autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

EU odbacio ruski veto na države bivšega SSSR-a

Autor: Marko Barišić / 30.11.2013. Leave a Comment

Završio je summit Europske unije i zemalja Istočnog partnerstva u litavskom glavnom gradu Vilniusu. Gruzija i Moldavija potpisale su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU-u, dok je Ukrajina, čini se pod pritiskom Rusije, u posljednji trenutak odustala od potpisivanja tog sporazuma.

 

Zbog toga u Kijevu već danima prosvjeduju proeuropski aktivisti i traže od vlade da promijeni tu odluku i započne proces pridruživanja Ukrajine Europskoj uniji. Međutim, male su šanse da se to uskoro dogodi, iako ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i takvo što smatra mogućim jednoga dana.

 

Rusija s velikim nepovjerenjem gleda na svaki korak približavanja zemalja bivšega Sovjetskog Saveza NATO-u ili Europskoj uniji (dakako, osim baltičkih republika, koje su otišle još 1991.). Te zemlje Rusija, naime, smatra “svojim prednjim dvorištem” pa se žestoko protivi svakom uplitanju neke treće strane.

 

Shvatio je to i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso te je zadnjega dana summita poslao poruku Moskvi da Bruxelles ne prihvaća ruski veto kojim se blokiraju integracijske veze s bivših sovjetskim republikama. Barroso je kazao kako je “vrijeme ograničenog suvereniteta u Europi završilo” te da države imaju pravo same odlučivati o tome s kim će i na koji način surađivati.

 

Države ograničenoga suvereniteta jesu one države koje su formalno neovisne, ali za svaki korak u međunarodnoj politici moraju dobiti odobrenje “starijeg brata”, odnosno snažnije države. To pravilo vrijedilo je u nekadašnjem Varšavskom paktu, a sada ga primjenjuje ruski predsjednik Vladimir Putin, i to prema mnogim bivšim sovjetskim republikama.

 

Ta politika bila je ključni razlog što je Ukrajina odustala od procesa pridruživanja Europskoj uniji. Moskva, naime, na puno načina može naštetiti Ukrajini ako ona u taj proces odluči krenuti bez njezina dopuštenja – od cijene plina do manevara koje bi ruska flota izvela u Sevastopolju na ukrajinskomu Krimu, inače naseljenom Rusima. Budući da je ekonomski slaba, Ukrajina je primjer zemlje “ograničenog suvereniteta”.

 

No nije usamljena. Kirgistan je također u tom društvu, ondje su na vlasti proruski kadrovi. Kada je Putin to odlučio, tamošnje vlasti zatvorile su i američku vojnu bazu koja je bila u kirgistanskome glavnom gradu Biškeku. Ta baza bila je logističko središte za dopremanje ratnog materijala u Afganistan.

 

U boljoj poziciji nisu ni Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. Šefovi tih država vode opreznu politiku. Svi naftovodi i plinovodi s toga područja idu preko Rusije do Europe. Još nije napravljen ni jedan koji bi zaobilazio Rusiju, iako je Turkmenistan kanio sagraditi plinovod preko Kaspijskog jezera do Kavkaza. Slično je i s Kazahstanom, koji je Rusiji još važniji. Tamo živi mnogo Rusa, čine otprilike trećinu stanovništva, a u toj je zemlje i ruski svemirski centar Bajkonur.

 

Netko će reći da bivše sovjetske države mogu unatoč ruskom protivljenju graditi svoje međunarodne veze ako to doista žele i pritom će vjerojatno istaknuti kao primjer Gruziju i Moldaviju, koje su u Vilniusu potpisale sporazume o početku procesa pridruživanja EU-u. To je istina, ali te su zemlje to skupo platile, bilo da su izgubile dio svog teritorija ili na koji drugi, jednako bolan način. Gruzija je tijekom procesa osamostaljivanja izgubila dvije autonomne pokrajine, Abhaziju i Južnu Osetiju. Poslije ih je pokušala vratiti, ali je taj rat s Rusijom izgubila. Europa i SAD ne priznaju rusku okupaciju, ali Moskvu to puno ne zabrinjava.

 

Slična situacija je i s Moldavijom. I ta država je u sukobu sa snagama koje je podupirala Moskva izgubila dio svoga teritorija, Pridnjestrovlje (područje s lijeve strane rijeke Dnjestar).

 

Ukrajina je zasad izbjegla takav scenarij. Više je vjerovala Putinovim tajnim prijetnjama iz Moskve nego javnim obećanjima Europske unije. Barroso je bio i jasan i glasan, no u slučaju većih nesporazuma Bruxelles je predaleko od Kijeva da bi imao snage i moći pomoći Ukrajini dođe li u sukob s Rusijom. Doduše, sadašnja ekipa u Kijevu i došla je na vlast uz pomoć Moskve.

 

Janukovič je stari kadar sovjetske Partije. Bio je odabranik Leonida Kučme, bivšega ukrajinskog čelnika, zbacila ga je “Narančasta revolucija”, a na vlast opet vratila nesposobnost bivših čelnika Viktora Juščenka i Julije Timošenko da Ukrajinu povedu naprijed. Tada su na valu narodnog oduševljenja možda i mogli što napraviti, no sada je ruski veto previsoka prepreka da bi se tako lako mogla preskočiti.

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: autograf.hr, EU, Gruzija, Istočno partnerstvo, José Manuel Barroso, Julija Timošenko, Kijev, Marko Barišić, Moldavija, NATO, Rusija, SAD, Ukrajina, Viktor Janukovič, Vilnius, Vladimir Putin

Angela Merkel dogovorila veliku koaliciju sa SPD-om

Autor: Marko Barišić / 28.11.2013. Leave a Comment

Dvije najveće njemačke stranke, demokršćani Angele Merkel i socijaldemokrati Peera Steinbruecka, dogovorile su se da će na državnoj razini formirati tzv. veliku koaliciju. Pregovori su trajali nekoliko tjedana, bili su prilično teški, a konačan dogovor postignut je rano ujutro u srijedu.

 

Angela Merkel dobit će tako treći kancelarski mandat zaredom, a vladu će najvjerojatnije formirati prije Božića. Inače, ona je među rijetkim europskim čelnicima koji su i u vrijeme dužničke krize i recesije, koja je teško pogodila eurozonu, ostali na vlasti.

