Izašao je na svjetlo dana dvostruki život još jednoga katoličkoga svećenika – još jednoga koji je svoj duhovni autoritet zlorabio i koji je uživao glas svetosti (vidi kolumnu Jadranke Brnčić ”Kako je Jean Vanier umro po drugi put”). [Read more…]
Kako je Jean Vanier umro po drugi put
Jadranka Brnčić
Pisala sam već u nekoliko navrata o pojedinim svećenicima i duhovnim autoritetima te emocionalnim i seksualnim zloporabama žena u Crkvi, točnije: o zloporabama duhovne moći kakvu su ti autoriteti dobili od Crkve. Preplavljeni vijestima o pedofilskim skandalima, zanemarili smo žene. [Read more…]
Jean Vanier, putokaz za naše vrijeme
Jadranka Brnčić
Vijest o smrti Jean Vaniera (1928-2019), utemeljitelja zajednica “Arka” (“L’Arche”) i “Vjera i svjetlo” (“Foi et lumière”) prisutnih diljem svijeta, i u Hrvatskoj, te autora brojnih knjiga i predavanja o duhovnosti i antropologiji ljudskog zajedništva, obavljena je i u našim medijima. [Read more…]
Povijest osobe sveta je povijest
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice).
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Osobe s poteškoćama
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Čemu služi vjera?
Povijest Crkve složena je. Postoji jaz između kršćana koji usvajaju navike moćnika i dominacije i ponizih kršćana spremih na služenje, između onih koji svoju religijsku pripadnost doživljavaju kao pripadnost moćnoj Crkvi ili svijetu folklornih običaja i svetih kršćana čija svetost nije ponajprije u slobodi od grijeha, nego u slobodi za ljubav prema Bogu i čovjeku, riječju: između religioznih ljudi i ljudi vjere. Ovaj jaz seže duboko u prošlost i stoljećima se produbljuje.
A ugled Crkve, što su ga ugrozili pojedini pape, kardinali, biskupi i loši ljudi koji se nazivahu kršćanima, spašavaju upravo anonimne svete osobe. Sve dok ima vjernih, ”vrata paklena” neće nadvladati Crkvu. A svi drugi će ionako, kako Crkva bude gubila svoju moć i utjecaj, sami otići. Možda se treba radovati gubitku utjecaja i moći Crkve, možda nema drugog načina da ona istinski i radikalno shvati i prihvati gdje je njezino blago. A papa Franjo, ne priziva li ponovno upravo to blago?
Sveti ne dolaze do izražaja jer su drugi, oni moćni, bučniji. No, Bog se ne objavljuje u olujnoj moći nego u krhkosti lahora. On se ne očituje u Cezarovoj ili Konstantinovoj odjeći, nego u štali i na križu. Buka sprječava čovjeka da primijeti lahor kojim ljubav Božja dopire do čovjeka. Isusov ponizan i blagi glas samo se u tišini može čuti. Isus je bio prorok koji je pozivao ljude da žive po Božjem nadahnuću; bio je osoba molitve i zalagao se da ljudi govore jezikom vjere i molitve kakav će nas oslobađati i činiti iskrenima pred Bogom i ljudima; bio je iscjelitelj koji je htio da se o Bogu ne govori drukčije nego tako da riječi iscjeljuju ljudske rane.
Možda se treba radovati gubitku utjecaja i moći Crkve, možda nema drugog načina da ona istinski i radikalno shvati i prihvati gdje je njezino blago. A papa Franjo, ne priziva li ponovno upravo to blago?
Rekao je da nije došao radi bogatih, zdravih, moćnih, nego radi siromašnih, bolesnih, nemoćnih. Ne ponajprije onima koji poštuju moralne norme, žive urednim sakramentalnim životom, nego onima čije je srce i u njihovu siromaštvu kadro ljubiti Boga, ne onima koji se drže slova Predaje, nego onima koji se predaju nadahnuću Pisma. Željeti je da i cijela Crkva, poput brata Rogera, Jean Vaniera ili Daniela Berrigana, bude siromašna u službi siromašnih kako bi Bog u njoj bio bogat.
