Početkom maja meseca, nešto nakon prvomajskog pasulja, Vatican News preneo je kako je papa Franjo poslao par odgovora na pitanja, koja je dobio od jednog isusovačkog sveštenika, na temu LGBT osoba odnosno pitanja o LGBT vernicima u njegovoj župi. [Read more…]
U Lijepoj Našoj gej nije okej ni po pitanju darivanja krvi
”S obzirom na to da ste se u svom obraćanju nama iskreno osobno deklarirali kao osoba koja spada u skupinu povećanog rizika zaraze i prijenosa krvlju prenosivih bolesti, u slučaju sutrašnjeg dolaska Vaša namjera darivanja krvi bit će odbijena”. [Read more…]
Kongregacija za doktrinu vjere razara sebe i Papin autoritet
Kongregacija za doktrinu vjere (nasljednica povijesno kompromitirane Congregatio Romanae et universalis Inquisitionis, odnosno Rimske i opće inkvizicije) istupila je – navodno nakon određenih upita iz pojedinih crkvenih sredina – s još jednom zabranom: Crkva nema ovlasti blagoslivljati veze homoseksualnih osoba. [Read more…]
Kolega, čestitamo na cenzuri!
Kakva je samo čast minulog tjedna ukazana cijenjenom kolegi Damiru Piliću! Urednici njegovih matičnih novina, Slobodne Dalmacije, cenzurirali su mu dva teksta za redom. Najprije su Piliću odbili objaviti subotnju kolumnu, u kojoj je pisao o poraznim rezultatima ankete provedene među učenicima srednjih škola. [Read more…]
Kultura u znaku Holokausta
Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji.
Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerovog govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti”.[1]
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu.
U Zieglerov zadatak je spadalo da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka je prethodila fizičkoj.
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” je slogan onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.
Sličan nazor je još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti.[2] Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorovog “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.
U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici
Pitanje “ugla gledanja” je pitanje cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika je bio arhitekta i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse, 1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano.[3] Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo.
Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943.
Na ovoj izložbi je bilo izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.
A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassoa… su bila eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”.
Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci…
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva
Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima”.[4] Sintagma “estetski kriterij” je za Rosenbergovog savjetnika za likovna pitanja Zieglera u stvari značila “po ukusu vladajuće partije”.
Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”.[5]
Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.
Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće.
Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva.
Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno vlast kazuje što sama jest. Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu.
U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”. Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture.[6]
Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode
Sa svoja 3 milijuna posjetilaca izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Minhenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno. Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je dakle smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode.
Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu.
Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava. U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.
Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega
Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot.
Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.
Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao.
Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret”.[7]
Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega.
J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija”.[8] Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika.[9]
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim
“Izopačena umjetnost” je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana (kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti),[10] onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama (poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939.),[11] pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkatnijih djela.
Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”,[12] u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.
U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti”.[13]
Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.
[1] Cit. prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986, str. 66-67
[2] Ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka.
[3] Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa (Genij i ludilo, 1864.), Max Norauova Izopačenost (1895.) i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih (1911.). Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88
[4] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57
[5] Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103
[6] Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390
[7] Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstava, str. 168
[8] Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5
[9] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84
[10] Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128
[11] O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146
[12] Katalog, str. 22
[13] Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31
(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).
Ustav za bolju Njemačku
Govor Navida Kermanija pred Bundestagom na svečanosti 65. godišnjice njemačkog ustava (Grundgesetz) 23. svibnja 2014.
(Navid Kermani, rođen 1967. u Siegenu, njemački je pisac i orijentalist. Njemački i iranski građanin. Studirao je orijentalistiku, filozofiju i teatrologiju u Kairu i Bonnu. Autor više romana i dobitnik najuglednijih književnih nagrada. Više informacija: www.navidkermani.de)
*
Poštovana gospodo predsjednici! Poštovana gospođo kancelarka! Dame i gospodo zastupnici! Dragi gosti!
Paradoks inače ne pripada tipičnom iskazu pravnih tekstova, koji pretendiraju na najveću jasnoću. Paradoks nužno ima karakter zagonetke, da, tamo mu je mjesto, gdje jednoznačnost postaje laž. Iz tog razloga češće je sredstvo poezije.
Grundgesetz (Ustav) Savezne Republike Njemačke započinje paradoksom. Jer, da je dostojanstvo čovjeka nedodirljivo, kako stoji u prvoj rečenici, onda ga država ne bi morala poštivati, a pogotovo ne štititi, kako traži druga rečenica. Dostojanstvo bi postojalo neovisno i nedodirnuto od svake sile. S tim jednostavnim, na prvi pogled jedva uočljivim paradoksom – dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo, ali mu je svejedno potrebna zaštita – Ustav je izokrenuo pretpostavku prethodnih ustava u njezinu suprotnost, državu je proglasio za slugu čovjeka, i to principijelno svakog čovjeka, ljudskosti općenito, u empatijskom smislu
I svejedno, baš taj Grundgesetz (Ustav) Savezne Republike Njemačke započinje paradoksom. Jer, da je dostojanstvo čovjeka nedodirljivo, kako stoji u prvoj rečenici, onda ga država ne bi morala poštivati, a pogotovo ne štititi, kako traži druga rečenica. Dostojanstvo bi postojalo neovisno i nedodirnuto od svake sile. S tim jednostavnim, na prvi pogled jedva uočljivim paradoksom – dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo, ali mu je svejedno potrebna zaštita – Ustav je izokrenuo pretpostavku prethodnih ustava u njezinu suprotnost, državu je proglasio za slugu čovjeka, i to principijelno svakog čovjeka, ljudskosti općenito, u empatijskom smislu. S jezičnog gledišta to je – ne može se reći briljantno, jer bi se estetiziralo eminentno normativni tekst – ali jednostavno savršeno, ništa drugo.
Općenito se ne može objasniti učinak Ustava, taj skoro pa neshvatljivi uspjeh, ako ne cijenimo njegovu književnu kvalitetu. Zapravo, to je, u suštinskim crtama i iskazima, veoma lijep tekst, kao što mora i biti. Navodno je Theodor Heuss spriječio prvu verziju prvoga članka, s argumentom da se radi o lošem njemačkom jeziku. “Die Würde des Menschen ist unantastbar” (“Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo”) je, doduše, predivna njemačka rečenica, tako je jednostavna, tako teška, od prve razumljiva, i još je dublja kada se o njoj misli kroz sljedeću rečenicu.
