novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
Ono što su za neke ranije povijesne periode značile kronike bosanskih franjevačkih samostana, za rat iz devedesetih znače svjedočenja franjevaca u autorskim knjigama. Ne šireći priču pretjerano, spomenut ću samo djela fra Ljube Lucića, fra Janka Ljubosa i netom promoviranu knjigu fra Mate Topića. [Read more…]
Željko Ivanković
Netom objavljena knjiga Vladike Grigorija ”Nebeska dvorišta” knjiga je memoarsko-proznih zapisa o vremenima u kojima se u Beogradu ideološki i politički kovala, a oružjem izvozila velikosrpska agresija na ostatak Jugoslavije, i koja se poklapaju s godinama velikih promišljanja jednog mladog studenta teologije uoči njegove definitivne odluke o zamonašenju. [Read more…]
Postoje autori kojima se uvijek iznova vraćamo. To se zbiva iz različitih razloga, čiste čitalačke strasti, zavičajnih spona, nostalgije za nekoć doživljenom ljepotom, uredničkih izazova, životnih zaokreta, prijateljske naklonosti… Nerijetko su ti razlozi isprepleteni do jedva moguće razlučivosti. [Read more…]
Ivo Komšić
Nedavno je u jednom intervjuu reis-ulema Kavazović ”nacrtao” BiH kao kuću liberalne i građanske demokracije s evropskim vrijednostima, na kojima su izgrađene evropske države i na kojima su postale poželjne za život. Da ta poželjnost nije plod iluzija ili propagande pokazuju svjetski trendovi kretanja stanovništva, pa i našeg. [Read more…]
Pripovijeda se da se ne bi zaboravilo, a zapisuje se da bi se nešto otrgnulo nestalnom sjećanju. Što su događaji dalji od nas, to su nejasniji, to je manji broj svjedoka, a priča sama popunjava svoje rupe i nedostatke. [Read more…]
Nikola Bajto
Foto: Ladislav Tomičić
U nastavku donosimo govor koji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nije održao u srijedu, 29. studenog 2017. godine, nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala donijelo pravomoćnu osuđujuću presudu u predmetu ”Prlić i drugi”: [Read more…]
Željko Ivanković, Rat i sjećanje, Ex libris, Rijeka, 2017.
Plodni sarajevski pisac Željko Ivanković, rođen u Varešu 1954. godine, prošle je godine dovršio roman ”Rat i sjećanje“, objavio ga u biblioteci svojih Izabranih djela kod riječkog Ex librisa te tim opsežnim romanom lani dobio nagradu ”Ksaver Šandor Gjalski“. [Read more…]
Vareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.
No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima.
Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine.
Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture.
Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti.
Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije.
Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.
Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.
Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.
Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika.
Uz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija.
Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre)oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo.
U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.
Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse.
Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.
Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.
Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični.
Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.
Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.
U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama.
Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča.
U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu.
Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.
Dvadeset godina od zločina koji su počinile snage HVO-a u vareškom selu Stupni Do obilježili su vareški Bošnjaci. Dvadeset godina od ulaska Armije BiH u prazan grad i zločine učinjene nad onima koji su ih s povjerenjem dočekali, obilježit će ovih dana vareški Hrvati. Pritom se ni jedni ni drugi ne osjećaju krivima za zločine učinjene onim drugima. A ni tragediju koja ih je zadesila, koja im je donijela krv i mržnju, ne doživljavaju zajedničkom. Tako Vareš u desetak dana ima dvije komemoracije žrtava, dvije strogo razlučene viktimizacijsko-mazohističke manifestacije, a cijelu bogovetnu godinu tek zajedničku tešku svakodnevicu. Jedino su nju, izgleda, spremni dijeliti.
Podijeljene i zaraćene memorije uzgajaju dobro instruirane politike strogo pazeći da selektivno pamćenje ne pređe granicu vlastitog etničko-religijskog zabrana. Brižljivo postavljen tzv. električni pastir, koji žicom u koju je inducirana struja svakoga tko bi prišao blizu strese i dade mu do znanja – dalje nije dopušteno.
Živeći u vlastitim samoorganiziranim koncentracijskim logorima, ljudi se osjećaju sigurnijima nego u kušanju granica vlastitih sloboda. Za to vrijeme posvuda rastu memorijski kineski zidovi i grade se fortifikacijske kule na mentalnim granicama pa posvuda trijumfira ono protiv čega su tobože svi – podjela.