Crkva kakvu poznajemo vjerojatno će iščeznuti. No, sve dok ima ljudi koji, unatoč tjeskobama života, ispunjaju smisao svojega zemaljskog postojanja tako da vole svoje partnere i svoju djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta, opstat će i čovjek. I hvala Bogu da tako živjeti nije privilegij kršćanstva.
Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se strah od grijeha i osude shvati kao bolest. Samo ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća. Vjera je isto što i zdravlje. Spasenje na grčkom (soter) znači puninu zdravlja. Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobrobit svih ljudi. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane.
Čemu služi vjera? Odgovori poput: ”Ona daje smisao ljudskom životu”, ”Ona pomaže u kušnjama i nedaćama života”, ”Ona pomaže živjeti po Božjim zakonima” nisu dostatni. Štoviše, samo je pitanje krivo postavljeno. Vjera ne služi ničemu. Ona je dar koji omogućuje slušati riječ Božju, hraniti se njegovom prisutnošću, slaviti zajedno. Bude li Crkva imala budućnosti, bit će to Crkva ljudi žive vjere. I bit će ih, najvjerojatnije, malo, ali bit će kvasac budućega svijeta.
Mnogo važnije od prepoznavanja porijekla Božje nježnosti jest očitovati tu nježnost, mnogo važnije od govora o Bogu jest biti nekome Božja prisutnost i njezin znak. Kako da netko povjeruje u Boga ako nije imao prilike osjetiti nešto Njegova? I kako da netko osjeti Božju nježnost ako nema ljudi kroz koje je ona prisutna?
Vjera je ponajprije pitanje što treperi u svakom čovjeku, muškarcu, ženi, djetetu, mladom i starom, zdravom i bolesnom, pitanje što ga je Isus postavio Petru: ”Voliš li me?” Pitanje je to koje možemo postaviti samo onome koga i sami volimo, pitanje intimno kakvo ne može dobiti odgovor u buci, nego u tišini i dubini našega vlastitog srca.
Poslanje Crkve je da omogućuje ovaj dijalog, da omogući da pitanje bude postavljeno, a da svaki pojedinac odgovori kako hoće i može. Tumačenja, organizacija, konsolidacija – sve je to potrebno, ali kadikad čak i štetno ako sprječava da se čuje ovo jednostavno intimno pitanje, a svakako nedostatno za rizik osobnoga odgovora na pitanje.
Biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, čak ni samo Bogu koji je Ljubav, nego znači pristati da Bog nema drugog načina da svijetu pokaže svoju ljubav nego nas, znači staviti se na raspolaganje. Mnogo važnije od prepoznavanja porijekla Božje nježnosti jest očitovati tu nježnost, mnogo važnije od govora o Bogu jest biti nekome Božja prisutnost i njezin znak.
Kako da netko povjeruje u Boga ako nije imao prilike osjetiti nešto Njegova? I kako da netko osjeti Božju nježnost ako nema ljudi kroz koje je ona prisutna? Jedini način da nekome pokažemo da nije beznačajan, kao što to Bog pokazuje na mnoštvo suptilnih načina, jest da mu budemo prisutni.
”Voljeti” ne znači najprije štogod činiti za nekoga, nego otkriti mu njegovu vrijednost: otkriti mu da je lijep, da je važan, da je njegov život dragocjen. Ljubav je ujedno i dobrota i poštovanje – ona se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ona čini da se onaj tko iskazuje ljubav snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje.
Nije ponajprije riječ o tome da se odmah rješavaju problemi, nego u tome da se sagleda i uvidi cjelina. Čovjek apsolutno odgovara ne pred univerzalnim načelima i ‘‘istinom“, nego pred obrazom Drugog. Sav posao kršćanstva trebao bi, u konačnici, biti odgoj za svetost
Onaj kome se iskazuje ljubav nije predmet te ljubavi, nego sam njezin sadržaj. Veza onoga koji iskazuje ljubav i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu nježnost i povjerenje.
