autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Ljudska prava u Crkvi

Autor: Jadranka Brnčić / 17.11.2013. Leave a Comment

Među ključnim revolucijama XX. stoljeća svakako je i preobrazba Rimokatoličke crkve od gorljive braniteljice anciènne regimea do jedne od vodećih odvjetnica društvene i političke pravde, demokratske vlasti i ljudskih prava. Međutim, unatoč procesu katoličkog liberalizma, odnosno unatoč uspješnom pomirenju s glavninom tzv. moderne misli te iznimnom doprinosu ljudskim pravima insistiranjem na ljudskom dostojanstvu i beskompromisnim prozivanjem kršitelja tih prava, Katolička crkva i dalje je strano tijelo u organizmu političkoga liberalizma. I to barem s dvaju razloga: jedan je zbog temelja na kojima gradi svoj zagovor univerzalnih ljudskih prava, a to je uvjerenje da poznaje božansku volju za čovječanstvo, a drugi je zbog kršenja ljudskih prava u vlastitim redovima.

Katolička crkva i dalje je strano tijelo u organizmu političkoga liberalizma. I to barem s dvaju razloga: jedan je zbog temelja na kojima gradi svoj zagovor univerzalnih ljudskih prava, a to je uvjerenje da poznaje božansku volju za čovječanstvo, a drugi je zbog kršenja ljudskih prava u vlastitim redovima

 

Prije nego što nas začude nedosljednosti, katkad čak skandalozne, valja razmotriti što su ljudska prava za crkveno učiteljstvo. Katolička tradicija ljudskih prava artikulirala se u posljednjih nekoliko desetljeća, posebice za pontifikata Ivana Pavla II, a počiva na nekolikim hipotezama koje ju razlikuju od sekularne tradicije: pitanje ljudskih prava je ponajprije antropološke naravi te su ljudska prava univerzalna; ne tiču se toliko pojedinaca, nego općeg dobra; teleološka su, odnosno nisu samima sebi svrhom – cilj im je istina što bi ju svi ljudi trebali prihvatiti; obrana ljudskih prava neodvojiva je od kulture življenja, a kulturu življenja određuju tzv. ”prirodna” ljudska prava, pri čemu ih crkveno učiteljstvo definira u skladu s vlastitom interpretacijom ”božanske volje za čovječanstvo”.

 

Što se pak tiče poštivanja ljudskih prava u samoj Crkvi, hipoteza je da Crkva nije ljudska tvorevina te da samim tim ne podliježe kriterijima kojima podliježu civilna udruženja i institucije u demokratskim društvima. Crkvu primamo od Krista, ona je njegovo Tijelo te je on njezin poglavar, a nije institucionalno udruženje nastalo kakvim ugovorom na temelju prethodnog sporazuma njezinih članova. Božanska u svom porijeklu i u svojoj temeljnoj strukturi, Crkva je ponajprije otajstvo saveza između Boga i nas, a ne politička institucija podložna reformama izazvanih našim običajima i očekivanjima. Teološki je argument, dakle: Crkva svojim kanonskim pravom jasno i čvrsto određuje dužnosti i prava svojih članova te ta prava proizlaze iz vlastitog joj darovanoga duhovnog načela, a ne iz Povelje o ljudskim pravima. Premda, dodati je: njezino se kanonsko pravo u pravnom smislu uvelike oslanja upravo na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.

 

No, doista, referiramo li se na Deklaraciju iz 1789, kakvog smisla ima zahtijevati u Crkvi i od Crkve da poštuje, primjerice, pravo na privatno vlasništvo? Ta od kritika zbog njezinih posjeda i često ne samo sigurnog nego često i visokoga životnog standarda svećenika crkvena hijerarhija najčešće brani izjavom: svećenici nemaju privatnog vlasništva! Kakvog smisla ima, recimo, pitati što je s pravom na građanstvo ili s pravom na javnu zaštitu Crkve kad ih ona neupitno uživa u demokratskim državama?! Pri čemu ne bismo trebali zaboraviti da Deklaracija obavezuje građane da prema svojim mogućnostima daju svoj financijski doprinos zajednici (usp. čl. 13).

 

Što se, pak, tiče poštivanja odredbi Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. izlišno je pitati što je s crkvenom hijerarhijom i pravom na zdravstvenu zaštitu (čl. 22 i čl. 25), pravom na rad (čl. 23), na odmor i razonodu (čl. 24)? Ne uživaju li pripadnici crkvene hijerarhije ta prava a da nisu vezani dužnostima? Ljudska prava neminovno proizlaze i konstituiraju političko ili civilno društvo, ali ne i religijsko. Jednostavno stoga što u njima nemaju svoj objekt. Iako teološki razlozi zbog kojih je crkvena hijerarhija izuzeta vršenja ključnih dužnosti, a uživa građanska prava, mogu imati svoje utemeljenje u teološkoj refleksiji, ne možemo se ne pitati nisu li oni naprosto dobar alibi.

 

U stoljeću totalitarističkih nasilja i ekonomskog ugnjetavanja ne manjka katolika koji su se diljem svijeta zauzimali za ljudska prava te za to platili visoku cijenu. Crkveno učiteljstvo je u službenim tekstovima isticalo njihov primjer, no, kadikad, zapravo, licemjerno.

