je zaplakao, i tu je onda nastala velika šutnja.
Ali vratimo se Keminom strahu – koji nije bio ništa veći od strahova drugih, ali je bio drukčiji, šaljiviji – i jednoj od posljednjih upamćenih priča o njegovim susretima s granatama. Ostale su zaboravljene, a bilo ih je na stotine.
Ima dana kada pada uporno i konstantno, poput one dosadne novembarske kiše, i tad se ljudi snalaze kako znaju, ali se previše ne sekiraju. Gledaju samo kako bi prošli između kapi kiše i između granata. Ali ima i dana kada se ne čuje ni pucnja iz puške, pjevaju ptice, sija sunce, a onda krene da pada, sto u sekundi. Jednoga od takvih dana uhvatilo Kemu granatiranje, uhvatila ga panika, gleda gdje bi se sklonio, pa utrča u jedno od onih skladišta od valovitog lima, kao da će ga lim zaštititi od bombi, i onako u mraku baci se preko nekih kutija.
Tako u mraku i pod kartonima bi mu nekako lakše slušati gruhanje. A trajalo je, kaže on, kao nikad prije. I padalo je tu, okolo, ama na pedeset metara. Konačno kad se smirilo, Kemo se diže, pa pipa, gleda što je u onim kutijama. Kad ono šibice. Hiljade i hiljade kutija sa šibicama, proizvodnja Dolac Travnik. Fino bi se proveo da je, ama ne cijela granata, nego samo jedan gelerčić uletio unutra.
Kemo je to pričao, a mi smo se smijali da su nas sve boljeli naši trbusi i u trbusima ošiti. Bilo je lijepo smijati se u ratu. Samo, zašto ova priča više nije smiješna? Što se u međuvremenu promijenilo?
Gledao sam ga godinama ranije kako stoji, nadimljen nad prozorom, na prvome katu jedne kuće u Ulici Stake Skenderove. Ja sam išao u školu, a on je tako stajao i gledao u brdo, prema Domu izviđača. Nije to bio neki pogled, ali svejedno, nisam to mogao zaboraviti. Stoji Kemal Monteno na prozoru i gleda Sarajevo.
Gleda u strmu ledinu, po kojoj su mladi gorani upravo zasadili osamdeset i osam stabala za druga Tita, i gleda prema mejtaškom opservatoriju, prema Domu izviđača, koji će mnogo kasnije ponijeti ime Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, prethodno iseljene iz restituirane crkvene zgrade. Gleda da mu prođe vrijeme, gleda zato što je to još uvijek onaj grad u kojemu je bilo moguće čudo njegova rođenja.
Bilo mu je devetenaest kada je 1967. pjevao “Lidiju”. Nekoliko godina kasnije, u vojsci je napisao pjesmu koja će ga proslaviti: “Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe Branka, čuvao sam našeg sina…” Te riječi obične, nemušte, kao iz nekoga osmoškolskog sastavka, njegov glas pretvarao je u nešto drugo, u neko posve neusporedivo čudo. Ljudski je glas organ govora, govoru glas služi, a nekima je dano i da umiju lijepo pjevati.
Samo glas Kemala Montena nije bio takav. Njegov glas bio je organ pjevanja, pjevao je sam od sebe, tako da mu nije ni trebala melodija. Nije on bio stvoren za govorenje, i trebao bi se Kemo potruditi da govori, kao što su se drugi trudili da pjevaju. Dok je govorio sve se nešto pokušavao šaliti, da ne iznevjeri onu vječnu nametnutu ulogu duhovitoga Sarajlije, a bio je u stanju otpjevati sve tuge ovoga svijeta.
I sad kada ga kako javljaju više nema, ništa nema tužnije od Keminog glasa. Nema onoga tko bi rekao da je sve to neka zajebancija, neka limena kuća puna kutija sa šibicama.
Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturista Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam, i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu.
Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo što se sve može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada više ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.
U ratu je smršao, prepolovio se, kao svi što smo se prepolovili. I nikada nismo bili bliži svojoj ljudskoj prilici i mjeri, nikada nismo bili skladniji nego tada, tako prepolovljeni. Arsenu je u Zagreb slao pismo-pjesmu. A sa Zlatanom Fazlićem i Zlajom Arslanagićem pjevao je: Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, i u njoj onih nekoliko stihova koji su za mene i danas onaj “Ružin pupoljak” iz kojeg se razvije i raspriča cijeli jedan prošli život: “Dugo toplo ljeto, Zenica, tombola. Crno-bijeli teve, na njemu gondola.”, i “Dva-tri metra snijega i tutanj ligura. Pusti fiću što ne pali dok ga raja ne gura.” Ima li toga što bi se o nama današnjima moglo tako reći? Možda i ima, ali nema više glasa koji bi otpjevao.
Kemal Monteno živio je između ratova. Rodio se kao jedna od najljepših posljedica Drugoga svjetskog rata, zrele godine dočekao je usred opsade Sarajeva. Pjevao je: “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo.” A onda je, ipak, otišao. Bio je blag, veseo i nezlobiv čovjek. Nije sebi pridavao značaj, niti je bio ljubomoran na druge pjevače. Kako bi s onakvim glasom i mogao biti. U tom je glasu nosio Sarajevo.
