Ne volim ići u kupovine. Odabirem bez razmišljanja prvo što mi se svidi. Kasnije ne žalim i ne gledam jeftinije i bolje. Srećom, tu je kontrola. Moja draga mjeri, gleda slike i čita upute, rok trajanja, konzultira prijateljice. [Read more…]
Imaju li svi Hrvati krevet?
”Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane.
Oni su, naime, tako sretni da imaju dio namještaja, koga nema velika većina ostalih naših sunarodnjaka. Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ovo izgleda sasvim drugačije, kada ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci. Što ćete; ‘Bog je visoko, a zemlja je tvrda’, veli seljačka poslovica.”
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje
Ovaj citat početak je poglavlja u jednoj knjizi koju veoma cijenim i koju smatram veoma važnom, a koja je, kao i manje ili više sve što je za nas važno i što bi valjalo cijeniti, zaboravljena. Riječ o knjizi “Kako živi narod” Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa sela, političara i sveučilišnog nastavnika, jednoga od onih umnih i plemenitih hrvatskih rodoljuba kakvi su nekada živjeli, sasvim različiti od današnjih hrvatskih rodoljuba, koji su u većini glupi i pokvareni.
Bio je haesesovac, bliski suradnik narodnog vođe Vlatka Mačeka, s njim i robijao u Sremskoj Mitrovici, pisao programe stranke i obavljao odgovorne državne dužnosti prije Drugog svjetskog rata, a nakon njega predavao naraštajima studenata na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U glavnom gradu njegovo su ime dali jednoj maloj periferijskoj ulici, a u rodnom Bjelovaru čak ni to.
Kada je 1936. objavio svoje epohalno djelo, imao je jedva trideset godina. Putovao je, dakle, taj mladi i obrazovani muškarac, francuski đak i sokolaš pun budalastih prosvjetiteljskih ideala, teško i mučno uskotračnom željeznicom, kočijom, na konju, a često, bogme, i pješke, ubogim krajevima gdje žive Hrvati, potreseno je gledao svoje nečiste i pothranjene zemljake, njihovu bijedu i zatucanost, no grudi mu je grijala užarena vjera kako za njih ima nade.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati? Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje.
Dao je dragi Bog i nama pameti i poštenja, obasjat će nas električno svjetlo, oplahnuti bistra tekuća voda i bijela će pogača slatko zamirisati u našim kuhinjama.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati?
Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to.
Gledam prije nekoliko dana histeriju koja je zavladala oko otvaranja trgovačkog centra slavnog švedskog proizvođača namještaja. Gledam kolone auta kako se slijevaju put plavog kubusa kraj autoceste i divlju jagmu za naslonjačima, policama i štokrlima.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee. Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka”
Gledam, napokon, predsjednika države koji otvara dućan pokućstva, a ne znam da je mnogo predsjednika države, makar u našem dijelu svijeta, koji bi došli otvoriti dućan pokućstva.
I nešto posramljen provincijskom snishodljivošću i ushitom, sjetim se Bićanića i posegnem za policom s knjigama da vam nađem odlomak koji sam citirao na početku.
Premda je došla i struja i voda i bežični internet, nije se mnogo toga ustvari promijenilo, zaključio sam poraženo. Zaista, veliko narodno veselje zbog jednog dućana namještaja moguće je samo u jednom narodu u kojemu je do koliko jučer tek svaki četvrti spavao na krevetu.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee.
Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka.”
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
IKEA, tvornica laži
I to smo dočekali. U Hrvatskoj se otvara prvi prodajni centar Ikee, poznate švedske niskotarifne korporacije za trgovinu namještajem.
Napokon, uzviknuli su mnogi željni jeftinog, ali skladno dizajniranog namještaja koji su proteklih desetljeća punili stanove Ikeinim proizvodima vraćajući se sa šoping-hodočašća po Austriji i Italiji. Napokon, uzviknuli su i oni koji nemaju dovoljno novca ni za lampu iz luksuznog Ikeina kataloga koji je prethodnih dana dostavljen na stotine tisuća zagrebačkih adresa. Napokon, zavapili su i iz susjedne Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije…
Napokon, reći ćemo i mi. Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini. U kampanju se uključio i sam premijer Zoran Milanović, koji je – premda nesklon takvim dosadnim susretima – prije dvije godine primio direktore moćne korporacije podržavši ih u nastojanjima obogaćivanja ponude namještaja u državi.
Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini
Ikea se selila posvuda – bila je u Svetoj Nedelji, pa u Šibeniku, Splitu i Rijeci, da bi se napokon skrasila u Rugvici.
Bila je svuda, ali zapravo nije bila nigdje.
Dućan u predgrađu
Potpuno jednaku igru Šveđani su igrali svuda u regiji. Najviše u Srbiji, ali izleta je bilo i u BiH. Najave su uvijek bile pompozne. Uz prodajne centre, spominjala se i gradnja tvornice. Onda bi negdje zapelo. Najčešće kod državnih potpora. Otvaranje – budimo iskreni – najobičnijeg dućana velike površine u takvom se marketinško-poslovno-političkom nadmudrivanju pretvorilo u pitanje nacionalnog ponosa.
Oni stariji sjećat će se grafita u Zagrebu “McDonald’s – 442 kilometra istočno”, kojim su Beograđani osamdesetih slavili činjenicu da je McDonald’s odabrao baš njihov grad kao prvi u Jugoslaviji u kojem će otvoriti pečenjarnicu. Nema veze što se njihov neveliki hamburger plastičnog okus mogao sakriti pred tadašnjim domaćim Hambyjem. Imati McDonald’s jednostavno je bilo pitanje prestiža za tadašnje socijalističko društvo željno konzumerizma i zapadnih brendova. McDonald’s, Coca Cola iz konzerve, Wrigley’s žvakaće gume, Lee Cooperice, starke, margarin Rama, Trst, Graz… sve su to bili simboli jednog boljeg, dalekog svijeta koji je tisućama kilometara udaljen od naše palanke.
Vrijeme se promijenilo. Dvije i pol dekade poslije konzumerizam – uključujući sve ono što ide s njim – Hrvatima polako ide na jetra. Shvatili su da puni izlozi prepuni svega zapravo nisu namijenjeni njima, baš kao ni sve one blještave reklame kojima su okruženi.
Danas uistinu ima svega, ali na žalost nema – novca.
“Inteligentno rješenje iz Švedske”
I onda, kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Vijest vrijedna naslovnice tamo negdje prije deset-petnaest godina! I to prave naslovnice, one koja će prodati novine. Ne poput ovih današnjih koje može kupiti i lokalni vulkanizer, ako poželi, a kamoli moćna Ikea. Uostalom, Šveđani to rade pametnije. Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja.
U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja.
Obećanje – ludom radovanje
Počelo je tamo negdje 2007. ili 2008. godine. Najavljivana je gradnja trgovačkog centra velikog 260 tisuća četvornih metra na površini od 400 tisuća kvadrata u kojem će raditi 2000 ljudi zaduženih za predviđena dva milijuna posjetitelja. “Dugo godina smo čekali i napokon možemo potvrditi informaciju da Ikea dolazi u Hrvatsku”, rekao je Dragan Skalušević, regionalni direktor Ikeine prodaje prije šest godina. Ukupna vrijednost investicije u centar koji se ubraja među “srednje velike” – 300 milijuna eura, godišnji promet između 50 i 60 milijuna eura. Nakon Zagreba, idući centar trebao bi se graditi u Splitu, gdje će se uložiti 200 milijuna eura, pa se spominjala i Rijeka, potiho i još neki gradovi…
Planova je, dakle, bilo koliko hoćete. Čak i prije. Početkom 1990-ih kupili su zemljište u Svetoj Nedjelji nedaleko od Zagreba, pa su zbog rata odustali od njega i prodali ga za 12 milijuna eura. Nije nevažno da su pritom i dobro zaradili, jer ako se i u čemu Ikea dobro snalazi – onda je to u profitu. Prodali su ga, objasnili su poslije, jer je bilo predaleko od grada i premale površine za velike ambicije koje imaju. Potom su se preselili u Rugvicu, koja je, valja objasniti, udaljenija od centra nego Sveta Nedjelja, ali su zato dobili punu potporu ne samo lokalnih vlasti, nego i države, prije svega u prenamjeni zemljišta, financiranju premještanja naplatnih kućica i gradnji novog čvora, da bi se olakšao pristup centru.
Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja. U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja
Iz same Ikee kažu da su 42,3 hektara zemljišta u Rugvici kupili po cijeni od 65 eura za četvorni metar od 90 privatnih vlasnika zemljišta, što ih je ukupno koštalo 30-ak milijuna eura, otprilike trećine dosadašnje investicije. Budući da je nešto više od polovice površine (oko 250 tisuća kvadrata) imalo poljoprivrednu namjenu, od Općine Rugvica i Zagrebačke županije očekivala se prenamjena u građevinsku zonu. Naravno da cijena zemljišta nije ista kada se kupuje poljoprivredna ili građevinska površina, što je Ikeu trebalo koštati dodatnih između 25 i 100 posto vrijednosti okolnoga građevnog zemljišta.
Iz proračuna 150 milijuna kuna
Dolazak Hrvatske u Ikeu pomogla je i Vlada. Samo za premještanje naplatnih kućica na autocesti Zagreb-Beograd iz proračuna je izdvojeno 110 milijuna kuna, dok je novo čvorište koštalo 125 milijuna, ali je dogovorom s Ikeom određeno da kompanija plati 80 posto troškova silaska s autoceste. Tako su porezni obveznici iskeširali gotovo 150 milijuna kuna, preko HAC-a, samo za ovu prometnu vratolomiju. HDZ-ova Vlada opravdavala je tu odluku tvrdeći da će Ikea u Rugvici uložiti 300 milijuna eura, dakle dvije trećine više od dosadašnjeg ulaganja.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal.
Premda je krajnja cifra vjerojatno nešto niža, Kavranov bijes je razumljiv s obzirom na to da se i ova Vlada s jedne strane uporno zaklinje u slobodno tržište i liberalni kapitalizam, a s druge nekima itekako pogoduje u investicijama pa ispada da jedno novotvoreno radno mjesto u Ikei državu košta milijun kuna!?
Iz švedske tvrtke kažu da su takvi prigovori neosnovani, da su i tako zbog hrvatske birokracije izgubili previše vremena, da su se naplatne kućice trebale premjestiti bez obzira na njihov prodajni centar, da prenamjenu zemljišta može zatražiti bilo tko, da bi oni uložili 250 milijuna eura da nije bilo konstantnih problema s projektom, a zbog čega je ulaganje njihovih partnera odgođeno za 2015. godinu i na kraju da je iznos od 500-tinjak milijuna kuna koji se spominje kao neizravni državni poticaj – potpuno nerealan.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal
Njemačka građevinska operativa
Bilo kako bilo, centar je napravljen i u četvrtak će biti otvoren. Sagradila ga je tvrtka Strabag, koja i inače radi njihove dućane, za 22 milijuna eura, Bauer Spezialtiefbau za 3,4 milijuna eura radio je na temeljima, a hrvatske kompanije poput Zagorje gradnje radile su manje poslove poput melioracijskoga kanala za milijun eura. Kamgrad je za isti iznos pripremao zemljište, a Tehnika za 3,4 milijuna eura montirala betonsku konstrukciju. Sve skupa, kažu u Ikei, barem 100 milijuna eura.
Nije malo, ali sigurno nije ni iznos zbog kojeg bi država trebala pasti u trans koji se umjetno želi izazvati u pokušaju da se privuku kupci koje se ovih dana zasipa katalozima i serviranim vijestima o različitim pogodnostima kupnje. Tako će, tvrde Šveđani, od “9500 proizvoda cijena za njih 7000 biti jednaka ili niža u od onih u Austriji”, gdje su kupci iz Hrvatske radili petinu ostvarenog prometa. Njima bi se pridružili i oni iz tzv. regije koji mogu ostvariti povrat poreza.
Što će kupovati u Ikei? Proizvode izrađene kod domaćih tvrtki očito – neće, jer je virovitički TVIN – uz Feroplast iz Buja, koji proizvodi žičane košare – jedina hrvatska kompanija koja još od osamdesetih godina prošlog stoljeća radi za tu firmu.
Suradnja se pokušala proširiti, ali se pokazalo da hrvatske tvrtke s preskromnim kapacitetima i radnom snagom koja primanjima daleko premašuje onu istočnoeuropsku ili azijsku, teško mogu računati na ovaj posao, što će dovesti do daljnjeg pada udjela prodaje domaćeg namještaja u Hrvatskoj s 30 na 20 posto, a time i potencijalnoga gubitka radnih mjesta, i to znatno većega nego što će biti broj zaposlenih u Rugvici.