Sarajevo, kao faktički, ali ne i istinski glavni grad BiH, ma koliko to sebi umišljao, kritizirajući druge, ustvari brojnim primjerima prednjači u uzgajanju selektivnog sjećanja i nepovratnih podjela. Već na samom početku rata Sarajevo je umjesto Vrbanja mosta dobilo Most Suade Dilberović. Danas kad taj most svi zovu Most Suade Dilberović, stidljivo se zna da je na tom mostu poginula i Olga Sučić. I badava što je Olga poginula prije Suade, badava što je starija, badava što joj je i ime abecedno prije Suadinog, most je prozvan Mostom Suade Dilberović jer Olgino ime nije bilo ”pravo”.
Sarajevo kao da je viktimizacijsko-mazohistički jedva dočekalo da pogine i jedna Bošnjakinja kako bi se most mogao nazvati po njoj. Uopće, taj mazohizam o kojem smo svojedobno čuli od voditelja iskopavanja masovnih grobnica, nikako da popusti, a prošlo je mnogo vremena otkako je uskliknuo: ”Otkrili smo još jednu masovnu grobnicu i dosada našli u njoj ostatke dvadesetak tijela, a nadamo (istaknuo Ž. I.) se da ćemo ih pronaći mnogo više…” Ovo ”nadamo se” bezobrazno je vrijeđanje žrtava, kao i nogometni turnir u spomen na stupnodolske žrtve ili konjske utrke pod imenom ”Alija Izetbegović” organizirane negdje u Krajini… Ali to je već domena jezika!
Odavno je Sarajevo pobrkalo memorijske kartice i ne bi to bilo ništa novo da to drugima ”starateljski” stalno ne predbacuje. Tako je Goražde počašćeno osnovnom školom s imenom Huseina ef. Đoze, koji je u Drugom svjetskom ratu bio imam 28. regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom Hauptsturmführera, tj. kapetana. O tome Sarajevo šuti, jer su ustaše, četnici, kvislinzi – drugi. Tek, međutim, na jednom muslimanskom portalu na kojem piše da ”jedenje svinjetine uzrokuje više od 70 različitih vrsta bolesti” može se naći obavijest da je Đozo od 1945. do 1950. bio u komunističkim zatvorima. Zašto – ne zna se! Nikad čuli! Tako se može napisati i da su Karadžić i Krajišnik bili u ”komunističkim zatvorima” I sve bi bilo isto?
Čudan je način i kako se Sarajevo sjeća Azize Šaćirbegović, za koju nitko ne zna tko je, ali ne i pape Ivana Pavla II., Vatikana, Bugarske i zemalja koje su se baš svojski potrudile oko priznanja BiH i njezina opstanka.
A kad se Sarajevo ponekoga i s razlogom prisjeća, to djeluje kao poruga i blam. Evo, odnedavno u Sarajevu postoji Most kongresmena McCloskey. Da, baš tako! Deklinacija koja nije moguća ni u bošnjačkoj gramatici i pravopisu. A da bi ovdje trebao biti genitiv, pokazuje se već na sljedećem mostu: Most Malezijsko – Bosanskohercegovačkog prijateljstva, koliko god i dalje u Sarajevu ne znali pravopis i što se piše velikim, a što malim slovom. Genitiv od McCloskey je izazov kakvom memoristi nisu dorasli.
A onda novi blam kad drugi sami sebi postave spomenik. Memorijal Xaviera Dambrinea francuskim vojnicima poginulima ”za Francusku i mir u Bosni i Hercegovini” postavljen preko puta Francuske ambasade, nadobudnim se muslimanima učinio kršćanskom podvalom Sarajevu, jer su, zamislite, četiri antropomorfne figure okrenute na četiri strane svijeta, što u osnovi čini križ!? Tako se križ, kao Gospa u Međugorju, posvuda ukazuje talibaniziranim mladim bh. muslimanima koji su nedavno imali ”raspravu” o jeziku u kojoj su ustvrdili da se bosanski jezik agresivno kristijanizira budući da se u njemu sve češće čuju riječi križanje, raskršće, križaljka, ukrštenica i slične koje u osnovi imaju križ/krst?!
Hrvatska komponenta Vojske BiH oko spomen-dana Katarine Kosače okuplja se na Bobovcu, a njoj nasuprot muslimani se podno Bobovca mole za turske vojnike poginule u vrijeme osvajanja Bosne. Izvjesne ”Sove Krajine” za to vrijeme opetuju inicijativu da se pred Parlamentom BiH digne spomenik prvom bosanskom kralju… A bivši je reis još jučer, zajedno sa svojim klonovima, Tursku nazvao majkom, a turski predsjednik izjavio da mu je Alija Izetbegović, kojega neki unatoč činjenicama nazivaju prvim bh. predsjednikom, ostavio BiH u amanet… Čas im je Bosna od Kulina bana, čas od El Fatiha naovamo… Kako kad treba! A rat memorija traje li, traje.
