novinarstvo s potpisom
Lana Bobić
Pojam salonske ljevice već je poprilično poznat široj javnosti, već i ptice na grani znaju da se salonskoj ljevici spočitava puko teoretiziranje nauštrb djelovanja u području stvarnih problema koje ljudi, napose radnici i radnice, svakodnevno žive. Kažu da se salonska ljevica bavi sama sobom. [Read more…]
Zlatko Gall
Na potezu od Britanskog trga do Črnomerca u glavnoj zagrebačkoj ulici Ilici više je prodavaonica na kilograme uvezene polovne odjeće – iliti finije rečeno “second hand” dućana – negoli knjižara i “butiga od ploča” u cijelome gradu.
Slučajno?
Nipošto, jer Lijepa naša, neovisna, dosanjana i demokratska, stovarište je za polovnu robu, jeftini bofl, tehnološki škart i svjetonazor kojemu ni naftalin ni lavanda ne mogu promijeniti vonj pljesnivog civilizacijskog otpatka.
Famozna flota polovnih borbenih aviona koju smo upravo kupili od Izraela stoga je logična i očekivana. Sa stajališta državnog vrha i političara koji vode Hrvatsku ovih dvadeset-i-kusur godina, i opravdana.
Zašto?
Pa stoga što si ništa bolje ne možemo priuštiti, što smo – ama baš u svemu – navikli na “niske vrhunce” te na očeve, sinove i netjake nacije kao, da se okoristim Arsenovim stihovima, “loše glumce”. Na notorne statiste na daskama globalne, ali i regionalne politike.
Pojma nemam o avijaciji, no sasvim sigurno znadem da su novi avioni bolji od tridesetak godina starih izraubanih borbenih letjelica. Znaju to i u Banskim dvorima i na Pantovčaku.
Zna to i predsjednica, koja sasvim sigurno ne bi obnavljala garderobu u nekom od iličkih “second hand shopova” te Vlada kojoj na kraj pameti nije da vozni park “obnovi” kupnjom polovnih automobila.
Bez obzira jesu li iz prve ruke i koliko su pomno svih minulih godina bili servisirani. Hrvatska je, rekoh, danas “second hand država”.
Ili, još preciznije rečeno, vođena poput buvljaka ili prodavaonice/zalagaonice rabljene robe. S gazdama koji će si od “profita” osigurati sinekure – one materijalno isplative i “društveno” utjecajne – i potrošačima koji nemaju bogzna kakav izbor.
Pa će – ne žele li otprašiti u Irsku, Njemačku, Bugarsku… ili bilo gdje u svijet gdje im se obećava i smiješi bolji život – odlaziti u bolnice s pretpotopnom opremom, gutati generičke lijekove, kupovati hranu sumnjive kvalitete s lažnim deklaracijama, djecu slati u škole u kojima “kabinet” označava ostavu za kante i metle a školski programi vonjaju na tamjan, te “pušiti” svaku pseudo-ideološku ili kvazi-svjetonazornu podvalu koja im se servira kao domoljubna ili ultimativna istina.
Vatrogasci – okićeni ordenima za zasluge i punih džepova obećanja – i dalje će na ljetna požarišta odlaziti u “fićama” i vozilima koji kao da su pozajmljeni iz tehničkog muzeja, unesrećene će do bolnica voziti onih nekoliko polovnih vojnih helikoptera, od poplava ćemo se braniti “zečjim nasipima” i “dabrovskim branama” a – unatoč hvastanju o golemom vodenom bogatstvu nedirnutih izvora – vodu za piće kupovati u samoposlugama.
U “second hand državi” sve je polovnjački staro. Pa i aktualna paranoja ultrakonzervativne desnice i pripadajućih joj crkvenih udruga s logističkom potporom pod skutima “majke Crkve”. Koja – budući da je bliža vremenima Križarskih ratova ili vremenu svemoćne inkvizicije negoli 21. stoljeću – nema nikakve veze ni s vjerom ni ugroženim pravima vjernika, još manje s “opstojnosti Hrvata” i “rastakanjem hrvatskog nacionalnog bića”, već samo s golom politikom.
A ona nije nimalo duhovna a još manje duhovita, jer predstavlja svrstavanje uz ekstremno nacionalističku i konzervativnu desnicu koju je, zajedno s političkim jednostaničnim organizmima, u hrvatski “mainstream” dovukao Tomislav Karamarko.
