novinarstvo s potpisom
Ladislav Tomičić
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
”Pitanje krivnje”, Karl Jaspers, AG&M, Zagreb, 2006., 120 str.
U vrijeme užasa holokausta najučeniji Židovi koji su se našli u koncentracijskom logoru Buchenwald organizirali su suđenje Bogu. Svake večeri okupljali su se raspravljajući je li Bog kriv. [Read more…]
Viši sud u Beogradu donio je u četvrtak 14. svibnja odluku o rehabilitaciji Draže Mihailovića, četničkog generala iz Drugog svjetskog rata. Tim povodom oglasila se Antifašistička liga Republike Hrvatske.
”Odluka Višeg suda Srbije, kojom je poništena osuđujuća presuda u procesu protiv Draže Mihailovića, osuđenog za ratni zločin, moralno je i pravno dubiozna iz više razloga. S obzirom da se na ovaj način Mihailović de facto proglasio nevinim, u potpunosti je rehabilitiran njegov kolaboracionistički i u svakom smislu zločinački četnički pokret”, navodi se u priopćenju Lige. [Read more…]
Nije to naročito pouzdano, ali nije ni za odbaciti. Uđete li u internetski telefonski imenik Republike Srbije i ukucate Šešelj, u zemlji od sedam i po milijuna stanovnika naći ćete samo dvanaest registriranih pretplatnika s tim prezimenom.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje.
Netko je njegov naprosto pretrčao iz katoličke u pravoslavnu crkvu. Nije to u dinarskom kraju nepoznat običaj, ali je u ovome pojedinačnom primjeru imao stravične posljedice.
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao.
Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz.
Vojislava Šešelja gledao sam uživo jedan jedini put prije dvije godine, kroz staklo sudnice u Haagu, kako se dosađuje dok su zamjenice glavnog tužitelja, redom vrlo zgodne odvjetnice u tridesetima, meni neodoljive sa svojim štreberskim imidžem, podignutom kosom, naočalama, diskretnom šminkom i crnim togama, monotono čitale završnu riječ.
Zbog njih je jedino vrijedilo doći na to mjesto jer je sam optuženi bio nezanimljiva pojava. Gledajući Šešeljovo nepomično, podbuhlo, rošavo lice, na kojemu bi samo oči povremeno umorno trepnule, činilo mi se kao da gledam iguanu u terariju.
Kod toga četničkog vojvode, koji vjerojatno nije čak ni Srbin, i koji je, da sramota bude veća, za četnika nedopustivo ćosav, bezbrad, i kojega je, napokon, priroda unesrećila govornom manom da ni granice Velike Srbije ne zna valjano izgovoriti, već ustrajno mekeće Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica, iznenađivalo me je tek da je takav nesuvisli kavanski razmetljivac sasvim nevojničke fizionomije, takav ugojeni i nezgrapni ravnotabanaš u zgužvanom sivom odijelu, takva luda i spadalo, prije dvadeset pet godina nekoga nadahnula da uzme pušku i ubija Hrvate ili Bošnjake, pa i pogine od hrvatskog ili bošnjačkog metka.
Mogao sam zorno zamisliti, za njega mi je bila mnogo prikladnija jedna drugačija, normalnija sudbina, gdje bi taj imbecil imao skromnu plaćicu općinskog ćate i pohabanu aktntašnu u kojoj bi nosio burek, jogurt i Ekspres politiku, i vraćajući se s posla zaustavljao da popije špricer u pajzlu kod Kalenića pijace, a taksisti i šverceri, gledajući ga kroz izlog kako dolazi, zadovoljno trljali dlanove govoreći: “Evo Voje! Sad ćemo malo da se smejemo.”
U jednoj sretnijoj i ljudskoj stvarnosti mangupi bi, sve zovući nove runde, njega ustrajno poticali da blebeće kako Hrvate treba ubijati kao pse, dok jedan od njih ne bi, kriomice namigujući društvu, izvalio: “Nego, Vojo, da te pitam, negde sam čitao da ste i vi Šešelji ustvari Hrvati”, na što bi nesretnik načisto popizdio, zajapurio se i prskajući slinu krenuo objašnjavati kako su njegovi vekovima, sve tamo od cava Dušana bili pvavoslavni, stave svpske kovenike.
