Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i središtu kršćanstva. [Read more…]
Povijest osobe sveta je povijest
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice).
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Osobe s poteškoćama
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Odite u krasan k…c
Evo kaj mi je na umu. Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu.
Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak – nada postoji.
No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu – od dijagnoze čovjek ima najviše 4 godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja.
To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti – teško breme za oboljelog i za njegove bližnje.
I sad gledam ove svjetske “celove” kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest.
Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice.
Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna.
I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na Zvijezde plešu.
(Reakcija kolege Ede Popovića preuzeta je sa portala Večernjeg lista a izvorno je objavljena na Facebooku).
Uvoz Tijela Kristova
– Imate nešto za prijaviti? – pukao bi carinik da ne zapita.
– Sve vam piše u papirima. Evo tu je dispozicija za uvoz, tu je i komercijalna faktura… – pukao bi i vozač da mu ne spusti.
– Ne pitam vas za papire. Ne zanima mene ono što piše nego ono što vozite.
– Pa vidite da vozim Scaniju. Treba vozačka, prometna?
Objavljen je podatak da se u Hrvatsku iz Poljske i Nizozemske godišnje uveze hostija u vrijednosti od oko 32 tisuće dolara. Je li to znak da Crkva i njezini krupni poslovni partneri, klanjajući se zlatnom teletu slobodnog tržišta, rade na uništenju domaćih malih proizvođača Tijela Kristova?
– Vi to mene pravite budalom? Dobro… Parkirajte onda Scaniju tu sa strane, pa da vidimo kakvog sve blaga ima u njoj!
– Ma kakvo blago… Samo Tijelo Kristovo.
– Sve ima svoju vrijednost. Hajde, parkirajte!
– Niste valjda boljševik pa da ćete me sad tu gnjavit zbog Tijela Kristova?
– Vi stvarno mislite da sam ja kreten? Toliki kamion, a u njemu, kažete, samo jedno tijelo? Hajde, parkirajte sa strane i sačekajte!
– Bojim se da se nismo razumjeli. Nije unutra samo jedno Tijelo. Ima ih koliko vam Bog hoće. Pun kamion.
– A koliko tijela točno ima?
– Ne znam ni ja. Piše vam u papirima.
– U kakvom su stanju tijela? Zaleđenom?
”Gospon carinik, pa jeste li vi kršteni? Tko je još vidio zaleđene hostije?! Hostija, to jest Tijelo Kristovo se dobiva pečenjem tijesta miješenog od pšeničnog brašna i bistre vode, ali vi ste očito stari komunistički kadar kad to ne znate… Eh, žalibože tko nam radi u državnim službama!”
– Gospon carinik, pa jeste li vi kršteni? Tko je još vidio zaleđene hostije?! Hostija, to jest Tijelo Kristovo se dobiva pečenjem tijesta miješenog od pšeničnog brašna i bistre vode, ali vi ste očito stari komunistički kadar kad to ne znate… Eh, žalibože tko nam radi u državnim službama!
– A vi ste toliki katolik da ne razlikujete hostiju od Tijela Kristova! Hostija, koliko ja znam, postaje Tijelo Kristovo tek činom posvećenja, a ne činom pečenja… Eh, žalibože tko nam prevozi sakralne artikle! I žalibože što sve uvozimo!
– Ipak ste vi komunjara. Samo komunjarama smeta Tijelo Kristovo!
– Vi to mene hoćete zavaditi s Kristom, Gospodinom našim? Pa znate li vi da je Isus bio prijatelj carinika, iako su mu to mnogi zamjerali?
– Nije ni čudo da su mu zamjerali. On prema vama prijateljski, a vi prema njemu ovako…
– Kako?
– Boljševički. Smeta vam što ga vozim. Vi biste Hrvatsku bez Tijela Kristova…
– Ma ne smeta mi što ga vozite, već mi nije jasno zašto ga uvozimo.
”A vi ste toliki katolik da ne razlikujete hostiju od Tijela Kristova! Hostija, koliko ja znam, postaje Tijelo Kristovo tek činom posvećenja, a ne činom pečenja… Eh, žalibože tko nam prevozi sakralne artikle! I žalibože što sve uvozimo!”
– Smeta vama sloboda tržišta! I to zato što ste komunist! Ne možete mene prevariti… A ne možete, sve i da hoćete, ni zaustaviti uvoz Tijela Kristovog! Prošla su vaša vremena kad ste religiju mogli proglašavati opijumom za mase i kad ste prijevoz ovakve robe mogli tretirati kao šverc narkotika!
– A došla su, vidim, vaša vremena kad je uvoz hostija postao uhodan posao… Hajde, ovjerite te papire kod kolege i sretan vam put!
– Šta je: nećete pregledati kamion? Toliko vam smeta Tijelo Kristovo da ga ne možete ni očima vidjeti? Hoćete jednu vrećicu, da vam se nađe?