Polovnjački nacionalno-klerikalni atavizam ambalažiran kao neki novi, pola tisućljeća zakašnjeli “antimurale christianitatis”, gdje se nacionalno i katoličko brani od ugroženosti s bezbožnog EU Zapada i islamskog Istoka, nije jedino što je izvučeno sa smetišta povijesti.
Tu je i drsko manipuliranje činjenicama, staljinistička revizija povijesnih fakata i selektivno predstavljanje “istina” odabranoj sljedbi ili neukima i lijenima koji svaku besjedu s oltara doživljavaju kao Riječ Gospodnju.
Čak i kad u Glasu Koncila velečasni Ivan Miklenić vrišti kako je “Istanbulska konvencija” iliti ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uvod u novi totalitarizam “koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”.
Nije, dakako, ni prvi ni zadnji jer već mjesecima slušamo slična lupetanja o “rodnoj ideologiji” koja su dovela do apsurdne situacije da bi, valjda, i stihove stare budnice “Vila Velebita” umjesto “našeg roda diko” trebalo prevesti na “našeg spola diko”. Tek toliko da ne bude zabune.
Da Crkvu koja se tako žestoko protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije doista zanima njezin sadržaj a ne borba za apsolutnu dominaciju i potvrdu političke (i svake druge) moći koju je stekla u Hrvatskoj, valjda bi se zapitali zašto je u službenom stavu o Konvenciji koji je Sveta Stolica uputila Vijeću Europe zapisano i sljedeće: “Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju (…) U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.”
Bez obzira hoće li velečasni Miklenić zbog toga moći boraviti i u ženskom WC-u, Ilčić u zgodnom “topiću” i brazilskim gaćicama s curama igrati odbojku na pijesku, a Željkica Markić s nabildanim bradonjama bacati kladivo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Tihomir Ponoš
Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike. [Read more…]
Pravovjerna Irska, možda najkonzervativnija katolička zemlja, uskoro će vjerojatno ukinuti zabranu pobačaja. Premijer je dosta razumno zaključio: “Svake godine tisuće i tisuće Irkinja odlazi u druge zemlje, kako bi pobacile. Ili izvode pobačaje u ilegalnim i opasnim uvjetima. Mi moramo prestati izvoziti probleme i uvoziti rješenja.” [Read more…]
Okrugla obljetnica međunarodnog priznanja naše zemlje u nedjelju je prošla vrlo lijepo. Na televiziji i u novinama govorili su vojnici koji su se za Hrvatsku borili na blatnjavim slavonskim njivama i snijegom zametenim velebitskim visoravnima, kao i ministri i ambasadori koji su teško krvarili na diplomatskim primanjima diljem Europe, a gospođa predsjednica se, uobičajeno, hvalila tuđim postignućima. [Read more…]
Davor Krile
U davna vremena, kad bi se Džo Amerikanac poželio oženiti curom iz staroga kraja, bila je dosta popularna tzv. udaja preko kartoline ili slike. Džo bi javio rođi da u zavičaju oglasi licitaciju, a potencijalne mladenke bi mu nakon obiteljskih brain storminga oko komina u daleki svijet potom slale svoje najbolje retuširane portrete sa zadnjega derneka. [Read more…]
Nikola Bajto
Foto: Ladislav Tomičić
Povodom žestokih reakcija izazvanih objavom pjesme ”Lijepa naša haubico” u tjedniku Novosti razgovarali smo s njenim autorom novinarom Nikolom Bajtom.
”Ne radi se o satiri”, izjavila je Ingrid Antičević Marinović, zastupnica SDP-a, na vaše stihove, ”jer se ne izražavaju ruglu i podsmijehu neki ljudi ili neke skupine, nego u cjelini svi i na štetu drugih”. ”Nezakonito je”, kaže ona, ”rugati se hrvatskoj himni”, spominjati u pjesmi stih ”dok mu Srbe grobak krije”, a s druge strane Hrvate prikazivati kao ”ljuto topništvo”. ”Pročitao sam šaljivu pjesmicu koju su objavile ‘Novosti’, ne sviđa mi se to, to je jedan oblik bezveznog ruganja”, kazao je premijer Zoran Milanović u Saboru. Kome se i zašto vi to (bezvezno) rugate? Što vas je najviše iznenadilo u komentarima nakon objave? Što vam to govori o stupnju demokracije u Hrvatskoj?