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo (…) objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, (…) da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza
Nije nevažan ni odnos ove kompanije, koja je dobila naziv po skraćenici od imena i prezimena svoga osnivača Ingvara Kamprada Elmtaryda Agunnaryda, prema radnicima. Prije nekoliko dana vozači kamiona u Belgiji i Nizozemskoj prosvjedovali su protiv Ikee tvrdeći da je otvorila fiktivne tvrtke u istočnoj Europi i tako im oduzela posao s obzirom na znatno niže troškove radne snage u tranzicijskim državama.
Lažna skromnost i rasizam
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo, dugogodišnja desna ruka Ingvara Kamprada, objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, da na visoke funkcije zapošljava isključivo Šveđane i to “po mogućnosti iz Kampradova sela”, da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza.
Stenebo je ustvrdio da su priče o usmjerenosti na ekološko i društveno odgovorno poslovanje, kao i dobrotvorne akcije, tek pranje savjesti vodstva kompanije zadriglog u rasizam.
Naravno da ta činjenica neće bitno utjecati na dužinu kolone koja će se u četvrtak zaputiti put Rugvice. Hrvati, jednostavno, vole Ikeu. Ako već neće ništa kupiti, moći će nešto pojesti. Ikea, naime, nudi ”tipična švedska jela poput mesnih okruglica“, kao i lokalna hrvatska, jer – kako kažu u Ikei – ipak “smo mi ozbiljna tvrtka”!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Urušavanje naših snova
‘‘Razgovor je trajao oko sat vremena. Pozitivno su me šokirali pristupom. Odmah smo prešli na ti i svi smo se jedni drugima kratko predstavili. Kad sam razmišljao kakav dojam želim ostaviti, odlučio sam poentirati na znanje i odgovornost.“
Tako u Jutarnjem listu svoju dramatičnu ispovijest započinje I. iz Zagreba, koji je jednog dana odlučio ostaviti siguran posao i zakoračiti u nepoznato. I. je jedan od hiljada onih koji su odvažno zakoračili u vlastiti san znajući da samo rijetki stižu preko. Gotovo dva mjeseca kasnije, nakon iscrpljujućih pet eliminacijskih krugova, u najužem izboru ostala su samo njih petorica.
‘‘Svi smo stigli prije osam sati i prvo se šutke pogledavali, a onda u nekom trenutku počeli razgovarati. Odmah sam shvatio da svaki od nas petorice odmah može početi raditi taj posao. Očito će presuditi sitnice“, prisjeća se I. drame na posljednjem testiranju. Kad mu sutradan zazvoni telefon, više ništa u njegovom životu neće biti isto.
Kakav je to posao dobio Zagrepčanin I.? Je li to on u NASA-inom centru za obuku prošao naporna dvomjesečna testiranja za prvog inženjera leta na Međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti, je li možda izabran da zamijeni Daniela Craiga u novoj Eonovoj produkciji Jamesa Bonda ili je potpisao prvi profesionalni ugovor s Barcelonom?
Kakav je to posao dobio Zagrepčanin I.? Je li to on u NASA-inom centru za obuku prošao naporna dvomjesečna testiranja za prvog inženjera leta na Međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti, je li možda izabran da zamijeni Daniela Craiga u novoj Eonovoj produkciji Jamesa Bonda ili je potpisao prvi profesionalni ugovor s Barcelonom?
Je li među hiljadama kandidata odabran za glavnog projektanta najviše zgrade na svijetu, dvjesto i dvadeset katova visokog SkyCityja u kineskom Changshuu ili možda za voditelja znanstvenog tima koji će izgraditi prvi termonuklearni eksperimentalni reaktor u Cadaracheu kraj Marseillea?
Zapravo, bili ste blizu – nakon iscrpljujućeg dvomjesečnog testiranja Ivan je izabran za posao voditelja održavanja objekta u Ikeinoj robnoj kući u Rugvici kraj Zagreba.