Svejedno se dostojanstvo treba zaštiti. Obje rečenice ne mogu biti istovremeno istinite, ali se mogu zajedno, i jedino zajedno, obistinjavati, i obistinjavale su se u Njemačkoj, u mjeri koja je 23. svibnja 1949. još bila nezamisliva. Usporedivo je to na njemačkom govornom području, možda, jedino s Biblijom Martina Luthera, taj “Grundgesetz” zbilju je stvarao snagom riječi.
“Svatko ima pravo na slobodni razvoj svoje ličnosti”. Koliko je čudnovato to zvučalo Nijemcima koji su se u ruševinama svojih gradova iIi svjetonazora borili za preživljavanje, koliko čudnovato im je djelovala zamisao da bi mogli razviti tako nešto prozračno kao što je jedna ličnost. Ali koliko im je ta ideja bila primamljiva.
“Svi su jednaki pred zakonom”. Židovi, Romi i Sinti, homoseksualci, invalidi, općenito svi koji žive na rubu, koji misle drukčije i stranci, svi oni nisu bili jednaki pred zakonom, pa su to morali postati.
“Muškarci i žene su jednakopravni.” Otpor protiv ovog članka zakona, koji je trajao tjednima i mjesecima, jasno pokazuje da muškarci i žene 1949. nisu bili nimalo jednakopravni, njegova istina se pokazala tek u primjeni.
“Svi su jednaki pred zakonom”. Židovi, Romi i Sinti, homoseksualci, invalidi, općenito svi koji žive na rubu, koji misle drukčije i stranci, svi oni nisu bili jednaki pred zakonom, pa su to morali postati
“Smrtna je kazna ukinuta”. Nije to bila želja većine Nijemaca, njih tri četvrtine u jednoj su anketi zagovarali smrtnu kaznu, a danas se i ovo, ipak, potvrđuje.
“Svim Nijemcima omogućena je sloboda kretanja”. Ta je rečenica članovima Parlamentarnog vijeća bila skoro pa neugodna zbog bijede izbjeglica i manjka stambenog prostora, a danas, 65 godina kasnije, ne vrijedi samo za cijelu ujedinjenu Njemačku, nego i za pola Europe. (…)
I tako dalje: zabrana diskriminacije, sloboda vjere, sloboda umjetnosti i znanosti, sloboda mišljenja i sloboda okupljanja – to su, u trenutku kada se proglasio Ustav, bile više ispovijedi nego opisi njemačke stvarnosti. I nije baš izgledalo kao da će Nijemci čuti apel koji leži u tim skromnim, ali prodornim vjerskim dogmama.
Interes javnosti za Ustav iz današnje je perspektive bio sramotno neznatan, suglasnost naroda marginalna. Na pitanje, kada je Njemačkoj bilo najbolje, odgovori su 1951. godine bili ovakvi: 45 posto Nijemaca kaže da je to bilo za vrijeme carstva, 7 posto za Weimarske republike, 42 posto za vrijeme nacional-socijalizma, i samo 2 posto za Savezne Republike Njemačke. Kako li samo možemo biti sretni što su na početku Savezne Republike Njemačke postojali političari koji svoje djelovanje nisu usmjeravali prema anketama, nego prema uvjerenjima.
A danas? Ne sumnjam da će članovi Parlamentarnog vijeća – koji prate ovu svečanost s nebeskih tribina – biti zadovoljni i iznenađeni kakve je korijene sloboda pustila u Njemačkoj u posljednjih 65 godina. I vjerojatno bi primijetili poantu, i potvrdno bi kimnuli, da se danas baš dijete imigranata sjeća proglašenja Ustava, i to još dijete one vjere koja nije većinska. Ne postoji mnogo država na svijetu u kojima je to moguće. Čak i u Njemačkoj je donedavno, recimo oko pedesetog rođendana Ustava, bilo nezamislivo da čovjek koji nije samo Nijemac drži svečani govor u Bundestagu.
“Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo”, rekao je predsjednik Njemačke nedavno, i ne mogu mu proturječiti. Na koju god epohu njemačke povijesti mislim, ni u jednoj nije bila više slobode, mira i tolerancije nego u našem današnjem vremenu. Ali svejedno mi ta predsjednikova rečenica ne bi lako prešla preko usana. Zašto je to tako? Nelagodu govora o ponosu na vlastitu zemlju moglo bi se lako odbaciti kao tipičnu njemačku samomržnju, i istovremeno previdjeti razlog zašto je Savezna Republika Njemačke postala vrijedna života, čak i ljubavi
U drugoj državi, čiju putovnicu posjedujem, to je, unatoč protestu i žrtvama za slobodu, još uvijek nezamislivo. Ali, i to jednako želim poručiti s ove govornice, poštovani predsjednici, poštovana kancelarko, dame i gospodo zastupnici, dragi gosti, a naročito poštovana ekselencijo, poštovani veleposlaniče Islamske Republike, koji danas isto sjedite na tribini, iako ne na nebeskoj: Neće proći 65 godina, niti 15 godina, dok i u Iranu samo po sebi ne postane razumljivo da Kršćanin, Židov, pripadnik Zoroastrizma ili Bahaizma drži svečani govor pred slobodno izabranom parlamentom.
“Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo”, rekao je predsjednik Njemačke nedavno, i ne mogu mu proturječiti. Na koju god epohu njemačke povijesti mislim, ni u jednoj nije bila više slobode, mira i tolerancije nego u našem današnjem vremenu. Ali svejedno mi ta predsjednikova rečenica ne bi lako prešla preko usana. Zašto je to tako? Nelagodu govora o ponosu na vlastitu zemlju moglo bi se lako odbaciti kao tipičnu njemačku samomržnju, i istovremeno previdjeti razlog zašto je Savezna Republika Njemačke postala vrijedna života, čak i ljubavi.
Jer, kada i zbog čega je ta, već u 19. stoljeću zbog militarizma sumnjiva, a onda ubojstvom šest milijuna Židova potpuno obeščašćena Njemačka, ponovno pronašla svoje dostojanstvo? Ako moram navesti samo jedan dan, jedan jedini događaj za koji je u njemačkoj poslijeratnoj povijesti moguće koristiti riječ “dostojanstvo” – a siguran sam da će se sa mnom složiti većina Bundestaga, većina Nijemaca i pogotovo većina onih na nebeskoj tribini – onda je to bilo Brandtovo klečanje u Varšavi.