Ne radi se o ruganju i ne rugam se nikome. To su zlonamjerne političke interpretacije mojeg pjesničkog djela i drago mi je što ste uz ovaj intervju odlučili objaviti i pjesmu jer se vaši čitatelji tako mogu izravno uvjeriti da ona nije nikakva rugalica već, upravo suprotno, oda hrvatskom oružju. ”Lijepa naša haubico” nadahnuta je domoljubna pjesma koja slavi svu ljepotu, taktičku sposobnost uporabe i razornu moć modernog hrvatskog topničkog naoružanja.
Ona veliča samohodnu haubicu PzH 2000 koju smo specijalno za potrebe vojne parade dopremili iz Njemačke, a to isto činili su i svi drugi u hrvatskim medijima koji su o njoj pisali kao o ”glavnoj zvijezdi” i ”najvećoj atrakciji” parade. Jedina je razlika što sam ja to uradio s malo više talenta.
Dio pjesme slavi i sam veličanstveni vojni mimohod koji je premijer Zoran Milanović organizirao u Zagrebu, kao i obnovu militantnog duha koju u hrvatskom društvu promiče predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović.
Posljednji stihovi veličaju činjenicu da Haški sud nije nikoga osudio zbog upotrebe hrvatskog topništva protivno međunarodnom humanitarnom pravu ili zbog ubojstava stotina srpskih civila, uglavnom staraca, tokom i nakon legalne i legitimne vojno-redarstvene operacije ”Oluja” koja je, kao što kaže naš državni vrh, bila čista kao suza.
Foto: Tris.com.hr
Dakle, očigledno je da se radi o jednoj domoljubnoj pjesmi čiji stihovi, štoviše, izražavaju temeljne stavove državne politike i zastupaju službeni nacionalni mit o čistoći Domovinskog rata.
A ako netko misli da takva državna politika i takva mitska slika Domovinskog rata predstavljaju ruganje hrvatskoj državi, njenim simbolima i hrvatskom narodu, onda, molim lijepo, nemam ništa protiv, ali neka taj najprije prijavi Državnom odvjetništvu premijera i predsjednicu republike. Nisam valjda ja organizirao mimohod na kojem su Hrvati prikazani kao ”ljuto topništvo”, za što me optužuje Ingrid Antičević Marinović. Organizirala ga je njena, SDP-ova vlada, a ja sam o tome samo nadahnuto pjevao.
Glede vašeg pitanja o stupnju demokracije u Hrvatskoj, bojim se, i to je najgore u cijeloj ovoj priči, da je nesporazum zapravo nastao samo zato što je pjesma koja slavi hrvatsko topništvo i čistoću ”Oluje” objavljena u tjedniku ”Novosti” srpske nacionalne manjine, a ne recimo u ”Hrvatskom tjedniku” ili ”Hrvatskom slovu”.
Uistinu šokira to što Antičević Marinović, Milanović i drugi misle da je zbog toga automatski riječ o nekakvoj sprdnji i ruganju, a ne o autentičnom izrazu domoljublja.
Najviše me je razočarao Milanović kada je u Saboru kazao da će si dati odrezati nokat da su autori pjesme Hrvati, time nas tobože opravdavajući. To znači da premijeru ove zemlje nije ni na kraj pameti da bi hrvatski Srbi, kao punopravni i lojalni hrvatski građani, mogli iskreno slaviti hrvatsko topništvo i ”Oluju”. Volio bih zbilja da mi premijer objasni zašto misli da hrvatski Srbi ne bi mogli zajedno s njime slaviti ”Oluju” onako kako je on slavi, tim više što su oni, za razliku od njega, u toj operaciji sudjelovali, a stotine ih je, od Grubora i Gošića nadalje, dalo i svoje živote.
Što se tiče ukupnih reakcija i recepcije pjesme, moram priznati da me ogroman interes publike i kritike ugodno iznenadio. To je prva pjesma koju sam objavio i te reakcije su mi veliki poticaj da na isti način nastavim dalje s pisanjem domoljubne poezije.
