Tko su neprijatelji Europe koji se naslađuju skorom pobjedom populista i suverenista na izborima za Europski parlament u svibnju ove godine? Ima ih mnogo, a njihov broj raste izgleda iz dana u dan. [Read more…]
Uzaludno izbjegavanje bankrota
Ivica Grčar
Sudeći po komentarima u elektroničkim porukama čitatelja, presuda Vrhovnog suda u slučaju Franak očito je i dalje vodeća tema. Zanimljivo je da ima i čitatelja koji, kao i suci Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Hrvatske, zaokupljeni socijalnim kontekstom ovog spora, smatraju da su korisnici kredita morali biti svjesni kakav ugovor potpisuju i da sada moraju vratiti dug. [Read more…]
Za europsku Njemačku
Prevelika za Europu, ali premala za svijet. Henry Kissinger bio je u pravu kada je upravo tako opisao Njemačku, politički najvažniju zemlju Europske unije čije je liderstvo neupitno.
Njemačka se te uloge još uvijek javno pomalo ustručava, inzistira na partnerstvu i ravnoteži, ali istovremeno smatra da je zaslužuje. [Read more…]
S brojkama nešto ne štima
U sezoni 2005./06., kada se o ekonomskoj krizi još nije govorilo, Hrvatska je imala 66 kazališta. Njih 22 bila su profesionalna (uz 31 amatersko kazalište). U toj je sezoni izvedeno 7426 predstava koje je gledalo 1,484.585 posjetitelja. U prosjeku je svako profesionalno kazalište izvelo 145 predstava, a svaku je predstavu prosječno gledalo 240 gledatelja. Broj zaposlenih u kazalištima iznosio je 2306, a od toga je bilo 1175 umjetnika.
Tako govori statistika stara desetak godina. A kakva je situacija danas kada ekonomska kriza divlja već šestu godinu i kada se većina proračunskih sredstava za kulturu troši na hladni pogon, a za program ostaju samo sitnice?
Koliko danas kazališta ima Hrvatska, u kojoj se neovisna kazališna scena vrlo često, i to s pravom, buni da je potplaćena jer prednost u financiranju imaju kazališta koja imaju ili državni ili gradski, tj. županijski status?
Koliko danas kazališta ima Hrvatska, u kojoj se neovisna kazališna scena vrlo često, i to s pravom, buni da je potplaćena jer prednost u financiranju imaju kazališta koja imaju ili državni ili gradski, tj. županijski status?
Podaci za sezonu 2012./13. objavljeni su krajem prosinca i ne pružaju kriznu sliku. Prema njima je broj kazališta u odnosu na 2005. drastično povećan, pa su prošle sezone u Hrvatskoj djelovala čak 163 kazališta!? Broj kazališta u samo desetak godina više je nego udvostručen.
Od tog broja čak su 83 kazališta profesionalna. Zanimljivo je uočiti da je prije desetak godina Hrvatska imala samo 22 profesionalna kazališta iako je tada bila u puno boljoj ekonomskoj i društvenoj kondiciji.
I broj amaterskih kazališta je veći, pa je prošle sezone djelovalo 55 amaterskih kazališta, čija je uloga u manjim sredinama neprocjenjiva. Naravno, prošle je sezone, u odnosu na situaciju od deset godina unatrag, veći i broj posjetitelja kazališta koji je gotovo dosegnuo dva milijuna. Točnije, kazališta su privukla 1,981.298 ljudi, a povećan je i broj predstava – bilo ih je 11.027. U kazalištima je prošle sezone bilo zaposleno 2459 ljudi, od toga 1245 umjetnika.
No podatak koji zabrinjava je onaj o prosječnom broju predstava po profesionalnom kazalištu koji je u popriličnom padu. Tako je lani u prosjeku izvedena samo 61 predstava sa prosječnih 213 posjetitelja. Jasno je da sada imamo puno više kazališta, ali kazališta u prosjeku imaju sve manje predstava, što je podatak koji zvoni na uzbunu. Društveni interes nikako ne smije biti da povećavamo broj kazališta, a smanjujemo broj predstava.
No podatak koji zabrinjava je onaj o prosječnom broju predstava po profesionalnom kazalištu, koji je u popriličnom padu. Tako je lani u prosjeku izvedena samo 61 predstava s prosječnih 213 posjetitelja. Jasno je da sada imamo puno više kazališta, ali kazališta u prosjeku imaju sve manje predstava, što je podatak koji zvoni na uzbunu
A ako je točno da je u deset godina broj kazališta više nego udvostručen (što statistički podaci zorno dokazuju), onda bi bilo i prirodno da je udvostručen i broj posjetitelja, a to nažalost nije slučaj.
Ako smo u lanjskoj sezoni imali ukupno 163 kazališta čije je predstave vidjelo nešto manje od dva milijuna ljudi, dok je prije deset godina predstave 66 kazališta vidjelo 1,5 milijuna ljudi, onda je jasno da broj ljudi koji idu u kazalište u prosjeku ipak opada.
Onih 66 kazališta iz 2005. godine uspjelo je izvesti 7246 predstava, dok su čak 163 kazališta iz 2012. izvela 11.027 predstava. Ne treba biti veliki matematičar pa da se izračuna da je broj izvedenih predstava u odnosu na broj postojećih kazališta u padu, što znači da hrvatska kazališta u prosjeku proizvode skuplje predstave koje, čini se, ne uspijevaju privući dovoljan broj posjetitelja.
