Za proganjanje političkih mrtvaca, onih koji više nemaju sigurno stranačko zaleđe, optužio je laburist Branko Vukšić Mladena Bajića. Zatražio je, gle čuda, sa saborske govornice da glavni državni odvjetnik “kukurikne” u slučaju koka i pijetlova iz Kukuriku koalicije – županice Merzel i donedavnog pomoćnika ministra financija Šegona. Ne bi li stvar bila apsurdnija, neposredno prije toga spočitnuo je tužitelju sluganski odnos prema vlasti, točnije “odrađivanje poslova za sve vlade”, da bi potom i ne trepnuvši zatražio malo honorarnog kukurikanja za oporbu, ovaj puta laburističku!

 

O trodiobi vlasti u nas teoretski svi sve znaju, ali kad model valja primijeniti u praksi, na ispitu svi padaju – novinari, političari, zviždači i izviždani – jer zahtijevaju da se preko noći razriješe slučajevi, koji su dok se ne istraži, ne ispita i ne prikupi dovoljno dokaza tek sumnja (čak ni opravdana sumnja). No svi mi zatrovani, zahvaljujući trivijalizaciji i skandalizaciji, pucamo iz teške artiljerije ne shvaćajući da nismo u vesternu premda dio tih slučajeva ima sve elemente pogroma, pa i linča.

 

U takvoj suludoj, maničnoj atmosferi u kojoj sa svih stranica, portala i kanala vrište ”Drž’te lopova” novinari zaboravljaju sve etičke norme i pravila zanata te se često pretvaraju u pse tragače i kao da pred sobom nemaju ljude i ljudske sudbine, već gomolje tartufa ruju po najskrivenijim kutovima žrtvine intime sve dok ne zakrvave oči opoziciji željnoj moći i ne iznerviraju vlast željnu ostanka na poziciji. Mučni su mi, onako ljudski, ti sve učestaliji skandali.

U takvoj suludoj, maničnoj atmosferi u kojoj sa svih stranica, portala i kanala vrište ”Drž’te lopova” novinari zaboravljaju sve etičke norme i pravila zanata te se često pretvaraju u pse tragače i kao da pred sobom nemaju ljude i ljudske sudbine, već gomolje tartufa ruju po najskrivenijim kutovima žrtvine intime sve dok ne zakrvave oči opoziciji željnoj moći i ne iznerviraju vlast željnu ostanka na poziciji. Mučni su mi, onako ljudski, ti sve učestaliji skandali

 

Odjedanput znamo sve što jede, kako fešta, gdje joj je vikendica, tko joj je mama, kum, kako joj izgledaju djeca, kao da je novinarsko pitanje života i smrti izbušiti što veću rupu na ključanici izviždanih, prokazanih, unaprijed osuđenih. Bivaju ludi od sreće kad uz poznatoga kuma na vjenčanju pronađu još jednog aktualnog ministra, premijera ili bivšeg predsjednika države. Pa nisu na vjenčanju bili Arkanu i Ceci, već stranačkoj kolegici. Zaista ne vidim što je čudno u tome da se ljudi iz iste partije, istog stranačkoga opredjeljenja i privatno druže, viđaju, odlaze na izlete, vjenčanja i pogrebe.

 

Zar i novinari ne pronalaze prijatelje unutar redakcija u kojima rade, zar se ne posjećuju, ne odlaze na pića, ne žiriraju kredite jedni drugima i ne bivaju svjedoci na vjenčanjima. Ja znam mnoštvo takvih primjera iz naše branše, ali, znam, reći ćete: ”Ej, koga zanima novinarska muka i intima“. Zašto onda misle da bi se političari morali ponašati drugačije, pa u goste, za kumove i kreditne jamce (to možda i ne bi bilo loše) zvati opozicionare. Smiješno! Za mene bi vijest vrijedna objavljivanja bila da je kum Marine Merzel Tomislav Karamarko ili da premijer Milanović na godišnjicu braka pozove Jandrokovića. Međusobno druženja stranačkih čelnika ne dokazuje ništa, ne implicira ništa ako nisi zlonamjeran, osim da ljudi koji puno vremena provedu na zajedničkome poslu ponekad postanu i prijatelji.

 

I kvit. Pravih prijatelja, a na njih, htjeli mi to priznati ili ne, imaju pravo i političari, ne odričemo se kad se spotaknu, pogriješe, pa čak i kad počine kazneno djelo. Ruku na srce, kad je Sanader završio u pritvoru, simpatičniji mi je bio odnos Rošina i Zubovića prema njemu od svih onih koji su mu preko noći okrenuli leđa u strahu da će i sami biti prozvani za neko od nedjela.

 

No, vratimo se na početak i na to što je govorljivog laburistu natjeralo da oko Merzel i Šegona pritisne Bajića. Sve je, kao što znate, započelo “Nedjeljom u dva”. Stanković je neuobičajeno, najavivši to na početku emisije, koncipirao svoj popularni talk show. Umjesto jednoga bila su dva gosta, ali ne s jednakom minutažom kao onomad kad ih je imao više i od Željke Markić nije mogao doći ni do daha ni do riječi.