Daniel Srb u ime HSP-a podnio je kaznenu prijavu protiv vas, pozivajući se na članak 349. Kaznenog zakona: Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Srb usto kaže i da ”djelovanje portala Novosti za posljedicu ima i učestalo paljenje zastava na istoku Hrvatske, pa tako svjedočimo o paljenju zastava u Vukovaru, Pačetinu i Vinkovcima”. Kako je završila kaznena prijava Daniela Srba protiv vas? Je li vam to prvo suočavanje s kaznenom prijavom? Smatrate li se odgovornim za paljenje zastava?
Hrvatska himna je, kao i moja pjesma, samo jedna od brojnih prerada lijepe domoljubne budnice ”Horvatska domovina” preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića. Usput rečeno, kolegi Mihanoviću su sva autorska prava prema važećem hrvatskom Zakonu o autorskim i srodnim pravima istekla 70 godina nakon smrti, znači, još 1931. godine.
Država je uzela jednu verziju njegove pjesme, koja je potpuno posvećena slavljenju ljepote zemlje i ne sadrži u sebi ništa agresivno ili militantno, kao svoj simbol, što osobno smatram donekle neprimjerenim današnjem političkom ozračju u društvu. Mislim da bi našu državnu politiku bolje reprezentirala neka militantnija himna, dakle prije borbena davorija nego patetična budnica. Time ne želim reći da ovim putem preporučujem svoju pjesmu za državnu himnu, ali ako bi buduća vlada Tomislava Karamarka za to pokazala interes spreman sam se bez naknade odreći autorskih prava u korist Republike Hrvatske.
Što se tiče prijava, njih je bilo jako puno, od strane većeg broja pojedinaca i organizacija, prekršajnih i kaznenih, na osnovu dva zakona – po Zakonu o grbu, zastavi i himni i po Kaznenom zakonu. Sredinom rujna odazvao sam se pozivu na obavijesni razgovor u Sektoru kriminalističke policije u Heinzelovoj, o čemu ne smijem detaljnije govoriti, a sada je na Državnom odvjetništvu da donese odluku o odbacivanju prijava ili podizanju optužnice.
Foto: Hrvatski-vojnik
Budem li krivično gonjen i u konačnici osuđen, kao prvi koji je u Hrvatskoj nakon navodnog sloma jugokomunizma strpan u zatvor zbog pjevanja domoljubnih hrvatskih pjesama, neće mi biti teško nositi križ za Hrvatsku, koliko god kukast bio.
O izjavama Daniela Srba o djelovanju Novosti mogu samo reći da su podle laži. One su u pravnom smislu najobičnije klevete, a u političkom smislu to su svjesno opasne huškačke tvrdnje protiv našeg lista, njegovih novinara i hrvatskih građana srpske nacionalnosti.
Novosti dosljedno negativno pišu o svakom, pa tako i o srpskom nacionalizmu, i svojim tekstovima sigurno nisu poticale nikoga na protuhrvatske ispade. Uvjeren sam da nitko od naših čitatelja nije palio hrvatske zastave, dapače, neki od onih koji nas redovito prate dosad su bili skloni isključivo protusrpskim ispadima. Vidite, mi možemo preuzeti odgovornost za svoje tekstove, ali naravno da ne možemo biti odgovorni za pogrešno čitanje i za povremene sumanute reakcije pojedinih naših čitatelja. Unatoč tome, volio bih da nas Ingrid Antičević Marinović, Zoran Milanović i Daniel Srb i dalje nastave čitati.
Koje su vam trenutno tematske preokupacije? Koliku slobodu imate u Novostima? Za koje teme držite da su podzastupljene u hrvatskom medijskom prostoru i zašto? Nedostaje li vam Feral? Postoje li ideje o njegovom uskrsnuću?
Trenutne tematske preokupacije su mi hrvatsko domoljublje, istina o Domovinskom ratu, hrvatski nacionalni interes, stabilnost države, sigurnost hrvatskih građana te obrana hrvatske države od arapske invazije. U Novostima uživam potpunu autorsku slobodu, a držim da su u hrvatskom medijskom prostoru podzastupljene teme o licemjerju Zorana Milanovića. Feral mi nedostaje, a ideje o njegovom uskrsnuću postoje.
