Priča se godinama ne mijenja. Ako se napiše što dobro o BiH ili Sarajevu, to ide u prvim minutama elektronskih medija, na prvim stranicama printanih medija, na istaknutim mjestima na portalima. A ako se napiše štogod manje dobro, ako se kritički objektivira neki fenomen, da ne kažem ako se ne piše dobro, tj. ako se piše loše, o tome nigdje ni spomena.

 

Jedino se autora tog i takvog pisanja okarakterizira nekim etiketama koje u sebi obvezno sadrže neko ”anti-” ili ”-fob” i proglašava ga se mrziteljem, oduzima mu se već dodijeljeno priznanje i slično. No, ni to se uvijek ne radi baš javno, jer bi se tada trebalo posegnuti za argumentima, moralo bi se posegnuti za zrelom i odgovornom misli i ispod toga ipak staviti i vlastiti potpis. To se uglavnom radi ”s mindera”. No to ne znači da se ne nađe i toga da kakav nadobudni mladac zašilji olovku…

 

Ipak, bilo da stvar ide podzemno i anonimno, bilo da ide javno, dominantni ”argumenti” su vezani uz najprimitivnije, navijačke oblike patriotizma, kao zadnjeg utočišta hulja i religijsko-nacionalističke, dakle vjerničko-podaničke rigidnosti iz arsenala koji je Konstantinović identificirao kao manifestacije duha banalnosti, palanačkog (mahalskog, čaršijskog, tamnovilajetskog) duha, a koji, znademo to, poziva na ”žrtvovanje mislenosti, preduzimljivosti, najzad i čula vida, a pre svega čula stvarnosti”, kako piše ugledni autor u svojoj ”Filosofiji palanke”!

Jedino se autora tog i takvog pisanja okarakterizira nekim etiketama koje u sebi obvezno sadrže neko ”anti-” ili ”-fob” i proglašava ga se mrziteljem, oduzima mu se već dodijeljeno priznanje i slično. No, ni to se uvijek ne radi baš javno, jer bi se tada trebalo posegnuti za argumentima, moralo bi se posegnuti za zrelom i odgovornom misli i ispod toga ipak staviti i vlastiti potpis. To se uglavnom radi ”s mindera”

 

Nasuprot takvome djelovanju hvali se svaki kritički glas, svako opozitno mišljenje dominantnome ili službenome Zagrebu i Beogradu, a tamošnji se autori takvih tekstova proglašavaju herojima slobodne misli, odgovornim intelektualcima i slično.

 

U Sarajevo ovih dana počinju brojnije pristizati, osim naših dijasporaca koji žive po svijetu i nagledali su se tog velikog svijeta, i ugledni strani gosti.

I među prvim što od svih njih čujem, doduše kažu to često kao dobri gosti tiho, ispod glasa i s punim povjerenjem: ”Sarajevo je užasno prljav grad! Zašto je to tako?”

 

Kažu to isto i oni ”domaći”, koji su iz Sarajeva otišli prije dvadesetak godina i žive u svom čistom Montrealu, Grazu, Beču, Münchenu ili Oslu i ne mogu se načuditi ovdašnjem ”peksinluku”!

 

Kad i jednima i drugima kažem da sam zbog pisanja o takvim stvarima dobio nove neprijatelje i obogatio vlastitu kolekciju etiketa (anti-Sarajlija, anti-Bosanac!?), ne mogu se načuditi kao ni prljavštini jednog grada (ne samo ulica, nego i toaleta i u tobože elitnim hotelima i restoranima) koji se voli predstavljati europskim i pričati kako je imao vodovod ili hamame prije drugih u Europi…

 

Kažu to učtivo, prijateljski oni koji ovaj grad vole i znaju gdje to i kome mogu reći, uz svo ustručavanje da upotrijebe riječ ”orijentalizam” u bilo kojemu od njezinih varijeteta. A kad im uzvratim da se takva kvalifikacija ovdje doživljava kao uvreda, začude se kako tako i toliko ljubaznim i susretljivim ljudima i samima ne smeta tako i toliko prljav grad, a kamoli da ga nemaju želju očistiti radi svih gostiju koji mu dolaze u pohode. Posebno još ove godine! Pa zar oni ne bi pomeli i usisali svoju kuću ni kad bi im se gosti najavili, pitaju, a oči im se pretvaraju u najveće upitnike kojima se iskazuje začuđenost.

 

Ima i onih trećih. Oni vam neće ništa reći o prljavštini vašeg grada, šutjet će i pravit će se da ništa ne vide, pokazat će mrvu mrzovolje, ali će to reći drugima, svojim prijateljima kad se vrate kući, a ti drugi će doći i reći vam to s kamatama: ”Jest, baš je prljav. Govorio mi je to i N. N., ali nisam vjerovao dok sâm to nisam svojim očima vidio.”

I vi onda shvatite da vas ti stranci itekako dobro poznaju i da vas negdje u dubini svoje kurtoazne učtivosti ili sažalijevaju ili preziru. I ne znate zbog čega biste od tog dvoga bili nesretniji. Ostaje vam jedino zavidjeti im što će se oni sa svog izleta u jednu balkansko-orijentalnu prijestolnicu i njoj obližnje vukojebine vratiti u svoj red, a vi ćete ostati tu…

 

A onda se, nakon duljeg sjedenja i vašeg neuvjerljivog opravdavanja pokaže da je ljudima sve to tako normalno za zemlju u kojoj se u toliko godina ne može usvojiti ni jedan pišljivi zakon, u kojoj se ne može implementirati obvezujuća presuda ustavnog suda, u kojoj liječnik u utrobi pacijenta zaboravi škare, u kojoj je tolika korupcija… Pa kako onda očekivati da grad bude čist?