To je još čudnovatije nego paradoks s kojem počinje Ustav, i vjerojatno je besprimjereno među narodima: država koja je činom poniznosti dosegnula svoje dostojanstvo. Ne asocira li junaštvo na snagu, na muževnost, na fizičku snagu, a ponajviše na ponos? Ali netko je ovdje pokazao veličinu potiskujući svoj ponos i opterećujući se krivnjom, i to krivnjom za koju je osobno, kao protivnik Hitleru i egzilant, bio najmanje odgovoran: ovdje je netko pokazao svoju čast srameći se javno. Ovdje je netko razumio vlastiti patriotizam na taj način da je klečao pred žrtvama Njemačke.
Nisam sklon sentimentalnosti na televizijskim ekranima, ali sam svejedno osjećao isto što i drugi, kada su na njegov stoti rođendan pokazali slike njemačkog kancelara, koji se odmiče od varšavskog spomenika, koji na trenutak oklijeva i koji onda, iznenada, pada na koljena – do današnjeg dana to ne mogu gledati da mi ne krenu suze. I čudesno je: Pored svega drugog, pored dirljivosti, pored sjećanja na zločine, svaki put je novo čudo, i suze ponosa, vrlo tihog, ali vrlo odlučnog ponosa na takvu Saveznu Republiku Njemačku.
Kada i zbog čega je ta, već u 19. stoljeću zbog militarizma sumnjiva, a onda ubojstvom šest milijuna Židova potpuno obeščašćena Njemačka, ponovno pronašla svoje dostojanstvo? Ako moram navesti samo jedan dan, jedan jedini događaj za koji je u njemačkoj poslijeratnoj povijesti moguće koristiti riječ “dostojanstvo” – a siguran sam da će se sa mnom složiti većina Bundestaga, većina Nijemaca i pogotovo većina onih na nebeskoj tribini – onda je to bilo Brandtovo klečanje u Varšavi
To je ta Njemačka koju volim, ne ona bahata, snagatorska, ona “ponosan-sam-da-sam-Nijemac”-Njemačka i ona “Europa-konačno-govori-njemački”-Njemačka, nego nacija koja nad vlastitom historijom pada u očaj, koja se bori sama sa sobom pa čak i do samooptužbe, ali koja je rasla u vlastitom porazu, kojoj raskoš nije više potrebna, koja Ustav skromno zove “Grundgesetz” i koja zna prema strancima biti čak i mrvicu preljubazna, preprostodušna, samo da ne bi opet pala u ksenofobiju ili oholost.
Često se kaže – i čuo sam kako to kažu neki s ove govornice – da bi Nijemci opet trebali imati normalni, negrčeviti odnos sa svojom nacijom, sada, kad je nacionalsocijalizam već tako dugo obrađivan. I svaki put se pitam o čemu takvi pričaju: taj normalni i negrčeviti odnos nikad nije postojao, ni prije nacional-socijalizma. Postojao je pretjerani, agresivni nacionalizam, i postojao je protivni pokret njemačke samokritike, pledoaje za Europu, preokret prema svjetskom građanstvu, i usput prema svjetskoj književnosti, koja je bar u 19. stoljeću bila jedinstvena u svojoj odlučnosti.
“Dobar Nijemac ne može biti nacionalist.”
To je rekao Willy Brandt pun samopouzdanja u svom govoru prigodom Nobelove nagrade. I dalje: “Dobar Nijemac zna da ne može odbiti svoje europsko određenje. S Europom Njemačka se vraća samoj sebi i obnovljenim snagama svoje povijesti.”
Njemačka kultura je sve od 18. stoljeća, najkasnije s Lessingom, koji je prezirao patriotizam i koji je kao prvi Nijemac koristio riječ “kozmopolit”, u antipodskom odnosu s nacijom. Goethe, Schiller, Kant i Schopenhauer, Hölderlin i Büchner, Heine i Nietzsche, Hesse i braća Mann – svi su se opirali Njemačkoj, vidjeli su se kao građani svijeta i vjerovali u ujedinjenu Europu, dugo prije nego što je to politika našla kao projekt.
To je ta kozmopolitska crta njemačkog duha, koju je je nastavio Willy Brandt – ne samo s borbom protiv nacionalizma i za ujedinjenu Europu, nego i s prethodnim pledoajeom za jednu “svjetsku unutarnju politiku”, s angažmanom za sjever-jug-komisiju i kao predsjednik Socijalističke internacionale. I možda ne baca najbolje svjetlo na današnju Njemačku kada se u televizijskim duelima pred izborima za Bundestag gotovo nikad ne govori o politici vanjskih poslova ili kada ustavni organ bagatelizira dolazeće izbore za Europski parlament, kada pomoć nerazvijenima jedne ekonomski tako jake zemlje leži još ispod prosjeka OECD država – ili kada Njemačka od 9 milijuna Sirijaca koji su izgubili domovinu u građanskom ratu prima samo 10.000 njih.
Nisam sklon sentimentalnosti na televizijskim ekranima, ali sam svejedno osjećao isto što i drugi, kada su na njegov stoti rođendan pokazali slike njemačkog kancelara, koji se odmiče od varšavskog spomenika, koji na trenutak oklijeva i koji onda, iznenada, pada na koljena – do današnjeg dana to ne mogu gledati da mi ne krenu suze. I čudesno je: Pored svega drugog, pored dirljivosti, pored sjećanja na zločine, svaki put je novo čudo, i suze ponosa, vrlo tihog, ali vrlo odlučnog ponosa na takvu Saveznu Republiku Njemačku
Taj svjetski angažman iza kojeg stoji Willy Brandt znači otvorenost prema svijetu kao dokaz iz suprotnosti. Ne možemo slaviti Ustav, a da se ne sjećamo oštećenja koje smo mu nanijeli. Čak i u usporedbi s ustavima drugih zemalja tekst se neobično često mijenjao, a malo je bilo pothvata koji su godili njegovu tekstu. Ono što je Parlamentarno vijeće ostavilo u općenitostima i nadređenostima, to je Parlament opteretio detaljnim preciziranjima. Najteže – ne samo u jezičnom smislu – bilo je unakaženje člana 16.
Baš onaj Grundgesetz u kojem je Njemačka prividno potvrdila svoju otvorenost danas će isključiti one kojima je naša otvorenost najpotrebnija: politički progonjene. Ta čudesna kompaktna rečenica- Politički progonjeni imaju pravo na azil. – godine 1993. pretvorila se u monstruozni pravilnik od 275 riječi, zamršeno nagomilanih i čvrsto međusobno isprepletenih da bi samo jedno sakrile: da je Njemačka pravo na azil zapravo ukinula.