Kada smo vas kontaktirali, rekli ste da nećete dati intervju ako to bude za/protiv temat, rekli ste da ne vjerujete u novinarstvo koje ne zauzima stranu. Što ste pod time mislili? Ne vjerujete u sučeljavanje mišljenja?
Da preciziram, iznijeli ste mi ideju da uz intervju sa mnom napravite i paralelni intervju s Danielom Srbom, kako biste imali tzv. ”dvije strane”, a ja sam svoje sudjelovanje u nečemu takvom odbacio s krajnjim gnušanjem.
Da, do istine se u demokratskom društvu stiže jedino putem razmjene argumenata u otvorenoj i slobodnoj raspravi slobodnih i jednakih građana. Međutim, kaznena prijava koju je Daniel Srb podnio protiv mene, mojih urednika i izdavača, tražeći da nas se zbog našeg pisanja strpa u zatvor i da se naša novina zabrani, nije nikakvo sučeljavanje mišljenja nego gušenje slobode mišljenja, a u mojem slučaju i slobode umjetničkog izražavanja. To je najobičniji progon i pokušaj represivnog ušutkavanja neistomišljenika.
Foto: Tris.com.hr
Vaša je stvar hoćete li u svojoj novini štampati upražnjeno mišljenje Daniela Srba ili bilo kojeg fašista o bilo čemu, ali je moj izbor da u takvom perverznom shvaćanju slobode govora ne figuriram kao tzv. ”druga strana”. I da, doista ne vjerujem u novinarstvo koje nije u stanju zauzeti stranu slobode govora.
Lijepa naša haubico (Tjednik Novosti, 7.8.2015.)
Lijepa naša haubico,
Oj ti švapska cijevi mila,
Stare salve djedovino,
Da bi vazda sve pobila!
Mila, kanonado slavna,
Sila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila si neselektivna!
Držićevom, Savskom teci,
Vukovarskom asfalt dubi,
Pred Lisinskim svijetu reci,
Da topništvo Hrvat ljubi.
Dok mu Meron suce sije,
Dok mu ni Haag prijetnja nije,
Dok mu Srbe grobak krije,
Haubica nek’ sve bije!
(Prenosimo s portala HRCIN.hr).
Kamere, mikrofoni, novinari baš i nisu uobičajena slika na ulicama Gline. No, u ponedjeljak 9. lipnja onamo ih je privukao dolazak hrvatskog predsjednika, kojeg su čekali pred ulazom u Hrvatski dom.
Začudo, Josipovića nitko nije pitao o Milanoviću, Liniću ili Karamarku, nego samo o Natku Devčiću, skladatelju rođenom prije sto godina kojem se te večeri svečanim koncertom u Glini odavala počast.
Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga.
Gradonačelnik Milan Bakšić i svi ljudi koji se okupe u ovakvim prilikama – profesori, predstavnici glinskog ogranka Matice hrvatske, zainteresirani građani, pa čak i učenici dovedeni na priredbe, pokazali su da im je važan i novi klavir, kao i čuvanje uspomene na jednog od svojih sugrađana zaslužnih za hrvatsku kulturu.
Pri tom je pijanist, skladatelj, pedagog, glazbeni teoretičar i akademik Natko Devčić (30. lipnja 1914. – 4. rujna 1997.) već kao mladić napustio Glinu i zauvijek se odselio u Zagreb. Međutim, njegova udovica, gospođa Beata Devčić, glasovita zagrebačka profesorica glazbe, najbolji je svjedok i nastavljač ljubavi svoga supruga prema rodnom gradu. Kao počasna gošća bila je osobito dirnuta svečanošću koje su zajednički organizirali Grad Glina, Hrvatskog društvo skladatelja, HAZU i Ministarstvo kulture RH.
I ova svečanost, baš kao i onaj dirljiv koncert pijanistice Mire Flies Šimatović s prvacima zagrebačke Opere prije tri godine, imali su još nešto zajedničko: ideju da je Zagreb, kao središte hrvatske države i kulture, dužan sa zahvalnošću uzvraćati provinciji na ljudima kakav je bio Natko Devčić i kakvih je mnogo. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji leksikon znamenitih Hrvata i pogledati mjesta njihova rođenja. Zagreb, baš kao i svako državno središte, privlači i usisava sve najbolje iz cijele zemlje, prema njemu s raznovrsnim talentima, željama, snovima i ambicijama hrle nadarena djeca iz svakog zakutka i zaselka domovine.