Gledajući ga u onomad haaškoj sudnici, bijes i gađenje od njegovih zločina u meni su najednom ustuknuli pred zaprepaštenjem da je on jednom nekome bio svijetli uzor, a nije, znate i sami, bilo malo takvih.
I današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dugo je, desetljećima krotko i s neskrivenim obožavanjem kaskao za njim.
Bilo mi je to potresno, užasavajuće otkriće, kakvo je to vrijeme bilo, da je takav ljudski ološ, takav nepovezani i tepavi smušenjak, redikul, bio veličanstveni heroj i voljeni vođa.
I to vrijeme nikako da prođe. Umiri se bezumlje na trenutak, upravo da se prevariš kako bismo mogli normalno živjeti, a zatim ponovno rasplamsa s jednakim žarom i silinom.
Dođe Šešelj u Srbiju i sve je opet kao nekad, šovinistički zombiji podižu blatnjave ruke iz grobova, i ustaše i četnici mu se raduju kao rodu najrođenijem i samo smo na korak da još jednom počne krvava vladavina luda i spadala.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
(Opaska koju su mi lijepili nakon jednog tweeta na FB-u: ”o mrtvima sve najbolje” te da je deplasirano da ovako pišem o Kustiću kod mene nema efekta. Tko ne želi neka ne čita jer, upozoravam, ovo nisu hvalospjevi, ovo je kritički tekst o čovjeku koji je bio i jedno i drugo što sam stavio u naslovu).
U subotu ujutro, u 84. godini života, u Zagrebu je umro grkokatolički svećenik i novinar don Živko Kustić. Čekao sam ovaj dan sa zebnjom jer među novinarima od formata, međum onima koji u Hrvatskoj i u regiji nešto znače, ne postoji nitko tko je don Živka kritizirao više nego što sam to učinio ja: iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”.
Kada sam mu došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištvu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ”Dobro su i prošli”.
Tih sam dana obolio od PTSP-a, sada to znam i ne može me nitko razuvjeriti. Tih sam dana počeo krvariti iz debeloga crijeva (dijagnoza ulceroznog colitisa će mi biti uspostavljena u jesen 1999.), ali sam okrenuo nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića. Pomogao nam je tada fra Ilija Živković (franjevac trećoredac), čovjek koji će kasnije odigrati, zajedno s pokojnim Kustićem i glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, ključnu ulogu u tomu da me se izbaci iz Hrvatskog društva tzv. katoličkih novinara, ali do Kuharića smo stigli, odnosno stigle su i naše informacije, pojačane i istinitim svjedočanstvom o zločinima kojih je kardinalu podnio pokojni general Zvonimir Červenko.
Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila.
Shvatili smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO, a i drugi, informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio prof. Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ”Oluje”, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”.
Od tada, iako sam sposoban za kršćanski oprost, pa sam čak prešao i preko laži Ivana Miklenića, Živka Kustića, fra Ilije Živkovića, fra Mirka Mataušića, Suzane Vrhovski i drugih, laži koje su izrečene da bi se opravdalo moje udaljavanje iz kruga tzv. katoličkih novinara u smislu da u srcu nemam ogorčenje (ali će uvijek ostati potreba da svjedočim istinitost događaja), sa don Živkom Kustićem nisam želio više komunicirati: mislio sam da sam humanost pokazao kada se on nalazio usred srčane krize u bolnici Dubrava i kada sam ga pohodio zamolivši da se kršćanski pozdravimo i oprostimo u slučaju da on prije mene napusti ovaj svijet jer, možemo mi biti ljuti jedan na drugoga, ali Isusova ljubav mora biti i ostaje jaća od svih naših slabosti i ograničenja.
Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?
Nije to kontradikcija jer nije Kustić prvi koji je bio i herojem i zločincem; eno vam Tita, Tuđmana ili ribara Ante Gotovine koji je za suborce i većinu građana – heroj, premda je odgovoran za veliki ratni zločin koji su počinile hrvatske snage kod Mrkonjić grada u listopadu 1995. pod njegovim zapovjedništvom, što će i dalje čekati trenutak da osoba bez mrlje u biografiji i bez straha od Bijele kuće, Pantovčaka ili neke domaće institucije u BiH, izvuće predmet, dogotovljen, iz ormara u Tužilaštvu u Sarajevu.
U čemu je, dakle, don Živko Kustić za mene velik?
