Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost.
Dopustio je da i sam bude ranjen onom ranom koja je vapila iz svake hendikepirane osobe zbog napuštenosti i ostavljenosti u kojoj se našla ne razumijevajući zašto nije voljena. Dopustio je da ga Bog rani svojom ljubavlju koja svakoj osobi, bila ona hendikepirana ili ne, govori da je vrijedna ljubavi i pažnje.
Osobe s mentalnim hendikepom su, zajedno sa svim drugim različitim siromasima, među najugnjetavanijima našeg svijeta. Unatoč dostignutom napretku u nekim zemljama, mnogi su, i sve više njih, uklonjeni već iz utroba njihovih majki. Drugi su zatvoreni u velikim ustanovama ili psihijatarskim bolnicama. Ponekad žive u stravičnim uvjetima, puni tuge i smrti
Cijeli njegov život, govor i rad govori samo o jednom – o siromaštvu i zajedništvu, tj. o konkretnom življenju Blaženstava. U zajednicama “Arka” i “Vjera i svjetlo” koje je osnovao (i koje su danas prisutne na svim kontinentima, pa i u Hrvatskoj) i sa svima koje susreće dijeli svoje iskustvo putovanja k vlastitom srcu. Takvo putovanje sveta je povijest svake osobe, sveta povijest ljudskosti zajednička svim ljudima koja se ostvaruje kroz sva životna razdoblja: od djetinjstva – doba povjerenja, preko mladosti – doba traganja, velikodušnosti i idealizma te zrelosti – doba plodnosti i odgovornosti, sve do starosti – doba gubitaka i smirivanja.
Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju svih koji s njima stupaju u ljudski odnos, otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama.
Sveta povijest naše osobe povijest je otkrivanja Božje prisutnosti koja nas, ne bez boli i nježnosti, kada joj se otvorimo, pripitomljavajući vlastitu slabost, siromaštvo i patnju te ulazeći u zajedništvo s drugim ljudima, uvodi u zajedništvo s Bogom.
Osobe s mentalnim hendikepom su, zajedno sa svim drugim različitim siromasima, među najugnjetavanijima našeg svijeta. Unatoč dostignutom napretku u nekim zemljama, mnogi su, i sve više njih, uklonjeni već iz utroba njihovih majki. Drugi su zatvoreni u velikim ustanovama ili psihijatarskim bolnicama. Ponekad žive u stravičnim uvjetima, puni tuge i smrti. I u samoj Crkvi, unatoč svih Isusovih i Pavlovih riječi, osobe s mentalnim hendikepom nisu uvijek čašćene ni viđene kao potrebne Tijelu; prečesto ih se smatra beznačajnima, predmetima samilosti i “dobrih djela”. Mnogi kršćani njeguju slabe i bolesne, ali rijetko vide, prepoznaju, razumiju i prihvaćaju sa zahvalnošću činjenicu da mnogo više dobivaju nego što daju.
I u samoj Crkvi, unatoč svih Isusovih i Pavlovih riječi, osobe s mentalnim hendikepom nisu uvijek čašćene ni viđene kao potrebne Tijelu; prečesto ih se smatra beznačajnima, predmetima samilosti i “dobrih djela”. Mnogi kršćani njeguju slabe i bolesne, ali rijetko vide, prepoznaju, razumiju i prihvaćaju sa zahvalnošću činjenicu da u toj njezi mnogo više dobivaju nego što daju
“Voljeti” ne znači najprije nešto činiti za nekoga, nego otkriti mu njegovu vrijednost: otkriti mu da je lijep, da je važan, da je njegov život dragocjen. To otkrivanje događa se preko očiju, ruku, boje glasa, kroz sve svakodnevne geste. Događa se kroz kvalitetu osluha, prisutnosti i pedagogije vjernosti u vremenu. Ova dobrohotna pažnja malo pomalo postaje zajedništvo jer čak i osoba s teškim hendikepom odgovara na ljubav ljubavlju.
Zajedništvo se razlikuje od velikodušnosti. U zajedništvu postoji uzajamnost u odnosu, primanje i davanje ljubavi; svatko daje i svatko prima. Svatko osluškuje drugoga i postaje pred njim ranjiv. Zajedništvo nije ni stapanje ni nadzor, ni moć ni posjedovanje. Ono je odnos međusobna povjerenja, utemeljena ne samo na dijeljenju vrijednosti, nego i siromaštva i ograničenja. Ovakav odnos preobražava ranjenu i depresivnu sliku koju osoba s hendikepom ima o sebi u pozitivnu sliku, dajući joj da otkrije svoju vrijednost, svoje dostojanstvo i pružajući joj nadu i razlog življenja.
Ovo zajedništvo pretpostavlja komunikaciju. Mnoge osobe s mentalnim hendikepom ne znaju ni govoriti ni koristiti se konceptima. Komuniciraju čitavim svojim tijelom. Potrebno je razumjeti njihove želje, njihova trpljenja i radosti kroz njihove krikove, geste, njihove osmijehe, suze, čak i nasilje. Riječ je tijelom postala kako bi tijelo postalo riječju. Potrebno je znati čitati ili dekodirati ovaj neverbalni jezik, kao što majka prepoznaje plač i osmijeh svoga djeteta. Potrebno je razumjeti osobu koja trpi.