Ali, u današnje se vrijeme u tom istom Zagrebu i njegovim velebnim ustanovama i velevažnim institucijama dičnih imena sve rjeđe javlja svijest o tome da je metropola svojim provincijama dužna ne samo zahvalnost nego i ulaganje u nove naraštaje.
Da, nadarena djeca se rađaju i predstavljaju čudo i za svoje roditelje. Ali, ako im se ne pruži barem minimalna prilika za prepoznavanje svojih talenata, ako se za cijelog svog djetinjstva i mladosti ne susretnu s ljudima, djelima i primjerima koji im mogu razbuditi maštu i potaknuti znatiželju i ambicije, iskra duha ili možda čak genija u njima ostat će neotkrivena, skrivena i na kraju će utrnuti skupa sa životom koji se mimoišao sa svojom sudbinom. Valjda nitko ne misli da djeci danas na tom putu mogu pomoći i oplemeniti ih pametni telefoni, današnji mediji i internet?
Uostalom, vratimo se opet na te velebne i velevažne naše zgrade, ustanove i državna ministarstva i pročačkajmo po njihovoj povijesti, počevši od imena utemeljitelja i datuma nastanka.
Kada bi hrvatska država za svoje današnje “provincije”, gradove, prekobrojne općine i sela, činila barem deseti dio onoga što je u tom pogledu za svoju hrvatsku provinciju činio carski Beč, gdje bi nam bio kraj? Ima stvari u kojima i okupatori mogu dati dobar primjer.
Glina je grad u kojem se, s pravom, vole hvaliti svojom kulturnom prošlošću, usko vezanom uz vojnu povijest. Josip Jelačić je iz glinskog garnizona otišao na mjesto hrvatskog bana, ostavivši za sobom, među ostalim, lijepo uređen glavni gradski perivoj. Mnogi su se austrougarski oficiri bavili i glazbom, a među njima je bio i Josif Runjanin.
Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”.
Jedna stvar u tom konceptu, doduše, vrlo vidno nedostaje. Predviđeno je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu kao i memorijalna prezentacija mjesta na kojem je u središtu grada stajala župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, koju su tijekom okupacije srpski pobunjenici sravnili do temelja.
Ali, nekima je taj zločin, baš kao i povelik broj ubijenih Hrvata iz Gline i onih koji su još uvijek na popisu nestalih, valjan razlog da se ni jednom riječju ne spominje pravoslavna crkva koja je 1941. najprije bila poprište masovnog ubojstva srpskog stanovništa, a potom je i srušena. Umjesto nove crkve, komunističke su vlasti na njenu mjestu izgradile Spomen-dom. Nakon oslobođenja u Oluji iz te su zgrade uklonjeni svi tragovi spomena na žrtve ustaškog zločina. Devastiran je spomenički kompleks i ispred zgrade koja je preimenovana u Hrvatski dom.
O tome ljudi u Glini nerado govore, što najbolje govori da su svjesni koliko je cijela ta stvar oko pamćenja, sjećanja i počasti žrtvama riješena na, blago rečeno, nepriličan način. No, to je priča za sebe za koju će Glinjani sami, Hrvati i Srbi zajedno, morati smoći snage da je raščiste i svojoj djeci otvore put prema budućnosti u kojoj neće vladati pravilo crkva za crkvu, grob za grob.
U tom je smislu primjereno na mjestu zločina djeci ponuditi upravo glazbu, pružiti im priliku za oplemenjivanje i razvijanje talenata, dati im poticaj da grade neki novi bolji svijet.
U glinskom Hrvatskom domu i u Gradu Glini sve je spremno za otvaranje Glazbene škole, prve u tom gradu hrvatske himne. Osigurali su sredstva, obavili sve administrativne procedure, dali školi već i ime Natka Devčića, napravili audiciju i već registrirali pedesetak nadarenih djevojčica i dječaka. Imaju i profesore i novac. K tomu profesorica Devčić, itekako kompetentna za tu prosudbu, tvrdi da čak petnaestero od prijavljene djece ima apsolutni sluh.