– Rekao sam: sretan put!
Ako vam ovakav dijalog na nekom hrvatskom graničnom prijelazu zvuči nevjerojatnije od nedavno objavljenog podatka da Vjerna Naša godišnje uveze hostija u vrijednosti od 32 tisuće dolara, onda je krajnje vrijeme da pođete po svetu pričest. I da hostiju po propisu držite na jeziku, a jezik po mogućnosti za zubima. I da vas, dok se Tijelo Kristovo polako rastapa pod vašim nepcem, mine želja da župnika zapitate je li hostija naša domaća ili je uvezena iz turbokatoličke Poljske ili iz niti trećinski katoličke Nizozemske.
U crkvi ste, zaboga, a ne na tržnici. I hranite se mističnim Tijelom Kristovim, a ne jedva odmrznutim voćkama koje vam je netko uvalio kao domaće, jutros ubrane. Ne bojte se, neće vam se od holandske hostije skiseliti lice kao da ste zagrizli kajsiju kojoj su majstori uzgajivači pogodili i boju i oblik, ali su, za nevolju, promašili okus. Jer hostija se, znate i sami, ne grize.
Računa se da pristojan vjernik neće zabadati nos u crkvene poslove, pa iskapati podatke o malim domaćim proizvođačima čija hostija košta četiri lipe i o velikim trgovcima koji Tijelo Kristovo dilaju na vreće, i to po skoro dvostruko većoj cijeni. I da mu zbog tih nekoliko pišljivih lipa po komadu neće zazvučati licemjerno sva ona popovanja kaptolskih tumača crkvenog socijalnog nauka o bezdušnom krupnom kapitalu koji uništava male proizvođače i sitne trgovce
Računa se stoga da će čestit vjernik radije pregristi jezik nego postavljati nepotrebna pitanja o trgovini hostijama za koju je sve do sada nije ni znao da postoji. I da će i nakon objavljivanja podatka u uvozu hostija živjeti u uvjerenju kako ono što prima kao Tijelo Kristovo potječe iz samostanske radinosti časnih sestara, a ne iz neke velepekare Bogu za Karpatima ili negdje ispod razine Sjevernog mora.
Računa se da vjernika ne kopka đavlija znatiželja i da neće krenuti u internetsku potragu za trgovcima duhovnom hranom, da neće pretvarati zlote u kune i uspoređivati cijene paketa hostija u poljskim i hrvatskim veletrgovinama koje posluju ”isključivo sa župnim uredima, svetištima i ostalim katoličkim crkvenim ustanovama“, te da nakon nekoliko jednostavnih računskih operacija neće doći do brojke od oko 6 milijuna uvezenih hostija koja odgovara onoj objavljenoj sumi od 32 tisuće dolara.
Računa se da pristojan vjernik neće zabadati nos u crkvene poslove, pa iskapati podatke o malim domaćim proizvođačima čija hostija košta četiri lipe i o velikim trgovcima koji Tijelo Kristovo dilaju na vreće, i to po skoro dvostruko većoj cijeni. I da mu zbog tih nekoliko pišljivih lipa po komadu neće zazvučati licemjerno sva ona popovanja kaptolskih tumača crkvenog socijalnog nauka o bezdušnom krupnom kapitalu koji uništava male proizvođače i sitne trgovce.
Računa se s tim da istinskoga kršćanina u njegovoj iskrenoj vjeri neće poljuljati nikakvi sumnjivi poslovi, kako oni s hostijama, tako ni oni s oniksom.
Jer vjera je ionako u vama, a ne u onome što vam prodaju. Ili podvaljuju.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
O seksualnosti i o braku
Cijela povijest odnosa tzv. zapadne kršćanske kulture prema seksualnosti počiva na pavlovskoj polemici s gnosticima koji su, radi ograničenja tijela i materije, htjeli svijet podijeliti u dva oprečna pola – duh i tijelo – koji da se bore za premoć. Iako biblijska kultura, a i iz nje iznjedreno kršćanstvo, ne poznaje antagonizma tijela i duha te je gnosticizam osuđen kao hereza, baštinili smo Pavlov polemičan stav, u opreci morala i erotizma pothranjujući žilavost tog antagonizma.
Snaga Evanđelja i kršćanstva kao religije Ljubavi, čini se, nije bila dovoljna da nadvlada taj sraz u antropologiji svakodnevice. I sama riječ ljubav postala je višeznačnom te pokriva najširi spektar emocija i stavova, često zanemarujući onaj temeljni, biblijski, evanđeoski – da ljubav (prema Bogu, sebi i bližnjemu), proizlazeći iz osobnog odnosa cjelovite osobe prema Bogu, pretpostavlja zbiljnost osobe.