 

Na zadnjim parlamentarnim izborima u Njemačkoj, održanima 22. rujna, njezina stranka CDU (kršćanski demokrati) sa sestrinskom strankom, bavarskim CSU-om (socijalni demokrati), dobila je povjerenje 41,7 posto birača i uvjerljivo pobijedila. Nedostajala su joj četiri zastupnička mjesta za natpolovičnu većinu u Bundestagu, njemačkom parlamentu.

 

Problem se pojavio zato što liberali (FDP), njezin dosadašnji koalicijski partner, nisu prešli izborni prag. Angela Merkel prvo je pregovarala sa zelenima, no kako se nisu uspjeli dogovoriti, zadnjih mjesec dana dužnosnici njezine stranke razgovarali su sa SPD-om, koji je na izborima osvojio 25,6 posto glasova. Veliku koaliciju treba još potvrditi i članstvo SPD-a, njih oko 476 tisuća.

 

A. Merkel je na vlast došla nakon izbora 2005. Tada je njezina stranka tijesno pobijedila SPD, ali je nakraju također bila formirana velika koalicija. Na izborima 2009. godine Angela Merkel je opet pobijedila, ali je tada vladu formirala sa svojim tradicionalnim koalicijskim partnerom, FDP-om. Nijemci su bili zadovoljni njezinom vladavinom.

 

Bila je vrlo odlučna i čvrsta u europskoj dužničkoj krizi, odbila je novcem njemačkih poreznih obveznika spašavati države koje su upale u dužničke probleme. Nezaposlenost u Njemačkoj na najnižim je razinama (samo pet posto), industrija je u procvatu, a zemlja bilježi i blag rast BDP-a. Za razliku od mnogih država koje muku muče s deficitom i dugovima, Njemačka pod njezinom palicom ostvaruje suficit, višak, zbog čega ju je nedavno kritizirao i SAD.

 

Angela Merkel je zadnjih mjeseci imala velikih problema s Washingtonom zbog globalnog prisluškivanja. Otkriveno je da su stručnjaci američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) desetak godina pratili što i s kim razgovara preko jednog od svoja dva mobitela. Kada je to doznala, A. Merkel reagirala je odlučno, pobunila se, a američkom predsjedniku Baracku Obami izravno je kazala što misli o tome. Potom je zatražila da se prisluškivanje prekine, ali zbog toga nije prekinula transatlantsko partnerstvo sa SAD-om.

 

Njemačka kancelarka korektan odnos ima i prema Rusiji. Tijekom njezina mandata završen je i pušten u promet plinovod postavljen na dnu Baltičkoga mora koji povezuje Rusiju i sjevernu Njemačku.

 

Iako je gospodarska velesila, Njemačka nije članica Vijeća sigurnosti, ali na međunarodnome planu sve češće sudjeluje u rješavanju ključnih svjetskih problema. Tako je bila i dio skupine 5 + 1 (u kojoj su članice Vijeća sigurnosti i Njemačka), koja je nakraju dogovorila, kako mnogi kažu, povijesni sporazum s Iranom o njegovu spornom nuklearnom programu.

 

Bude li sve teklo prema planu, Angela Merkel stolovat će u Berlinu do kraja 2017. I bit će jedna od kancelarki s najduljim stažem u njemačkoj povijesti. Kada je započela političku karijeru kao “Kohlova djevojčica”, mnogi su sumnjali u njezinu karijeru.

 

Porijeklom je iz istočne Njemačke, otac joj je bio protestantski pastor, a majka profesorica engleskoga i latinskoga. Doktorirala je fiziku, a do pada Berlinskoga zida radila je kao znanstvenica. Sada je u izvanbračnoj zajednici s matematičarom Joachimom Sauerom, koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti, no zadržala je prezime prvoga supruga. Djece nema.

 

Nakon sklapanja velike koalicije pred dužnosnicima CDU-a i SPD-a sada je dogovor o podjeli funkcija. No jedno je mjesto rezervirano. Angela Merkel ostat će u svojem, kancelarskom kabinetu. Jedina će promjena, prema svemu sudeći, biti to da će ubuduće umjesto običnoga imati mobitel s dodatnom zaštitom od prisluškivanja.

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Angela Merkel, autograf.hr, Bundestag, CSU, demokršćani, EU, eurozona, koalicija, Marko Barišić, Njemačka, Peer Steinbrueck, Rusija, SAD, SPD, Vlada

Škoti objavili vodič za neovisnost zemlje

Autor: Marko Barišić / 27.11.2013. Leave a Comment

Škotski premijer Alex Salmond objavio je jučer u Glasgowu plan svoje vlade za neovisnost zemlje. U ”Bijeloj knjizi” na 649 stranica nazvanoj ”Vodič za nezavisnost Škotske” objasnio je razloge zbog kojih bi njegovi sunarodnjaci na referendumu planiranome za rujan sljedeće godine trebali glasovati za samostalnost i odvajanje Škotske od Velike Britanije.

 

”To je najopsežniji plan o nezavisnosti zemlje objavljen dosad, ne samo za Škotsku nego za bilo koju drugu buduću naciju koja teži samostalnosti”, rekao je Salmond. Plan predviđa ostanak zemlje u Europskoj uniji, zadržavanje funte, britanske središnje banke te kraljice kao suverena. S druge strane, Škoti bi nakon proglašenja nezavisnosti imali vlastitu vojsku i porezni sustav.

 

Salmond je Škotima obećao socijalnu revoluciju, izdvajanje više novca za odgoj djece, prihvatljivije stambene kredite i uklanjanje britanskih nuklearnih raketa postavljenih na sjeveru zemlje. Također je izričito naglasio kako neće biti povećanja poreza. Iz Londona su odmah poručili da nakon odvajanja Škoti neće moći računati na zadržavanje funte i britanske središnje banke.

 

Prema anketama s početka studenoga, manje od trećine, samo 29 posto Škota, izjasnilo bi se za neovisnost da je danas referendum. Svjestan tog odnosa snaga, premijer Salmond krenuo je u ofenzivu kako bi uvjerio svoje sunarodnjake da glasuju za neovisnost zemlje. ”Škotska je budućnost u škotskim rukama”, rekao je Salmond objašnjavajući kako odluku neće donijeti on osobno, ni njihovi protivnici, ni mediji koji im nisu skloni, nego narod.