Da li stvarno moram podsjetiti na to da je i Willy Brandt, kod čijeg imena se ovdje u svim redovima potvrdno i pohvalno kimnulo, bio izbjeglica, da je bio azilant?
I danas postoje ljudi, mnogo ljudi, koji egzistencijalno ovise o otvorenosti drugih, demokratskih zemalja. I Edward Snowden kojem zahvaljujemo očuvanje jednoga našeg osnovnog prava, jedan je od takvih.
Drugi se utapaju po Mediteranu –svake godine više tisuća njih – to znači i sada, dok traje ova svečanost. Njemačka ne mora primiti sve izmučene i opterećene ovoga svijeta, ali ima dovoljno resursa da štiti one politički progonjene, umjesto da prebacuje odgovornost na takozvane treće države.
I trebala bi drugim ljudima iz dobroshvaćenog samointeresa dati poštenu šansu na legalnu imigrantsku prijavu da ne bi morali koristiti pravo na azil.
Jer zajedničko europsko pravo izbjeglica s kojem se reforme iz 1993. objasnilo, nije ni dvadeset godine kasnije na vidiku, i zlouporaba Ustava boli i jezično. Pravu na azil je oduzet sadržaj, članu 16 njegovo dostojanstvo.
Neka Ustav bude najkasnije do 70. godišnjice očišćen od ove ružne, bezdušne mrlje, dragi zastupnici.
Ovo je dobra Njemačka, najbolja koju poznajemo. Umjesto da se zatvara, neka bude ponosna na to što je postala privlačna. Moji roditelji nisu pobjegli iz Irana. Ali nakon državnog udara protiv vlade Mossadegha 1953. bili su sretni kao mnogi drugi iz njihove generacije da su mogli studirati u slobodnijoj, pravednijoj zemlji. Nakon studija našli su posao. Vidjeli su kako im odrastaju djeca, unuci, čak i praunuci.
To je ta Njemačka koju volim, ne ona bahata, snagatorska, ona “ponosan-sam-da-sam-Nijemac”-Njemačka i ona “Europa-konačno-govori-njemački”-Njemačka, nego nacija koja nad vlastitom historijom pada u očaj, koja se bori sama sa sobom pa čak i do samooptužbe, ali koja je rasla u vlastitom porazu, kojoj raskoš nije više potrebna, koja Ustav skromno zove “Grundgesetz” i koja zna prema strancima biti čak i mrvicu preljubazna, preprostodušna, samo da ne bi opet pala u ksenofobiju ili oholost
Ostarjeli su u Njemačkoj. Ta velika obitelj – od sada već 26 članova, ako računam samo direktne potomke i priženjene – sretna je u ovoj zemlji. I ne samo mi: više milijuna ljudi se uselilo od Drugog svjetskog rata u Saveznu Republiku Njemačku, ako se pribroje prognanici i iseljenici, oni iznose danas više od polovice stanovništva. To je čak i u međunarodnoj usporedbi ogromna demografska promjena koju je Njemačka, kako mislim, dobro svladala.
Postoje, pogotovo u aglomeracijskim područjima, kulturni, vjerski, a najviše socijalni konflikti. Postoje resantimani među Nijemcima, postoje resantimani među onima koji nisu samo Nijemci. Na žalost, postoji i nasilje, čak i teror i ubojstva. Ali gledano iz perspektive cjeline, Njemačka je mirnija i tolerantnija nego što je bila u devedesetim godinama. Bez da je to osjetila, Savezna je Republika – a da i ne govorim o ponovnom ujedinjenju – obavila grandiozno ostvarenje integracije.
Možda je tu i tamo nedostajalo priznanje, jasna javna gesta, pogotovo u generaciji mojih roditelja, prema generaciji gastarbajtera koja je toliko radila za Njemačku.
Ali isto tako nisu ni imigranti uvijek jasno i dovoljno pokazali koliko zapravo cijene tu slobodu u kojoj participiraju u Njemačkoj, socijalni ugovor, poslovne mogućnosti, besplatne škole i sveučilišta, te izvrsni zdravstveni sustav, vladavinu prava, i tu ponekad mučnu, ali svejedno važnu slobodu izražavanja, slobodu ispovijedanja svoje vjere.
I tako želim na kraju ovog slova govoriti kao zastupnik i u ime – ne, ne u ime svih imigranata, ne u ime Djamae Isua koji se skoro točno pred godinu dana u sabirnom logoru Eisenhüttenstadt objesio o remen iz straha da će biti protjeran u takozvanu treću zemlju bez da njegova molba za azil bude ispitivana, i ne u ime Mehmeta Kubasika i drugih žrtava organizacije “Nationalsozialistischer Untergrund” (“Nacionalsocijalističko podzemlje”), koje su godinama progonjene od državnih ustanova i najvećih novina i oklevetane kao kriminalci, ne u ime ni jednog židovskog imigranta ili povratnika koji ne može zamisliti da je genocid njegova naroda ikada dovoljno obrađen -, ali ipak u ime mnogih, milijuna ljudi, u ime gastarbajtera, koji odavno nisu više gosti, u ime njihove djece i unučadi koji prirodno rastu s dvije kulture i, konačno, s dvije putovnice, u ime mojih kolega pisaca kojima je njemački jezik poklon i dar, u ime nogometaša koji će u Brazilu za Njemačku dati sve od sebe, iako ne pjevaju njezinu himnu, u ime onih koji su malo manje uspješni, u ime onih kojima treba pomoć, čak u ime delinkvenata koji su – kao svaki Özil i svaki Podolski – dio ove Njemačke, u ime muslimana koji u Njemačkoj imaju svoja prava o kojima, na našu sramotu, kršćani u nekim muslimanskim zemljama samo sanjaju, u ime mojih religioznih roditelja i jedne obitelji sa 26 članova želim reći – istovremeno se bar simbolično klanjajući -: Hvala ti, Njemačka.
*
Originalni tekst na njemačkom jeziku:
http://www.bundestag.de/dokumente/textarchiv/2014/-/280688
Video govora: https://www.youtube.com/watch?v=hj_7dZO3pSs
*
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Sunarodnjaci iz Ahmića
Prije neki dan pogledah dokumentarni film-esej ”Strpljenje” (”Patience, After Sebald”, 2012.) Granta Greena. Film u počast sjajnom, tragično preminulom piscu W. G. Sebaldu (1944.-2001.), a po njegovoj najpoznatijoj knjizi ”Saturnovi prsteni: hodočašće po Engleskoj”, knjizi koja je kombinacija putopisa, meditacija, povijesti i autobiografskih sjećanja. Sve odjednom.
