Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
U petak 20. siječnja manja je grupa ljudi na sarajevskom groblju svetog Mihovila sahranila urnu s posmrtnim ostacima Alojza Ćosića. Osjećao sam se dužan tamo biti i kazati riječi koje ovdje proširujem i drugačije slažem, ne samo zato što sam to nedavno, svjesni on i ja blizine kraja njegova života, obećao Alojzu u jednoj kavani u Oroslavlju, lijepom i mirnom zagorskom mjestu u kojem je živio posljednjih četiri godine, već zato što sam na mističan način, jer mi je to tada bilo nemoguće, prošli petak nekako sahranjivao mog oca. [Read more…]
Jednog dana u svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ”voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Austriji te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. 
O ovoj temi mogu pisati iz prve ruke, itekako me se tiče: moji su (Pilselovi) spasili glavu Poglavniku u Judenburgu nakon što je pobjegao iz Zagreba, djed Erih Pavlinec se pak uspio probiti kod Bleiburga, njegova mlađeg brata Karla, po kojem sam dobio ime (Carlos), ubila je OZNA u Zagrebu u kolovozu 1945. Ne poznajemo mu grob. 