Nažalost, naši državni statističari ne računaju financijsku stranu ove kazališne zbrke u kojoj u vremenu velike krize broj kazališta panično raste. Pa onda ne znamo koliko je to novca u optjecaju u ovom kazališnom hrvatskom loncu.
Možda se baš zbog svih ovih brojki gradonačelnik Zagreba i najvažniji hrvatski kazališni gubernator Milan Bandić i odlučio na strožu kontrolu kazališnih ravnatelja i kazališnih računa. Jer s ovim brojkama doista nešto ne štima.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
U Europi gladuje 43 milijuna ljudi
Iako je broj gladnih u svijetu u ovoj godini smanjen za 26 milijuna, borba sa nastavlja. Jedna studija Crvenog križa i Crvenog polumjeseca kritizira europske reakcije na ekonomsku krizu.
Annita Underlin je direktorica Europske zone Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, a urazgovoru za Deutsche Welle iznosi šokantne podatke.
DW: U istraživanju se kaže: ”Dok drugi kontinenti uspješno smanjuju siromaštvo, Europa svoje povećava”. Također se kaže kako će se dugoročne posljedice mjera štednje ostati i nakon oporavka gospodarstva. Koje su to posljedice?
Annitta Underlin: Prije svega vidimo da siromašni postaju još siromašniji. Susrećemo se s ”novim siromasima” koji se do sada nikada u svom životu nisu obratili Crvenom križu i zatražili pomoć. Unutar ”novih siromaha” posebno nas brine sve veći broj mladih koji su bez posla. U nekim europskim zemljama i do 60 posto mladih je bez posla. Također smo zabrinuti i za dugoročne posljedice na području zdravstva i socijalne zaštite. Studija je pokazala da se zemlje, koje u svojim budžetima u vrijeme krize nisu smanjivale izdatke za ova dva sektora, brže oporavljaju od krize. Brine nas što vlade za ove područja planiraju sve manje novca. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) također nam je pokazala da se paralaleno s vrhuncom krize povećao i broj samoubojstava. Dugoročni učinak koji kriza ima na obitelj i djecu također je zabrinjavajući.
DW: Kažete da je najlošiji učinak, uz direktne probleme, kao što je broj ljudi koji se Crvenom križu obraća za pomoć, velika nesigurnost u tradicionalnoj srednjoj klasi.
Annitta Underlin: U pojedinim zemljama smanjuje se srednja klasa. Srbija je primjerice, u dobrim vremenima uspjela izgraditi srednju klasu. Danas se taj sloj stanovništva smanjuje. Neki su čak i ispod granice siromaštva. Mađarska je također dosta pogođena krizom. Prema rezultatima istraživanja dokazano je da 80 posto srednje klase mjesečno troši svu svoju zaradu. To znači da ne mogu štedjeti kako bi kupiti novi hladnjak ako se stari pokvari, ili djetetu platili neko putovanje sa školom. Primjetan je rast troškova života, ali novac koji ljudi imaju na raspolaganju jednostvo ih više ne pokriva.
DW: Mnoge iznenađuje to, kako je navedeno u vašoj studiji, da ozbiljne posljedice krize ne osjećaju samo krizne zemlje na jugu Europe i Irska. Navodno su i uspješne europske zemlje, kao što je Njemačka, pogođene krizom.
Annitta Underlin: Ozbiljnije je nego što mislimo. U Njemačkoj se promijenila kompletna društvena struktura. Većina novih radnih mjesta u Njemačkoj je na ograničeno vrijeme. To znači da radnici imaju ograničene ugovore. Također od Crvenog križa u Njemačkoj znamo da ljudi, koji se tamo obraćaju za pomoć imaju mjesečna primanja. Međutim, ta primanja nisu dovoljna da plate mjesečne troškove, poput struje ili osnovnih životnih namirnica. Zato se radi preživljavanja obraćaju za pomoć.
DW: Povećanje osobne nesigurnosti i smanjenje životnog standarda u Europi mogli bi dovesti do socijalnih nemira i povećanja ekstremizma. Kada je po vašem mišljenju dostignuta točka kada se može reći – više nema povratka?
Annitta Underlin: Imamo dvije kategorije ljudi. Jedna kategorija su oni koji sjede kod kuće i koji se srame reći da nemaju sredstava za životne troškove. Jedan dio te grupe ljudi primjećujemo kada pogledamo sve veći broj samoubojstava. Druga grupa ljudi su mlade osobe koje izlaze na ulice kako bi podigle svoj glas. Ako 60 posto mladih za završenom školom i dalje nema posao, tada je jasno da će ta grupa ljudi biti sumnjičava. Zbog toga želimo potaknuti vlade da poduzmu ozbiljne mjere. Inače ćemo osjećati dugoročne posljedice. Godine 2009. proveli smo prvu studiju u vrijeme ekonomske krize. I tada smo ispitivanja proveli u istim zemljama kao i danas. Ako se osvrnemo unazad, vidimo da nitko od nas nije vjerovao da će se kriza zadržati tako drugo. Mislili smo da će se brže završiti, a 2009. godine niko od nas nije mogao zamisliti da će danas 3,5 milijuna Europljana dobivati hranu od Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Mi nismo jedini koji dijelimo hranu; 43 milijuna Europljana dnevno nema dovoljno hrane, 18 milijuna dobiva pomoć koju financira EU. Kriza se uvukla u svako životno područje: u obitelj, društvo, vladu – u čitavu Europu.
Prenosimo s portala Deutsche Welle (Nina Haase / Mehmed Smajić)