U filmu sam čuo da je Max (tako su Sebalda zvali prijatelji) bio dobar, mio čovjek, da su ga svi koji su ga poznavali voljeli. Ja ga volim kao pisca. Pročitao sam sve njegove najvažnije knjige. ”Austerlitz” mi je naročito draga knjiga, ona koju je nazvao ”Emigranti” najviše me pogađa.
Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima
Ne samo da sam s radošću čitao Sebaldove knjige, nego ih i dobro upamtio, pa me narativ filma ”Strpljenje” nije ničim iznenadio i čak mislim da je film trebao biti kraći, sažetiji, ali mi se jako dopao kraj, kada u crno-bijelu strukturu dokumentarnog filma uđe gotovo imaginarna, a ipak realistička kolor fotografija-portret samog pisca. To treba vidjeti, a ne dalje opisivati.
Nije me, velim film ničim posebno iznenadio, ali ću pamtiti jednu piščevu riječ. Sebald u jednom trenutku na divnom baroknom engleskom kaže da je bio okružen tišinom (Moram dodati: I kada se u Njemačkoj počelo govoriti o dobu nacizma, nitko pametan i moralan nije hvalio monstrume i pravdao poraženu ideologiju, a pogotovo je nitko takav nije počeo hvaliti i slaviti, što je specijalnost malih nacija koje nikada nisu ostvarile svoje. Osim što u svom slavljenju poraženih ideja i politika potvrđuju svoj vlastiti poraz i još bi njime da se hvale. Netko bi doista trebao da im javi da se Drugi svjetski rat završio. I da su ga fašisti izgubili).
Sebald, dakle, kaže da se u doba njegova djetinjstva nije govorilo o tome što je bio nacizam, o holokaustu ni riječi, nije ga ni bilo. Onda se pisac sam stao pitati što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto? I kaže da je s nelagodom otkrio da su njegovi sunarodnjaci u doba nacizma završili u koncentracionim logorima. Ponavljam: njegovi sunarodnjaci završili u koncentracionim logorima. U logorima smrti.
Ne kaže Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, nego sunarodnjaci. Zemljaci. Compatriots.
U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda (Susjed: svako jutro ljubazni pozdravi, srdačnost, zajednički posao, interesi, navijanje za isti tim, slični problemi, slični pravci, slični životi…).
U riječi sunarodnjak nije izbrisana razlika, ta riječ ne označava gubitak osobnog i/ili nacionalnog identiteta, nego znači prihvatiti Drugog kao svog. Svog, koji me se tiče. Koga razumijem. Taj osjećaj zajedništva znači Drugog prihvatiti kao bliskog, kao susjeda
Mnogo sam čitao o holokaustu, o ”uništenju europskog židovstva“, o progonu Roma, o maltretiranju homoseksualaca, o obračunu s ljevicom… i svaki put se u svakom tekstu koji pročitah ukazivalo na posebnost neke nacije ili grupe, na specifičnost njenog udesa, gotovo kao da se nastojalo reći da im se to što im se dogodilo moralo dogoditi. Jer su bili Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari, ukratko: jer nisu bila ”naši”. Nisu bili naši dragi fašisti.
Sebald ne izdvaja neku nacionalnu ili političku grupu, jer ne smatra da treba označiti ili izdvojiti bilo koju grupu. Svi su ti ljudi, svi ti Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari…, svi su oni pripadali njegovoj domovini, njegovoj zemlji i onda se pojavila vlast i jedna mračna ideologija koja je obznanila da joj je ovaj ili onaj zbog svog podrijetla, pripadništva ili opredjeljenja neprijatelj. I postade neprijatelj. I više ništa zajedničko, srodno, slično. A bio sunarodnjak.
Za takvu ideologiju, koju pamtimo kao nacističku ideologiju, nikada ni jedan od navedenih nije bio sunarodnjak, jer za naciste i njima slične fašiste sve što nije ”njihovo” može biti samo neprijateljsko i strano. Čak i dojučerašnji susjed, koji ne samo da nikada nije prihvaćen, nego mu se i u kurtoaznoj gesti lagalo, lagalo mu se da postoje ”tradicionalno dobri odnosi”, lagalo mu se da je ”susjed”.
Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, Drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak
Zar je svako ”Dobro jutro” bilo bez dobrih namjera i želja? Zar su susjedi tek u sumrak rekli jedni drugima što uistinu misle i osjećaju? Zar je susjed bio oduvijek mrski susjed? Zar je sukob nužni kraj odnosa sa sunarodnjakom? Jest, ali samo u pervertiranom obliku svijesti i u ideologiji nasilja.
Tragedija svakog militantnog nacionalizma je u tome što se ustremi na Drugog. Na bliskog. Na sunarodnjaka. Koji to odjednom prestane biti. Koji postane neprijateljski, tuđi, daleki, neznani Drugi. Neprijatelj, ništa drugo. Ili, u blažoj verziji, drugi koji može postojati samo kao pripadnik ”konstitutivnog naroda” i/ili ”ravnopravne manjine”. Nikada u pravom smislu kao osoba, kao građanin, kao zemljak, kao sunarodnjak.
Zato Sebaldovu riječ smatram posebno važnom: u njegovoj riječi o sunarodnjaku, o njegovom sunarodnjaku (o mom, o tvom, o našem sunarodnjaku) iskazano je razumijevanje, briga o Drugom, moralna zabrinutost za sudbinu Drugog, suosjećajnost i ljubav za bliskog. Dok ne shvatimo i prihvatimo Drugog kao svog, kao bliskog, kao vlastitog, kao sunarodnjaka, neće biti dobro za njega. A ni za njegovog ”domaćina”. Ni za nas ako smo mu susjedi, ”domaćini” i sunarodnjaci.
Je li jasno što hoću da kažem: koliko nas je s nebrigom primilo što ubijaju sunarodnjaka? Koliko ih još ne brine o sunarodnjaku? O bližnjem. Koliko smo još daleko od riječi ”čovjek” (što je starinska oznaka za ”moralno biće”) kada sebe tako nazivamo?
Koliko smo daleko od sebe kada zaboravimo Drugog? I je li nam jasno što uistinu znači biti ”sunarodnjak”? A posebno da su u Ahmićima, u Srebrenici, u Kazanima i na tolikim drugim mjestima tragično stradali naši sunarodnjaci. Naši bližnji.
Tko su drugi?
Rekla sam sebi: ne, o tome nećeš pisati. To je hrvatska stvar. Ali to uopće nije hrvatska stvar. To je i slovenska i austrijska stvar, talijanska i mađarska, to je stvar Sjeverne i Južne Amerike, stvar Afrike i Azije. Jer to je moja i tvoja stvar!