 

Za neovisnost zemlje danas su uglavnom pristaše Salmondove Škotske nacionalne stranke, a laburisti i konzervativci pretežno su protiv. Britanski premijer David Cameron drži da će Škotska biti jača ako ostane u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva. Škotska ima bogate rezerve nafte i plina u Sjevernome moru. Ekonomisti drže da bi u sljedećih pola stoljeća prihodi od tih energenata bitno pripomogli uspostavi naprednoga gospodarstva.

 

S druge strane, škotsko gospodarstvo previše je vezano za englesko te bi bilo kakav nagao prekid izazvao brojne probleme. Stoga je Salmond predstavio itinerarij, put kojim bi korak po korak, uz pregovore, Škotska išla prema svojoj samostalnosti. Referendum se treba održati 18. rujna 2014. Pobijede li na njemu zagovornici neovisnosti, Škotska bi i formalno postala samostalna država 24. ožujka 2016.

 

Taj je datum pun simbolike. Na taj dan kralj Škotske James VI. stupio je na tron Engleske i Irske kao James I., ali je istog dana 1707. potpisan zakon o uniji prema kojem je Škotska ušla u sastav Velike Britanije. Poslije je bilo nekoliko buna kojim su škotski plemići pokušali vratiti izgubljenu samostalnost, ali su ti pokušaji propali. Škotska je u sastavu Velike Britanije već 306 godina.

 

Početkom listopada ove godine Reuters je objavio izvješće britanske vlade u kojemu je stajalo kako bi izglasavanje neovisnosti Škotske ugrozilo nacionalnu sigurnost Velike Britanije. ”Da” Škotskoj, stoji u tom izvješću, umanjilo bi globalni utjecaj Velike Britanije, a bila bi ugrožena i sredstva nuklearnoga strateškog odvraćanja koja su razmještena na sjeveru Škotske.

 

Do referenduma u rujnu sljedeće godine obje će strane svojim biračima i javnosti iznositi sve prednosti i eventualne nedostatke povezane s mogućom neovisnošću Škotske. Taj referendum, međutim, ne odlučuje samo o budućnosti jednog naroda, Škota, nego i o sudbini nekad moćnog imperija, Velike Britanije.

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Alex Salmond, autograf.hr, David Cameron, funta, Glasgow, James I., Marko Barišić, nezavisnost, referendum, Reuters, Škotska, Velika Britanija

Berlusconi nepravomoćno osuđen na sedam godina zatvora

Autor: Marko Barišić / 22.11.2013. Leave a Comment

Sud u Milanu potvrdio je jučer nepravomoćnu presudu na sedam godina zatvora izrečenu u lipnju ove godine bivšemu talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, prenijela je talijanska agencija ANSA.

 

Prema sudskim dokumentima koji su dospjeli u javnost, bivši talijanski premijer bio je organizator orgija “Bunga Bunga” s maloljetnim plesačicama kojima je plaćao za seksualne usluge. Prema talijanskom zakonu, suđeno mu je zbog odnosa s maloljetnicama te za zlouporabu ovlasti.

 

Sud je u obrazloženju presude naveo kako je nedvojbeno utvrđeno da je Berlusconi imao seksualne odnose s tada maloljetnom plesačicom Marokankom Karimi El Mahroug, poznatijom pod nadimkom Ruby. “Optuženik je u zamjenu za određeni iznos novca ili darove, primjerice nakit, imao seksualne odnose s El Mahroug”, piše u sudskom dokumentu.

 

Na suđenju u lipnju Berlusconi je poricao sve optužbe. Štoviše, optužio je političku ljevicu da se urotila protiv njega. Ruby je također poricala da su imali seksualne odnose. Objasnila je da su tijekom tih zabava djevojke plešući prilazile bivšem talijanskom premijeru, ali, kako je objasnila, ona nikada nije vidjela fizički kontakt među njima.

 

Sud je, međutim, odbacio njezino svjedočenje kao nepouzdano. Presudom iz lipnja bilo mu je do daljnjeg zabranjeno baviti se politikom, što znači da nije smio ostati na čelu svoje stranke, a trebao je izgubiti i senatorsko mjesto. Nakon žalbe njegovih odvjetnika, taj dio presude poslan je na preispitivanje.

 

Berlusconi je prošle godine osuđen na četverogodišnju zatvorsku kaznu zbog utaje poreza. Osuđen je zbog prijevare prilikom kupnje prava na emitiranje svoga televizijskog carstva.

 

Zbog poodmakle dobi, Berlusconiju je sada 77 godina, neke kazne može zamijeniti radom za opće dobro. No nekadašnji vladar Italije, koji je četiri puta bio premijer, odbio je takvu mogućnost. “Neću prihvatiti rad za opći interes, kao da sam kriminalac koji treba biti rehabilitiran”, rekao je Berlusconi i najavio da će radije u zatvor. Kazao je i to da ne želi u egzil, u izbjeglištvo.

 

Usto, odbio je i mogućnost da kaznu izdržava u kućnom pritvoru, koja se u Italiji nudi starijim osobama. “Imam gotovo 78 godina i mogu kaznu izdržavati u kućnom pritvoru, ali ako se presuda potvrdi i oni preuzmu tu odgovornost, ja želim ići u zatvor”, kazao je Berlusconi u lipnju.

 

Protiv njega bilo je pokrenuto tridesetak sudskih procesa, no rijetko koji je stigao do pravomoćnosti. Tako je i jučerašnja odluka suda u Milanu potvrda nepravomoćne presude. Dok postane pravomoćna, proći će zasigurno još nekoliko godina.

 

Najnoviji događaji utjecali su i na njegovu stranku Naprijed Italija. Berlusconijeva desna ruka Angelo Alfano najavio je odlazak iz stranke i osnivanje nove, a računa na to da će mu se pridružiti 37 senatora i 23 zastupnika. Oni bi podupirali tehnokratsku vladu Enrica Lette.

 

No neovisno o tom raspletu, Berlusconijeva je politička zvijezda definitivno pred gašenjem. Presude koje su talijanski sudovi počeli donositi protiv njega potvrđuju da je nerijetko djelovao, poslovao i politički trgovao – mimo zakona.