Civilna legalizacija braka – koja je slijedila rimske običaje, a prema pojedinim povjesničarima, sve do u XI. stoljeće kadikad uključivala i istospolne zajednice – može poslužiti tek osiguranju prava vlasništva, ali duhovna stvarnost “jednog tijela” može biti tek u uzajamnoj vjernost partnera jedino njima znana
Još u IV. stoljeću brakom se smatrao zajednički život slobodnog muškarca i slobodne žene u kojem, dogovorno, iz uzajamnosti poštovanja i ljubavi, neće imati spolnih odnošaja s drugima. Ono što je vezu muškarca i žene činilo trajnom, nije bilo potomstvo, nego činjenica da postaju jedno tijelo. Brak je posvećen samom prirodom ljubavi, i to je njegov sakrament. Civilna legalizacija braka – koja je slijedila rimske običaje, a prema pojedinim povjesničarima, sve do u XI. stoljeće kadikad uključivala i istospolne zajednice – može poslužiti tek osiguranju prava vlasništva, ali duhovna stvarnost “jednog tijela” može biti tek u uzajamnoj vjernost partnera jedino njima znana.
Kršćanski mistici uglavnom su (izuzev časnih iznimaka) zazirali od spolne dimenzije ljubavi koju su ogradila od zbilje mnogobrojnim zabranama što su kroz srednjovjekovnu povijest bile povodom tjelesnih zlostavljanja i moralnih mučenja. Kultiviranje i usmjeravanje erotske ljubavi prema duhovnome rijetko se događalo čak i u granicama braka, a sva pozornost i napori usmjeravali su se na zaprečivanje i svladavanje spolnog nagona. I same biblijske poruke sve su se više čitale u tom ključu, pa se u načinu Isusova utjelovljenja nije toliko gledao pozitivan znak božanskog porijekla koliko odsutnost spolnog koje se izjednačavalo s grijehom. Iz svega toga razvila se i sasvim osobita doktrina braka.
Crkva je u VI. st. počela prisvajati pravo potvrđivanja legitimnosti braka te i time jačati svoj autoritet i vlast. No, sakrament braka ustanovljen je tek u XII. stoljeću, zajedno s celibatom svećenika koji su još u IX. stoljeću mogli živjeti u konkubinatu. S celibatom – koji više nije bio slobodan odabir, nego prisila – otvoren je i prostor za mizoginiju.
Seksualnost nije u službi prokreacije, nego etika nježnosti prokreaciju uključuje u seksualnost. Rez se više ne može ispostavljati između tjelesnosti i duše nego između prisutnosti i odsutnosti odgovornosti za osobu, što je prostor intimnosti i svijesti o dosezima njezine slobode koja biva ljubavlju sve dok nikog ne oštećuje ili ne ugrožava. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit način, opoganiti dužnost i okršćaniti strast. Ljubav zahtijeva vlastiti moralni status
Institucionalizirajući napetost između ljubavi i volje za vjernošću, brak je stavljen u položaj da ga može osuditi njegova vlastita struktura. Doduše, ustanova braka kao sakramenta trebalo je da služi protoku milosti, da bude svjedočanstvo posvećenja naravnog nadnaravnim, ali je ista Crkva uskoro duhovnu dimenziju braka odmijenila eklezijalnom. Tako je simbolički vez postao ne vezom stvaranja, nego društvenim ugovorom kojemu se davala prednost nad prirodom.
Brak, umjesto da bude otet vremenu, i sam je gurnut u ralje povijesti: uz blagoslov Crkve postao je više pukom zaštitom materijalnih interesa i autoriteta Crkve, a sve manje prostorom i zaštitom intimnosti. Ono što je trebalo biti intimno pristajanje na trajnost ljubavi, Crkva je ubrzo pretvorila u obavezu čije je kršenje smatrala neoprostivim grijehom. Pod prijetnjom dužnosti, a ne dara, kazne, a ne slobode, brak je prestao biti prirodnom posljedicom ljubavi.
Papa Pio IX. u enciklici Casti Connubii (Krepostan brak, 1930) kontracepciju, koja omogućuje autonomnost spolnog čina bez krajnje svrhe začeća djeteta, osuđuje kao smrtni grijeh. Taj temeljni dokument nepopustljiva katoličkog nauka bio je kamen vezan o vrat Pavla VI. kad je pripremao objavljivanje vlastite subverzivne enciklike o kontroli rađanja: Humanae vitae (Ljudski životi, 1968).
Po prvi put službena je Crkva jasno povezala spolnost s ljubavlju tek 1935! Herbert Doms u knjizi Vom Sinn und Zweck der Ehe (O smislu i svrsi braka) kaže da je moć spolnog odnosa u potpunom sebedarju te da je krajnja njegova svrha sama ljubav i ispunjenje osoba, a tek onda i prokreacija. Ta dvostruka svrha zajednice muškarca i žene bila je i tema posebnoga povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila, gdje su se suprotstavljali kruti doktrinarni stavovi Rimske kurije (kardinali Browne, Ottaviani, Columbo, Morris) i biblijski i antropološki nadahnuti iskazi u prilog ljepote spolne ljubavi (biskup Roo iz Kanade, kardinali Suenens, Döpfner, Zoa).