Riječ je o hrvatskome referendumu na kojem su oni, koji su uopće izašli – čestitam, pokazali da im je stalo, za razliku od ignoranata koji su iznad stvari koje ih se, navodno, ne tiču – većinom bili ZA. Isključivo ZA vjenčanja između muškarca i žene. Istospolni otpadaju. Jer nisu prirodni. Jer ih žele drugi, koji nisu mi.
Poštovani kolegice i kolege, znam da ste te rezultate već pretresali, analizirali. Pisali ste o snažnoj ulozi Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj koja je, kao i u Sloveniji, veći katolik od Pape. Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zato što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim. DA vezi, DA ljubavi! Ali čovjek je biće simbola, pa zato trebamo svečane obrede koji nas uzdignu do spoznavanja prisegnutoga, većeg od nas samih. A vjenčanje dvoje koji se ljube, to može postići.
Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zbog toga što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim
Popularni pater Anselm Grün, benediktinski redovnik, prevođen na brojne jezike, koji je već prodao oko 14 milijuna (sic!) knjiga, terapeut zen-meditacijom i jungovskim psihoanalitičkim pristupom, u rodnoj je Njemačkoj osnovao posebnu ustanovu u koju se, već dugi niz godina, sklanjaju svećenici. Zbog osjećaja istrošenosti, zbog poteškoća s celibatom i zbog homoseksualnosti. Pritisci su veliki, a homoseksualnost je neizlječiva. Jer to nije bolest. To nije samo ”drukčijost”.
To je samo svojstven način izražavanja spolnosti, koja može biti jednako lijepa kod istospolnih, kao i kod heteroseksualnih partnera. Naime, tijelo je važno izražajno sredstvo duše, tako važno da mističari kažu: “Seks je susret s Bogom.” Ili je nešto banalno, bez obzira na spol, što tek iživljava svoju nagonsku potrebu. Dakle, najviši predstavnici Rimokatoličke crkve ne osuđuju homoseksualnost. Ni ostale “različitosti”. Jer, tko je drukčiji? Tko su to drugi?
Bojimo se onih koji znaju! Koji znaju bilo što i onda to nameću ostalima kao jedinu pravu istinu: od znanosti, politike, religije, pa do malih svakodnevnih stvari. Na primjer, uzmimo pranje posuđa. Poznajem supružnike koji podivljaju zato što jedan partner ne pere posuđe onako kako bi trebao. Onako kako se zna da se to radi. Jedna od najvažnijih psihoterapeutkinja prošloga stoljeća Virginia Satir, prije nekoliko je desetljeća nabrojila 364 načina pranja posuđa…
Razmišljanju o homofobiji, kao strahu od drugih i drukčijih, želim dodati još i svoju malu misao. Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM! Zato prihvaćam, zato razumijem. I zato grlim sve što diše i sve što je živo, svu različitost i drukčijost.
Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM
Kako sam svjesna svoje različitosti i drukčijosti unutar sebe, tako mogu prihvaćati i ono što je oko mene. Znam da je u meni “krdo mene”, kako je to rekao veliki slovenski mislilac Taras Kermauner. I zbog toga je poticao ljude na razmišljanje vlastitom glavom, na to da govore što osjećaju, da ne ponavljaju za drugima, nego da požele biti “samostalne autonomne osobe”.
Homofobi su, kao i drugi -fobi, duboko ranjeni ljudi, koji se ne znaju liječiti da bi prihvatili “krdo sebe” u sebi, već pljuju, pa i ubijaju pripadnike drugih “krda”. Pritom misleći da ako prvi bace kamen, nitko neće primijetiti kako je kameno njihovo ranjeno srce. Genijalni pjesnik Srečko Kosovel opisao je to u malenoj pjesmi, ali pjesmi s porukom.
Ide ovako:
Ljudi s ranom/ ranom na srcima, koju skrivaju/ dlanom, ali pogledaj: kao da je dlan/ providan poput bijela ljiljanova lata/ s crvenim otkucajem/ srca,/ poput rane/ rane svega svijeta. / Sakrit bi je htio,/ al’ vidi je svatko.
Referendumsko ZA otkrilo je baš te rane – rane srca.
Danas je 10. prosinca, Međunarodni dan ljudskih prava. U Guinnessovoj knjizi rekorda piše da je Opća deklaracija o ljudskim pravima, prihvaćena na dan moga rođenja 1948. godine, na svijetu najprevođeniji tekst. Osnovno je čovjekovo pravo biti to što čovjek jest. To pravo ne obuhvaća pitanje tko je drugi. Jer drugih u tome tekstu nema.
Obožavam sufijske mističare, a Hafiz mi je jedan od najdražih, osobito u pjesmi Na nebu se događa stalno, u kojoj vjeruje da će se, jednoga dana, ponovno početi događati na zemlji, /da će muškarci i žene, koji su vjenčani,/ i muškarci i muškarci, koji su/ ljubavnici, / i žene i žene,/ koje jedna drugoj predstavljaju/ svjetlost, postaviti doista relevantno pitanje našega postojanja: Draga moja, dragi moj,/ kako mogu biti nježniji prema tebi,/ kako mogu biti/ nježnija?
Likvidacija hrvatske demokracije
Ionako krhka, izložena premnogim iskušenjima i uglavnom pogrešno shvaćena, demokracija u Hrvatskoj bit će likvidirana, i to pukom činjenicom da je uopće moguć referendum kojim se jedan banalni pravni posao, zapravo imovinskopravni ugovor, želi uzdignuti na razinu takve ustavne definicije koja će ga određenim kategorijama građana učiniti nedostupnim.
Tim se referendumom dokida jedna od temeljnih građanskih sloboda, a to je sloboda od straha. Od sada će građani Republike Hrvatske živjeti u trajnom strahu i nezaštićeni od falangi koje svojim referendumskim inicijativama mogu bilo kad ugroziti bilo koje ljudsko pravo i civilizacijsku vrednotu. Prvoga prosinca 2013. pred našim će se očima raspasti ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske. Od toga datuma demokracija, vladavina prava i pravna sigurnost u Hrvatskoj ovisit će o dosjetkama ograničenih malograđana, fanatičnih klerikalaca, nesuvislih pisaca i maloumnih nogometaša.
Referendumom se dokida jedna od temeljnih građanskih sloboda, a to je sloboda od straha. Od sada će građani Republike Hrvatske živjeti u trajnom strahu i nezaštićeni od falangi koje svojim referendumskim inicijativama mogu bilo kad ugroziti bilo koje ljudsko pravo i civilizacijsku vrednotu. Prvoga prosinca 2013. pred našim će se očima raspasti ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske
Ako ”narod” – što god to bilo – poželi ukinuti obvezno školovanje, pranje ruku prije jela, privatno vlasništvo, presumpciju nevinosti, zabranu torture i smrtne kazne, obvezu dužnika da vraća dugove, jednakopravnost građana, pravo na razvod braka, pravo na žalbu, ili bilo koje pravo koje pojedincu jamči demokratska civilizacija, ili, pak, ako poželi objaviti rat nekom drugom ”narodu”, bit će dovoljno da posegne za jeftinom demagogijom, prizemnim kičem i uličnim štandom, demontira i posljednju preostalu demokratsku i civilizacijsku ustanovu ili vrednotu i uspostavi diktaturu većine.
Krajnje je vrijeme da hrvatska javnost shvati da demokracija nije tiranija pukog kvantiteta, nego vladavina kvaliteta, napose neprestano ograničavanje i obuzdavanje moći i vlasti, bilo čije, bilo koje vlasti, radilo se o vladi, parlamentu, policiji, državnom odvjetništvu, poreznoj upravi ili ”narodu”.
Nije demokracija neograničena vlast naroda, nego sustav ustanova i vrednota koji građanina štiti od straha i poniženja, i to tako što jamči da ljudska prava nikad i ni pod kojim uvjetima ne mogu ovisiti o neizvjesnosti većinskog odlučivanja i nepredvidivosti takozvane ”narodne volje”.
Neograničena vlast naroda je fašizam.
Fašizam nisu samo koncentracijski logori, masovno ubojstvo, urlik stadiona, rat i diktator sa smiješnim brkovima. Fašizam je potpuno oslobođena, ničim ograničena narodna volja. Fašizam je jedinstveni narod koji izopćuje i linčuje. Fašizam je zanos. Fašizam je ljubav, bezgranična, grozničava, strastvena ljubav upravo spram – je li to slučajno? – domovine i obitelji. Fašizam je svečanost u kojoj svi građani postaju jedna jedina, velika obitelj, jedan Volk u jednom Reichu. Fašizam je ritual koji počinje i završava u poniženju.
Već je sama situacija u kojoj su građani prinuđeni izaći na referendum da bi pokušali obraniti pravo svih i svakoga na sklapanje jednoga pravnog posla, neizrecivo ponižavajuća. Ponižavajuće je prisiljavati nekoga da poduzima bilo što u obrani nečega što ne bi smjelo biti ni predmetom rasprave, kamoli referenduma.
Krajnje je vrijeme da hrvatska javnost shvati da demokracija nije tiranija pukoga kvantiteta, nego vladavina kvaliteta, napose neprestano ograničavanje i obuzdavanje moći i vlasti, bilo čije, bilo koje vlasti, radilo se o vladi, parlamentu, policiji, državnom odvjetništvu, poreznoj upravi ili ”narodu”. Nije demokracija neograničena vlast naroda, nego sustav ustanova i vrednota koji građanina štiti od straha i poniženja
Homoseksualni građani su poniženi i tako što su referendumom dovedeni u situaciju da se moraju boriti za jedno pravo koje je samo po sebi zapravo smiješno, suvišno i uopće nije tekovina moderniteta, nego patrijarhalni relikt kojim je muškarac stjecao vlasništvo nad ženom, tek žalobni san seoskih udavača, holivudski mit, umanjeni model tiranije za kućnu upotrebu, tragikomični, neduhoviti vic kojem se dobra književnost izruguje već stoljećima.
Jasno da onoga trenutka kad se to nekome pokušava uskratiti, ta ista glupost postaje važnom jer zašto bi, dovraga, homoseksualnim osobama bilo uskraćeno pravo na loš vic samo zato što postoje ljudi koji taj vic shvaćaju ozbiljno. (Činjenicu da pravo na nedostatak smisla za humor onih građana koji drže da je brak sakrament ničim nije ugroženo, kao i implikaciju da oni zapravo ne vjeruju u ljubav jer je žele okameniti ustavom i represijom, ne treba niti spominjati).
Referendumom i davanjem nerazmjerno velikog značaja braku, poniženi su i oni heteroseksualni građani koji drže da brak ne zaslužuje toliku pozornost, ali više od svega mogli bi biti poniženi privilegiranim položajem u odnosu na svoje sugrađane drugačije seksualne konstitucije: žuta zvijezda ponižavala je zapravo samo one koji je nisu bili dužni nositi.
Uđe li restriktivna i represivna definicija braka u Ustav, Hrvatska će se preobraziti u seoski ili malograđanski pir, onako ogavan kako samo takvi pirovi mogu biti ogavni, s lošim vinom, bedastom bjelinom vjenčanice, pucnjavom, popovima, zastavama, gomilom pijanaca koji se u odijelu osjećaju neudobno, harmonikom, neduhovitim poskočicama i kojekakvim pjesmama.
Tako je 1990. sve i počelo kada su ograničeni malograđani, fanatični klerikalci, nesuvisli pisci i ostali navijači prvi put nasrnuli na modernitet, racionalizam, prosvjetiteljstvo, dostojanstvo Pojedinca i vrednote Slobodnog svijeta i pritom još taj pothvat – drsko ili neuko? – nazvali demokracijom. Zato treba glasovati Protiv. Za neki drugačiji, bolji početak.
(Prenosimo s tportala)
I Krist bi bio ”protiv” – zajedno s Marijom Magdalenom
I teče i teče jedan slap… što u njemu znači moja mala kap? Stihovi su jedne davne pjesmice, iz vremena u kojima sam vjerovala da je poezija stvarnost, a stvarnost nešto malo manje od poezije. Zrelost je – prozaična. Što će značiti moj mali ”protiv” na sve bližem nam referendumu? Statistike su porazne. Više od 60 posto, kažu, moglo bi biti za to da se dobri, stari, heteroseksualni brak zaštiti Ustavom. A samim time sve što nije dobri, stari, heteroseksualni brak padne u drugi plan.