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Angelo Alfano, ANSA, autograf.hr, Bunga Bunga, Italija, Karimi El Mahroug, Marko Barišić, Milano, Ruby, Silvio Berlusconi

Policija pred redakcijama svih dnevnih novina u Parizu

Autor: Marko Barišić / 19.11.2013. Leave a Comment

Francuski ministar unutarnjih poslova postavio je policiju na ulaze svih dnevnih novina u Parizu nakon napada na redakciju Liberationa, gdje je teško ranjen djelatnik toga lista.

 

Naoružani je napadač jučer oko podneva ušao u predvorje dnevnog lista Liberation i lovačkom puškom teško ranio 27-godišnjega pomoćnika fotografa pucajući mu u prsa. Za njegov život sada se bore liječnici na intenzivnoj skrbi u jednoj pariškoj bolnici.

 

Nakon pucnjave napadač je pobjegao. Policija nema nikakvih informacija o mogućim motivima napada. Nakon toga, kako se pretpostavlja, isti napadač oteo je automobil i odvezao se do Avenije Champs-Elysée. Sat i pol poslije, vjerojatno isti napadač otvorio je vatru ispred ureda banke Societe Generale, deset kilometara zapadno od središta Pariza. Tada, nasreću, nije bilo ranjenih.

 

Napadača su snimile nadzorne kamere, policija traga za njim, no još ga nisu uspjeli identificirati. Čovjek sličnog izgleda u petak je pucao na urede BFMTV-a, televizijskoga kanala koji emitira vijesti. Uspoređujući ostatke čahura, policija je uvjerena da je riječ o istoj osobi. Francuski ministar unutarnjih poslova Manuel Valls rekao je da sve dok je taj čovjek na slobodi, on predstavlja prijetnju jer nisu poznati njegovi motivi.

 

Stoga je u Parizu pojačan nadzor ispred ureda svih nacionalnih dnevnih novina. Policajci nadziru pristup tim zgradama. Ministar Valls novinarima je rekao kako čine sve što je u njihovoj moći da ga uhite. ”U svojoj zemlji ne možemo prihvatiti one koji udaraju na naša temeljna prava”, izjavio je Valls naglašavajući da su mnogi životi pali upravo u borbi za ta prava.

 

Iz redakcije ljevičarskoga lista Liberation rečeno je kako ta novina nikada nije bila bunker, nego prostor slobode. ”Mi ne želimo raditi iza neprobojnih stakala i iza željezne zavjese”, kazali su. Urednik BFMTV-a rekao je da im je napadač nakon pucnjave u petak poručio kako ”sljedeći put neće promašiti”.

 

Cijelo poslijepodne policijski helikopter nadlijetao je Pariz. Građani su pozvani da ostanu u kućama. Policija je objavila snimke napadača s nadzornih kamera i dala njegov opis moleći stanovnike za pomoć. U vezi s tim slučajem oglasio se i francuski predsjednik Francois Hollande, trenutačno u službenom posjetu Izraelu, izjavivši kako je prioritet zaustaviti tu osobu koja je pokušala ubiti i može ponovno to učiniti.

 

Kasno uvečer iz Liberationa javili su da se ranjeni pomoćnik fotografa, inače ”freelancer”, bori za život. Nisu objavili njegovo ime. ”Kada netko u demokraciji uđe u novinske urede s oružjem, to je vrlo, vrlo ozbiljna stvar, bez obzira na mentalno stanje te osobe”, poručili su na kraju iz Liberationa.

 

Dok se napadač ne identificira i ne utvrde njegovi motivi, mediji su suzdržani u klasifikaciji ovoga napada na medijske djelatnike, koji je uznemirio Pariz i Francusku, a o njemu izvješćuju svi vodeći svjetski mediji.

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: autograf.hr, BFMTV, bolnica, Champs-Elysée, Francuska, intenzivna skrb, Liberation, Manuel Valls, Marko Barišić, novinar, Pariz, policija, Societe Generale

Bivši njemački predsjednik na sudu zbog 719,90 eura

Autor: Marko Barišić / 15.11.2013. Leave a Comment

Bivši njemački predsjednik Christian Wulff pojavio se jučer pred Zemaljskim sudom u Hannoveru, gdje je protiv njega počeo sudski proces u kojemu ga državno odvjetništvo tereti zbog zlouporabe položaja kojom je stekao korist od 719,90 eura.

 

Toliko je, naime, platio njegov prijatelj, filmski producent David Groenewold, za hotelske troškove koje su Wulff i njegova tadašnja supruga Bettina napravili u hotelu Bayerischer Hof tijekom posjeta najvećemu svjetskom festivalu piva, Oktoberfestu, u Münchenu 2008.

 

Groenewold im je platio smještaj i dio troškova za večeru koju su priredili za svoje goste u tom hotelu. Wulff je tada bio premijer savezne pokrajine Donje Saske, a kao protuuslugu za te plaćene račune, nekoliko tjedana poslije, poslao je službeno pismo upravi koncerna Siemens lobirajući da financijski podupre jedan Groenewoldov filmski projekt.

 

Taj prekršaj njemačko je tužiteljstvo željelo prikazati kao korupciju, odnosno primanje mita, ali je sud u Hannoveru, s obzirom na to da je financijska korist koju je Wulff dobio vrijedna manje od 800 eura, dopustio samo suđenje za ”pribavljanje koristi”, odnosno po hrvatskome zlouporabu položaja. Najmanja je kazna za mito pet godina, a u ovom slučaju Wulff će, ako bude osuđen, dobiti samo novčanu kaznu.

 

Sve je to moglo proći i bez suđenja. Odvjetništvo je Wulffu ponudilo nagodbu prema kojoj je trebao platiti novčanu kaznu u zamjenu za priznanje krivnje. On je to odbio s namjerom da tijekom sudskog procesa pokuša vratiti dio svog nekadašnjeg ugleda, koji je ozbiljno narušen.

 

Nakon dolaska na sud novinarima je kazao kako mu nije lagan dan, ali se nada da će otkloniti, kako je rekao, i posljednju optužbu za koju ga se tereti jer se uvijek ”dolično ponašao”. Politički analitičari drže kako je ovo suđenje njegova posljednja šansa za političku rehabilitaciju.

