konj | autograf.hr

SAMSUNG Čitam u ovdašnjem tabloidu, ostavljenom na stolu caffea u kojem pijem jutarnju kavu, senzacionalistički člančić o ISIS-u, u kojem nalazim ovakvu sintagmu: “snage tamnog vilajeta”.

Nakon svih onih “islamističkih”, “džihadističkih” i tko zna kakvih termina, nabrzinu nabubanih po brifinzima kod portira i nižega osoblja američkoga veleposlanstva u Buzinu – ili, da ne budemo preuzetni, prepisanih iz istih ovakvih tabloida iz neke vukojebine na Srednjem zapadu – pojavilo se, dakle, i nešto naše, originalno. Čuj: snage tamnog vilajeta! To k’o neka bajka, mistična narodna priča s glasinačke visoravni ili iz istočne Srbije, gdje i dan danji vlaška magija čini čuda.

Tamnim vilajetom nazivano je Sarajevo, krajem osamdesetih, u intelektualnim beogradskim trač magazinima, u Dugi i Intervjuu, kada bi se govorilo o teškom položaju Srba u gradu, ili o strahovladi komunističkih bosanskih vođa, Pozderaca, Mikulića, Ištuka, Munira Mesihovića… Kasnije, tamni vilajet ušao je u govor političara, Miloševićeve posluge drugog ešalona, da bi u mjesecima međusobnog prepoznavanja, naročito krajem 1991, kada je govor o Bosni i o muslimanima na Pantovčaku usklađen s govorom o Bosni i o muslimanima na Dedinju, izraz tamni vilajet ušao u govor hrvatskoga tiska i televizije, čelnika HDZ-a i ljudi bliskih Tuđmanu.

Imao sam dvadeset jednu ili dvadeset dvije kada sam prvi put u Dugi pročitao da su Bosna i Sarajevo tamni vilajet. Bio sam uvjeren, i još ću dugo u to vjerovati, da će netko pametan ismijati tog novinara, narugati mu se, izajebavati ga kao konja, pošto je napisao nešto tako glupo. Nešto što je, zapravo, suprotno onome što je htio reći

Je li Vrhovnik kadikad zazvao tamnovilajetske navade odrođenih Hrvata islamske vjeroispovijesti, toga se, pošteno govoreći, ne sjećam. Ali mogu zamisliti taj glas kako izriče riječ vilajet u svome specifičnom akcentualnom sustavu, koji će godinama kasnije za mnoge postati naglasovni zakon hrvatskoga jezika, tako da riječ vilajet zvuči kao dvije riječi, kao vila-jet, ali ne vila kao čarobno biće, nego kao vila od alatke vila.

Vilajet je upravna jedinica Osmanskoga carstva kojoj je na čelu valija. Vilajet je u širem smislu pokrajina, a u prenesenom – jedan zaseban svijet. Postoji uzrečica: namet na vilajet. Svaki je novi porez, kojim se uzaludno pokušava istrgnuti iz ekonomske krize, a ustvari se njime hrani nezasita država, novi – namet na vilajet. Lijepo, tačno zvuči.

Imao sam dvadeset jednu ili dvadeset dvije kada sam prvi put u Dugi pročitao da su Bosna i Sarajevo tamni vilajet. Bio sam uvjeren, i još ću dugo u to vjerovati, da će netko pametan ismijati tog novinara, narugati mu se, izajebavati ga kao konja, pošto je napisao nešto tako glupo. Nešto što je, zapravo, suprotno onome što je htio reći.

Volio sam čitati balkanske narodne priče, bajke i mitove. Da se doba nije zaokrenulo i zakovrnulo, možda bi od te ljubavi nešto bilo. Možda bih, da prva budala u Dugi nije spomenula tamni vilajet, postao stručan za tamne vilajete. Ovako sam više od dvadeset i pet godina čekao da netko od mene pametniji budali kaže da je budala, sve dok jednoga dana budala nije postala u pravu: doista, Bosna je, Sarajevo je tamni vilajet, narodna priča potonula je u mrak neznanja. A onda je tamnim vilajetom postala i Islamska država Iraka i Levanta.

Govori se da je neki smjeli vladar, car il’ padišah, sa svojom vojskom stigao na kraj svijeta, u tamni vilajet, u vječni mrak, gdje se nikad ništa ne vidi. Domislio se, mudar, da kobilama oduzme ždrjebad, da bi ga one, matere konjske, idući za svojim konjskim porodom, izvele natrag na svjetlo, nakon što obiđu taj čudesni, nevidovni vilajet.

Za mene je priča, međutim, imala smisla. Nakon što sam u ljeto 1993. otišao iz Bosne i iz Sarajeva dugo sam se, godinama, i cijelih deset godina, u sebi kajao, istovremeno svjestan da bi se isto tako, ako ne i mnogo grđe, pokajao da sam ostao. Tada, Sarajevo je u punom smislu pojma za mene bilo – tamni vilajet. Pokajat ćeš se zagrabiš li kamenje pod svojim stopalima, pokajat ćeš se ne učiniš li to

I dok su išli po njemu, sve im se pod tabanima i opancima, kao da je živo, micalo neko sitno kamenje, koje je hrskalo i govorilo: “Tko ovog kamenja sa sobom ponese, kajat će se; tko ovog kamenja ne ponese, kajat će se i on!” Neki pomisliše: što bih ga nosio ako ću se kajati. Drugi: ama neka uzmem nekoliko, svejedno ću se kajati.

