novinarstvo s potpisom
Eugen Jakovčić
MATICA HRVATSKA
Gospodin Stipe Botica
Predsjednik Matice hrvatske
Poštovani,
obraćam vam se povodom izlaska lipanjskog, 37. broja ”Podstranske revije’‘, časopisa čiji je izdavač ogranak Matice hrvatske u Podstrani. [Read more…]
Nedavno preminuli Stanislav Marijanović, osječki humanist i znanstvenik, po nekima ”najpametniji Slavonac”, ostavio nam je dragocjene rezultate mnogobrojnih istraživanja i refleksija. Poznat je kao jedan od najboljih poznavatelja hrvatske književnosti od renesanse do moderne i nezaobilazni autoritet na području suvremene kroatistike. [Read more…]
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU
Drugi nastavak. [Read more…]
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
“Heraklit je bio ponosan, a kad se u filozofa javi ponos, taj je ponos golem. Njegovo ga djelovanje nije nikad upućivalo na ‘publiku’, na pljesak masa i bučno odobravanje kora suvremenika. Osamljeno prolaziti ulicom pripada biti filozofa. (…) Takvi ljudi žive u svojem vlastitom sunčevu sustavu; tamo ih se mora potražiti.” – Fridrich Nietzsche.
Ova knjiga Igora Mikecina, izvanrednog profesora na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (na Katedri za povijest filozofije) o ranogrčkom filozofu Heraklitu opsežna je monografija koja uz tekst i prijevod Heraklitovih sačuvanih fragmenata (odnosno, kako ih autor naziva, gnoma) donosi i autorove filozofijske i filologijske komentare.
U prvom dijelu knjige autor istražuje podrijetlo Heraklitova spisa i filozofijski smisao Heraklitova nadimka Tamni. Drugi dio knjige filozofska je interpretacija sačuvanih Heraklitovih fragmenata podijeljena prema tradicionalnoj četverostrukoj raščlambi metafizike na ontologiju, teologiju, kozmologiju i psihologiju s obzirom na interpretaciju pojma logosa kod Heraklita.
Treći dio donosi Heraklitove fragmente na grčkome jeziku popraćene autorovim prijevodom te filozofijskim i filologijskim komentarima. U četvrtome dijelu nalazi se rječnik koji alfabetskim redom navodi sve riječi koje Heraklit koristi u fragmentima s njihovim prijevodima i objašnjenjima prijevoda. Na kraju knjige nalazi se kazalo izvora Heraklitovih sačuvanih fragmenata te bibliografija.
Na žalost, ovo je vjerojatno knjiga za još uži dio publike nego li je to filozofska literatura bila nekad, no značajan je to i vrijedan prinos proučavanju i razumijevanju Heraklita ali, s obzirom na važnost i utjecaj Heraklitove misli, i grčke filozofije i filozofije uopće.
Naslov: Heraklit
Autor: Igor Mikecin
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 462
Uvez: tvrdi
ISBN 9789531509930
Izdavač: Matica hrvatska
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Knjiga Dunje Fališevac nosi podnaslov ‘‘Filološke i književnoantropološke studije” i zbirka je književnopovijesnih studija o djelima dubrovačkih pisaca iz razdoblja renesanse i baroka. Prve tri studije istražuju stilske, žanrovske ili intertekstualne pojave u naših pisaca, sljedeće tri izrazito su antropološkog interesa, a ostalih šest posvećeno je Držićevu opusu.
Kako ističe Zoran Kravar, Dunja Fališevac iskusna je proučavateljica starohrvatske književnosti koja odlično poznaje svoj primarni predmet (djela starih hrvatskih pisaca), a suvereno se snalazi i na područjima teorije književnosti i komparativnog studija relevantnima za proučavanje ranonovovjekovnih tradicija.
Stoga ne čudi da ovu znanstvenu knjigu preporučuje pažnji stručne javnosti i Pavao Pavličić koji je ustvrdio da smo od Dunje Fališevac ‘‘navikli dobivati tematski i spoznajno inovativne, a metodološki čvrsto utemeljene studije o piscima i problemima starije hrvatske književnosti. Naše očekivanje neće ni ovaj put biti iznevjereno, jer kontinuitet je nesumnjiv: autorica je otišla korak dalje u izboru tema kojima će se baviti, pa je svojim istraživanjima pridodala antropološku dimenziju, ali je njezina filološka solidnost i argumentacijska uvjerljivost ostala ista kao i prije, te je spoznajni dobitak i ovoga puta nesumnjiv.“
Naslov: Slike starog Dubrovnika
Autor: Dunja Fališevac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 338
Uvez: tvrdi
ISBN 9789531509381
Izdavač: Matica hrvatska
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Tri rasprave istaknutoga hrvatskog filozofa Stjepana Zimmermana koje su prvotno objavljene u različitim časopisima, a priređivač i pisac pogovora Dario Škarica ih u ovom izdanju ujedinjuje, ostavljajući ih u izvornom obliku. Tekst Zimmermannovih rasprava i opsežan priređivačev komentar o Zimmermannovom životu i djelu zasigurno su važan prilog istraživanju hrvatske filozofske baštine.