 

Wulff je, podsjetimo, u veljači 2012. nakon višetjednog oklijevanja pod pritiskom medija i oporbe podnio ostavku na dužnost njemačkog predsjednika. Tomu je prethodio zahtjev državnog odvjetništva iz Hannovera, koje je zatražilo ukidanje njegova imuniteta zbog optužbe za koju mu se sada sudi.

 

Tada ga se sumnjičilo za neprimjerenu povezanost s velikim njemačkim poduzetnicima u čijim je vilama ljetovao, koji su mu plaćali hotelske račune ili je od njih uzimao pozajmice po niskim kamatama. Njegov je glavni krimen pozajmica, odnosno kredit od pola milijuna eura uz 4 % kamata koji je dobio od supruge svog prijatelja Egona Geerkensa za kupnju vlastite kuće u mjestu Burgwedelu u blizini Hannovera. Taj mu je poduzetnik godinu poslije omogućio povoljan stambeni kredit u banci Baden-Württembergische Bank.

 

Kada je 2010. nakon ostavke tadašnjeg predsjednika Horsta Köhlera stupao na dužnost, Wulff je, istupajući pred novinarima, zanijekao te optužbe. Nakon godinu i pol, kada je tiražni Bild namjeravao objaviti dokumente o tom slučaju, Wulff je nazvao jednog urednika tog tabloida i ostavio mu prijeteću poruku na telefonskoj sekretarici. U početku afere štitila ga je njemačka kancelarka Angela Merkel, no poslije je dignula ruke od njega.

 

Wulff je napustio dužnost osramoćen. Još tijekom mandata u medijima su se pojavile informacije da njegova tadašnja supruga Bettine, inače stručnjakinja za odnose s javnošću, ima spornu prošlost. Ona sama osobno je podnijela tužbu protiv Googlea, na čijim se stranicama njezino ime povezivalo s prostitucijom. Potom je objavila svoju autobiografiju, u kojoj je opovrgnula takve tvrdnje, ali je otvoreno govorila o bračnim razmiricama.

 

Nakon Wulffove ostavke njih dvoje, kojima je to bio drugi brak, počeli su živjeti odvojeno. U siječnju 2013. mediji su objavili vijest o njihovoj rastavi. Oboje imaju po jedno dijete iz prijašnjih brakova te jedno iz zajedničkoga braka, koje je nastavilo živjeti s majkom. Kao bivši predsjednik Wulff ima pravo na godišnju mirovinu od 199 tisuća eura. Dok je bio aktivni dužnosnik, zalagao se za smanjenje te mirovine, međutim, sada kada je prima, ništa ne govori o tome.

 

Za njemačke političke analitičare nije sporno da je Wulff, koji je bio jedan od najperspektivnijih političara u demokršćanskoj stranci, morao otići, iako mu se na kraju sudi zbog svote od tek 719,90 eura. Iako možda mnogi njegovi postupci nisu bili protuzakoniti, za njih je bilo previše njegovo shvaćanje morala i pravila političkog ponašanja.

 

Kada bi se u Hrvatskoj sudilo za takvo što i za zloporabe te vrijednosti, pitanje je koliko bi državnih dužnosnika uopće opstalo na političkoj sceni.

 

Filed Under: Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Angela Merkel, Christian Wulff, mito, suđenje, zlouporaba položaja

Tadeusz Mazowiecki, političar koji je imao načela

Autor: Marko Barišić / 29.10.2013. Leave a Comment

Rijetki su političari koji su i u nacionalnim okvirima i pri međunarodnom angažmanu zaslužili poštovanje zbog ustrajavanja na svojim načelima kojima su beskompromisno širili prostor slobode i stajali u zaštitu žrtava kada su ih drugi ostavljali na cjedilu.

 

Jedan od takvih svakako jest Poljak, Tadeusz Mazowiecki, višegodišnji aktivist sindikata Solidarnost, potom prvi nekomunistički premijer u istočnoj Europi i na kraju, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za BiH.

 

Umro je u ponedjeljak u 86. godini života od srčanog udara.

 

Pamtit ćemo ga po najmanje tri razdoblja iz njegova života. U prvome, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pridružio se sindikatu Solidarnost tražeći rušenje komunističkih okova u kojima je bila njegova domovina. Bio je patriot, angažirani katolički intelektualac, urednik novina koje je izdavao sindikat Solidarnost. Bio je i savjetnik vođe tog sindikata Lecha Walese. Nije odstupao od svojih načela ni kada je poljska vojska (general Jeruzelski) izvela državni udar 1981. i preuzela vlast u zemlji.

 

Zajedno sa stotinama drugih završio je u zatvoru. Pušten je među zadnjima u prosincu 1982. Unatoč policijskoj represiji i životnoj ugroženosti, ostao je dosljedan u svojim stavovima. Ta dosljednost dolazi do izražaja u drugom njegovu bitnom razdoblju. Potkraj osamdesetih, u vrijeme pada komunizma, Mazowiecki je bio jedan od glavnih zagovornika mirne tranzicije. Iako je bilo i drugih ideja, zagovarao je prijelaz iz starog u novo bez prolijevanja krvi.

 

Mjesecima je u ime Solidarnosti i drugih oporbenih skupina strpljivo pregovarao s komunističkim dužnosnicima. Tražio je od njih samo dvije stvari: održavanje slobodnih izbora i poštovanje izbornih rezultata. Na kraju su popustili. Nakon prvih izbora postao je prvim poljskim nekomunističkim premijerom. Nije bio dugo. Samo 18 mjeseci. Proveo je brojne reforme koje su bile nužne zbog prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Rezultati se nisu odmah mogli vidjeti.

 

Na sljedećim izborima 1991. nije dobio potporu glasača i prepustio je mjesto drugima u političkoj areni. Taj poraz mu je, međutim, otvorio vrata međunarodnog angažmana, trećeg bitnog razdoblja u njegovu životu.

 

Ujedinjeni narodi imenovali su ga 1992. za svoga posebnog izaslanika za Bosnu i Hercegovinu. I dok su neki njegovi kolege kao mirovni posrednici i izaslanici raznih organizacija taj posao, za koji su se plaćale ratne dnevnice, iskoristili uglavnom za podebljanje svojih bankovnih računa ili za političke spletke uz ravnodušnost prema žrtvama, Mazowiecki je opet postupio drukčije. Nastojao je biti ondje gdje su oni najugroženiji. Otkrio je logore, pisao izvješća o masovnim silovanjima, zagovarao je akciju koja bi prekinula nasilje. Na kraju je, zgrožen ravnodušnošću međunarodne zajednice prema genocidu u Srebrenici, dao ostavku. Jedini je od međunarodnih dužnosnika koji je to učinio.

