Kad ispovijedamo da smo vjernici, često, zapravo, hoćemo potvrditi kako vjerujemo u Božju opstojnost. No, vjerovati da Bog postoji jedva da ima dublje veze i s Bogom i s vjerom samom.

 

Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju.

 

U svjetlu vjere ne tumačimo, nego zamjećujemo, upijamo otajstvo skrovito prisutno u svemu. Božju prisutnost ne provjeravamo i ne dokazujemo, nego za njom žudimo. Vjera je vjerno i povjerljivo podržavanje te žudnje.

Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju

 

Vjera je prijemčivost za božansko, izvire iz duše. Božanskomu, prisutnom u našoj duši i u povezanosti svega živoga, ne otvaramo se toliko uvjerenjem i riječima, koliko: osluškivanjem te ustrajnom i odanom pomnjom. Božji zov čujemo kadikad iz ljepote prirode, iz dragoga nam lica, iz simboličkoga potencijala liturgije, no njegovu glazbu naslućujemo tek iz cjeline.

 

Vjera nas uvodi u prostore svetosti života. Boli i radosti se odmjenjuju – vjera nam omogućuje uvijek iznova otkrivati cjelinu. Svetost je prostor u kojem bivamo obasjani blizinom sviju stvari, istodobno bivajući od svega udaljeni. Svetost je prostor u kojem smo cijeli, jedno sa samima sobom, istodobno žudeći za cjelinom svega. Ne možemo ući u taj prostor bivajući fragmentarni, zaslijepljeni fragmentarnim viđenjem stvari kojima nas veže naš ego.

 

Kada nas vjera vine do molitve u kakvoj ništa ne tražimo nego sve primamo, otkriva nam se priroda naše nade. Usplamtjela, nagrađuje nas slutećim dodirom nedodirljivoga.

 

Vjera prethodi transcendentalnom iskustvu omogućujući ga. I to tek ako li smo otvoreni ljubavi koja nas za njega odgaja i hrani. Vjeru doživljuje onaj tko strastveno žudi za krajnjim smislom koji se ne artikulira konceptima nego sluti i osjeća cijelim bićem, Vjeru ćuti onaj tko trajno skrbi za čudesnost života.

 

Takva odana skrb prožima onoga tko se vjeri, točnije: povjerenju, prepušta u svemu što radi, misli i osjeća, trajno bivajući licem u lice s neizrecivim, izložen, ozračen, predan…

 

Vjera je nutarnje razumijevanje svekolike zbilje kakvo svagdanju stvarnost vidi u perspektivi onkrajnosti, a onkrajnost u perspektivi svakodnevice.

Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost

 

Čin vjere zbiva se u dubinama naše vlastite opstojnosti u nju unoseći svjetlost. Svjetlost koja nas povezuje s našim izvorom: jedinstvom s Bogom i kozmosom. Vjerom se trajno prisjećamo toga jedinstva, povezujemo s vlastitim dubinama. Vjera nam otkriva smisao našega života. Ili čak štoviše: besmisao pitanja o smislu. I uza sve sumnje i pitanja te sve neodgovore. Otkriva nam nadu.

 

Bez nade da će sunce i ujutro izaći, očajni bismo lijegali ne hoteći se probuditi. No, uzdanje u nadu daje nam vjerovati da će i najtamnija noć minuti smognemo li snage dočekati jutro. Nada je kotva koja nas drži da ne potonemo dok se jutro još ne nazire.

 

Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost.

 

Ne nadamo se tek našim željama, nego svime što jesmo i činimo. Našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, a naš život i nije drugo do aktivno čekanje onoga što nada obećava. Naša poslušnost u iščekivanju etičko je lice obećanja.

 

A obećani smo sebi samima kao ‘‘nova stvorenja“ još u činu stvaranja Bogu nalik. Nada je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo gdje smo dovršeni. Gdje smo doputovali dok još putujemo. U naš život što je u Bogu skriven.

Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade. Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo

 

Nada se rijetko ostvaruje na očekivan način. Tek nas otvara da s ljubavlju i zahvalno primamo dar. Pa i jutro premreženo tamnim oblacima. Pa i noć koja kao da nema jutra. Nada nije izvan nas kao nešto što moramo doseći, nego je u nama kao nešto što nam je osloboditi. Upravo u vremenu krize i počinje povijest oslobađanja. Sadržaj nade nije njezino ispunjenje nego – ona sama.

 

I u dubini najmrklije noći počiva jutro. Pa i kad i ne doživimo svanuće. Nada kadikad posustaje, no vjera ostaje. Tiša od naših želja i postojanija od naših sumnji. Na potki vjere plesti nam je naša očajanja i naše radosti u tkanje ljubavi. Takve kakva nema druge svrhe do sebe same. U nadi.

 

Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade.

 

Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo.

 

Isus nije uskrsnuo tek u prošlosti – njegovo uskrsnuće budućnostan je događaj. A mi nećemo uskrsnuti poslije ukoliko ne uskrisujemo sada. Ni ukoliko u svoju nadu ne uključujemo sve stvoreno. Ta nada – kroz koju se prelama ono što ide prema smrti i ono što smrt niječe – negira stvarnost kao zadanu i statičnu. Ona otvara našu stvarnost ponad nje same. Širi nam obzorje. I kada su sva vrata pozatvarana u skučenom prostoru naše nemoći, možemo potegnuti još jedan jedincati korak. Onaj što nemoć otvara vremenu-savezniku u kojem je opet sve moguće.

 

Vjerovati u Isusovo uskrsnuće znači ući u kretanje nade. Vjerovati u uskrsnuće znači ne nadati se ičem manjem od punine nade. Evanđelje je njezina mjera i nemoguć zahtjev, a sloboda pravi okvir. Biti čovjek nade znači biti prorok.