 

Institucionalna Crkva se, naime, preko požrtvovnih pojedinaca hoće predstaviti kao beskompromisna boriteljica za ljudska prava, a da istodobno njezino borbeno polje nije i njezino vlastito dvorište.

Time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetavane i prezirane žrtve s trajnim traumama, Crkva ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće. Pritom, dakako, nije riječi o tome da bi se crkvena učenja trebala prilagoditi ”učenjima” sekularna društva, nego da bi se prema svojim ”slabim” članovima trebala odnositi barem ljudski

 

Dakako, poštivanje ljudskih prava nužno je zahtijevat od države, no istom koherencijom trebalo bi da magisterium bdije nad poštivanjem tih prava u samoj Crkvi. A kršenja i nisu neznatna. Sjetiti se mnogobrojnih primjera. U svakodnevnom životu Crkve ljudska prava doista često bivaju nepoštivana. Krše se prava: djece svećenika kojima očevi ostaju ”nepoznati”; svećenika koji godinama čekaju razrješenje svoje svećeničke službe kako bi sa svojim legitimnim suprugama mogli pristupati euharistiji; žena koje svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabe a da one nemaju gdje tražiti zaštitu; žrtava pedofilskih zločina koje su zataškavanjem višestruko izigrane uskratom svake pomoći da prežive svoju traumu; redovnika koji u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti nerazumne zahtjeve svojih poglavara; suspendiranih teologa bez mogućnosti da se otvoreno i javno brane; pravo rastavljenih na poštovanje u kršćanskoj zajednici koja ne priznaje kadikad i vrlo ozbiljne razloge razvrgnuća jedne bračne zajednice kao ni pravo na sreću u drugoj; žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u Crkvi; osoba koje se ne prihvaća u njihovu ljudsku dostojanstvu, nego ih se odbacuje zajedno s osudom njihova načina života ukoliko nisu u skladu s katoličkim moralnim normama.

 

S tim da će svećenici rado insistirati na moralu, a ne odgajati u etičnosti. Primjera koliko hoćete! A sustavno se prešućuju ili posve relativiziraju. Ta oni su marginalni i malobrojni te ih ne treba isticati da se ne bi naudilo ugledu Crkve! – reći će mnogi. No, time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetavane i prezirane žrtve s trajnim traumama, Crkva ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće. Pritom, dakako, nije riječi o tome da bi se crkvena učenja trebala prilagoditi ”učenjima” sekularna društva, nego da bi se prema svojim ”slabim” članovima trebala odnositi barem ljudski.

 

Što se tiče teološke obrane pred kritikama upućenima nepoštivanju ljudskih prava u Crkvi, insistiranje na otajstvu Crkve nema nesumnjivu doktrinarnu čistoću – kažu to i upućeni teolozi. Naime, ne temelji li se takva obrana na unitelarnoj, čak monofizitskoj koncepciji Crkve, koncepciji kakvu je Drugi vatikanski koncil radikalno napustio? Monofizitizam je bilo učenje iz IV. stoljeća koja je u Kristu prepoznavalo samo jednu narav: božansku. Proširivši se diskretno u Crkvi, ova je hereza do te mjere naglašavala božanski karakter eklezijalnih struktura da je Crkva, usvojivši njezinu logiku, s vremenom postala slijepom za ljudske probleme u vlastitim redovima.

 

Pritom se sve do danas nije jasno izjasnila što je to zapravo božanska struktura te kako objasniti da činjenicu da Krist jamačno nije bio ustanovio Crkvu s takvom strukturom kakvu je ona zadobila otkako je kršćanstvo postalo državnom religijom.

 

Dakako, Crkva jest zajednica muškaraca i žena što ju je utemeljio Duh Sveti, točnije zajednica ljudi koji nastoje živjeti po nadahnuću Duha Svetog, ali ona je ujedno i posve ljudska zajednica, pa onda po svojoj organizaciji i djelovanju u društvu nužno i ljudska institucija.

Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno

 

Struktura na kojoj počiva organizacija Crkve (raspodjela i vršenje vlasti, odgovornosti i dužnosti članova) neosporno je proizvod povijesti i taloženja sekularnih praksi. Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno.

 

Braneći uspostavljenu kulturnu i društvenu, ako ne više i političku moć, te ostajući zbog toga odveć selektivno zauzeta za opće dobro, Crkva plaća visoku cijenu za eklezijalni monofizitizam: naprosto gubi kredibilitet. I to do te mjere da riskira zaborav ljudi o golemom doprinosu što ga je kršćanstvo dalo razvoju naše civilizacije u svemu onome što je u njoj najvrednije.

Još tekstova ovog autora:

  • Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
  • Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
  • Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
  • Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
  • Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
  • Čemu nas uči sadašnja kriza
  • U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
  • Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
  • Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
  • Žena za biskupa Lyona

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: autograf.hr, Crkva, Deklaracija, Hrvatska, Isus Krist, Ivan Pavao II, Jadranka Brnčić, kolumna, monofizitizam, Parrhēsia, Zagreb

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Piše: Suzana Marjanić i Goran Đurđević

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    anja-kozul
  2. Dom za “nevidljive”

    Dom za “nevidljive”

    paulina-arbutina
  3. Danju svinjac, noću smrzavanje

    Danju svinjac, noću smrzavanje

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.