Zlatko Gall
Na potezu od Britanskog trga do Črnomerca u glavnoj zagrebačkoj ulici Ilici više je prodavaonica na kilograme uvezene polovne odjeće – iliti finije rečeno “second hand” dućana – negoli knjižara i “butiga od ploča” u cijelome gradu.
Slučajno?
Nipošto, jer Lijepa naša, neovisna, dosanjana i demokratska, stovarište je za polovnu robu, jeftini bofl, tehnološki škart i svjetonazor kojemu ni naftalin ni lavanda ne mogu promijeniti vonj pljesnivog civilizacijskog otpatka.
Famozna flota polovnih borbenih aviona koju smo upravo kupili od Izraela stoga je logična i očekivana. Sa stajališta državnog vrha i političara koji vode Hrvatsku ovih dvadeset-i-kusur godina, i opravdana.
Zašto?
U “second hand državi” sve je polovnjački staro. Pa i aktualna paranoja ultrakonzervativne desnice i pripadajućih joj crkvenih udruga s logističkom potporom pod skutima “majke Crkve”
Pa stoga što si ništa bolje ne možemo priuštiti, što smo – ama baš u svemu – navikli na “niske vrhunce” te na očeve, sinove i netjake nacije kao, da se okoristim Arsenovim stihovima, “loše glumce”. Na notorne statiste na daskama globalne, ali i regionalne politike.
Pojma nemam o avijaciji, no sasvim sigurno znadem da su novi avioni bolji od tridesetak godina starih izraubanih borbenih letjelica. Znaju to i u Banskim dvorima i na Pantovčaku.
Zna to i predsjednica, koja sasvim sigurno ne bi obnavljala garderobu u nekom od iličkih “second hand shopova” te Vlada kojoj na kraj pameti nije da vozni park “obnovi” kupnjom polovnih automobila.
Bez obzira jesu li iz prve ruke i koliko su pomno svih minulih godina bili servisirani. Hrvatska je, rekoh, danas “second hand država”.
Ili, još preciznije rečeno, vođena poput buvljaka ili prodavaonice/zalagaonice rabljene robe. S gazdama koji će si od “profita” osigurati sinekure – one materijalno isplative i “društveno” utjecajne – i potrošačima koji nemaju bogzna kakav izbor.
Pa će – ne žele li otprašiti u Irsku, Njemačku, Bugarsku… ili bilo gdje u svijet gdje im se obećava i smiješi bolji život – odlaziti u bolnice s pretpotopnom opremom, gutati generičke lijekove, kupovati hranu sumnjive kvalitete s lažnim deklaracijama, djecu slati u škole u kojima “kabinet” označava ostavu za kante i metle a školski programi vonjaju na tamjan, te “pušiti” svaku pseudo-ideološku ili kvazi-svjetonazornu podvalu koja im se servira kao domoljubna ili ultimativna istina.
Vatrogasci – okićeni ordenima za zasluge i punih džepova obećanja – i dalje će na ljetna požarišta odlaziti u “fićama” i vozilima koji kao da su pozajmljeni iz tehničkog muzeja, unesrećene će do bolnica voziti onih nekoliko polovnih vojnih helikoptera, od poplava ćemo se braniti “zečjim nasipima” i “dabrovskim branama” a – unatoč hvastanju o golemom vodenom bogatstvu nedirnutih izvora – vodu za piće kupovati u samoposlugama.
Na potezu od Britanskog trga do Črnomerca u glavnoj zagrebačkoj ulici Ilici više je prodavaonica na kilograme uvezene polovne odjeće – iliti finije rečeno “second hand” dućana – negoli knjižara i “butiga od ploča” u cijelome gradu. Slučajno?
U “second hand državi” sve je polovnjački staro. Pa i aktualna paranoja ultrakonzervativne desnice i pripadajućih joj crkvenih udruga s logističkom potporom pod skutima “majke Crkve”. Koja – budući da je bliža vremenima Križarskih ratova ili vremenu svemoćne inkvizicije negoli 21. stoljeću – nema nikakve veze ni s vjerom ni ugroženim pravima vjernika, još manje s “opstojnosti Hrvata” i “rastakanjem hrvatskog nacionalnog bića”, već samo s golom politikom.
A ona nije nimalo duhovna a još manje duhovita, jer predstavlja svrstavanje uz ekstremno nacionalističku i konzervativnu desnicu koju je, zajedno s političkim jednostaničnim organizmima, u hrvatski “mainstream” dovukao Tomislav Karamarko.
Polovnjački nacionalno-klerikalni atavizam ambalažiran kao neki novi, pola tisućljeća zakašnjeli “antimurale christianitatis”, gdje se nacionalno i katoličko brani od ugroženosti s bezbožnog EU Zapada i islamskog Istoka, nije jedino što je izvučeno sa smetišta povijesti.
Tu je i drsko manipuliranje činjenicama, staljinistička revizija povijesnih fakata i selektivno predstavljanje “istina” odabranoj sljedbi ili neukima i lijenima koji svaku besjedu s oltara doživljavaju kao Riječ Gospodnju.
Čak i kad u Glasu Koncila velečasni Ivan Miklenić vrišti kako je “Istanbulska konvencija” iliti ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uvod u novi totalitarizam “koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”.
Tu je i drsko manipuliranje činjenicama, staljinistička revizija povijesnih fakata i selektivno predstavljanje “istina” odabranoj sljedbi ili neukima i lijenima koji svaku besjedu s oltara doživljavaju kao Riječ Gospodnju
Nije, dakako, ni prvi ni zadnji jer već mjesecima slušamo slična lupetanja o “rodnoj ideologiji” koja su dovela do apsurdne situacije da bi, valjda, i stihove stare budnice “Vila Velebita” umjesto “našeg roda diko” trebalo prevesti na “našeg spola diko”. Tek toliko da ne bude zabune.
Da Crkvu koja se tako žestoko protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije doista zanima njezin sadržaj a ne borba za apsolutnu dominaciju i potvrdu političke (i svake druge) moći koju je stekla u Hrvatskoj, valjda bi se zapitali zašto je u službenom stavu o Konvenciji koji je Sveta Stolica uputila Vijeću Europe zapisano i sljedeće: “Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju (…) U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.”
Bez obzira hoće li velečasni Miklenić zbog toga moći boraviti i u ženskom WC-u, Ilčić u zgodnom “topiću” i brazilskim gaćicama s curama igrati odbojku na pijesku, a Željkica Markić s nabildanim bradonjama bacati kladivo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Pravovjerna Irska, možda najkonzervativnija katolička zemlja, uskoro će vjerojatno ukinuti zabranu pobačaja. Premijer je dosta razumno zaključio: “Svake godine tisuće i tisuće Irkinja odlazi u druge zemlje, kako bi pobacile. Ili izvode pobačaje u ilegalnim i opasnim uvjetima. Mi moramo prestati izvoziti probleme i uvoziti rješenja.” 