Nema ga više.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pozdrav Predsjednika Republike Hrvatske prigodom Božićnoga i novogodišnjeg prijema, Muzej sa suvremenu umjetnost, Zagreb, 22. prosinca:
Zahvaljujem vam svima na dolasku u ovaj lijepi prostor, na ovu skromnu svečanost obilježavanja nadolazećih blagdana, Božića i Nove godine. Dani su ovo kada jedni drugima želimo bolju budućnost u osobnom i obiteljskom životu. Sve čestitke počinju tim riječima. Jer unatoč svim razlikama, svi smo ipak samo obični ljudi, željni prije svega zdravlja, mira, sigurnosti i blagostanja.
U ovom začudnom prostoru u kojem se nalazimo, stalno ili privremeno stanuju umjetnička djela kroz koja umjetnost na originalan način svjedoče suvremenu povijest i suvremeni trenutak svijeta u kojem živimo. Ovo mjesto mašte, kreativnosti i najnevjerojatnijih ideja dobro poznaje vizije. Zna proniknuti u budućnost. Ovo je dobro mjesto za blagdanske poruke.
Poruke danas izrečene ovdje neće biti primarno političke. Ovo su u ovome mandatu moje zadnje blagdanske poruke i želim da one odišu zajedništvom, pomirbom i oprostom. Ovdje su pozvani i dobrodošli svi, iz vlasti i oporbe, vjernici i oni koji to nisu, ovdje su pozvani i moji suradnici, i moji oponenti. Želim govoriti o univerzalnim i humanim vrijednostima, kao što su i blagdani kojima idemo ususret.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka.
To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne, želimo gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj, poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude, vraćanje povjerenja u institucije, daljnje smanjenje korupcije, sigurnost i stabilnost, socijalnu sigurnost i pristojan život za sve, još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.“
Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih univerzalnih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, a tiču se svakog pojedinca osobno. Tiču se osobito odnosa prema drugomu.
To su vrijednosti koje su zajedničke svim religijskim i humanističkim tradicijama. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.
Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji i narodu.
Oživimo u sebi te vrijednosti!
Oživimo ih zbog sebe, ali i zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji postaju žrtvama krize. Zbog svih onih koji su ostali bez posla, za čijim kompetencijama naizgled više nema potrebe. Zbog onih čije su tvornice, radionice i radna mjesta nestali i koji su u najboljim godinama ostali bez mogućnosti da zarađuju za obitelj.
Zbog umirovljenika. Oni su mudrost društva. Oni su duša svega što smo do sada izgradili.
Zbog siromašnih. Siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Kriza nam je donijela i dječje siromaštvo koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.
Kriza je osobito zahvatila i reproduktivni dio populacije, generaciju građanki i građana koji su temelj opstanka hrvatskog društva. Žene i muškarce u mladim i srednjim godinama koji nemaju posla. Ili ga imaju, ali premalo zarađuju i ne mogu zasnovati obitelj s brojem djece koji bi stvarno željeli.
U istom problemu su često i zaposleni građani i građanke koji imaju materijalne, ali ne i socijalne uvjete za obitelj i djecu, jer ih korporativni sustav tjera da rade ”od jutra do sutra“.
Božić je blagdan obitelji. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom na kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je obitelj, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, ”pod osobitom zaštitom države“. Ne smijemo zaboraviti na to.
Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije. Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni. Dvadeseto stoljeće s dva svjetska rata bilo je najtragičnija škola za Europljane i za čitav svijet. I posebno za Hrvatsku. Agresija na Hrvatsku stavila je tragičan pečat na kraj 20. stoljeća.
Rane koje su posljedica tih ratova, osobito Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata teško zacjeljuju.
Te rane bole generacijama. A, pomirenje i oprost, kao i pravedna kazna za zločin, pomažu da rane zacijele.
Povijesne i ratne nepravde koje su se događale na ovim prostorima, od kojih mnoge nikada nisu ispravljene, čiji krivci i zločinci nikada nisu kažnjeni, ponovile su se i za vrijeme Domovinskog rata. Mnogi nestali nisu nikada pronađeni, mnogi zločinci nisu još uvijek kažnjeni. Sve to i danas produžava liniju zla. Zato i dalje trebamo nastojati na tome da se svim nestalima uđe u trag, da se svim žrtvama oda počast, da se svim ratnim stradalnicima osigura pravo na dostojan život i da se svi krvnici privedu licu pravde.
Mi smo čuvari sjećanja na patnju svih ljudi stradalih u Domovinskom ratu, svih invalida, svih poginulih, svih oštećenih. Naše majke i očevi čuvaju slično sjećanje na Drugi svjetski rat. I danas, i ubuduće. Čuvamo i čuvat ćemo sjećanje kao štit od zla u budućnosti. Sjećanje kao most, a ne kao mač. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Stvaranjem hrvatske države u herojsko vrijeme Domovinskog rata, zahvaljujući našim braniteljima, stvoren je vrijednosni potencijal za građenje budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
Hrvatska je zemlja s dugom i bogatom poviješću. Naša povijest broji stoljeća. Stoljećima Hrvati odolijevaju brojnim iskušenjima. Uz sve teškoće, uvijek smo išli dalje.
Danas smo punopravna članica europske zajednice naroda. Moramo dalje.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća.
Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Neka nam je sretan Božić, neka nam nova, 2015. donese pregršt radosti i uspjeha!
(Prenosimo s portala predsjednik.hr).
Dok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama.
Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor. Danilo Kiš je rođen u Jugoslaviji prije sedamdeset godina, u februaru 1935., a umro je u Parizu 1989. godine. On je bio daleko najistaknutiji autor koji se pojavio u Titovoj Federaciji, a možda i jedini koji je uspio ”pobjeći brzini” gravitacije lokalnih problema i običaja. Malo je njegovih radova objavljeno, ali njih četiri ili pet su toliko dobri da su – dozvolite da posudim Mauroisovu počast Borgesu – “dovoljni da ga nazovemo velikim”.
Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života.
Ovo nije retrospektivan opis skladnosti jedne karijere koja je inspirirana ličnom tragedijom, a brutalno prekinuta smrću od raka. Ovo je više skretanje pažnje na konzistentnost Kišove ciljane potrage za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine ili finoće literarnog iskaza.
Kiš je brzo sazrijevao kao autor, ali bez neminovnosti. Više od bilo kakvog posebnog talenta, njegove prve pjesme i priče otkrivaju brzinu i predanost kojom je učio zanat slova. Svoj debi je napravio pjesmom “Oproštaj s majkom”. Početni stih ove prvoobjavljene pjesme je bio: “Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti”. Nakon četiri jednostavne strofe sa rimom ABAB, pjesma se završava zazivajući “nježnu ljubav majke koje više nema!” To je jedno bljutavo djelo, skoro sramno, ali ipak nekako nezaboravno zbog odlučnosti mlađahnog autora da se čistom snagom emfaze neposredno dotakne najintimnijeg, bolnog iskustva.
Kiš je neke od tema koje je istraživao čitav svoj život – gubitak, patnja i njihov uticaj – pronalazio posebno u ”krugu porodice”. On će postati izuzetno vješt u indirektnom prikazivanju ovih (i drugih) tema. Ipak, on neće izgubiti ambiciju da piše i o prvobitnom ljudskom iskustvu. U tom smislu, Kiš je bio na svom putu.
***
Do vremena kada mu je majka umrla od raka, 1951. godine, Kiš je već stekao užasno iskustvo patnje i gubitka. Njegov otac je bio mađarski Jevrej, a majka pravoslavka iz Crne Gore. Koračajući panonskim nizinama i dinarskim planinama, ovaj veoma neobičan par se sreo slučajno, što je Kiš smatrao odlukom sudbine. Eduard Kiš je radio kao željeznički inspektor nekoliko kilometara od granice sa Mađarskom. Godine 1930., upoznao je Milicu Dragičević, koja je bila u dužoj posjeti sestri. Vjenčali su se naredne godine, a njihovo prvo dijete, kćerka, je rođeno 1932. godine.
Eduard je bio nemirna priroda (“bolesnik, alkoholičar, neurastenik”, rekao bi njegov sin), koji je tokom tridesetih godina bio dva puta hospitaliziran. Kada je saznao da je dijagnoza njegovog oca “neuroza straha”, Danilo Kiš je to shvatio kao potvrdu da njegov otac dijeli patnju tipičnu za perceptivne srednjoevropske Jevreje u periodu između dva svjetska rata.
Nakon što je Mađarska – svrstavajući se u sile Osovine – usvojila anti-jevrejske zakone 1938. godine, roditelji su krstili djecu (kojoj je u rodnim listovima stajalo da su Jevreji) u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi ih zaštitili od fašista, koji su predstavljali sve veću prijetnju. Hiljade mađarskih Jevreja su pokušali primijeniti istu očajničku strategiju. Vlada je na ovo odgovorila usvajanjem Drugog jevrejskog zakona koji kaže da će se “osoba smatrati Jevrejem ako su ona ili on, ili barem jedan od njihovih roditelja, ili barem dva roditelja od roditelja pripadnici židovske vjeroispovijesti”.
U oktobru 1940. godine, Jugoslavija je usvojila svoje anti-jevrejske mjere u sklopu “prilagođavanja” pritiscima Osovine. Kada je nepopularna vlada u Beogradu zbačena narednog marta, šestogodišnji Kiš se pridružio drugovima iz razreda uzvikujući slogan protiv Osovine “Bolje rat nego pakt!”. On nije znao šta to znači, ali mu se sviđala “asonantna rima”.
Hitler je ubrzo izvršio invaziju na Jugoslaviju. Do polovine aprila 1941. godine, porodica Kiš je živjela pod mađarskom okupacijom u Novom Sadu, gradu na Dunavu. U januaru 1942. godine, mađarska policija i vojnici su krenuli u juriš na četiri hiljade novosadskih Jevreja. Pod punim pritiskom policijskog sata, pretresali su se i pljačkali jevrejski domovi, a Jevreji su ubijani na ulicama. Više od 1.400 muškaraca, žena i djece – većinom Jevreja – je odvedeno do smrznutog Dunava, pucano im je u leđa, a onda su gurani u rupu izbušenu eksplozivom u ledu. I više bi ih umrlo da rupa nije postala zagušena leševima. Iste večeri su stigle naredbe iz Budimpešte da se prestane sa ubijanjem. Ovo je odgodilo smaknuće nekoliko stotina preživjelih, uključujući i Eduarda Kiša.
Kiš je počeo vjerovati da je upravo ovaj šok slomio njegovog oca. No, ako je i bilo tako, ovaj nije pokleknuo. Narednog mjeseca je premjestio svoju porodicu nekoliko stotina kilometara željeznicom i cestom do sela u jugozapadnoj Mađarskoj, mjesta u kojem je rođen. Stavljajući se na milost rođaka, izgubio je i ono što je preostalo od njegove otrcane nezavisnosti. Mora da je procijenio da je njegova porodica imala veće šanse da preživi u ovom dalekom uglu uže Mađarske.