 

Objasnio je kako je prethodno na vojnom aerodromu u Tuzli razgovarao s izbjeglicama iz Srebrenice koji su mu pričali o užasima koje su prošli. Tada je, kako je rekao, shvatio da jedino kako može pomoći jest da podnese ostavku “i to na takav način da cijeli svijet dozna zašto”. Međunarodnim institucijama, koje nisu htjele ništa poduzeti, poručio je kako svoju ostavku tretira kao “prosvjed protiv bespomoćnosti i pomirenja s tom bespomoćnosti”. Kritizirao je one koji su bili najodgovorniji što su dopustili da budu ugrožena “načela međunarodnoga suživota”.

 

U BiH ga zbog toga drže glasom savjesti jer, za razliku od mnogih drugih mirovnih posrednika ili izaslanika, nije zatvorio oči pred grozotama kojima je svjedočio. U međunarodnim krugovima izražavaju mu poštovanje kao jednom od rijektih moralnih vertikala među političarima novijega doba.

 

Ako ništa drugo, imao je hrabrosti i dovoljno morala podnijeti ostavku na dužnost na koju su ga poslali Ujedinjeni narodi, koji se nisu posebno istaknuli u zaštiti stanovnika svojih zaštićenih zona.

 

Mazowiecki potječe iz stare poljske plemićke obitelji. Studirao je pravo na Sveučilištu u Varšavi, ali ga nikad nije završio. Prije bavljenja politikom bio je novinar u brojnim listovima. Po političkom uvjerenju bio je kršćanski demokrat, opcije desnoga centra.

 

Plodove njegova rada i danas ubire Poljska. Na vrijeme provedene reforme, otopljeni odnosi sa susjedima, ponajprije Njemačkom, te usmjerenost prema europskim integracijama, ali uvijek uz inzistiranje na održanju snažnoga poljskog identiteta zbog trauma iz nedavne povijesti, pretvorili su tu zemlju u jednu od najuspješnijih priča nove Europe.

Zasluge za to pripadaju i Mazowieckom. Poljaci mu to priznaju.  Iza njegova međunarodnog angažmana, što potvrđuje i ostavka koju je dao zbog Srebrenice, ostajali su tragovi čovječnosti. Neki su ga jednostavno opisali kao političara koji je imao načela i držao ih se. A to nije malo.

Filed Under: Balkan, OSVRT, Vijesti iz Unije Tagged With: autograf.hr, BiH, Marko Barišić, političar, Poljak, Tadeusz Mazowiecki, Ujedinjeni narodi

Amerikanci prisluškuju Angelu Merkel od 2002.

Autor: Marko Barišić / 28.10.2013. Leave a Comment

Prema najnovijim informacijama koje je objavio njemački tjednik Der Spiegel Amerikanci prisluškuju njemačku kancelarku Angelu Merkel još od 2002. godine. To saznanje su, kako tvrde, pronašli u tajnom dokumentu američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) koji su dobili na uvid.

 

Također se tvrdi da je američki predsjednik Barack Obama najkasnije od 2010. znao da se Angelu Merkel prisluškuje. O tome ga je obavijestio šef NSA Keith Alexander. Jedino nije još jasno jesu li prisluškivali sadržaj njenih razgovora ili su samo gledali s kim kontaktira.

 

Merkel je 2002. bila šefica CDU-a koji je tada bio u oporbi, a njemački kancelar je bio Gerhard Schroeder. Godine 2003. dala je potporu američkoj invaziji na Irak tvrdeći da je neizbježna, i pritom je žestoko kirtizirala Schroedera koji se tome protivio zbog antiamerikanizma.

 

Sama je pak kada je 2005. izabrana za njemačku kancelarku uspostavila čvrstu suradnju s Washingtonom. Zalagala se za transatlantsko savezništvo, poslala je njemačku vojsku u Afganistan. Mediji su je zbog takve politike često napadali proglašavajući je američkom poslušnicom.

 

S obzirom na to, najmanje što je očekivala od Amerikanaca jest da bi prisluškivali i jedan od dva njezina mobitela. Objasnila je da joj jedan mobitel plaća stranka a drugi, sa zaštitom, koristi za poslove vezane uz državu.

 

Duboko je razočarana i povrijeđena činjenicom da je i ona, kao čvrsta američka saveznica, bila na popisu prisluškivanih. Odmah po tom saznanju nazvala je Baracka Obamu i kazala mu da se saveznici ne prisluškuju.

 

On joj je, prema izvješću iz Bijele kuće, kazao kako prisluškivanja više neće biti te da bi ga zaustavio da je znao da se to događa. Iz najnovijih dokumenata posredno proizlazi kako je Obama ipak bio prilično upućen u tu operaciju.

 

SAD u svom veleposlanstvu u Berlinu ima, kako pišu njemački mediji, ilegalnu špijunsku podružnicu iz koje su pratili i komunikacije na području na kojem se nalazi njemačka vlada. Međutim Berlin nije izuzetak. SAD takve podružnice ima u čak 80 zemalja, uključujući i sve druge važnije europske metropole.

 

Početkom sljedećeg tjedna vodeći njemački obavještajci stižu u Washington. Francuska i Njemačka pak žele, dakako, uz potporu drugih europskih država, sa SAD-om postići sporazum do kraja godine kako bi se uvelo reda u to prisluškivanje. Mediji su naime objavili kako su Amerikanci tijekom samo jednog mjeseca u Francuskoj skinuli čak 70 milijuna telefonskih poziva.

 

Iz Washingtona su se dosada pravdali kako su glavne mete tog sveobuhvatnog praćenja oni koji podržavaju terorizam. No iz dosada objavljenih podataka razvidno je kako su mete bili i poslovni ljudi, menadžeri vodećih kompanija, te čelni ljudi država.

 

Pritom nisu špijunali samo svoje protivnike, nego i saveznike. Meta je tako bio i bivši meksički predsjednik, inače proamerički nastrojeni Felipe Calderon. SAD su također stavile pod prismotru i mobitel brazilske predsjednice Dilme Rouself i njenog savjetnika.

