Bivša urednica proustaškog portala Dnevno, a sada novinarka i kolumnistica ekstremno desnog i huškačkog portala Direktno Andrea Latinović, pohitala je pitati Andriju Hebranga za mišljenje o onome što smo Vesna Teršelič, voditeljica Documente, i ja, kao svjedok događanja nakon Oluje, govorili uoči ovogodišnje obljetnice te akcije, točnije, o onim zločinima koji su se dogodili u Lici. [Read more…]
Kako je marinac i ratni veteran postao veliki operni pjevač
Nizozemac Bastiaan Everink pjevao je kao tinejdžer u crkvenim i školskim zborovima, a znao je svojim glasom zabavljati i društvo u pubovima. A onda se, s devetnaest godina, odlučio za vojničku karijeru. Tri godine kasnije bio je vrhunski obučeni marinac, pripadnik specijalnih postrojbi, u Prvom zaljevskom ratu u Iraku. Vratio se iz tog rata 1991. godine živ, zdrav i odlikovan, a bile su mu samo 22 godine. Ali, kako sam priča, u njemu više nije bilo životne radosti. [Read more…]
Susretnicima nade
Na kraju jednoga trajanja i njegova nastavljanja u novome ništa se bitnoga ne događa – tek se brojevi odmjenjuju u istom svijetu. [Read more…]
Sloboda za sve, pravednost među svima!
Franjo Kuharić
Svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini u ime vjere u Boga Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, upućujem hitan poziv da obustave neprijateljstva i da izgrađuju život međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, koja je i član Ujedinjenih naroda, na načelima: sloboda za sve, pravednost među svima, poštivanje nacionalnih i ljudskih prava bez ikakve pristranosti! [Read more…]
Kako naći spokoj za život
papa Franjo
U današnjem Evanđelju Isus kaže: ”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11, 28). [Read more…]
Svjetlo veliko i istinsko za narod u tami
”U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. [Read more…]
Povijest osobe sveta je povijest
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice).
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Osobe s poteškoćama
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
O nadi uskrsnuća
Kad ispovijedamo da smo vjernici, često, zapravo, hoćemo potvrditi kako vjerujemo u Božju opstojnost. No, vjerovati da Bog postoji jedva da ima dublje veze i s Bogom i s vjerom samom.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju.
U svjetlu vjere ne tumačimo, nego zamjećujemo, upijamo otajstvo skrovito prisutno u svemu. Božju prisutnost ne provjeravamo i ne dokazujemo, nego za njom žudimo. Vjera je vjerno i povjerljivo podržavanje te žudnje.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju
Vjera je prijemčivost za božansko, izvire iz duše. Božanskomu, prisutnom u našoj duši i u povezanosti svega živoga, ne otvaramo se toliko uvjerenjem i riječima, koliko: osluškivanjem te ustrajnom i odanom pomnjom. Božji zov čujemo kadikad iz ljepote prirode, iz dragoga nam lica, iz simboličkoga potencijala liturgije, no njegovu glazbu naslućujemo tek iz cjeline.
Vjera nas uvodi u prostore svetosti života. Boli i radosti se odmjenjuju – vjera nam omogućuje uvijek iznova otkrivati cjelinu. Svetost je prostor u kojem bivamo obasjani blizinom sviju stvari, istodobno bivajući od svega udaljeni. Svetost je prostor u kojem smo cijeli, jedno sa samima sobom, istodobno žudeći za cjelinom svega. Ne možemo ući u taj prostor bivajući fragmentarni, zaslijepljeni fragmentarnim viđenjem stvari kojima nas veže naš ego.
Kada nas vjera vine do molitve u kakvoj ništa ne tražimo nego sve primamo, otkriva nam se priroda naše nade. Usplamtjela, nagrađuje nas slutećim dodirom nedodirljivoga.
Vjera prethodi transcendentalnom iskustvu omogućujući ga. I to tek ako li smo otvoreni ljubavi koja nas za njega odgaja i hrani. Vjeru doživljuje onaj tko strastveno žudi za krajnjim smislom koji se ne artikulira konceptima nego sluti i osjeća cijelim bićem, Vjeru ćuti onaj tko trajno skrbi za čudesnost života.