Kršćanstvo je predugo bilo moć potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom snagom. Odatle najezda erotizma u XX. stoljeću. Oni koji strahuju od vlastite spolnosti i u erotizmu vide samo sramotu, odstranjuju iz svoje vlastite osobe bitan dio potreban za integraciju osobe
No, najljepše i najvažnije stranice izvještaja Povjerenstva, na kraju, nisu bile predočene javnosti – sva je zgoda – samo stoga što bi kompromitirale stoljetna učenja službene Crkve. Da se to ne bi dogodilo, Pavao VI. je, svojom enciklikom Humanae vitae i time ponovno zatvorio usta onima koji govore u prilog odgovorne ljubavi. Modernizam, koji uključuje i znanstvene spoznaje o ljudskoj spolnosti, još je jednom proglašen najljućim neprijateljem službene Crkve.
Iako spolni užitak nije tek puki nagon za razmnožavanjem nego uživanje u spolnosti uz pristanak razuma i sudjelovanje duše i imaginacije, prosječan moral osuđuje tu vrstu ljubavi ili ju veže isključivo uz usko shvaćanje braka. Time osakaćuje cjelovitost ljubavi i osobe, kojoj su, da bi sazrijevala, potrebni svi vidovi ljubavi, uključujući i spolnost koja nije usmjerena ni na produženje vrste niti na puko fizičko zadovoljenje želje.
Kršćanstvo je predugo bilo moć potiskivanja da ono što je potisnuto ne bi navrlo novom snagom. Odatle najezda erotizma u XX. stoljeću. Oni koji strahuju od vlastite spolnosti i u erotizmu vide samo sramotu, odstranjuju iz svoje vlastite osobe bitan dio potreban za integraciju osobe. Isto čine i oni koji spolni užitak odvajaju od zbiljskog sebe i odgovornosti vlastitog života, čime povećavaju entropiju svijeta. Eros, kao opasna moć, preživljuje u zabranama i krivnji te u vlastitim devijacijama koje su, zapravo, aberacija nagona.
Za osobe koje se ljube izražavanje nježnosti sakrament je njihova odnosa, a spolno općenje iskustvo najdublje razine njihove ljubavi, prostor u kojem se oslobađaju njihova sposobnost ljubavi ne samo jedno za drugo nego i za sav univerzum koji je tu, u njihovim tijelima, uzajamnom darivanju i sjedinjenju, i ne samo simbolički, sav prisutan
Priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Seksualnost nije u službi prokreacije, nego etika nježnosti prokreaciju uključuje u seksualnost. Rez se više ne može ispostavljati između tjelesnosti i duše nego između prisutnosti i odsutnosti odgovornosti za osobu, što je prostor intimnosti i svijesti o dosezima njezine slobode koja biva ljubavlju sve dok nikog ne oštećuje ili ne ugrožava. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit način, opoganiti dužnost i okršćaniti strast. Ljubav zahtijeva vlastiti moralni status.
Problemi današnjega čovjeka što se tiče seksualnosti i njezina razumijevanja proizlaze iz činjenice da smo izgubili osjećaj za sveto, razorili sakralni odnos prema kozmosu i životu. Etička vizija svijeta demitologizirala je hijerogamiju i hijerofaniju zemaljske u korist osiromašene, uglavnom nebeske simbolike podatnije za političku etiku usmjerenu na pravdu nego za slavljenje zemaljskoga života. Takva transcendentna sakralnost nije bez značenja za seksualnost, ali nije u stanju integrirati njezin latentni demonizam, žestinu i kreativnost koji nisu izvan sakralnoga.
Kada se dvoje ljudi istinski ljubi, njihova seksualnost ne samo da je prostor izražavanja njihove međusobne ljubavi, nego i prostor svetosti. Fizičko jedinstvo u spolnom općenju izraz je ontološkoga jedinstva s drugim te etičkoga sudjelovanja u životu drugog. Za osobe koje se ljube izražavanje nježnosti sakrament je njihova odnosa, a spolno općenje iskustvo najdublje razine njihove ljubavi, prostor u kojem se oslobađaju njihova sposobnost ljubavi ne samo jedno za drugo nego i za sav univerzum koji je tu, u njihovim tijelima, uzajamnom darivanju i sjedinjenju, i ne samo simbolički, sav prisutan. Spolni čin u kojem sudjeluje cijelo ljudsko biće, najintimniji je izraz svetosti bića koje ljubi te svjedočanstvo božanske ljubavi.