Najavljena je kao tajanstvena zviždačica koja će izviždati nekoga iz samog vrha SDP-a. Uz ostatke nedjeljne piletine i krumpirića slušala sam i ja Jasminu Jovev, mada sam već odavno umorna od količine negativnoga u nas, od krađa, korupcije, mita, pretvorbenog i postpretvorbenog kriminala, sumnjivih kredita i banaka, na trenutke poželjevši da se u kadar vrati “idealni zet” koji je sve vrijeme zviždačičinog izlaganja, poput pravog dobrog đaka, sjedio mirno u studiju i gledao pred sebe

 

Svi smo, priznat ćete, jedva čekali da u svemu savršeni gradonačelnik Metkovića – kojega bi svaka mama rado imala za zeta, jer je pametan, skroman, odgovoran, odmjeren, pa još i psihijatar – okonča priču kako se s potpuno novim ljudima i pomalo populističkim metodama može sanirati šteta nastala dugogodišnjom vladavinom Jamba, i da na red dođe druga gošća.

 

Najavljena je kao tajanstvena zviždačica koja će izviždati nekoga iz samog vrha SDP-a. Uz ostatke nedjeljne piletine i krumpirića slušala sam i ja Jasminu Jovev, mada sam već odavno umorna od količine negativnoga u nas, od krađa, korupcije, mita, pretvorbenog i postpretvorbenog kriminala, sumnjivih kredita i banaka, na trenutke poželjevši da se u kadar vrati “idealni zet” koji je sve vrijeme zviždačičinog izlaganja, poput pravog dobrog đaka, sjedio mirno u studiju i gledao pred sebe.

 

Htjela sam natrag staloženog prvog gosta, punog nade za sebe i svoj opustošeni Metković. Htjela sam da mi nakon ručka bude malo dosadno, da k’o prava penzionerka pripravnica otkunjam uz “Nedjeljom u dva”.

 

Neka mi oprosti autor emisije koju u pravilu s više ili manje pažnje gledam, ali čuli smo stvari koje je već i on sam pitao u nedavnoj emisiji koja je navodno naljutila županičinog supruga. Koliko se sjećam, uz sporni radio, razvikani automobil govora je bilo i o savjetnicima i o računima za domjenak. O.K. Nakon ove emisije, rekla sam sama sebi, sada znamo i tko je izvor za pitanja u emisiji sa županicom Merzel – Jasmina Jovev!

 

No, kada načini takav presedan, produlji emisiju, dovede drugog gosta koji s Metkovićem nema veze, novinar u ime nas gledatelja preuzima i odgovornost za taj neuobičajen čin. Biti sve vrijeme svjestan odgovornosti za zviždačicu – što je, mislim, i bio jer je Jovev čitavo vrijeme emisije ponavljala da zna što će je snaći po okončanju emisije, ali i za izviždanu Merzel, koja nije imala priliku u istoj emisiji iznijeti obranu. Možda je Stanković želio zaštiti navodnim mobingom izmučenu Jovev, poštedjeti ju neugodnog propitivanja kojem zna izložiti dio svojih gostiju.

Da se razumijemo, ja sam na strani zviždača, ali su mi uvjerljiviji oni koji kriminal odbiju na prvu loptu bez obzira na sve egzistencijalne razloge ovoga svijeta. Zato su mi nedostajala Stankovićeva pitanja ne samo o radu Jovev za HDZ već i o tome što ju je nagnalo da nešto u čemu sudjeluje od 2011., čemu navodno svjedoči sve to vrijeme prijavi tek 2013. Otkaz joj je valjda prijetio i tad i sad. To je trebalo propitati i zbog zviždačice i zbog izviždane, a najviše zbog nas gledatelja. Ovako je dobar dio ljudi mogao pomisliti i pomislio da se radi o osveti, gnjevu zbog otkaza, a ne o želji za istinom i pravdom

 

Da se razumijemo, ja sam na strani zviždača, ali su mi uvjerljiviji oni koji kriminal odbiju na prvu loptu bez obzira na sve egzistencijalne razloge ovoga svijeta. Zato su mi nedostajala Stankovićeva pitanja ne samo o radu Jovev za HDZ već i o tome što ju je nagnalo da nešto u čemu sudjeluje od 2011., čemu navodno svjedoči sve to vrijeme prijavi tek 2013. Otkaz joj je valjda prijetio i tad i sad. To je trebalo propitati i zbog zviždačice i zbog izviždane, a najviše zbog nas gledatelja. Ovako je dobar dio ljudi mogao pomisliti i pomislio da se radi o osveti, gnjevu zbog otkaza, a ne o želji za istinom i pravdom.

 

Da se razumijemo, ja sam zadnja osoba koja će tvrditi da su zviždači frustrirani osobnom situacijom i da ih isključivo vodi želja za osvetom poslodavcu jer kod njega nisu uspjeli ostvariti neke od svojih ambicija (iako u praksi neosporno ima i toga). No, ovaj prošlonedjeljni “zvižduk u dva” prikratio me je za odgovore na mnoga pitanja što su se logično nametala za trajanja emisije i tu se nitko ne treba ljutiti ni vrijeđati. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Zviždači, usprkos tome što su ime dobili prema zvižduku suca na sportskim nadmetanjima, nisu suci.