Zimmermann se u spisima objedinjenima u ovome izdanju posvećuje spoznajnom problemu, noetici, povezanoj s metafizikom. U prvome spisu, “Ontološko-noetički problem u evoluciji filozofije”, posvećuje se problemu spoznaje i bitka od grčke filozofije do novovjekovne filozofije i kritičkom rješavanju ideološko-metafizičkog problema, kako ga on, kao protivnik ideologije i pobornik metafizike, naziva.
Drugi spis, “Spoznaja istine”, tematizira dijalog između skeptika i dogmatika. U njemu Zimmermann izlaže argumente protiv skepticizma, a u prilog dogmatizmu. U trećem spisu, “Znanstvena vrijednost metafizičke spoznaje”, obrazlaže Kantov odnos prema metafizici i suprotstavlja se Kantu, a brani skolastičku filozofiju i skolastičku metafiziku da bi dokazao, kako sam kaže, “znanstveni karakter metafizičke spoznaje”.
Naslov: O biti spoznaje: Tri rasprave
Autor: Stjepan Zimmermann
Publicistika
Broj stranica: 277
Uvez: meki
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789533410012
Izdavač: Matica hrvatska
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.
Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
JEZIK: MI-RNO! Naprijed gledaj, ne okreći se prema budućnosti. Taa-ko! Prsa van, trbuh unutra! JEZIK: ISPLAZI SE, taa-ko! JOŠ, NA DESNO; RAVNAJ’S! Što ti buljiš, ti, očalinko? Ne znaš šta je desno, šta lijevo? Za kaznu: POLIŽI ONAJ – ZAHOD! Da, da, dobro si čuo, poliži onaj natpis – WC! Kakve su to škrabotine na jednoj javnoj površini, a koje nagrđuju pravopisna i pravogovorna načela, propisana ”Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”? WC? Da to nije nekakva ćirilica? Kažeš da se to čita ”ve-ce” i da su to prva slova engleskih riječi ”water closet” i da označavaju (javni) zahod iliti nužnik. Pa ako označavaju to isto, što će nam onda ti hijeroglifi kao WC, pišimo hrvatski da nas cijeli svijet razumije.
Stranci, kažeš, ma koji ”fakin” stranci u našem čistom jeziku, uostalom, neka se snalaze kako znaju i umiju, pa nisu nam oni valjda donijeli kulturu uljuđenog ispuštanja tjelesnih izlučevina? POLIŽI TO, JEZIČE! A vi ostali, PAZI OVAMO: ATOMSKI UDAR SLIJEVA! To znači da se svi kao pokošeni bacate udesno i plazite po pločnicima, uz kućne zidove i da s gas-maskom, pardon, s plinskom krinkom na glavi ”izvršite nadzor” (čl. 19.) nad svim ”stranim imenima tvrtki” (čl. 20./f), koja se imena bezočno koče ”bez hrvatskog imena”.
JEZIK: POLIŽI TAJ ”coffee-bar” jer zašto ne bi bila samo ”kavanica”, premda, kažeš, da ni ta ”fakin” kava nije baš neka izvorno hrvatska riječ. Pa, neka, ako već može ”akademija” kao u HAZU, neka ostane i ta kava. Svejedno, POLIŽI TO, ”market”, ”shop”, sale”, ”express”, ”kino”, ”export-import”, uf, koliko posla, a tek smo počeli, premda smo naredili da je ”Vlada Republike Hrvatske dužna u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona usvojiti akt o imenovanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika” (čl. 25.), a to će Vijeće ”u roku od devet mjeseci od svojeg imenovanja predložiti Vladi Republike Hrvatske državni program jezične politike.” (čl. 26.)
Da moja malenkost slučajno ima smisla za parodiranje, možda bih se ovako usudio (sebi) predočiti prizor u kojem dostojanstveni predstavnici samoimenovanog Vijeća s tekicama u rukama obilaze gradske ulice i daju upute ”inspekcijskim službama ovlaštenima za područja na koja se odredbe… Zakona odnose. A dotični su Zakon, kao prijedlog, pripremila upravna tijela Matice Hrvatske i objavila ga u ”Vijencu” br. 514, od 14. studenoga o. g.