Zajedništvo sa siromasima preobražava život onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima, otkriva im njihovo vlastito siromaštvo u kojem gube stanovitu moć i sigurnosti o sebi samima. Otkriti ranjeno i ljubeće srce blaga i ponizna Isusa skriveno u srcu siromašnih, moguće je tek kada prepoznamo i integriramo svoje moći nježnosti i kaotične snage straha i tjeskobe pomiješane u našemu vlastitu biću.
Ovakvo zajedništvo temelj je svakoga istinskog ljudskog rasta i svake pedagogije. Ono je prostor ozdravljenja osoba zatvorenih u nesreću izgnanstva, mentalnih i fizičkih bolesti, alkoholizma i droge, starosti i nemoći, svih onih koji se osjećaju da ih ugnjetava neki oblik materijalnog ili ljudskog siromaštva. Ono je nužan prostor svakoga ljudskog sazrijevanja, i mjesto zajedništva s Isusom, i u njemu i s njim, s Ocem.
Najvažniji zadatak kršćana bio bi reintegracija u svakodnevan život svih onih zbilja kojima je konačna svrha smislena ljudska egzistencija, tj. iz svijeta predmetnosti prijeći u ”red Lica” – kako kaže Levinas – ili u red ljudske transcendencije: lica Drugog, razmjene darova, praštanja, kreativna nadopunjavanja.
Nije ponajprije riječ o tome da se odmah rješavaju problemi, nego u tome da se sagleda i uvidi cjelina. Čovjek apsolutno odgovara ne pred univerzalnim načelima i ”istinom”, nego pred obrazom Drugog. Sav posao kršćanstva trebao bi, u konačnici, biti odgoj za svetost.
Novi razlozi za vjerovanje
Paradoksalno, autonomiju svijeta omogućilo je upravo samo kršćanstvo, a sada ju Crkva, u ime toga kršćanstva, osuđuje. Naime, interpretirajući biblijske tekstove, kao spremišta i tumače božanske prisutnosti u svijetu, kršćanstvo je u samoj svojoj metodologiji omogućilo pojavu različitih struja mišljenja i propitivanja. S pojavom novih hermeneutika oni su se usložnjavali i, naposljetku, doveli do redukcije prostora sakralnoga kao neobjašnjivoga, čega smo danas svjedoci.
Problem je što ljudi u Crkvi ovo smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti. Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom „mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao „prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Problem je što ljudi u Crkvi smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti
Svijet ne vidi više Boga u ispražnjenu nebu, ali ga i ne traži i ne umije tražiti negdje drugdje. Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. Ljudima ne treba više Bog koji će puniti ponore njihovih neznanja, nego Bog koji daje više od znanja – ljubav bez straha; Bog koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom; Bog koji ne daje izvjesnost o sebi, što bi ga pretvorilo u idol, nego je trajno zainteresiran za čovjeka pojedinca. Ono što je Crkva pozvana prenositi jest želja za traganjem, a ne sadržaj nađenoga; otvoren put, a ne gotove odgovore.
Pozivanje na tradiciju svijetu više ništa ne znači jer (post)moderno društvo više ne funkcionira na prijenosu znanja i uvjerenja, nego ih svaki naraštaj nanovo stvara. Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je „razdjelovljena“ (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva.
Ljudi današnjega svijeta više se ne mogu poistovjećivati s kolektivnim „mi“, nego su im potrebni novi izazovi uspostavljanja zajednice kakvi poštuju osobnosti, njihovu različitost i individualan izričaj. Nadalje, ljudi ne pristaju na poštivanje moralnih normi da bi izrazili svoju pripadnost Crkvi kao „zastupnici“ Božjega autoriteta, nego im treba „dobro“ utemeljeno na evanđeoskoj etici. Zabrane i ograničavanja često služe kontroli i stvaranju podložničkog mentaliteta, a ljudima treba pravo na individualnu savjest i odgoj za odgovornost koji služi rascvatu ljudske osobe. Riječju: svijetu nije potreban argument autoriteta Crkve, nego autoritet argumenta.
Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je „razdjelovljena“ (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva
Umjesto da omogući novo gledanje, crkveno vodstvo uglavnom grčevito hoće zadržati ono staro. Odbija priznati da je redukcija sakralnoga moment u evoluciji čovječanstva jer se boji da će ona završiti potpunom negacijom Boga. Misle da ako se ovi sustavi tumačenja svijeta ne obaziru na postojanje Boga da ne mogu ne biti lažni, krivi, zli. Svijet i Crkva čvrsto zauzimaju svoje pozicije svatko u svom taboru i premda svatko od njih na svoj način izražava istinu, ne razumiju se jer polažu pravo na vlastito, isključivo pravo da tu istinu tumače. Sam svijet biva razapet i rastrgnut svačijim prisvajanjem prava na istinu.
Pa, premda je potraživanje autonomnosti legitimno, ono ne iscrpljuje posve religiju i ljudsku potrebu za vjerovanjem. Danas čovjek može vjerovati a da ne mora pritom očuvati sve tradicionalne motivacije naših predaka. Valja se stoga pitati kako je moguće vjerovati u današnjem razočaranu svijetu, svijetu kojemu religija više nema stare čari. Crkvi, čini se, nedostaje domišljatosti da ljudima naviješta Evanđelje tako da im ono govori u njihovoj situaciji.
Srećom, Crkva je mnogo složenija stvarnost od one kakvu predstavlja njezino vodstvo. No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedočanstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni kršćani), nužna je radikalna dekonstrukcija načina na koji službena Crkva govori o svjedočenju, a i načina na koji ga sama živi.
No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedočanstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni kršćani), nužna je radikalna dekonstrukcija načina na koji službena Crkva govori o svjedočenju, a i načina na koji ga sama živi
S inzistiranjem Crkve na osudi autonomije svijeta nalazimo se u području pedagogije i strategije. Svaki progon je u opasnosti da dijabolizira ono što progoni. Crkva svijet optužuje da se odrekao svojih korijena, da je izdao svoju vjernost, da se dao zavesti „diktaturom relativizma“.
No, ukoliko se svijet doista sekularizirao i ne prepoznaje više prostor nadnaravnoga kao sakralan, Crkva tu jedva što može učiniti. No, ukoliko je sekulariziran svijet odbija moć sakralnoga izvan njegovih sfera, tj. odbija Crkvi pravo da iskazuje moć u područjima koja se tiču svijeta, Crkva itekako ima svoje mjesto, mjesto što ga tek treba nanovo prepoznati. Ovo su dva pristupa koja iziskuju različite strategije: jednu bučnu, autoritarnu, drugu tišu, skrovitiju.
Budućnost čovječanstva ne ovisi o napretku, nego o ljudskoj duši. I o duši bi se Crkva trebala brinuti, a ne o osuđivanju napretka. Što bi se dogodilo da je Crkva umjela prepoznati legitimnost autonomnosti znanstvene misli, da se nije bojala da će ona dovesti u pitanje opstojnost Božju? Što bi se dogodilo da se papinstvo odreklo svoje vremenite moći prije nego što mu je ona bila oduzeta? Što bi se dogodilo da je prekinula saveze koji su je vezivali uz vladare i monarhije? Što bi se dogodilo da se odrekla svojega europocentrizma?
Vjerojatno je tada ne bi smatrali neprijateljicom svijeta, pa bi sačuvala svoj duhovni autoritet i ne bi joj bilo uskraćeno povjerenje niti joj se osporavalo djelovanje u području njezinih vlastitih kompetencija – u području ljudske duše.