 

Njihova nije i ne smije biti zadnja u demokratskome društvu koje iskreno vjeruje u jednak odnos zakona prema svima. Zato novinar u ime nas svih koji ga čitamo, slušamo, gledamo mora zatomiti vlastito mišljenje, zauzeti neutralan stav i u ime pravednosti i objektivnosti od zviždača zatražiti ne samo dokaze za njegovu tvrdnju već i odgovore na sva sporna pitanja koja bi zviždaču postavila izviždana da je umjesto gradonačelnika bila pozvana u emisiju. Svi mi koji smo dugo u novinarstvu znamo koliko je snažnija prva informacija u odnosu na demanti i postfestum obrazloženje okrivljenog. Moć koju ovaj posao daje traži odgovornost za obje strane.

 

Zviždače svi mi, ruku na srce i ja sama, u pravilu doživljavamo kao nevine žrtve nepravednog, nesposobnog ili korumpiranog sustava u kojem rade. Organizacije za zaštitu ljudskih prava, novinari kojima su izvor informacija, udruge koje ih štite u nas i u svijetu opravdano za njih zahtijevaju zaštitu, pozitivnu diskriminaciju i privilegij da ne budu kažnjeni za eventualno počinjenje kaznenog djela prije uzimanja zviždaljke u ruku jer, znamo, ukazuju na daleko veće propuste i nedjela nadređenih. Svi želimo vjerovati da su to visokomoralni ljudi koji neće iz prizemnih razloga vlastitog probitka, izlaska iz anonimnosti ili političkog nadmetanja osumnjičiti nevine.

Političari su ti kojima Ustav mora biti svetinja, a taj vrhovni dokument kaže da je DORH samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Pustimo ga stoga da u ovome, ali i u nizu drugih slučajeva, odlučuje nepristrano bez požurivanja i utjecaja politike, one s opozicije ili s pozicije svejedno. Požuri li, kukurikne li prerano da zadovolji javnost, novinare ili nestrpljive, zviždačicu “zvižduka u dva” ili laburistu Vukšića, dio koalicije na vlasti će završiti u loncu, ali će, vjerujem, i pravda ispariti

 

Zbog njihove vjerodostojnosti, zbog eliminacije svega subjektivnog što se nataloži višegodišnjim mobingiranjem neposlušnih novinar mora ispitati pozadinu i kad mu se čini da je motiv izlaska u javnost najčistiji. Takvi skandali u socijalnu smrt i izoliranost odveli su mnoge ljude i njihove obitelji kroz povijest; mada im sudski nikad nije dokazano ništa, za javnost su ostali krivi. U prazan prostor koji novinari, u želji da budu prvi, jedini, najbrži, da budu čitani, gledani, slušani, citirani, ostave za sobom ukrcaju se i oni nimalo dobronamjerni i krene okrivljavanje bez kraja i konca. Stradavaju nevini, ne samo političari s pira, nego i mame i djeca izviždanih. U cijeloj priči, poput ove s Marinom Merzel, pogubi se bitno i začas se ode u trivijalizaciju.

 

Bitno je jedino da pred zakonom i pravosudnim tijelima u demokratski uređenoj zemlji moramo biti svi jednaki. Nema pravde preko reda ni za zviždače, ni za novinare, ni za političare. Što se meni čini elementarno pravedno u ovom slučaju? Primarno bi bilo da se Jovev nakon povratka s bolovanja vrati na posao sve dok se ne prihvati ili ne odbaci njezina prijava (što je također legitiman stav Odvjetništva). Nitko, a kad kažem nitko, mislim i na zviždačicu i na izviždanu, ne bi smio trpjeti posljedice dok se ne pokaže je li sumnja opravdana.

 

Ulica koja tako lako o drugima sudi, koja traži prečace, novinari koji uporno ruju po tuđim životima, morali bi, bez obzira na apriorne simpatije, voditi računa o obje strane, ne ugrožavati ničije dostojanstvo dok se krivnja ne dokaže. Tako će ulica, takozvana javnost, biti manje raspoložena za linč izviždanih. Nju još donekle možemo i razumjeti – iscrpljena je krizom – no lov u mutnome oporbenih političara i njihove direktne zahtjeve da DORH kukurikne ne razumijem, oni su nedopustivi.

 

Političari su, naime, ti kojima Ustav mora biti svetinja, a taj vrhovni dokument kaže da je DORH samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Pustimo ga stoga da u ovome, ali i u nizu drugih slučajeva odlučuje nepristrano bez požurivanja i utjecaja politike, one s opozicije ili s pozicije svejedno. Požuri li, kukurikne li prerano da zadovolji javnost, novinare ili nestrpljive, zviždačicu “zvižduka u dva” ili laburistu Vukšića, dio koalicije na vlasti će završiti u loncu, ali će, vjerujem, i pravda ispariti.