Nu, čini mi se da je ovo o ”stranim imenima tvrtki”, kao i o ”nazivima kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi i sličnih manifestacija” ubačeno u prijedlog Zakona samo kao pikantni začin za odvlačenje pozornosti od nekih bitnih sastojaka. Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu.
Uostalom, u mnogim su našim novinama već desetljećima poduzimane slične inicijative i predlagano je da bi trebalo uvesti neki red u javnoj uporabi domaćih i stranih imena. Dakle, za ovako nešto banalno angažirati brojne prominentne ustanove, institute, odsjeke, društva i ministarstva, smiješno je već po sebi i to ne treba parodirati (stoga se pardoniram!). Ono bitnije, na što se smjera ovim prijedlogom, upućenom, piše se, na adrese 15 institucija, jest polaganje prava na donošenje mišljenja ”o pravopisnim i pravogovornim načelima na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici” (čl. 16).
Na ovako izraženu težnju za monopolističkim pokroviteljstvom nad pravopisnim i pravogovornim priručnicima, referirat će se, logično, oni kojih se to bude ticalo, a ”prijedlog da se… izvrši nadzor… može dati svaki građanin Republike Hrvatske” (čl. 19.). Kad tamo, ali preuzimanje odgovornosti nad ispravnom uporabom hrvatskoga jezika zapelo je već na samome početku jer je kao samorazumljiva činjenica određeno da je u toj uporabi ”hrvatski standardni jezik” (čl. 1.), pa je, kao takav, on i ”službeni jezik” (čl. 5.) … Baš fino, ali koji bi to bio hrvatski standardni jezik ako znamo da još i danas mnogi naši jezikoslovci sve svoje kolege koji pišu o istim stvarima smatraju neznalicama i kvaritonima?
Jezični rat za pravilni hrvatski – standardni, pa čak i ”književni” – jezik, još se itekako vodi i vodit će se dok i posljednji pismenik u Hrvatskoj ne ispusti posljednji dah. Što je najzanimljivije, predlagatelji tu službenost hrvatskoga standardnog jezika nameću i medijima, tvrdeći da je to jezik svih medija registriranih u Hrvatskoj (čl. 14.).
Ovo je, dakako, samo pusta želja i fantazija jer se pismenost u medijima (valjda se misli prvenstveno na tipografske, dakle, na novine!) odavno odmetnula od svih dobrih i loših normi, ne samo visokoškolske naobrazbe, nego čak i srednjoškolske. Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj. K tome, kad bi u novinskim redakcijama, kao nekada, radili stručni lektori, oni bi mogli utjecati samo na bazičnu pismenost, ali činjenica što se medijski jezik oteo teroru kojekakvih načela uopće principijelno nije tako loša kao što se čini.
Naime, hrvatski je standardni (”književni”) jezik već odavno nemoderan, istrošen i mucav i kao takav nepodesan za medijsku uporabu. Ako bi ga se ovim prijedlogom Zakona htjelo vratiti u praksu, onda će mediji taj Zakon nabiti na – parodiju!
Ima tome dvadesetak godina kako je zastupnik Vice Vukojević Saboru predložio donošenje nekakva zakona o obaveznoj uporabi hrvatskog jezika i silovitim kaznama u slučaju nepoštovanja istog. Sin mojih prijatelja, tada trećaš u osnovnoj školi, čuo je to s televizora (tata je bio pasioniran pratitelj TV prijenosa iz Sabora, svima nam je to još u to vrijeme bilo novo i zanimljivo) pa zapitao: ”A zašto onda on govori dvacet i tricet i četres?”.
I u tome je sva priča o hrvatskom jeziku. Za devet desetina onih koji tvrde da ga znaju govoriti i pisati, baš kao i za devet desetina domaćih lingvista, hrvatski jezik postoji samo zato da bi se što više razlikovao od srpskog. Za njih, po svemu sudeći, hrvatski jezik nema nijedne druge svrhe. (Ispričavam se svima kojima je zasmetalo što sam prethodne tri rečenice napisao i na čistom srpskom.)
Učinilo se u neko vrijeme da je ta njihova mahnitost malo malaksala, ali evo, neki dan je na jednom portalu osvanula vijest o tome kako je Matica hrvatska, mirno i dostojanstveno, te ničim izazvana, oživila ideju spomenutog umirovljenog zastupnika, suca Vrhovnog suda i nikada dokazanog ratnog zločinca. Link vodi na Matičinu web-stranicu, a ondje piše:
”Upravna tijela Matice hrvatske pripremila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Tekst objavljujemo i upućujemo ga zainteresiranim ustanovama da bi se izjasnile o tom prijedlogu i eventualno podržale njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.”