 

I vi onda shvatite da vas ti stranci itekako dobro poznaju i da vas negdje u dubini svoje kurtoazne učtivosti ili sažalijevaju ili preziru. I ne znate zbog čega biste od tog dvoga bili nesretniji. Ostaje vam jedino zavidjeti im što će se oni sa svog izleta u jednu balkansko-orijentalnu prijestolnicu i njoj obližnje vukojebine vratiti u svoj red, a vi ćete ostati tu…

 

Onda smišljate izlike kako mora da je užasno dosadno živjeti u sterilnom svijetu Zapada u kojemu autobusi, tramvaji, metroi ili vlakovi idu u minutu točno, u kojemu vam za osobnu kartu ili putovnicu ne treba dvadeset dana, a za CT-pregled tri mjeseca, za mamografiju šest mjeseci, u kojemu možete biti sigurni da ćete dobiti svoju pošteno zarađenu plaću, honorar, mirovinu…

 

I sve to pretvorite u simpatične dosjetke zbog kojih onda o nama, uz svu ponižavajuću priču o peksinluku, ode i priča kako smo, unatoč svom zlu ovoga svijeta koje se sručilo na nas tako vedra duha, tako pozitivni… Šuplja (priča) – reklo bi se u Sarajevu.

 

Primjećujete da ne govorim o njihovim dojmovima koje nose iz unutrašnjosti, iz bosanske provincije, kad odu iz pijeteta posjetiti Srebrenicu ili ako su u BiH kojim slučajem došli kopnom. I ne samo po sadašnjim poplavama opustošenim i nevjerojatno prljavim i zapuštenim krajolicima koji su im se ukazivali uz put, nego i inače i kroz mjesta koje nisu dotaknuli ni rat ni poplava. Ne, ne govore oni o siromaštvu, nego baš o primitivizmu i prljavštini…

Jer, tek to, ta njihova ”patriotska budnost” nimalo ne obećava da će se ovdje išta još zadugo, zadugo promijeniti. Da, i to moram reći, dođe mi, kad čujem te strance, da istodobno i likujem što sam u pravu i što mi se ništa ne priviđa te što doista nisam nikakav ”anti-” ili ”-fob”, nego da samo gledam i vidim ono što ”patrioti” ne žele vidjeti, ali i, s druge strane, da se beskrajno rastužim što sam u pravu, čak i što manje vidim nego bilo koji gost ili stranac u ovom gradu i u ovoj zemlji

 

Primjećujete da ne govorim ni o onim bolno iskrenima, ovdje bi se reklo – zlobnijima, koji ovo uspoređuju s istokom Turske, o onima koji na ovu priču asociraju svjedočenja europskih putopisaca iz 18. i 19. stoljeća, o onima koji su ovakvo što vidjeli još jedino na Kosovu, o onima…

 

Ostanimo ipak samo s prijateljski nam sklonim strancima, koji nakon što nahvale čudesno lijepu zemlju, krajolike kao iz bajke, počnu o ljudima koji je ničim, tu zemlju, nisu zaslužili, kojima bi je pedagoški trebalo uzeti kao nedoraslu djetetu neadekvatnu igračku iz ruke…

 

Da, moram reći zarad ”velikih bosanskih patriota” da bi se u takvoj situaciji i potpisnik ovih redaka osjećao uvrijeđenim da i sâm pišući godinama o ovome nije zbog istih stvari silno frustriran, te da kritizirati još uvijek znači pokazivati da si zainteresiran…  No, kome to reći kad je moja frustriranost manje proizvedena posvemašnjom prljavštinom, a više nekritičkom spremnošću svih onih koji je ”patriotski” brane…

 

Jer, tek to, ta njihova ”patriotska budnost” nimalo ne obećava da će se ovdje išta još zadugo, zadugo promijeniti. Da, i to moram reći, dođe mi, kad čujem te strance, da istodobno i likujem što sam u pravu i što mi se ništa ne priviđa te što doista nisam nikakav ”anti-” ili ”-fob”, nego da samo gledam i vidim ono što ”patrioti” ne žele vidjeti, ali i, s druge strane, da se beskrajno rastužim što sam u pravu, čak i što manje vidim nego bilo koji gost ili stranac u ovom gradu i u ovoj zemlji.

 

Cijela stvar postaje tim gora i identifikantnija budući da je ova zemlja, kao nikad ranije, tako drastično i dramatično označena, obilježena nikad većim i na većim kotama izgrađenim vjerskim objektima i simbolima, tako da stranac ne može imati predrasude i robovati stereotipima, nego odmah, in vivo, in situ, zna i gdje je, na čijem se teritoriju nalazi i ”ko to tamo peva”…

 

Od prve vidi tko to kuće izvana nije ožbukao, tko to cestu nije zakrpao, tko je to odmah uz kuću napravio staju i uz nju prislonio đubrivo, tko to smeće baca pored ceste, tko je to obale rijeke okitio bijelim plastičnim vrećicama, tko to… Stranac to vidi bolje od nas jer toga kod njega nema i ne može ni biti, a mi smo, gledajući to svaki dan, na to gotovo oguglali…

 

Nas još jedino malo reda i čistoće ponegdje može iznenaditi… Uostalom, kao i svaki eksces!?