A kad i jedni i drugi izađoše iz tamnog vilajeta, vidjeli su što im ono bi pod nogama: sve drago kamenje, dragulji najvredniji na vas dunjaluku. Kajali su se koji nisu njime trpali džepove. Kajali su se i oni koji jesu, jer nisu uzeli više.

Eto, to je nekada, u vrijeme kada su oni koji pišu ponešto i čitali, a oni koji govore ponešto i slušali, bio tamni vilajet. Otud sintagma, koju su najprije uzaptili i svojom glupošću okovali srpski bosnomrsci, da bi im se odmah zatim priključila njihova hrvatska braća po mržnji, dovodeći jednu čudesno lijepu i tačnu metaforu do njenoga mračnog, ispraznog meta-značenja, i poništenja.

Za mene je priča, međutim, imala smisla. Nakon što sam u ljeto 1993. otišao iz Bosne i iz Sarajeva dugo sam se, godinama, i cijelih deset godina, u sebi kajao, istovremeno svjestan da bi se isto tako, ako ne i mnogo grđe, pokajao da sam ostao. Tada, Sarajevo je u punom smislu pojma za mene bilo – tamni vilajet. Pokajat ćeš se zagrabiš li kamenje pod svojim stopalima, pokajat ćeš se ne učiniš li to.

Kasnije mi više nimalo nije bilo žao što sam otišao, ali sam zažalio što nisam otišao mnogo, mnogo dalje. Bih, da je moglo biti tako da ovo dvoje-troje svojih, i nju jednu i najvažniju, sretnem tamo. Ali kako nije moglo, ovdje smo gdje jesmo.

Dok ovo govorim iz mene, ali doista, progovaraju snage tamnog vilajeta. One nemaju veze ni s bosanskim komunističkim vlastodršcima s kraja osamdesetih, ni s državom ISIS, koju su, kao i većinu svojih omiljenih neprijatelja, proizvele Sjedinjene Američke Države, da bi imale gdje i protiv koga da ratuju

Pripovijest o tamnom vilajetu dušu je dala za dobra tumača, literarnog, poetskog, psihoanalitičkog. U njoj više je pritajene naracije, više velike priče i unutrašnje historije, nego u cijelom romanu. Recimo, to kako se mudri padišah domislio povratku iz mraka: mater će kobila tražiti svoje ždrijebe! Ili to kako bosa vojska gazi po zemlji od dragulja, osjeća ih pod tabanima, a ne zna po čemu hodi, osim što su nekako svjesni da više nikad i više nigdje neće takvom zemljom koračati.

Neki su to smatrali orijentalnim primitivizmom, gdje ti naši jadnici po svojim ćilimima hode kao po uterusu, ali u našim su se kućama, uvijek, skidale cipele. U našoj, koja nije bila muslimanska, ali kao da i jest, samo bi ujni i ujaku, kad jednom godišnje dođu iz Moskve, bilo dopušteno da na ulazu ne skinu cipele, taman bila i najgora bljuzgavica i blato. Dobro bi se za njima opralo i usisalo. Hodali smo, dakle, bosi, u čarapama, kao po tamnom vilajetu.

Sjećam se, tako, kada bismo o bajramima i o pustim nedjeljama odlazili u posjetu kod Zehrine Nađe i njenog Šerifa: išao sam po njihovoj jedinoj sobi bos, dok me je odozdol grebala konoplja i svila iz šarenih ćilima i ponjava, a poda mnom su se ljuljali daščani podovi. Jest, bilo je to u tamnom vilajetu. Zažalio sam, gorko, i što jesam i što nisam.

Dok ovo govorim iz mene, ali doista, progovaraju snage tamnog vilajeta. One nemaju veze ni s bosanskim komunističkim vlastodršcima s kraja osamdesetih, ni s državom ISIS, koju su, kao i većinu svojih omiljenih neprijatelja, proizvele Sjedinjene Američke Države, da bi imale gdje i protiv koga da ratuju.

Tamni vilajet koji iz mene progovara tiče se onoga što je čovjeku najsvojstvenije, a što je narodni genije Balkana uspio artikulirati u priču, tiče se onoga gorkog žaljenja što ga ne uspijevaju poništiti ni sve sreće ovog svijeta. Čovjek je, kaže priča o tamnom vilajetu, biće žaljenja.

(Prenosimo s autorova portala).

Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.

Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.

U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.

U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.

Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije

Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.

U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.

Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.

U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.

Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.

Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.

Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Snaga tamnog vilajeta. Moja.

Veži konja gdje gazda kaže

Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

UPUTE