 

U Ujedinjenim narodima Brazil i Njemačka pokušat će progurati rezoluciju o zaštiti privatnosti u elektroničkim komunikacijama. I sami Amerikanci priznaju kako su njihove metode otvorile “brojne izazove” u odnosima s brojnim partnerima.

 

Međutim pitanje je koliko se u vezi s tim može učiniti. Njemački dnevni list Süddeutsche Zeitung piše u nedjelju kako takvo nepoštovanje Angele Merkel pokazuje kakvo je trenutno stanje transatlantskih odnosa.

 

U Washingtonu očito ne strahuju da bi takva prisluškivanja nanijela ozbiljniju štetu odnosima s Njemačkom koja, s druge strane, nema načina kako da uzvrati Americi zbog ovog što su činili njihovoj kancelarki.

 

Takva situacija, kada se malo ohlade glave nakon ovog incidenta, usmjerit će ih na daljnju suradnju, od koje obje države imaju koristi. Na to upućuju i najave da će njemački obavještajci u SAD-u pokušati, osim dobivanja dodatnih informacija o najnovijoj aferi, produbiti suradnju sa svojim američkim kolegama.

 

Najveći gubitnik u ovoj priči mogao bi ispasti sam Obama. On je na vlast došao kao personifikacija svega suprotnog onome što je bio njegov prethodnik George Bush. Sada se ispostavlja, iako u retorici ima određenih promjena, da je zapravo nastavio njegovim stopama.

 

Tako je bilo i s prisluškivanjem. Još u lipnju ove godine Obama i Merkel su sjedili zajedno u Berlinu. Fotografija s njihova susreta svjedoči kako Obama strpljivo čeka da Merkel napiše neku poruku ili pregleda e-mail na svom mobitelu.

 

Obama je pristojno okrenuo glavu na drugu stranu da ne gleda što piše. Merkel tada nije znala da u američkom veleposlanstvu u Berlinu u realnom vremenu znaju kome se obratila i što je napisala. I da je njena privatna komunikacija mogla stići na Obamin stol, ako je to poželio.

Filed Under: Američki trokut, Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: afera prisluškivanja, Angela Merkel, autograf.hr, Barack Obama, George Bush, Marko Barišić, Njemačka, SAD

Bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko blizu slobode

Autor: Marko Barišić / 24.10.2013. Leave a Comment

Europska unija zadnjih dana pojačava pritisak na ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča da oslobodi bivšu premijerku i oporbenu čelnicu Juliju Timošenko iz zatvora u kojemu se nalazi od 2011. godine.

 

Njezin izlazak na slobodu postavili su kao uvjet za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji bi Ukrajina trebala potpisati s EU-om na summitu u Vilniusu krajem studenoga ove godine.

 

Janukovič je spreman pustiti Juliju Timošenko na liječenje u Njemačku, ali i dalje odbija potpisati njezino pomilovanje. Ako bi napustila zemlju pod tim uvjetima, to znači da bi se nakon oporavka u Njemačkoj morala vratiti na izdržavanje ostatka zatvorske kazne. Uz to, time bi se onemogućio njezin eventualni ponovni politički angažman.

 

Janukovič je na predsjedničkim izborima u veljači 2010. tijesno pobijedio Juliju Timošenko. Dobio je 46,95, a njoj je pripalo 45,47 posto glasova. Žalila se da je pokradena, ali sudovi to nisu prihvatili. Zemlja je tada bila podijeljena. Istok je glasovao za proruskog Janukoviča, a zapad te države bio je za prozapadno usmjerenu Juliju Timošenko.

 

Nedugo nakon izbornog poraza ukrajinska istražna tijela podnijela su optužnicu protiv nje zbog zlouporabe ovlasti u vrijeme dok je bila premijerka. Pritvorili su je i osudili na 7 godina zatvora zbog plinskih ugovora s Rusijom. U pripremi su i druge optužnice.

 

Zapad je od početka tvrdio kako je riječ o političkom progonu čelnice najjače oporbene stranke u ukrajinskom parlamentu. Europski sud za ljudska prava također je ocijenio kako je njezino pritvaranje bilo ”proizvoljno i nezakonito”. Sama Julija Timošenko kazala je da je sudski proces protiv nje Janukovičev manevar kako bi ju se uklonilo s političke scene.

 

Viktor Janukovič i Julija Timošenko već su dugo u političkom ringu. Krajem devedesetih bili su zajedno dio vladajućih struktura u vrijeme Leonida Kučme, ukrajinskog čelnika još iz sovjetskog razdoblja. Julija Timošenko je, međutim, istupila iz vlasti i s Viktorom Juščenkom, kojemu je bila zamjenica u ministarstvu energetike, postala glavna oporbena snaga tadašnjim strukturama. Janukovič je pak određen za Kučmina nasljednika.

 

Nakon izbora 2004., na kojima je Janukovič dobio nešto više glasova od Juščenka, zbog sumnje u izbornu prijevaru izbila je ”narančasta revolucija”, koja je zbacila stare strukture. Na vlast su tada došli Juščenko i Julija Timošenko, a Janukovič je sa svojom Strankom regija otišao u oporbu. Međutim, ubrzo su slijedile svađe, a na kraju i politički razlaz nekad bliskih suradnika Juščenka i Julije Timošenko. Potom se dogodilo i političko zbližavanje nekadašnjih rivala Juščenka i Janukoviča.

 

Julija Timošenko ostala je na brisanom prostoru, potom izgubila izbore, i na kraju završila u zatvoru. Reklo bi se da je riječ u uhodanom mehanizmu u dijelu tranzicijskih zemalja s bivših sovjetskih prostora u kojima se demokratski uzusi tek trebaju razviti, a neovisno sudstvo profunkcionirati.

 

Zanimljivo, Janukovič je kao mladić dva puta bio u zatvoru. Tijekom srednje škole 1967. zbog krađe su ga osudili na tri godine, ali je izašao ranije. Nakon nekoliko godina, 1970., zbog teškog tjelesnog ozljeđivanja ponovno je otišao u zatvor, tada na dvije godine. Bio je elektrozavarivač u metalurškom kombinatu. Školovao se uz rad i napredovao u strukturama Komunističke partije. Završio je Politehnički fakultet u Donjecku, 1997. postao je gubernator te oblasti.