Takva odana skrb prožima onoga tko se vjeri, točnije: povjerenju, prepušta u svemu što radi, misli i osjeća, trajno bivajući licem u lice s neizrecivim, izložen, ozračen, predan…
Vjera je nutarnje razumijevanje svekolike zbilje kakvo svagdanju stvarnost vidi u perspektivi onkrajnosti, a onkrajnost u perspektivi svakodnevice.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost
Čin vjere zbiva se u dubinama naše vlastite opstojnosti u nju unoseći svjetlost. Svjetlost koja nas povezuje s našim izvorom: jedinstvom s Bogom i kozmosom. Vjerom se trajno prisjećamo toga jedinstva, povezujemo s vlastitim dubinama. Vjera nam otkriva smisao našega života. Ili čak štoviše: besmisao pitanja o smislu. I uza sve sumnje i pitanja te sve neodgovore. Otkriva nam nadu.
Bez nade da će sunce i ujutro izaći, očajni bismo lijegali ne hoteći se probuditi. No, uzdanje u nadu daje nam vjerovati da će i najtamnija noć minuti smognemo li snage dočekati jutro. Nada je kotva koja nas drži da ne potonemo dok se jutro još ne nazire.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost.
Ne nadamo se tek našim željama, nego svime što jesmo i činimo. Našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, a naš život i nije drugo do aktivno čekanje onoga što nada obećava. Naša poslušnost u iščekivanju etičko je lice obećanja.
A obećani smo sebi samima kao ‘‘nova stvorenja“ još u činu stvaranja Bogu nalik. Nada je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo gdje smo dovršeni. Gdje smo doputovali dok još putujemo. U naš život što je u Bogu skriven.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade. Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo
Nada se rijetko ostvaruje na očekivan način. Tek nas otvara da s ljubavlju i zahvalno primamo dar. Pa i jutro premreženo tamnim oblacima. Pa i noć koja kao da nema jutra. Nada nije izvan nas kao nešto što moramo doseći, nego je u nama kao nešto što nam je osloboditi. Upravo u vremenu krize i počinje povijest oslobađanja. Sadržaj nade nije njezino ispunjenje nego – ona sama.
I u dubini najmrklije noći počiva jutro. Pa i kad i ne doživimo svanuće. Nada kadikad posustaje, no vjera ostaje. Tiša od naših želja i postojanija od naših sumnji. Na potki vjere plesti nam je naša očajanja i naše radosti u tkanje ljubavi. Takve kakva nema druge svrhe do sebe same. U nadi.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade.
Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo.
Isus nije uskrsnuo tek u prošlosti – njegovo uskrsnuće budućnostan je događaj. A mi nećemo uskrsnuti poslije ukoliko ne uskrisujemo sada. Ni ukoliko u svoju nadu ne uključujemo sve stvoreno. Ta nada – kroz koju se prelama ono što ide prema smrti i ono što smrt niječe – negira stvarnost kao zadanu i statičnu. Ona otvara našu stvarnost ponad nje same. Širi nam obzorje. I kada su sva vrata pozatvarana u skučenom prostoru naše nemoći, možemo potegnuti još jedan jedincati korak. Onaj što nemoć otvara vremenu-savezniku u kojem je opet sve moguće.
Vjerovati u Isusovo uskrsnuće znači ući u kretanje nade. Vjerovati u uskrsnuće znači ne nadati se ičem manjem od punine nade. Evanđelje je njezina mjera i nemoguć zahtjev, a sloboda pravi okvir. Biti čovjek nade znači biti prorok.
Površna znanja o vjeri
U povodu objavljivanja knjige Miroslava Volfa “Javna vjera: kršćani i opće dobro” u izdanju riječkog Ex librisa, u istoimenom antikvarijatu u Rijeci održan je 17. ožujka okrugli stol o ulozi religije u javnosti (o kojem je bilo riječi u prošlotjednom javljanju u ovoj rubrici, zbog čega o okruglom stolu i donosimo izvještaj, D. P.).
Sudionici su se osvrnuli na niz aktualnih društvenih i političkih tema o kojima se u javnosti, osobito kada je riječ o religiji, ne govori dovoljno. Nedostatak dijaloga s obje strane, toliko potrebnog za razvoj pluralnog društva, apostrofirali su svi govornici, počevši od fra Drage Bojića, bivšeg urednika katoličkog lista Svjetla riječi iz Sarajeva.
Istaknuo je da je hrvatska javnost zasićena vjerskim govorom koji nije oslobađajući, niti preobražava društvo, a kamoli da u njega unosi vrijednosti na kojima religija i počiva. Religijski jezik današnjim vjernicima nije razumljiv, zbog čega se o religijskome jako malo zna u društvu, a i pripadnici religijskih zajednica imaju površna znanja o svojoj vjeri.
Religijski jezik današnjim vjernicima nije razumljiv, zbog čega se o religijskome jako malo zna u društvu, a i pripadnici religijskih zajednica imaju površna znanja o svojoj vjeri. Tome pogoduju i vjerski mediji koji se ne bave temama, osobito onim antropološkim, koje se vezuju uz religijske zajednice u javnom prostoru
Tome pogoduju i vjerski mediji koji se ne bave temama, osobito onim antropološkim, koje se vezuju uz religijske zajednice u javnom prostoru. Vjera nije i ne smije biti zatvorena samo unutar jedne vjerske zajednice, nego mora biti dobra za sve ljude istaknuo je, dodavši da vjerske zajednice moraju otvarati teška pitanja kroz dijalog, prvo unutar sebe, a potom i na van.
“Kod nas postoje dva suprotstavljena tabora: branitelji religijskih institucija i oni koji zaoštravajući ideološki pristup ne vide ono pozitivno u religijskim zajednicama. Religija u pokretanju takvog dijaloškog odnosa treba biti predvodnik, jer je njezine vjerske istine na to obvezuju.”
S njim se složio dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, kazavši kako vlada nelagoda kada se govori o mogućnosti religijskog govora u javnosti i promicanja vrednota, posebno na području politike i obrazovanja. Naime, politika želi postati nova eshatologija, ponuditi čovjeku rješenje svih problema, zauzevši pritom sva područja, pa tako i prostor koji su dosad imale religija ili etika rekao je Tanjić.
”Mediji se u tome ne snalaze, prvenstveno jer u njima vlada religiozna nepismenost. Tako se javnosti nude instant informacije i nema prostora za promišljanje i razgovor. Na našoj javnoj televiziji, osim unutar religijskog programa, nedostaje rasprave o aktualnim temama u kojima će uz ostale stručnjake sudjelovati i teolozi.”
Produktivne rasprave nema. Najbolji pokazatelj toga je nedavni referendum koji je doveo do prozelitizma s obje strane, čime se opet stvaraju granice koje se teško pomiruju. Nijedna politička zajednica ne može napredovati ako je nešto u njoj potisnuto, a u Hrvatskoj je očit nedostatak dijaloga
I politolog Neven Šantić dijeli njihovo mišljenje kako je religijski program u medijima getoiziran između ostalog jer mediji ne izvršavaju ulogu posrednika različitih mišljenja i svjetonazora, već su više poluge proizvodnje zabave i spektakla, pri čemu izostaje dijalog demokratske rasprave različitih strana, a u konačnici nema razvoja političke zajednice.
Smatra da su napori da svi budu uključeni u političku raspravu bez obzira na svjetonazor put koji nema alternative. “Hrvatska je specifičnost da je religija zasićena politikom, a politika želi istisnuti religiju iz javnosti.”
Šantić je u nastavku primijetio nisku razinu političke javne kulture u cjelini rekavši pritom kako su religijski i sekularni dio osakaćeni bez produktivne rasprave. Najbolji pokazatelj toga je nedavni referendum koji je doveo do prozelitizma s obje strane, čime se opet stvaraju granice koje se teško pomiruju.
Poručio je da nijedna politička zajednica ne može napredovati ako je nešto u njoj potisnuto, a u Hrvatskoj je očit nedostatak dijaloga.
Okrugli stol, koji je moderirao Zoran Grozdanov, teolog i urednik u Ex librisu, privukao je članove svih vjerskih zajednica koje djeluju u gradu Rijeci, ali i velik broj građana čime se pokazalo kako u društvu nedostaje otvorenih dijaloga o religijskim temama.
IKA