Grmjelo se s propovjedaonica o tome (kako se nikad ne bi grmjelo protiv pedofilije u svetim redovima i protiv župnika s izvanbračnom djecom, kakav je bio moj župnik, ja mu ne zamjeram, ali Crkva se previše brine o svojim nekretninama da bi mogla ozakoniti nešto što se zove ”župnikova žena”, draži su joj tajni brakovi i pervertiti svih vrsta koji sakramentu ispovijedi pristupaju masturbatorski, pa me onda u nježnim godinama prije puberteta svećenik na ispovijedi ispituje ”Ljubiš li se s jezikom?” i ”Jesi li vidjela spermu?”), o zaštiti braka brinu se razni dušebrižnici čiji životi skrivaju mrakove o kojima ne možemo ni sanjati, a uz njih naši razvedeni političari, kao i oni u deklarativno lažnim brakovima, kao i oni koji serijski ”okreću” sve što stignu, ali su zabrinuti za sudbinu heteroseksualnih brakova, te žude za demokršćanskim vrijednostima.
Ja sam protiv licemjera koji se kunu u heteroseksualne brakove, a žive s ljubavnicama, protiv onih kojima je pedofilija O. K., a homoseksualnost baš i ne, protiv sam onih koji se svetom utrobom Crkve koriste za priče o referendumu, koji se prave ludi i zaboravni i ne shvaćaju da bi Krist bio ”protiv”, zajedno s Marijom Magdalenom
Čak je i papa Franjo dobio na dar majicu pokreta ”za brak”, papa Franjo, koji je prošlog tjedna ljubio čovjeka osutog čirevima poput biblijskoga Joba i sigurno mu je stran poklik ”Ubij, ubij pedera!” A tim i sličnim poklicima oglasili su se potomci heteroseksualnih roditelja, razni mladići i djevojke koji su na forumima s ponosom iskazivali svoju homofobiju biranim riječima, poklicima na linč i psovkama i uvredama, nakon kojih bi trebalo razmisliti o tome bi li Ustavom trebalo zabraniti heteroseksualni brak rađa li on takvim plodovima.
Najveću pljusku heteroseksualnim brakovima, o čijoj sam kvaliteti i raison d’êtreu već pisala (od toga da se svaki treći raspadne, a preostali su velikim dijelom sagrađeni na lažima, gutanju poniženja i guranju činjenica pod tepih), dali su upravo vulgarni potomci istih, koji su danas tako glasno ZA. Ja sam protiv licemjera koji se kunu u heteroseksualne brakove, a žive s ljubavnicama, protiv onih kojima je pedofilija O. K., a homoseksualnost baš i ne, protiv sam onih koji se svetom utrobom Crkve koriste za priče o referendumu, koji se prave ludi i zaboravni i ne shvaćaju da bi Krist bio ”protiv”, zajedno s Marijom Magdalenom. Eh, da, na udaru časnog pokreta ”za obitelj” našli su se i samohrani roditelji, oni koji sami podižu svoju djecu, te se pred njima jasno i glasno dala prednost domovima i sirotištima. Zanemarujući pritom činjenicu koliko djetetu znači da mu je barem jedan roditelj posvećen, kad već nisu oba. I koliko se jedna umorna ”domska teta” može posvetiti siročićima.
Sve smo to čuli i vidjeli. Od vile s bazenom na Šipanu Željke Markić, jer ona je, baš poput Lovrić Merzel, jedna uspješna poslovna žena, do incidenta u Društvu pisaca u Basaričekovoj, kad je Predrag Raos vikao na prisutne književnike koji su se okupili da bi argumentirali svoje ”protiv”, a vikao je nešto poput ”začepite, babe” i ”pušite k…c”, te naposljetku špricao suzavcem u spreju koga je stigao, uključujući i 80-godišnjeg Predraga Matvejevića. Kakva li heroizma od književnika čiji sam roman ”22 rujna, priča o jednom maturalcu” obožavala čim sam stasala za mladenačke romane, mnogo prije svojeg maturalca. Pamtim još uvijek duhovitost, ironiju i zezanciju tog romana, te mi je teško pojmiti kroz kakve se krugove širio (da parafraziram Rilkeov stih ”Ja živim u kruzima koji se šire”) P. Raos da je dogurao do posljednjeg čina u kojem starca šprica suzavcem.
Kad bi vam se u susjedstvu naselio bračni par homoseksualaca, sigurno biste i vi i vaša djeca postali homoseksualni. Jer homoseksualnost je zarazna, prenosi se pogledom i zato se takve osobe trebaju skrivati. Dobro došli u 21. stoljeće, u Hrvatsku koju smo tisućljećima sanjali
Čuli smo mnogo puta i priče o Hrvatskoj kao ”podijeljenoj zemlji”, sigurno je da smo podijeljeni, podijelili smo se i oko ustaškog pozdrava Joea Šimunića, oko toga jesmo li ludi od sreće što reprezentacija ide u Brazil, podijelila se čak i Vlada oko toga treba li nas Linić poput pahuljica zasuti novim porezima u novoj godini, kad već nikome ništa konstruktivno ne pada na pamet, a jedino oko čega nam se sve teže dijeliti i svaditi jest činjenica da nam je loše, te da bismo se trebali priključiti pokretu ”Pahulje” Hameda Bangoure… (svaka je sličnost s dječjim zborom slučajna).
Naposljetku, svi znamo što je zajedničko referendumu o braku i ćiriličnim natpisima u Vukovaru: kad mu već ne možeš dati kruha i igara, ubaci među narod povode za svađu da se barem nakratko zaboravi nezaposlenost i siromaštvo. ”Svađom do (samo)zaborava” politika je koja se kod nas tako zdušno provodi, zahvaljujući bezidejnosti bilo koje vladajuće grupe, a to je donekle i maksima loših brakova, u kojima se čim partner otvori usta, već unaprijed zna što će reći, pa drugi samo poglasni televizor ili radio prije nego što ga sustigne lavina žalopojki.
Dubinsko sondiranje heteroseksualnih brakova, njihove valjanosti i smisla pripada nekim sretnijim vremenima, u kojima ćemo valjda i o tome promišljati, a sada, u sveopćoj krizi i pomrčini, očito je poticajnije provoditi segregaciju brakova, hodati naokolo sa zapaljenim križevima i paziti da svetu zajednicu muškarca i žene, ma kako puknuta bila, ne ugrozi zajednica muškarca i muškarca, žene i žene, jer kad bi vam se u susjedstvu naselio bračni par homoseksualaca, sigurno biste i vi i vaša djeca postali homoseksualni. Jer homoseksualnost je zarazna, prenosi se pogledom i zato se takve osobe trebaju skrivati.
Dobro došli u 21. stoljeće, u Hrvatsku koju smo tisućljećima sanjali, a svaki put kad se san ostvario, pretvorio se u noćnu moru.