 

Julija Timošenko je pak svoju prvu veću količinu novca zaradila krajem osamdesetih u vrijeme perestrojke, kada je s pozajmljenih 5 tisuća rubalja otvorila lanac videoteka. Potom je poljoprivrednike iz rodnoga grada Dnjepropetrovska opskrbljivala naftom tijekom raspada SSSR-a. Poslije se prebacila na trgovinu plinom. Već sredinom devedesetih bila je jedna od najbogatijih poslovnih žena u Ukrajini. Zvali su je ”plinska princeza”.

 

Janukovič će u sljedećim tjednima morati donijeti odluku. Ako želi posebno partnerstvo s EU-om, dio kojega je i Sporazum o slobodnoj trgovini, morat će pomilovati Juliju Timošenko. Briselski su mu izaslanici prije nekoliko dana jasno poručili kako se nikakvi sporazumi neće potpisati ako se prvo ne riješi njezin slučaj. A oni očekuju i puštanje na liječenje u Njemačku i pomilovanje.

Filed Under: Ostalo, Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Julija Timošenko, Marko Barišić, plinska princeza, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Ukrajina, Viktor Janukovič, Viktor Juščenko

Turska ponovno pregovara s Europskom unijom

Autor: autograf.hr / 23.10.2013. 1 Comment

Turska će početkom sljedećeg mjeseca nakon tri godine potpunog zastoja u pristupnim pregvorima otvoriti novo pregovaračko poglavlje, odlučilo je u utorak Vijeće za opće poslove na sastanku u Luxembourgu.

 

”Europska unija odlučila je u utorak otvoriti novo poglavlje u pristupnim pregovorima s Turskom”, objavilo je EU-ovo litavsko predsjedništvo. Pristupna konferencija na kojoj će se otvoriti pregovori o poglavlju o regionalnoj politici i koordinaciji strukturnih instrumenata održat će se 5. studenoga u Bruxellesu.

 

Podsjetimo, Turska već nekoliko desetljeća ”vodi borbu” za ulazak u Europsku uniju, a i u njoj samoj građani su podijeljeni u vezi s tim pitanjem. Mnogi od njih smatraju da im ulazak u EU uopće nije važan s obzirom na to da je zadnjih godina gospodarski napredak Turske iznimno velik, a porast BDP-a znatan. Dapače, Turska je jedna od rijetkih država koja praktično i nije osjetila recesiju što je zahvatila svijet zadnjih pet godina te je doživjela ekonomski uzlet.

 

Pridruživanje Turske Europskoj uniji vjerojatno je najspornije pitanje u europskim krugovima. Turska je EU-ova pridružena članica, odnosno članica njegovih prethodnica još od 1964., nakon što je potpisan dogovor između EEZ-a i Turske (Ankarski dogovor) 1963. godine. Turska se službeno prijavila za članstvo 14. travnja 1987., a tek je 1999. priznata kao zemlja kandidatkinja za članstvo. Nakon sastanka na vrhu Europskog vijeća koji je održan 17. prosinca 2004. najavljeni su pregovori o članstvu s Turskom. Oni su počeli 3. listopada 2005., isti dan kada su počeli i pregovori s Hrvatskom. Proces screeninga koji je počeo 20. listopada 2005., završen je 18. listopada 2006. Od 1996. na snazi je sporazum o carinskoj uniji između EU-a i Turske.

 

Od svih zemalja koje su dosad željele ući u Europsku uniju, Turska ima najmanju potporu među Unijinim stanovništvom, a razloga je više. Naime, protivnici turskog članstva u Uniji kao svoje argumente navode nepoštovanje sadašnje i bivših vlada Turske prema liberalnoj demokraciji, u što spada diskriminacija prema etničkim manjinama (poglavito prema Kurdima), prema nesunitskim muslimanima i drugim religijama, prisilni sekularizam i važna uloga vojske u političkom životu Turske, a i problematičan odnos prema ženama. Europska unija zabrinuta je i zbog povećanja nacionalizma u Turskoj te zbog promjena koje bi se dogodile u europskim institucijama primanjem te višemilijunske zemlje u članstvo. Mnogi se protive i članstvu jedne izrazito muslimanske zemlje u zajednicu u koju su dosad primljene sve zemlje s većinski kršćanskim stanovništvom. Kao snažan argument protivnika članstva Turske u Uniji navodi se to što je Turska samo manjim dijelom svog teritorija na europskom kontinentu, a većim u Aziji. Vjerojatno je najveća zapreka ipak to što Turska na području nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar s 40 000 vojnika okupira trećinu ciparskog teritorija te odbija priznati državu Cipar, koja je EU-ova članica, kao nezavisnu državu sve dok se ne riješi ciparsko pitanje pod UN-ovim okriljem. Annanov plan o ujedinjenju otoka u jednu državu koji su podupirali UN, EU i ciparski Turci, odbili su ciparski Grci referendumom u travnju 2004.

 

S druge strane, pobornici turskog ulaska u Uniju kao argumente navode povećanje demokratskih promjena u Turskoj, jačanje EU-ova gospodarstva i pomlađivanje Unijina stanovništva mladim turskim stanovništvom. Smatra se da bi članstvo u Uniji bilo nagrada Turskoj za ulogu u NATO-u i za poboljšavanje stanja ljudskih prava zadnjih nekoliko desetljeća.

 

Odluka o otvaranju pregovora o tom poglavlju donesena je u lipnju, ali je pristupna konferencija odgođena na inzistiranje Njemačke zbog toga što su turske vlasti reagirale silom na prosvjede na istanbulskom trgu Taksimu.

 

Turska ima status kandidatkinje od 1999. godine, pristupne pregovore započela je u listopadu 2005., a u zadnje tri godine nije otvorila ni zatvorila ni jedno poglavlje. Dio pregovaračkih poglavlja zamrznut je jer Ankara odbija normalizirati odnose s Ciprom. Od 33 poglavlja Turska je do sada otvorila pregovore o njih 13, a zatvorila samo jedno, i to ono najlakše – Znanost i istraživanje.

Filed Under: Azija, Svijet, Vijesti iz Unije Tagged With: Ankara, autograf.hr, Bruxelles, Cipar, EU, Njemačka, pregovori, Turska

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT