Krajem protekloga tjedna, čini mi se da je to bila subota, otvoren je na četvrtom programu HRT-a problem o kojemu se u nas, ali i u drugim europskim zemljama, uglavnom šuti. O. K. šutnja je, moguće, prejaka riječ – progovara se o njemu na stručnim skupovima psihijatara i pravnika, ali o tome javnost zna vrlo malo ili gotovo ništa. Riječ je o psihijatrijskim dijagnozama koje “počinitelja amnestiraju” od eventualne kazne zatvora za počinjeno nedjelo, ali zato nalažu obavezno liječenje u nekoj od ustanova zatvorenog tipa.

 

Svi koji su gledali Sanju Sarnavku, Tončicu Čeljusku te prilog o krimenu Marka Franciškovića morali su se zapitati jesu li tom čovjeku prekršena ljudska prava, je li riječ o ludilu ili politici?

 

No, krenimo redom. Francišković je bio kandidat na lokalnim izborima za zagrebačku skupštinu. Ogorčeni je protivnik članstva Hrvatske u EU. Radikalni desničar koji se zalaže za ponovno uvođenje smrtne kazne i za to da nepošteni i korumpirani političari čiste minska polja diljem Lijepe naše, itd., itd.

Dio ljudi voli proroke i malo ih zanima imaju li mesijanske ideje uporište u realnosti. Sve vrijeme stoga Franciškovićeve pristaše tvrde kako, s obzirom na to da je došao u sukob s ministrom unutarnjih poslova, kod njega nije riječ o duševnome poremećaju, već o staljinističkom obračunu lijeve vlasti s političkim neistomišljenikom. Optužuju da je psihijatrija ponovo stavljena u funkciju politike

 

U kolovozu 2013. nakon degutantne prepiske na Facebooku s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem biva uhapšen. Sjećate se, Francišković je ministru prepričao svoj navodni san u kojemu ga vidi obješenog o stup na kojem je bila podignuta europska zastava, a narod nakon toga pije, slavi Ostojićevo vješanje.

 

Čini mi se potpuno opravdano da je san protumačen kao moguća prijetnja smrću i Francišković završava sanjajući iza rešetaka, a ubrzo nakon toga i na liječenju u Svetošimunskoj. Dijagnoza je teška, stigmatizirajuća – paranoidna šizofrenija koju prate mesijanske ideje.

 

Ali dio ljudi voli proroke i malo ih zanima imaju li mesijanske ideje uporište u realnosti. Sve vrijeme stoga Franciškovićeve pristaše tvrde kako, s obzirom na to da je došao u sukob s ministrom unutarnjih poslova, kod njega nije riječ o duševnome poremećaju, već o staljinističkom obračunu lijeve vlasti s političkim neistomišljenikom.

 

Optužuju da je psihijatrija ponovo stavljena u funkciju politike. S desno orijentiranih portala i foruma, nakon priloga na HRT 4, u srijedu su osvanuli zahtjevi za ostavkom ministra Ranka Ostojića – a po forumima se mediji prozivaju za strah i sluganstvo, nedopustivu, višemjesečnu šutnju o slučaju Francišković. Pristaše, dakle, tvrde da je riječ o paranoidnoj politici, ne o ludilu sanjača…

 

Psihijatri šute. Optužbe doživljavaju vjerojatno kao još jedno zadiranje u liječničku autonomiju i privatnost njihova pacijenta, kao nedopustivu skandalizaciju teške bolesti.

 

Sanju Sarnavku iz Kuće ljudskih prava o ovome slučaju izvijestili su roditelji nakon što je Francišković iz zatvorske bolnice nedavno premješten na forenzički odjel u Popovači, jer je navodno još uvijek psihotičan i nadalje ima mesijanske ideje.

Nisam sljedbenik pola stoljeća starog antipsihijatrijskog pokreta, mada su mi sve druge šezdesetosmaške ideje bliske i drage. Ne mislim da je ludilo mit. Smatram, jednostavno, da psihijatrijska represija u službi državnoga ustroja, bez obzira na njezin legalitet i stručni legitimitet, zaslužuje ozbiljniji tretman i stalan medijski nadzor, čak i kad je riječ o čovjeku poput Marka Franciškovića, čije su ideje mnogima do gadljivosti strane i s kojima se, treba li to uopće govoriti, duboko ne slažem

 

Logičan je strah i zabrinutost roditelja koji očito sumnjaju u ispravnost odluke da se njihova sina nakon pet, šest mjeseci liječenja premješta u Popovaču. U tome da je psihotičan na Vladu Sanja Sarnavka ne vidi ništa neuobičajeno (a tko nije, veli ona u emisiji HRT-a), a mesijanske ideje, znamo svi, ima na stotine njih slobodnošetajućih.

 

Našalila se, ova borkinja za ljudska prava i dostojanstvo psihijatrijskih pacijenata i na svoj račun, rekavši da ona, ako ikad završi na psihijatriji, neće biti puštena do kraja života. No, šalu na stranu, jer do smijeha zasigurno nije onima iza psihijatrijske brave.

 

Mene, a vjerujem i vas, nervira činjenica da se o pravima psihijatrijskih bolesnika u nas progovara samo kroz medijski “atraktivne” primjere javnih uglednika (supruge vlasnika medija, žene suca ili, evo, desničara koji socijaldemokratskog ministra želi skratiti za glavu). Nekako mi je ružno da se prava te kategorije bolesnika uvijek boje žutim, pa sam svjesno izignorirala luckasti umjetnički performens laburista s gaćama o štapu i mikrofonu i kolumnu na Dan socijalne pravde odlučila posvetiti dijagnozom obespravljenim ljudima.

 

Nisam sljedbenik pola stoljeća starog antipsihijatrijskog pokreta, mada su mi sve druge šezdesetosmaške ideje bliske i drage. Ne mislim da je ludilo mit. Smatram, jednostavno, da psihijatrijska represija u službi državnoga ustroja, bez obzira na njezin legalitet i stručni legitimitet, zaslužuje ozbiljniji tretman i stalan medijski nadzor, čak i kad je riječ o čovjeku poput Marka Franciškovića, čije su ideje mnogima do gadljivosti strane i s kojima se, treba li to uopće govoriti, duboko ne slažem.

 

Znam, psihijatri će reći da drugi psihotični, paranoidni pacijenti koji opasnost vide u žutim mravima ili svemircima nikoga osim njih ne zanimaju i da po zatvorenim odjelima mogu trunuti mjesecima i godinama a da ih ni rodbina ne posjeti. Ali čim slučaj ima bilo kakve veze s tajkunima, sucima, politikom, psihijatri i psihijatrija se optužuju za manipulaciju, nasilje, prisilno hospitaliziranje – sumnja se kako su njihova vještačenja i dijagnoze ludila u službi politike.

Mene, a vjerujem i vas, nervira činjenica da se o pravima psihijatrijskih bolesnika u nas progovara samo kroz medijski “atraktivne” primjere javnih uglednika (supruge vlasnika medija, žene suca…). Nekako mi je ružno da se prava te kategorije bolesnika uvijek boje žutim, pa sam svjesno izignorirala luckasti umjetnički performens laburista s gaćama o štapu…

 

Kažu da su im zalud sva objašnjenja da na duševni poremećaj nitko nije imun, pa ni mladi desničari, da obolijevaju neobrazovani i obrazovani, siromašni i moćni, poznati i nepoznati te da su zatvoreni psihijatrijski odjeli često potrebni upravo da bolesnik ne ugrozi sebe, okolinu ili pak ogorčena okolina njega. Misle da novinari svojim senzacionalističkim pisanjem narušavaju tako potrebno povjerenje srodnika pacijenata u njihovu neovisnost i stručnost.

 

Mada ni oni ne spore pravo rodbine i roditelja da se žale na prinudno liječenje, nerijetko će upozoriti da je liječenje dugotrajno i neizvjesno, te svako neodgovorno uplitanje medicinskih laika može narušiti krhku ravnotežu povjerenja pacijenta i njegovog terapeuta i stvar vratiti na početak.

 

No, psihijatrijski odjeli pod ključem, uz zatvore, jedini su legalni oblik lišavanja slobode mentalno oboljelih ljudi i kao što zdravi zatvorenici imaju pravo na neovisni nadzor institucija u kojima služe kaznu za učinjeno zlodjelo, i ustanove zatvorenoga tipa u koje bivaju smještani duševno oboljeli morale bi kontinuirano biti kontrolirane, a dijagnoze i uvjeti liječenja u njima podlijegati neovisnom stručnom nadzoru, koji bi onda u ovakvim slučajevima mogao promptno reagirati i presuditi ima li osnova sumnji da se politika umiješala u dijagnozu ili je to tek tlapnja onih koji Franciškovićevu bolest koriste kao oružje protiv vladajućih…

 

Je li riječ o ludilu vlasti ili oponenata. Hoće li gaće na štapu ponijeti ministar unutarnjih poslova ili pristaše Franciškovića.

 

Kako bilo da bilo, Havajska deklaracija, donesena još davne 1977. godine, obavezuje i hrvatske psihijatre da u trenutku nestanka razloga za prinudno liječenje od prinude oslobode pacijenta i hospitalizaciju iza brave zamijene liječenjem na otvorenom odjelu ili ambulantnim tretmanom. Činjenica da je netko u bolesnom stanju duševnoga rastrojstva uputio prijetnju ministru, a ne recimo punici ili susjedu, ne bi smjela utjecati na odluku psihijatra o potrebnoj duljini liječenja. Politika koja zahtijeva suprotno s pravom se može nazvati paranoidnom.