Porodica Kiš se nekako krpila u Kerkobarabasu, mjestu od dva tuceta kuća povezanih sa vanjskim svijetom jednostrukim kolosijekom, kao kuglice na žici. Eduardova sestra im je dopustila da žive u pomoćnom objektu, dvosobnoj daščari koju će Kiš sa neskrivenim gnušanjem opisati četrdeset godina kasnije. Živjeli su u neimaštini.
Milica je šila da bi zaradila novac. Dani, kako su ga znali u selu, je čuvao stoku i čistio seljačke kokošinjce. On i sestra su bosonogi išli u školu, gdje ih je pažljivi učitelj uključio u časove katekizma. Kišovu maštu su uzburkavale i progonile priče iz Starog testamenta, od kojih je jedna – Potop – kasnije imala strukturalnu ulogu u nekim od njegovih knjiga: kao biblijski oblik katastrofe koja je odnijela njegovog oca i njegov svijet.
Eduard Kiš je lutao selom i okolnom prirodom, često pijan, pjevajući, mamurajući pod živicom i stogovima sijena, optužujući svoje rođake za poniženja koja su vjerovatno bila i stvarna (kao i njegova tjeskoba) i imaginarna.
Kada sam prije nekoliko godina posjetio ovo selo (broj stanovnika: 330), ljudi su se još uvijek sjećali kako je “težak” on bio i upoređivali to sa jednostavnom ljubaznošću njegove supruge. Jedan im se pokret posebno usadio u sjećanje: kako je lepetao rukama po reverima, pokušavajući da sakrije žutu zvijezdu ušivenu u kaput. Kada sam upitao da li je porodica Kiš imala poteškoća u selu, jedan od Danijevih bivših drugova iz škole je rekao “Ne, nismo imali problema s njima – ne kao sada sa Ciganima…”
Agonija odgođenog smaknuća se završila u maju 1944. godine, nakon što su nacisti okupirali Mađarsku. Eduard Kiš je odveden u obižnji geto, a onda deportovan u Auschwitz sa većinom svojih rođaka. Djeca su pošteđena, zajedno sa majkom. Godine 1947., Milicin brat ih je pronašao i oni su se vratili u svoju zemlju, u planinski grad Cetinje, nekadašnju prijestolnicu sitne nezavisne kraljevine Crne Gore, a sada zabit. Njegovi dječački prijatelji se sjećaju da je, nakon pet godina provedenih u mađarskoj školi, od njegovog srpsko-hrvatskog ostalo vrlo malo. U 12. godini je morao ponovo učiti svoj maternji jezik.
Njegov ujak je bio učenjak sa impresivnom privatnom bibliotekom. Tada učenik, Kiš je imao na raspolaganju ujakove knjige kako bi prebrodio zamorne večeri i beskrajne zime. U roku od oko jedne godine, međutim, njegova majka se razbolila od raka. Ona je bila njegov glavni oslonac, jedinstveni izvor ljubavi i sigurnosti u vrijeme opasnosti i oskudica tokom njegovog ratnog djetinjstva. Dvije godine kasnije, njegova se sestra udala i odselila. Gubitak je opet inspirirao poeziju:
Svatovi
Iz mog doma
izlaze svatovi
Crni su mi odnijeli
majku
a bijeli
sestru
Mome srcu jednako zvuči
pucaju li zvona
il’ zvone puške
Iz mog doma
izlaze svatovi.
Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe.
***
Godine 1954. Kiš je otišao iz Crne Gore – gdje se i danas puca u svatovima – s namjerom da studira književost na univerzitetu u Beogradu. Jugoslovenska prijestolnica ga je privukla kao magnet: nikad više poslije toga neće živjeti van velikih gradova. Ovdje je, nakon toliko nesreće, imao dvije sreće. Jedan dinamični fakultetski profesor, Vojislav Đurić, je pretvorio dodiplomski predmet ”Svjetska književnost” u poseban odsjek. Kiš je bio prvi student koji je diplomirao na ovom novom odsjeku.
To je bio izrazito zahtjevan odsjek, koji je uključivao Homera i Williama Faulknera kao najpoznatije klasike zapadne književnosti, dotičući se usput antičke kineske, indijske, perzijske i arapske kulture. Đuriću je trebalo, a on je i dobio, političko odobrenje da koristi Bibliju (izabrani Psalami i Pjesme nad pjesmama). Studenti su morali učiti dva ili tri strana jezika. Na fakultetu su se osjećali kao prvi među jednakima.
Zajedno sa teorijskom komponentom, “Svjetska književnost” je obuhvatala i predavanja iz komparativne književnosti, istorijsko razumijevanje žanrova i kosmopolitske pristupe kulturi. Otvaranje ovog odsjeka je pokazalo ekspanzivnost političkog momenta: otvorenost doktrine i kulture koja je uslijedila nakon što je Staljin izbacio Jugoslaviju iz Kominterne 1948. godine.
