Povijest Crkve složena je. Postoji jaz između kršćana koji usvajaju navike moćnika i dominacije i ponizih kršćana spremih na služenje, između onih koji svoju religijsku pripadnost doživljavaju kao pripadnost moćnoj Crkvi ili svijetu folklornih običaja i svetih kršćana čija svetost nije ponajprije u slobodi od grijeha, nego u slobodi za ljubav prema Bogu i čovjeku, riječju: između religioznih ljudi i ljudi vjere. Ovaj jaz seže duboko u prošlost i stoljećima se produbljuje.

 

A ugled Crkve, što su ga ugrozili pojedini pape, kardinali, biskupi i loši ljudi koji se nazivahu kršćanima, spašavaju upravo anonimne svete osobe. Sve dok ima vjernih, ”vrata paklena” neće nadvladati Crkvu. A svi drugi će ionako, kako Crkva bude gubila svoju moć i utjecaj, sami otići. Možda se treba radovati gubitku utjecaja i moći Crkve, možda nema drugog načina da ona istinski i radikalno shvati i prihvati gdje je njezino blago. A papa Franjo, ne priziva li ponovno upravo to blago?

 

Sveti ne dolaze do izražaja jer su drugi, oni moćni, bučniji. No, Bog se ne objavljuje u olujnoj moći nego u krhkosti lahora. On se ne očituje u Cezarovoj ili Konstantinovoj odjeći, nego u štali i na križu. Buka sprječava čovjeka da primijeti lahor kojim ljubav Božja dopire do čovjeka. Isusov ponizan i blagi glas samo se u tišini može čuti. Isus je bio prorok koji je pozivao ljude da žive po Božjem nadahnuću; bio je osoba molitve i zalagao se da ljudi govore jezikom vjere i molitve kakav će nas oslobađati i činiti iskrenima pred Bogom i ljudima; bio je iscjelitelj koji je htio da se o Bogu ne govori drukčije nego tako da riječi iscjeljuju ljudske rane.

Možda se treba radovati gubitku utjecaja i moći Crkve, možda nema drugog načina da ona istinski i radikalno shvati i prihvati gdje je njezino blago. A papa Franjo, ne priziva li ponovno upravo to blago?

 

Rekao je da nije došao radi bogatih, zdravih, moćnih, nego radi siromašnih, bolesnih, nemoćnih. Ne ponajprije onima koji poštuju moralne norme, žive urednim sakramentalnim životom, nego onima čije je srce i u njihovu siromaštvu kadro ljubiti Boga, ne onima koji se drže slova Predaje, nego onima koji se predaju nadahnuću Pisma. Željeti je da i cijela Crkva, poput brata Rogera, Jean Vaniera ili Daniela Berrigana, bude siromašna u službi siromašnih kako bi Bog u njoj bio bogat.

 

Crkva kakvu poznajemo vjerojatno će iščeznuti. No, sve dok ima ljudi koji, unatoč tjeskobama života, ispunjaju smisao svojega zemaljskog postojanja tako da vole svoje partnere i svoju djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta, opstat će i čovjek. I hvala Bogu da tako živjeti nije privilegij kršćanstva.

 

Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se strah od grijeha i osude shvati kao bolest. Samo ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća. Vjera je isto što i zdravlje. Spasenje na grčkom (soter) znači puninu zdravlja. Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobrobit svih ljudi. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane.

 

Čemu služi vjera? Odgovori poput: ”Ona daje smisao ljudskom životu”, ”Ona pomaže u kušnjama i nedaćama života”, ”Ona pomaže živjeti po Božjim zakonima” nisu dostatni. Štoviše, samo je pitanje krivo postavljeno. Vjera ne služi ničemu. Ona je dar koji omogućuje slušati riječ Božju, hraniti se njegovom prisutnošću, slaviti zajedno. Bude li Crkva imala budućnosti, bit će to Crkva ljudi žive vjere. I bit će ih, najvjerojatnije, malo, ali bit će kvasac budućega svijeta.

Mnogo važnije od prepoznavanja porijekla Božje nježnosti jest očitovati tu nježnost, mnogo važnije od govora o Bogu jest biti nekome Božja prisutnost i njezin znak. Kako da netko povjeruje u Boga ako nije imao prilike osjetiti nešto Njegova? I kako da netko osjeti Božju nježnost ako nema ljudi kroz koje je ona prisutna?

 

Vjera je ponajprije pitanje što treperi u svakom čovjeku, muškarcu, ženi, djetetu, mladom i starom, zdravom i bolesnom, pitanje što ga je Isus postavio Petru: ”Voliš li me?” Pitanje je to koje možemo postaviti samo onome koga i sami volimo, pitanje intimno kakvo ne može dobiti odgovor u buci, nego u tišini i dubini našega vlastitog srca.

 

Poslanje Crkve je da omogućuje ovaj dijalog, da omogući da pitanje bude postavljeno, a da svaki pojedinac odgovori kako hoće i može. Tumačenja, organizacija, konsolidacija – sve je to potrebno, ali kadikad čak i štetno ako sprječava da se čuje ovo jednostavno intimno pitanje, a svakako nedostatno za rizik osobnoga odgovora na pitanje.

 

Biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, čak ni samo Bogu koji je Ljubav, nego znači pristati da Bog nema drugog načina da svijetu pokaže svoju ljubav nego nas, znači staviti se na raspolaganje. Mnogo važnije od prepoznavanja porijekla Božje nježnosti jest očitovati tu nježnost, mnogo važnije od govora o Bogu jest biti nekome Božja prisutnost i njezin znak.

 

Kako da netko povjeruje u Boga ako nije imao prilike osjetiti nešto Njegova? I kako da netko osjeti Božju nježnost ako nema ljudi kroz koje je ona prisutna? Jedini način da nekome pokažemo da nije beznačajan, kao što to Bog pokazuje na mnoštvo suptilnih načina, jest da mu budemo prisutni.

 

”Voljeti” ne znači najprije štogod činiti za nekoga, nego otkriti mu njegovu vrijednost: otkriti mu da je lijep, da je važan, da je njegov život dragocjen. Ljubav je ujedno i dobrota i poštovanje – ona se ne iskazuje drugome s visoka, iz suviška vlastite nadmoći u ljubavi, nego ona čini da se onaj tko iskazuje ljubav snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje.

Nije ponajprije riječ o tome da se odmah rješavaju problemi, nego u tome da se sagleda i uvidi cjelina. Čovjek apsolutno odgovara ne pred univerzalnim načelima i ‘‘istinom“, nego pred obrazom Drugog. Sav posao kršćanstva trebao bi, u konačnici, biti odgoj za svetost

 

Onaj kome se iskazuje ljubav nije predmet te ljubavi, nego sam njezin sadržaj. Veza onoga koji iskazuje ljubav i onoga koji ga prima veza je jednakih koji dijele istu nježnost i povjerenje.

 

Zajedništvo sa siromasima preobražava život onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima, otkriva im njihovo vlastito siromaštvo u kojem gube stanovitu moć i sigurnosti o sebi samima. Otkriti ranjeno i ljubeće srce blaga i ponizna Isusa skriveno u srcu siromašnih, moguće je tek kada prepoznamo i integriramo svoje moći nježnosti i kaotične snage straha i tjeskobe pomiješane u našemu vlastitu biću.

 

Ovakvo zajedništvo temelj je svakoga istinskog ljudskog rasta i svake pedagogije. Ono je prostor ozdravljenja osoba zatvorenih u nesreću izgnanstva, mentalnih i fizičkih bolesti, alkoholizma i droge, starosti i nemoći, svih onih koji se osjećaju da ih ugnjetava neki oblik materijalnog ili ljudskog siromaštva. Ono je nužan prostor svakoga ljudskog sazrijevanja, i mjesto zajedništva s Isusom, i u njemu i s njim, s Ocem.

 

Najvažniji zadatak kršćana bio bi reintegracija u svakodnevan život svih onih zbilja kojima je konačna svrha smislena ljudska egzistencija, tj. iz svijeta predmetnosti prijeći u ”red Lica” – kako kaže Levinas – ili u red ljudske transcendencije: lica Drugog, razmjene darova, praštanja, kreativna nadopunjavanja.

 

Nije ponajprije riječ o tome da se odmah rješavaju problemi, nego u tome da se sagleda i uvidi cjelina. Čovjek apsolutno odgovara ne pred univerzalnim načelima i ”istinom”, nego pred obrazom Drugog. Sav posao kršćanstva trebao bi, u konačnici, biti odgoj za svetost.