Ali zato nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Biskupi Vlado Košić i Valentin Pozaić, kao vođe neokonzervativne (r)evolucije koja pogađa zemlju (koji se kao pravi vođe voze u skupocjenim limuzinama) bili su zvijezde večeri na ”impozantnom skupu”, (ako se tako smije nazvati grupa od 120 osoba u omanjoj dvorani) okupljenom na promociji knjige “Vukovar i njegov stožer” akademika Josipa Pečarića, održanoj prošle srijede u Domu specijalne policije u Zagrebu.
Riječ je o publikaciji, izvijestio je Večernji list, ”koja sabire reakcije na događanja posljednjih mjeseci u vezi s uvođenjem dvojezičnosti u Vukovaru”, čiju su objavu, uz domaćina Josipa Klemma (sponzora vukovarskih ”događanja naroda”), pozdravili i ”brojni članovi Stožera pristigli iz Vukovara”.
Zabrinutim Hrvatima obratio se sisački biskup Vlado Košić, koji je povukao paralelu između, za njega, ”dviju svetinja”: Vukovara (što je golemi pastoralni predmet interesa ovoga samoproglašenoga glasnogovornika ”Vukovarske Hrvatske”, čime se petlja u jurisdikciju Đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića) i obitelji (što je sebi prisvojio biskup Pozaić, derogiravši kolegu, krčkoga biskupa Valtera Župana, kojemu je HBK dala zadatak da se bavi pastoralom obitelji), pa uputio žestoku kritiku vlastima:
”Naš narod drumom, a politika šumom! Predstavnici vlasti, potpomognuti plaćenicima iz medija, svima onima koji cijene obitelj poručuju da su glupi, nazadni, ajatolasi, fašisti i da je poštovati obitelj zapravo nekršćanski. Kad je narod u velikoj većini rekao što o tome misli, nitko se nije ispričao za svoje riječi i postupke. Zar ne postoji politička odgovornost, moralna i pravosudna? Narod je pobijedio usprkos nemoralnim političarima, veleizdajama i prodanim dušama. Isto tako i Vukovar.
Umjesto da vidaju rane gradu heroju, oni su pošli čizmom na njega i šalju specijalce na narod. Koga da napadnu? Hrvatske branitelje. Gdje? U Vukovaru! Bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar.
Gdje su tada bili pojedinci iz akademske zajednice, zašto ste šutjeli? Vi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica Hrvatska, rektori Sveučilišta. Ako su mediji zaluđivali naciju po diktatu vlasti, zašto ste šutjeli vi, moralni stupovi ovog društva” – pitao je biskup Košić, praćen burnim aplauzom, pa dodao da vjeruje da će knjiga pomoći da se ”ne dogodi novo ponižavanje Vukovara”.
Govorila je i negdašnja zaposlenica HRT-a, Karolina Vidović Krišto, autorica predgovora u knjizi, koja je vukovarski Stožer nazvala – ”Stožerom za obranu Hrvatske”:
”Što znači braniti državu u mirnodopskom vremenu? To znači stvarati državu. Obranili je jesu, ali stvorili je nikada nismo. I ponovno mi, svjedoci vremena, u svom jadu i bijedi nesloge, taštine, poput tragičara zarobljenog u već poznatom samoizgrađenom ruhu nemoći, mi ponovno padamo na ispitu. Upravo oni koji su nas zadužili za nekoliko života, ponovno ulaze u rov, u krvavu bitku protiv udbaške zmije” – kazala je Vidović Krišto.
Josip Pečarić je sve garnirao prekrasnim porukama mira i ljubavi: hrvatsku vlast optužio je za unutarnju agresiju i provođenje srpskoga memoranduma u djelo. ”Ovo je gora agresija od one iz 90-ih jer od svoje vlasti ne očekuješ nož u leđa” – kazao je akademik Pečarić, matematičar i stručnjak za sudbinu Hrvatske koji je jako ljut, pa frustraciju liječi štancanjem svojih pamfleta.
Bio je to, složit ćete se, impozantan skup, impozantan zbog izrečenih budalaština, zbog očitih pretjerivanja i zbog mržnje kojom se služe katolički biskupi.