Citiram poruku drugog meni nekarakternog i mizernog čovjeka, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u povodu proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja don Živka Kustića, što se dogodilo u nedjelju 4. svibnja 2008. godine misnim slavljem u kapeli sv. Leopolda Bogdana Mandića Doma za starije i nemoćne osobe “Centar” Zagreb u Klaićevoj ulici, gdje je tada Živko Kustić već 13 godina živio sa životnom suputnicom, dragom gospođom Maricom, sve do kolovoza 2010., kada je preminula.
Kardinal Bozaniće je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub.”
Istaknuo je kardinal Bozanić i angažiranost don Živka u Informativnoj katoličkoj agenciji pokrenutoj koncem 1993. (nota bene, dvije godine nakon što smo fra Mirko Mataušić, pastor Giorgio Grlj, Josip Štilinović i ja pokrenuli Kršćansku informativnu službu – KIS) te je pohvalio Kustića u apostolatu žive riječi kao veoma traženog propovjednika, voditelja brojnih misija i duhovnih obnova u domovini i diljem svijeta po hrvatskim katoličkim misijama.
”Uz brojne povjerene Vam službe u crkvenim ustanovama i u drugim tijelima bili ste i biskupov službeni konzultor Križevačke eparhije, a od Svete Stolice odlikovani ste naslovom protoprezbitera stavrofora”, istaknuo je kardinal. Na kraju poruke, čestitajući don Živku zlatomisnički jubilej, kardinal Bozanić mu zahvaljuje za velikodušnu i nesebičnu svećeničku službu kojom je na osobit način zadužio hrvatski narod i Katoličku crkvu ”u njemu”, te mu odaje priznanje za crkvenost, kojoj je uvijek ostao vjeran, spreman raditi, svjedočiti, pa i trpjeti.
Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Bila su to teška vremana jer će Kustić teologiju diplomirati tek godine 1975. Svejedno, ovaj prostor ne pamti svećenika njegova komunikološkog talenta.
Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983., a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva – voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine (kada je tu ustanovu vodio Gojko Šušak, razdoblje koje će ostati zapamćeno po navodnoj prepirci Kustića i Šuška oko ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja, čin koji će Kustić kasnije i javno osuditi na stranicama Jutarnjeg lista).
Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista Živa zajednica za iseljene hrvatske vjernike, u Frankfurtu, Njemačka. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona “Pismo seoskoga župnika” u Glasu Koncila, bio je pokretač i suradnik Maloga koncila te kolumnist Globusa i Jutarnjeg lista.
Bio je član Hrvatskog društva katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor.
Objavio je brojne katehetske priručnike: ”Velike religije svijeta”, ”Domagoj – misni ključ vjerovanja”, ”Mali ključ Biblije”, ”Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata”, ”Tomica i njegova pisma”, ”Mač duha”, ”Svadbeno ruho”, ”Hoćeš li se krstiti?”, ”Bog za odrasle”, ”Abeceda biblijske vjere” i druge. Autor je djela “Hrvatska mit ili misterij?” i romana ”Zaljubljeni robovi” i ”Denis dječak u prozoru”. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu…
Meni se čini velikom njegova gesta iz vremena kada je služio JNA u Nišu i kada se zatelebao u medicinsku sestru kojoj je napravio dijete: budući da je don Živko rođen kao izvanbračno dijete (njegov ga biološki otac Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, šef solane na Pagu, nikada nije javno priznao za sina), on nije svojoj Marici želio napraviti ono što je Vinko napravio njegovoj majci Josipi, odnosno Bepini, rođenoj u Metkoviću.
Kustić se (prenosim dio biografije iz Večernjeg lista) oženio još kao bogoslov, početkom 1955. godine, nakon četvrte od šest godina studija. Tri godine stariju Maricu Radenković upoznao je za služenja vojnoga roka 1953. u JNA, u Nišu. Bila je bolničarka, a kasnije radila u Upravi Doma JNA. Mladić koji do tada, kako sam kaže, nije ni za ruku prihvatio neku djevojku, “civilno” se oženio još za boravka u Nišu. U tom razdoblju mu više ni na pamet nije padalo da će postati svećenik.
