Jednog dana u svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ”voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Austriji te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. [Read more…]
80. godišnjica Kristalne noći: i Hrvatska ima Goebbelsa
Zoran Pusić
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristallnachta, pogroma njemačkih i austrijskih Židova koji je potakla i, kao ”spontane demonstracije”, organizirala nacistička stranka. [Read more…]
80. godišnjica Kristalne noći: i Hrvatska ima Goebbelsa
Zoran Pusić
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristallnachta, pogroma njemačkih i austrijskih Židova koji je potakla i, kao ”spontane demonstracije”, organizirala nacistička stranka. [Read more…]
Od koga su to Hasanbegovićevi baka i djed krili bebu?
Ante Tomić
Foto: Petar Markovic
Pokoja rijetka zraka dobrote obasja s vremena na vrijeme ovaj pokvareni svijet. Usamljeno svjetlo čovječnosti probije kroz olovne oblake i zapanji nas ljepotom kao što je bilo prije nekoliko dana kad je u poštanski sandučić Zlatka Hasanbegovića došlo jedno pismo iz Sarajeva. [Read more…]
”Bleiburške žrtve” su pale i zato što je Pavelić pobjegao
O ovoj temi mogu pisati iz prve ruke, itekako me se tiče: moji su (Pilselovi) spasili glavu Poglavniku u Judenburgu nakon što je pobjegao iz Zagreba, djed Erih Pavlinec se pak uspio probiti kod Bleiburga, njegova mlađeg brata Karla, po kojem sam dobio ime (Carlos), ubila je OZNA u Zagrebu u kolovozu 1945. Ne poznajemo mu grob. [Read more…]
Da mi je vidjeti ovakvu spomen ploču u Hrvatskoj
Željko Porobija
Prilikom nedavnog obilaska okolice Koblenza iznimno me se dojmio samostan Arnstein – impozantno zdanje što je već više od tisuću godina natkriljeno nad obližnjim seocetom. [Read more…]
Matvejevićev peljar: od izgubljenog svijeta do Utopije
Pokušaj da se prisjetimo prošlosti neuspješan je slično pokušaju da shvatimo razlog našeg postojanja. I jedno i drugo čini da se osjećamo kao dijete koje ponovo i ponovo hvata košarkašku loptu, a ona isklizne iz ruku svaki puta.
Josef Brodski, Less than One [Read more…]
Domoljublje koje me ostavlja nijemog, u divljenju i sramu
Ja sam rođen ovdje i osjećam se Zagrepčanin – kaže Paul Schreiner, glavni lik prve epizode dokumentarne serije Stambeno pitanje koja je prvog ponedjeljka ove godine emitirana na Hrvatskoj televiziji. Namjera je autorice serije Silvane Menđušić da preko sudbine odabranih kuća u Hrvatskoj ispriča priče njihovih stanara. [Read more…]
O limitima špijunskog uma
Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?
Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?
Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.
A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).
Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija
Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.
Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.
Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.
Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti
To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.
A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.
Prepiska s Heideggerom
28. kolovoz 1947, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger, (fusnota 1)
Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo.
Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo
Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.
Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
20. siječanj 1948, Freiburg
Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!
U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.
2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine
4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
13. svibanj 1948, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio.
Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine.
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti
Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a (fusnota 2) puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)?
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti.
Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. S njemačkog preveo Alen Sućeska, Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.
Peščanik.net, 12.01.2014.
———–
- Ova je prepiska pronađena u Marcuse-arhivu u Frankfurtu i objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. Mi je preuzimamo sa internet stranice posvećene Marcuseu: www.marcuse.org. Sama prepiska odvila se neposredno nakon Marcuseova posjeta Heideggeru u Todtnaubergu.
- Tzv. Sturmabteilung (njem. Jurišni odred) bila je paravojna organizacija NSDAP-a tijekom Weimarske Republike koja je odigrala ključnu ulogu u usponu nacizma i dolaska Hitlera na vlast. Snažnim pritiskom na druge političke stranke i udruge, ponekad i upotrebom nasilja, eliminirali su političke protivnike. – op. prev.
(Prenosimo s portala Peščanik)