Pošto taj ”modus operandi” hrvatskih biskupa (ali i ”modus vivendi”) poprima zabrinjavajuće razmjere histerije i ekstremnoga nacionalizma, smatrao sam korisnim podsjetiti čitatelje što je to, prema Zakoniku kanonskog prava, zadaća i misija jednog biskupa: je li držati vatrene političke govore i huškati građane jedne protiv drugih, zazivati oštre sukobe, neprijateljstvo, promicati ksenofobiju i isključivost, ili se pak moraju baviti nečim drugim?
Biskupija je ”dio Božjega naroda koji se povjerava na pastoralnu brigu biskupu u suradnji s prezbiterijem” (Kan. 369), a biskupi su ”božanskim ustanovljenjem nasljednici apostolā po Duhu Svetom koji im je dan, postavljeni su u Crkvi za pastire, da budu i sami učitelji nauka, svećenici svetog bogoštovlja i službenici upravljanja (Kan. 375 – # 1). Samim biskupskim posvećenjem primaju ”i službe naučavanja i upravljanja” (Kan. 375 – # 2).
Kakvo pak treba biti ponašanje biskupa? U obavljanju pastirske službe ”neka dijecezanski biskup bude brižan prema svim vjernicima koji su povjereni njegovoj brizi, bilo koje dobi, položaja i narodnosti…” (Kan. 383 – # 1) i ”neka se odnosi s ljudskošću i ljubavlju i neka podupire ekumenizam kako ga shvaća Crkva” (Kan. 383 – # 3). Nadalje, ”imajući na umu da je obavezan davati primjer svetosti i ljubavi, poniznosti i jednostavnosti života, neka svim snagama nastoji promicati svetost vjernikā…” (Kan. 387).
Što vrijedi za svećenike, vrijedi i za biskupe: ”Neka žive jednostavnim životom i neka se uzdržavaju od svega što odiše taštinom” (Kan. 282 – # 1). I ovo: ”Neka uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi” (Kan. 287 – # 1).
Iako nisam profesor kanonskoga prava, već tek diplomirani teolog s magisterijem znanosti iz moralne, odnosno političke teologije, usuđujem se reći da optužbe da je ”ova bezdušna vlast pokrenula novu agresiju na Vukovar”, da su počinjene ”veleizdaje”, da na Vukovar i na ostatak Hrvatske nasrću ”prodane duše”, da smo mi novinari ”plaćenici iz medija”, nekakvi kvislinzi, naručeni ubojice i sve što sugerira navedeni pojam, te da ”mediji zaluđuju naciju po diktatu vlasti” i da sve što vlast i mi novinari radimo vodi prema ”novom ponižavanju Vukovara”, pazite, biskupi plješću i pozdravljaju izjavu da je ”ovo gora agresija od one iz 90-ih”, nešto što se ne može opravdati u kontekstu očekivanja Pape kojem je dana vlast da proglasi i stavi na snagu Kanonik zakonskog prava, to jest, da pazi da ono bude poštovano.
Dakle, sasvim konkretno, ponašanje netolerantnih, ekscesnih i taštih biskupa kao što su gospodin Košić, gospodin Pozaić, ali i neki drugi (o kojima godinama pišem), nije primjereno ni pozivu ni poslanju nekoga koga se smatra nasljednikom apostolā i primjerom ljudskosti i ljubavi.
Meni je zbog toga žao, ali nisam iznenađen jer su to ljudi koji za uzor imaju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, pa nije čudo što su ostali, iako tvrde da svjedoče istinu, bez glasa i traga kada smo, na primjer, sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao u doba NDH.
To su ljudi koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske” kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.
Za Stepinca je, na primjer, Jasenovac tek ”sramotna ljaga na tijelu NDH”, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to nadbiskup Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.
Kad se proučava povijest Katoličke crkve na ovim prostorima, vidimo da ne samo ona, već ni jedna kršćanska crkva (ni druga vjerska zajednica) nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, proces kajanja i praštanja.
Od koga, onda, da zaključim, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Od biskupa Košića i biskupa Pozaića?! Bojim se da ne, još ne! Međutim, svakako DA od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštovano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.
I kad smo već kod toga pojma, završavam konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” nesporne činjenice. Zato valja citirati dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu:
”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” (dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u: Konrad Adenauer, ”Briefe: 1945.-1947.”, kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172.).
Zato, dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Neka ovo bude Lijepa naša! Ne treba joj još i pridjev zbog kojeg se opet o nama u svjetskim tiskovinama piše kao o fašističkoj rupetini.