Ako vam se učinilo da ste pročitali kako je novi heroj hrvatskih medija čovjek koji je dobio posao šefa održavanja u robnoj kući, dobro vam se učinilo – I. je u rijetko uzbudljivoj novinskoj ispovijesti opisao dva dramatična mjeseca otkako je jedne večeri, saznavši da švedska korporacija traži voditelja održavanja svog prvog trgovačkog centra u Hrvatskoj, ispunio molbu za posao, pa do onog trenutka kada su ga pedeset i pet dana kasnije nazvali da dođe potpisati ugovor.
Ljepšu i potresniju – a bogami i uzbudljiviju – priču o veličanstvenom urušavanju svih naših snova i ambicija ja nikad nisam pročitao.
Nekad davno, davno, čitali smo velike novinske priče o snovima, primjerice, Komižanina Martina Bogdanovića, siromašnog ribara koji je prije stotinu godina od ušteđevine kupio izgorjelu baraku u kalifornijskom San Pedru i utemeljio danas svjetski poznati riboprerađivački koncern StarKist Foods.
Danas, dugačkih dvadeset i pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida – oni danas sanjaju posao. Bilo kakav
Ili o Miljenku Grgiću, drugom jednom nadobudnom Dalmatincu, koji je radio u kalifornijskoj vinariji Chateau Montalena u dolini Nappa, pa napravio chardonnay koji će one historijske pariške večeri 1976. francuski sommelieri ocijeniti najboljim na svijetu.
Ili o Splićaninu Tomislavu Iviću, kojemu su toga ljeta telefonom javili da je dobio posao trenera trostrukog europskog prvaka Ajaxa. Još 1989. godine, recimo, Osječanin Branko Lustig je za veliku novinsku priču morao kraj telefona čekati da mu Steven Spielberg osobno javi kako je izabran na radno mjesto producenta ‘‘Schindlerove liste“. Dvadeset i pet godina kasnije hrvatske snove rasplamsava, eto, inspirativna priča o Zagrepčaninu koji je dobio posao šefa održavanja u salonu namještaja.
Danas, dugačkih dvadeset i pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida – oni danas sanjaju posao. Bilo kakav.
Ne mora to biti posao astronauta u svemiru, ne mora ni posao izvršnog direktora NASA-e, ne mora najzad uopće biti NASA, može i Coca-Cola, Microsoft ili Ikea, eto, recimo, Ikea: ne mora čak ni većinski vlasnik, ni izvršni direktor Ikee, ni predsjednik Uprave, ni menadžer pogona u Švedskoj, ne mora zapravo uopće u Švedskoj, može i u Hrvatskoj, ne mora pritom ni menadžer hrvatske podružnice, ni direktor robne kuće, može, eto i referent prodaje ili – ako nije odveć preuzetno naglas sanjariti – šef održavanja.
Dvadeset posto Hrvata – o jebem te, svijetla budućnosti! – sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi
Saga, koju smo godinama pratili, o dolasku švedskog proizvođača namještaja u Hrvatsku i njegovim pustolovinama u lovu na građevinske dozvole, pa onda i live stream drame sa zapošljavanjem dvadesetak šefova i još tri stotine prodavača, skladištara i drugog osoblja, topografski precizno ocrtava prostor naših snova koji cijeli danas stane u teretni lift Ikeinog skladišta.
Granice su to male, zabijene provincije koja se kurči kad ima Kentucky Fried Chicken, a sanja posao u FedExu ili Bauhausu – najdalja točka do koje se djevojke ovdje usuđuju sanjati danas je, recimo, posao u DM-u.
Hiljade novinskih stranica već su ispisane o mitu njemačkog Drogerie Markta, trgovačkog lanca koji nudi osam i pol hiljada kuna mjesečno, pa još i trinaestu i četrnaestu plaću: stotinu dvadeset molbi za posao – čitali smo nekidan – svakoga dana stiže na adresu kadrovske službe te firme, već četiri-pet godina zaredom najpoželjnijeg poslodavca u Hrvatskoj, čiju radnu knjižicu, prema anketama, mašta svaki peti Hrvat.
Dvadeset posto Hrvata – o jebem te, svijetla budućnosti! – sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi.
Dvadeset i pet godina kasnije eto ih u toj dosanjanoj državi kako ispunjavaju molbe za posao gospodarima sa Zapada, da djeci sutra pokazuju uokvirene duplerice iz novina, iz onih slavnih dana kad je jedan Hrvat postao šef održavanja u Ikeinom dućanu u Rugvici. Kad je to bila velika priča.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