Ovo vrenje je savršeno odgovaralo Kišu. Postao je instant preobraćenik na istorijski i komparativni pristup koji je upio u Beogradu. Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću. Njegova lojalnost Weltliteratur-u (volio je taj geteovski izraz) je bila doživotna i čini se baš prikladnim da je jedan od njegovih posljednjih poduhvata – u vrijeme kada mu je neizlječiva bolest skoro potpuno uništila volju za pisanjem – bio prijevod Der Erlkoenig-a.
Zaronio je u studentski život, imao dugo radno vrijeme u gradskoj biblioteci i učio da pije u beogradskim kafanama. U krugu prijatelja pjevao je za kafanskim stolovima pjesme na srpskom i mađarskom, prateći se na gitari. (Cijelog njegovog života ljudi su se divili njegovom pjevanju). Također se i zaljubio u koleginicu sa fakulteta, Mirjanu Miočinović. To je bila njegova druga velika sreća. Vjenčali su se 1962. godine (Njegova potreba za njenom podrškom nije se promijenila ni nakon boli prouzrokovane razvodom 1981. godine. Ni njegova smrt nije uticala na njenu lojalnost).
Ubrzo nakon što je Kiš diplomirao 1958. godine, Đurić mu je otvorio vrata akademske karijere. “Možeš postati asistent sutra, ako želiš”, rekao je dok su se vraćali sa seminara. Za jednog sirotog i kukavnog diplomca, koji nije imao drugih izgleda, u jednopartijskoj dogovornoj ekonomiji, ovo je bila rijetka prilika. Kiš je bio zahvalan, ali nepokolebljiv: “Profesore, izabrao sam drugi put. Više volim da sam pišem nego da predajem o onima koji su već pisali.” Đurić se sjeća da je “on bio vrlo hrabar čovjek, izuzetan. Imao je unutrašnji sjaj. A bio je veoma osetljiv.”, dodaje on. “Uvredu je primao kao dete”.
Osim dvije godine rada na poziciji dramaturga u beogradskom pozorištu kasnih šezdesetih godina, Kiš u Jugoslaviji nikad nije imao stalno zaposlenje. Krpio se kao književni prevodilac (sa ruskog, francuskog i mađarskog jezika) i gostujući lektor na francuskim univerzitetima. Mirjana je imala skromnu platu na univerzitetu, gdje je predavala istoriju pozorišta. Njihov prvi dom je bio minijaturni stan u centru Beograda, gdje nije bilo mjesta ni za sto: Kiš je pisao na krevetu, sa mašinom za kucanje posađenom na skrštenim nogama.
***
Do 1960. godine Kiš je postao profiliran književni novinar i usko je sarađivao sa jednim poznatim kulturnim žurnalom, ali je pisao i oštre članke za dnevne novine. Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu.
S jednim izuzetkom. Kao već potvrđenog frankofila, impresionirala ga je smjelost nouveau romancier-a: Sarraute, Butor i Robbe-Grillet su osuđivali donnees i cliches realističke proze sa jednom polemičkom energijom u kojoj je Kiš uživao.
Oni su potvrdili njegovu novu odbojnost prema izmišljenim pričama. I o njihovim pričama je, međutim, imao dvojbe. Ta razmetljiva geometrija, fetišizam svakodnevnih objekata, preferiranje gustog redanja motiva u odnosu na neposredno ili dramatizirano promišljanje o ljudskim dilemama, implicitna potraga za aktivnim čitateljem, želja da čitaoci iskuse konstrukciju romana – sve ovo je bilo vrlo pogodno za ukotvljavanje anahronizma (a otuda i banalnosti).
Ali šta je sa sušom nouveau roman-a, njegovom hvalisavom nepovezanošću, neorotičnim strahom od bezobličja, antihumanizmom i omalovažavanjem metafizičkih potraga? Prema Kišu, ove tehnike radije treba koristiti da se, temeljnim temama određene epohe, ili možda bilo kojeg vremena, kao književnost ponovo angažira formiranje sebe kroz pripadanje i gubitak, glad za ljubavlju i smislom, neprihvatljivu istinu o nestajanju u smrti.
Godine 1960., Kiš je završio svoju prvu knjigu. ”Skladište” je refleksivna fantazija, lagana kao puslica, ali manje slatka: priča koja je zbacila konvencije i očekivanja realizma. Kišova meta je uzurpirajuća moć literarne imaginacije. U njegovom jeziku se smjenjuju pučka jednostavnost i poetski poleti, sa primjesama poezije simbolizma koju je prethodno prevodio. Ovom alternacijom ”vještački raj” književnosti se istovremeno i priziva i ismijava. Vješto se priziva naratorova nesposobnost za praktičan život; čitalac dijeli njegovu nemogućnost da razlikuje pravi život od života u fantaziji.
Kišova slijedeća knjiga se veoma razlikovala po stilu i označila je autorovo otkriće temeljne teme: mostruoznost totalitarnih sistema učahurenu u koncentracionim logorima. Kiš je kasnije ocijenio ”Psalam 44” (1962) kao mladalački literarni poduhvat, napisan “za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu… ”Roman sam napisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu”.
Ono što se danas posebno uočava u Psalamu 44 je njegovo poštivanje konvencija realizma. To je jedino Kišovo djelo u kojem on obilato koristi slobodni indirektni stil: ”’Zato bih volela da to bude što pre. Razumeš: biće lakše’; no ona onda htede da sasvim rastereti svoju savest tih optužbi što ih sve više i više tovari na sebe pa sada i na Zanu i pomisli: Možda Zana tek smišlja nešto i možda se nije ništa ni desilo…”’, itd.) Kiš je definirao slabost ove knjige kao “jedno fatalno odsustvo ironične distance”.
Naprimjer, fraza “Fuer Juden verboten” je citirana nekoliko puta u tekstu; ovo je, kasnije je on smatrao, bilo neprihvatljivo grubo. Prava književnost ne izaziva automatske reakcije kod čitalaca. Naprotiv, ona im pomaže da vide stvari u drugom svjetlu.
Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni – problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu.
Za Kiša je opasnost falsificiranja istorije ležala u iskušenju da se piše u vidu izvještavanja o logorima. Kao i njegove savremenike, i njega je rat duboko pogodio bez da ga je on neposredno iskusio, ili da ga je iskusio kao odrasla osoba.
Iako ”Psalam 44” potiče od Kišovih sjećanja iz rata i onoga što je čuo od nekoliko očevih rođaka koji su preživjeli Auschwitz, on je počeo misliti da je podlegao ovom iskušenju. Kada je ponovo pisao o ratu, uvlačio je svoje sopstveno iskustvo. To iskustvo je podrazumijevalo – a kasnije se i fokusiralo – na lik njegovog oca. On, međutim, nije nastojao da zamisli šta se njemu desilo u periodu između deportacije i smrti; literarni izazov i moralni prigovor u vezi takvog poduhvata su se sigurno činili nepremostivim. Umjesto toga, on će u svojim narednim knjigama rekonstruirati svoj odnos sa ocem, a zatim i ratna iskustva svog oca prije deportacije.
***
Kišov osjećaj “srama” zbog Psalma 44 nam govori o dimenzijama njegove savjesnosti kao umjetnika i njegove odlučnosti da se kloni sredstava realizma i njihovih konfekcijskih manipulacija. Mimo ovoga, još jedna ambicija je formirala njegove odluke: njegova umjetnost će biti uzorna. Neće biti kompromisa sa društvom u kojem je živio, sa njegovim sveprisutnim političkim sistemom (koji se širi i uvlači u svaki kut života), niti sa općeprihvaćenim standardima njegovog poziva. Njegovi uzori će biti pisci čija su imena sinonimi za modernistički perfekcionizam, apsolutna predanost njihovom umijeću: Flaubert, Proust, Joyce, Isaac Babel i nekoliko drugih.
Njegova naredna knjiga je bila ”Bašta, pepeo” (1965). Od samih uvodnih rečenica, ta knjiga nije sličila ničemu što je Kiš prije napisao: “U kasna letnja jutra majka je ulazila bešumno u sobu, noseći poslužavnik. Taj je poslužavnik već počeo da gubi tanku niklovanu glazuru kojom je nekad bio prevučen. Po ivicama, gde se plosnata površina izvija u malo uzdignutiji obod, još su se videli tragovi negdašnjeg sjaja – u ljuspastim plohama nikla, sličnog staniolu istanjenom pod noktima”. Elegijska, sinestetska, sjetna, intenzivna, ponekad komična, Kišova proza je pronašla novo, fleksibilno bogatstvo osjećaja identificirano sa gracioznošću Mnemozine, majke svih muza.
Priča je ustvari priča Kišove porodice za vrijeme rata; glavni likovi su Andreas Sam i njegov otac. Glavna tema je nastojanje naratora-sina da rekonstruira (izgradi, stvori) karakter i sudbinu izgubljenog oca. Kiš uspijeva u prenošenju stvarne istorije u prostor halucinirajuće živosti koja izbjegava banalnost i patos, a u isto vrijeme na tačan način prikazuje dječije iskustvo.
Paranoičan, kihotovski, prezirući puke karte u korist ucrtavanja svog sopstvenog puta uz pomoć zvijezda, padajući na koljena da bi uzvratio lavež režećim psima, Eduard Sam je beznadežno nesposoban za normalan život; ali ništa ionako nije normalno, tako da je Eduardova ludost u skladu sa epohom u kojoj se bitne zvijezde ne mogu naći na nebu – što Kiš pokazuje lijepom rečenicom o Eduardovim nagonskim tumaranjima: “Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko svojim štapom, gazio je mesečarski, idući sa svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom, zamašćenom geroku.”
Podtema knjige je sinov bijeg od brutalnosti činjenica u književnost – nejasna evolucija koju je s nelagodom podržavala njegova majka nakon “nestanka” njegovog oca, što rezultira stvaranjem pjesme, “autentičnog remek-djela nadahnuća” koje se sastoji od šest riječi “raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku”. Andreasovo veliko oslobođenje – na lijep način prožeto komedijom – poklapa se sa njegovom pobjedom nad strahom od smrti. To također daje uvod u prelaz ka narednom romanu.
”Peščanik” (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u ”Bašta, pepeo”, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”). Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu.
Napuštajući strukturu sazdanu od sekvenci, Kiš gradi portret života E.S. i njegove opterećene svijesti tako što reda segmente četiri naracije u formu čiji se kohezivni oblik može samo intuitivno osjetiti. Uhvaćen u lucidnost ovih fragmenata, progonjen njihovom proročanskom nepotpunošću, čitalac uranja dublje u mađioničarev labirint. Kao i Fineganovo bdenje, to je noćni rad: E.S. sastavlja svoje pismo u noćnim satima. Pozadina, osvijetljena svjetlucanjem, ali bezimena, jeste evropska noć genocida. Izvanredno autonoman, ”Peščanik” uspijeva u potpunosti odgovoriti istini i istoriji.
Čini se da Kiš implicira jedan normativni argument o etičkoj vezi između teme i forme proze. Umjetničko nastojanje da čitaoci vide temu svježim očima i bez predrasuda moralo je biti ekstremno kad se radilo o temi Holokausta. U tom smislu, za ”Peščanik” se može reći da kritizira trivijalizaciju anti-humanističkih tehničkih otkrića od strane autora dvadesetog stoljeća. Kišov ekperimentalizam odaje konzervativnu vjeru u tradicionalnu naraciju.
Ova implikacija je bila gotovo eksplicitna u Kišovoj slijedećoj knjizi. ”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma.
Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u ”Općoj povijesti beščašća” (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena.
Oslanjajući se mnogo na priče svjedoka o sovjetskim uslovima, uključujući i sibirske logore, Kiš je sastavio biografije izmišljenih likova koji su u potpunosti živjeli u ideologiji. Ako su njihovi motivi bili slabo istraženi, to nije bilo zbog Kišove vječne odbojnosti prema “psihološkom” uvidu u prozi, već zbog njihovog sopstvenog odbijanja da pruže taj uvid.
Kao predani revolucionari, ravnodušni prema drugim etičkim standardima, oni su se dehumanizirali i prije nego je staljinistički sistem završio svoj posao. Zlokobna saradnja između idealizma i tiranije je najbolje prikazana u naslovnoj priči: osramoćeni revolucionar Novsky i njegov ispitivač Fedukin se sukobe, a par su smrtnih mitomana, raspravljajući o značaju (ne o istini) života Novskog i njegove neminovne smrti.
Da je Kiš napisao ovu knjigu u ekstazi kreativnosti jasno je u mnogim dijelovima:
”Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom kaputu kojeg je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare, spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta, razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija.”
Čak i bez zadnje rečenice, biblijski eho bi dočarao milenijsku samosvijest Marksizma-Lenjinizma. Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” bi trebalo ponovo otkriti.
***
U beogradskim književnim krugovima Boris Davidovič je izazvao skandal koji je Kiša označio do kraja života. Apsurdno optužen za plagijat, uspješno se odbranio i na sudu i u brilijantnoj polemičkoj knjizi, ”Čas anatomije” (1978). Shvatio je da je osnovni prijestup njegove knjige bilo negiranje bilo kakve iskupljujuće utjehe u staljinističkim progonima (Njegov glavni klevetnik se žalio da u Kišovoj knjizi, zamislite, potpuno nedostaje “onog čudesnog optimizma i vere u budućnost” koja se isticala u svjedočenjima preživjelih zatvorenika sovjetskih koncentracionih logora). Kišovi prijatelji u Beogradu podjednako krive čistu zavist i provincijsku ograničenost.
Koji god da je pravi razlog, ovaj skandal je imao udjela u Kišovoj odluci da se preseli u Francusku kasne 1979. godine. Poslije toga je objavio samo još jednu knjigu proze, ”Enciklopedija mrtvih” (1983) je zbir devet priča koje se protežu od biblijske Samarije do savremenog Stockholma.
Borges je, ponovo, glavni duh, ali Kišove priče sadrže suosjećanje i središnju jednostavnost koji su samo njegovi. Govorio je da su ljubav i smrt teme koje oblikuju knjigu, ali je jedinstvo postignuto i na osnovu implicitne kritike političke mitomanije.
S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942., kada je upozoravao svoje spokojne srodnike da će “pre no što Saveznici budu mogli bilo šta da učine, doći po nas Jahači Apokalipse … Čujem rzanje njihovih konja. I čujem kako pršti na vetru zalepršano perje na njihovim crnim šeširima.”
Nakon što mu je dijagnosticiran rak, 1986. godine, Kiš je pisao malo: nekoliko kratkih eseja, nekoliko kratkih govora za konferencije, neke prijevode. Njegov partner, Pascale Delpech, koji je veći dio njegovih djela preveo na francuski, pružao mu je ogromnu podršku.
Kad bi ga pitali na čemu trenutno radi, slegnuo bi ramenima: ništa, sve je gotovo. “On a deja ecrit.”
Njegova domovina – koju nikad nije imenovao u svojoj prozi – nadživjela ga je za par godina. Njegova sabrana djela su objavljena 1995. godine, a novo izdanje je u pripremi.
(Sa engleskog prevela: Nina Karađinović, izvor: sveske.ba. Prenosimo s portala RadioGornjiGrad).
Tako dramatičnog i herojskog razlaza nije bilo još otkako su se posvađali Tito i Staljin. Kad je Martina Dalić zbog neoliberalnih ideala i stranačkoga bijega od reformi napustila HDZ, ova napaćena zemlja je – štono bi rekao pjesnik – odjednom postala dublja za jednu ranu i crnja za jednu jamu.
Poznato je već da prvi čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko jako voli jame, a nije tajna ni ljubav ovoga člankopisca prema HDZ-u, no svejedno ne mogu umaći zamci da me povodom potresnoga slučaja gđe Dalić optuže za besprizorno stajanje na njihovu stranu.