Ovo zajedništvo temelj je svakoga istinskog ljudskog rasta i svake pedagogije. Ono je prostor ozdravljenja osoba zatvorenih u nesreću mentalne bolesti, alkoholizma, starosti, svih onih koji se osjećaju da ih ugnjetava neki oblik materijalnog ili ljudskog siromaštva. Ono je u središtu života osoba s mentalnim hendikepom koje nikad neće doseći puninu razvoja svoje inteligencije i autonomije, ali koje mogu doseći istinsku zrelost srca.
Zajedništvo sa siromasima preobražava život onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima. Preobrazba je bolna jer osobe s hendikepom nisu uvijek smirene i otvorene za zajedništvo. Ponekad su pune srdžbe, depresije, agresivnosti i odbijanja života zbog frustracija vezanih uz svoj hendikep i uz podnošena odbijanja. Onima koji traže ući s njima u odnos one otkrivaju njihovo vlastito siromaštvo i nesposobnost za ljubav. Živjeti s njima znači dotaknuti svijet mraka, strahova, tjeskoba i nasilništva, skriven u nama samima
Zajedništvo sa siromasima preobražava život onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima. Preobrazba je bolna jer osobe s hendikepom nisu uvijek smirene i otvorene za zajedništvo. Ponekad su pune srdžbe, depresije, agresivnosti i odbijanja života zbog frustracija vezanih uz svoj hendikep i uz podnošena odbijanja. Onima koji traže ući s njima u odnos one otkrivaju njihovo vlastito siromaštvo i nesposobnost za ljubav. Živjeti s njima znači dotaknuti svijet mraka, strahova, tjeskoba i nasilništva, skriven u nama samima.
Ovaj je svijet dosad bio zatrpan ili zapreten iza psiholoških zidova koji ga kanaliziraju u predrasude, u potragu za moći, u potrebu da se dominira ili nadzire. Ovi zidovi, doduše, potrebni u nekim životnim trenucima da bi se zaštitila osoba, malo pomalo moraju nestajati kako bi osobi omogućili da uđe u odnos zajedništva, ranjivosti, povjerenja i poniznosti s drugima, posebice s onima koji su drukčiji, siromašniji. Samo tako je moguće u drugome otkriti ono što je u njemu lijepo i istinito.
Kada se snagom unutarnje ljubavi ovi zidovi smanje, tjeskobe i agresivnost mogu se popeti do svijesti. Oni koji se usude ući u zajedništvo gube stanovitu moć i sigurnost o sebi samima. Valja im prepoznati i integrirati svoje moći nježnosti i kaotične snage straha i tjeskobe pomiješane u njihovu biću. Valja im rasti u životu zajedništva, istinski integrirajući ljudske prirodne zakone. Mnogi prelaze s vjere i posve ljudskog povjerenja u osobu s mentalnim hendikepom na vjeru i povjerenje u Ljubav, u Boga i Isusa.
Otkrivaju ranjeno i ljubeće srce blaga i ponizna Isusa. Ovo zajedništvo sa slabim osobama, kolikogod izgledalo jednostavno, postaje ne samo mjesto ljudskog sazrijevanja, nego i mjesto zajedništva s Isusom, i u njemu i s njim, s Ocem. Ovo zajedništvo postupno uvodi u sam život Trojstvenog Boga koji je zajedništvo i dar ljubavi, i u otajstvo što ga je Isus navijestio: “Tko primi radi mene ovo malo dijete, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao” (Lk 9,48).
Jean Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov. Da je moguće novo čovječanstvo, da je moguće pronaći zavičaj u vlastitom srcu i u poniznosti Božjeg srca. Pokazuje put kojim Crkva tako rijetko kroči
Sveti Vinko Paulski je govorio: “Siromasi su naši učitelji”. Kušamo istinu i zahtjevnost ovih riječi: “Siromasi, kao Isus, učitelji su koji ljube, ali zahtjevni i uznemirujući”. S njima smo na putu siromaštva i nesigurnosti: na putu blaženstva i poniznosti. Uče nas “kenozi”, tomu da se ispraznimo od oholosti i posjedovanja.
U nama postoje otpori u odnosu na evanđeosko siromaštvo; postoji borba između potrebe za uspjehom, za vlastitim mjestom i priznatom moći te prepuštanjem Providnosti sa svom ljudskom nesigurnošću koju ona povlači za sobom. Naša briga je da pomognemo svima i ponajprije sebi u zalaganju na putu nade i poniznosti te da otkrijemo kako je put blaženstava i Evanđelja put ljudskog i kršćanskog oslobođenja, put mira.
Jean Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov. Da je moguće novo čovječanstvo, da je moguće pronaći zavičaj u vlastitom srcu i u poniznosti Božjeg srca.
Pokazuje put kojim Crkva tako rijetko kroči. Crkva rijetko prigrljuje svoju vlastitu posvemašnju nemoć koja je njezin istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim, pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja.
Još tekstova ovog autora:
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.