Ispod toga je cijeli nacrt zakona, napisan velikim dijelom – srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. A i kako bi drugačije?
Da ne bi bilo zabune: ja beskrajno volim hrvatski jezik, baš hrvatski, i beskrajno sam mu zahvalan! On je moj najvjerniji pomagač kroz cijeli život, on je jedini alat kojim se znadem služiti da bih preživio, on je jedina igračka kojom se znadem igrati. Jednako volim i novoštokavski standard i svaki dijalekt i sve njihove subvarijante, pače podinačice. Volim ih i slušati i razumijevati i pokušavati da njima progovorim i propišem. Jednu sam takvu čak i izmislio, samo za svoj gušt, ali baš iz te ljubavi i iz fasciniranosti raznolikošću dijalekata na tako malom prostoru, među tako malo ljudi.
Moj materinski hrvatski je bednjanski dijalekt, zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH, dijelom zato i što ga čak ni drugi kajkavci ne razumiju, a izvorni govornici izumiru. Moj faterinski hrvatski je zagrebački urbani sleng s mnoštvom agramerskih arhaizama. Moj aktualni hrvatski je standard s jakim splitskim utjecajem, jer ipak ovdje živim već 20 godina. Pišem na čistom standardu s promjenjivom razinom pogrešaka, koja varira od lektora do lektora. Sve da ih nitko i ne ispravi – opet bi me svi Hrvati razumjeli. A i šire. Ukratko: hrvatski su jezici moj dom, kaput, kišobran, košulja i potkošulja, hlače i cipele.
Također, jasno mi je da se Matica hrvatska mora skrbiti o hrvatskom jeziku, njegovanju i čuvanju njegove izvornosti i posebnosti. Čak mi je, u jednu ruku, i drago što je pokrenuta ta inicijativa oko nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, jer javni su nam govor i pisanje doista kontaminirani svim i svačim, a i sam nacrt prilično je suvislo sročen. Ali, s druge strane, ima jedan detalj koji me smjesta pretvorio u žestokog protivnika te iste inicijative. To je članak 20., smješten u poglavlje ”Kaznene odredbe”.
Da ne širim priču (ako koga zanimaju detalji, neka pođe na Matičinu web-stranicu i pritom se, a što ćemo, malo potrudi ukucati slova koja ne postoje u hrvatskoj abecedi), ondje se za prekršitelje zakona propisuju novčane kazne u rasponu od tisuće do sto tisuća kuna!
Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ? Koliko ću dugo čekati da se Vijeće od 21 uglednog člana usuglasi o tom krucijalnom problemu, da bi tek onda prešlo na sljedeću točku dnevnog reda, pa da dobijem dozvolu za otvaranje tog noćnog barema? A ta je točka, heh, tu je stanoviti poduzetnik očito dosta razmišljao kako izbjeći kaznu, pa vješto izbjegao potencijalno pogubni ”wellnes-centar” i otvorio – središnjicu ljepote i dobrog osjećanja za dame ”Harem”…
E, jebiga sad!, uglas će reći članovi Vijeća na čistom srpskom, pa se međusobno odmah naispričavati na hrvatskom. Dobro mu je ovo sa središnjicom, zaključit će, ali taj harem… Harem… Hm… Ženstvenik? Damnjak? Ženoskup?
Dalo bi se tu sprdati još satima i recima, ali ne da mi se više. Htio sam samo reći da mi se čini neizrecivo glupim, a potencijalno i zlim, uopće razmišljati o kažnjavanju ”krive” uporabe jezika. Hrvatske javne ustanove ionako odavna bez iznimke rabe novoštokavski standard, ozbiljni mediji također, pa kome to onda treba?
Klinci nam se ionako već više od desetljeća dopisuju piktogramima i angloameričkim skraćenicama (volio bih vidjeti hrvatsku inačicu onoga ”WTF”, zbilja), neozbiljni mediji hrvatski jezik nikad nisu ni svladali (premda ih vode punoljetni ljudi, navodno školovani) i nikakva zakonodavnog problema ili rješenja legislativne naravi tu zapravo nema, ni za koga: ni za one kojima je svejedno kako hrvatski govore i pišu, ni za one koji su užasnuti tim nehajem, ni za nas kojima se, iskreno govoreći, podjednako gade i jedni i drugi.
Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite.