Medijsko jamranje oko časnoga čina nesuđene reformatorice, duboki nakloni njezinu domoljublju i principijelnosti, javna tronutost nad gospođinim riskantnim potezom i zabrinutost nad našom gospodarskom budućnošću meni su, da prostite, prije trash-scenarij za novu ”Piramidu“ ili kakav sličan igrokaz za jeftinu promociju debelih političarskih obraza, nego predložak za racionalnu analizu aktualnoga rasporeda u domovinskom hranidbenom lancu.
Dokle će, za Gospu, u ovoj zemlji za javnu prosudbu nekoga političara biti relevantnije ono što on govori nego ono što radi?
Dovoljno je da neka stranačka pantagana nakon godina mirne plovidbe napusti voljeni brod i odmah joj slijedi brzopotezna promocija u uzvišenog stručnjaka i junaka dana.
Iz aspekta domovinskoga političkog iskustva valja biti prilično fanatičan pobornik čuda hrvatske naive pa otprve zagristi u još jednu priču o Crvenkapici koja je imala odličan plan i jako željela pomoći bolesnoj baki, ali ju je u tome podlo spriječio zločesti i bešćutni vuk.
Za početak, prije svih detalja projekta za spas Domovine koji Martini Dalić njezina prijetvorna stranka nije dozvolila provesti, bio bi red makar podsjetiti na reforme koje je ova političarka i ekonomska stručnjakinja u životu uspjela realizirati.
Naciji kojom već godinama poslovično hara politički Alzheimer nije naodmet pripomenuti da je politika, i to ona HDZ-ova, Martini Dalić dala uglavnom sve što je dosad priskrbila u životu. Netom nakon studija karijeru je započela u Ministarstvu financija, kao suradnica i kasnija pomoćnica obljubljenoga Borislava Škegre.
Nakon gubitka trećesiječanjskih izbora 2000. godine postaje ekonomistica u Privrednoj banci, ali se poslije Sanaderova izbornog trijumfa 2003. iz dinamičnoga privatnoga sektora – koji tako često zagovara i veliča – vraća na sigurne državne jasle, na mjesto državne tajnice u Ministarstvu financija.
Negdje 2008. opet odlazi na kratak izlet u privatne vode, na mjesto direktorice Partner banke, da bi se već 2010. iznova vratila u politiku, na funkciju ministrice financija u Vladi Jadranke Kosor. Jedna od prvih gospodarskih ”reformi“ koje potpisuje, koliko me sjećanje služi, imenovanje je vlastitoga supruga Nike Dalića na mjesto hrvatskog člana uprave Ine.
Naravno da poznata protivnica upliva države na gospodarstvo Niku Dalića u upravu Ine nije postavila kao stranačkog kolegu ili vlastitog muža, nego primarno kao dokazanog stručnjaka.
Hrvatski članovi uprave Ine ubrzo nakon imenovanja dobili su dvostruko veće plaće: umjesto 62 tisuće kuna bruto, mjesečna primanja su im porasla na 130 tisuća kuna bruto plus godišnji bonus od 372 tisuće kuna! Strefile su ih i dodatne menadžerske beneficije poput novih ureda, korporativne kreditne kartice, životnog i privatnog zdravstvenog osiguranja, godišnje parkirne karte te teškog izbora između BMW 5 ili Audija 6 kao službenog automobila.
Zauzvrat, hrvatski članovi uprave Ine – ovi isti što trenutno ”odlučno prosvjeduju“ zbog odluke o gašenju sisačke rafinerije koju su prije tri dana zdušno podržavali, ali su naglo promijenili mišljenje nakon radničkih urlika pod prozorima – pristali su na mađarska pravila igre po kojima ne mogu samostalno uzeti u ruke niti jedan jedini tvrtkin dokument, nego ih smiju gledati samo u za to predviđenoj sobi, pod nadzorom kamera i MOL-ovih menadžera.
Gospodarske reforme ministrice Dalić i njezinoga muža, kako vidimo, bile su tako duboke i strukturne da su tisuće hrvatskih radnih mjesta, suverenitet u našoj naftnoj kompaniji i ljubav prema domovini hladno žrtvovale za svoje privatne račune.
Ah, da, gotovo zaboravih pripomenuti: Martina Dalić kao ministrica spada u apsolutne rekordere u zaduživanju zemlje. U samo godinu dana povećala je hrvatski javni dug za oko 25 milijardi kuna.
Za ideale ginu budale, pjevao je nekad Bora Čorba, a navodne patriotske ideale uspješnih pripadnika političke elite danas još puše samo retardi i kalkulanti koji uz njih vežu osobni profit. Reforme, kažete? Zadnji nam je čas, kažete? Ova zemlja nema više vremena, kažete?
Kad bilo tko od masnih političkih mufljuza, pripadnika raznih lobija, samozvanih proroka, stručnjaka i pozera u ovoj dolini suza posegne za sličnom demagoškom piruetom, pada mi na pamet ona scena s kraja Marinkovićeva “Kiklopa”, kad se Melkior Tresić 6. travnja 1941. odlučio prijaviti u vojne dobrovoljce.
Suočen s političkim spasiteljima koji su nas ovdje i dotjerali, pretvaram se namah u onoga gripoznoga oficira što umjesto savjesnih i prostodušnih domoljuba pred sobom vidi sve same provokatore, profitere i špijune: ”Ti bi spašavao ovu zemlju i ovaj narod, kažeš? Tebi je, veliš, mnogo stalo do te zemlje?“
Mora biti da je to prilično bizaran osjećaj, nakon što si godinama spašavao isključivo vlastitu guzicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