Otišao je u Zagreb i prekinuo studij teologije. Marica je došla za njim, pa su unajmili podstanarsku sobicu. Ona se zaposlila u bolnici, a on tri godine studirao teorijsku fiziku. Godine 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel iznio mu je iznenađujući prijedlog da se ipak zaredi – u Križevačkoj biskupiji grkokatoličkog obreda. Treće dijete bilo je na putu, ali se prvi šok ubrzo pretvorio u radost. Živko i Marica Kustić vjenčali su se u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Zaređen je 4. svibnja 1958. Jer je s rimokatoličkoga prešao na grkokatolički obred u kojemu nema celibata.
Iz Križevaca, nakon zaređenja, raspoređen je u grkokatoličku župu Mrzlo Polje, a kardinal Alojzije Stepinac, koji je bio zatočen u Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika ”da je proučio njegov slučaj i da mu čestita”. Četiri godine poslije Kustić je služio u župi Sošice. Marica, žena iz “posve drugoga svijeta”, u svemu ga je pratila.
Meni se čini izuzetno značajnim da ga, iako formalno grkokatolički svećenik, šira javnost nije doživljavala kao takvoga, već kao svećenika ”s Kaptola” koji ima ženu i petero djece (jedan sin mu je bio umro), što smatram izuzetnom porukom za Crkvu u kojoj je svakoj iole pametnoj osobi sasvim jasno da je zapovjedeni i obavezan celibat potpuno deplasirana i glupa stvar koju treba što prije prevladati, pa i kao put približavanja katolika i pravoslavaca baš onako kako su si bliski katolici i grkokatolički svećenici i popovi.
Bilo je domišljato sve što je činio u Glasu Koncila i treba pohvaliti njegove važne knjige, ali mislim da ne treba pretjerivati s pohvalama na račun njegove vrlo čitane kolumne ”Jutarnja propovijed” u Jutarnjem listu; bila je to OK forma, ali daleko ispod kvalitete za mene, ponajboljih Kustićevih tekstova, kolumni iz Globusa (”Zrenik iz zapećka”, koje je pisao 1991. i 1992., u najtežim vremenima naše novije povijesti), a koje će ostati zapamćene jer su ukoričene u knjizi, jednom od najboljih publicističkih djela devedesetih ”Hrvatska, mit ili misteriji – Političko-religiozni ogledi”, koju je uredio genijalni Marko Grčić (Minerva, Zagreb, 1995.).
Najme, kako sam magistrirao iz oblasti Političke teologije, kvalificiran sam vrednovati tu knjigu iz rakursa perfektne Kustićeve konstatacije da ”iz misterija izvire poezija stvaralaštva, a mit stvara koračnice kojima se maršira u smrt”.
Kustić je velik i kao arhitekt silnoga zahvata, devetnice (od 1975. do 1984.), što je označeno jubilejem ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ali mu se kuća, zgrada, to što je projektirao i sagradio, urušava, pa se moramo pitati na kakvim je to temeljima arhitekt Kustić gradio, odnosno s kojim to elementima iliti materijalima?
Složit ću se da je Kustić bio prorokom i da ga se može tretirati i kao apostola, ali mu se u velikoj mjeri dogodilo sljepilo koje je zahvatilo i Stepinca i biskupe sve do danas (uz časne izuzetke: Kokša, Badurina, Devčić…), sljepilo koje fra Bono Zvonimir Šagi definira kao ”domoljubna blokada duha”. Kustić je bio hiperpametan čovjek i vrstan praktičar, ali nije imao širinu i proročku viziju jednoga Željka Mardešića, pa treba biti oprezan kod vrednovanja njegova doprinosa tzv. ”Crkvi u Hrvata”. Naime, to jest svakako jedan golemi evangelizacijski doprinos, ali don Živko Kustić nije do kraja niti znao vrednovati niti je shvaćao što je to Crkva u svijetu i što je to Crkva u demokraciji onako kako to shvaćaju mnogi drugi, pa i u nas, od dominikanca Frana Prcele, pentekostalca Miroslava Volfa, naših kolmunista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča pa nadalje.
Pribojavao se Kustić totalitarnih manira Franje Tuđmana i HDZ-a jer ”premda je Crkva za demokraciju, ona strepi pred mogućnostima da se u rukama jednog čovjeka, ili jedne skupine, nađe previše vlasti”, ali se često ponašao nadmeno i nedemokratski po svemu sudeći, jer su se u njemu međusobno borili osjećaji superiornosti, koje je imao prema intelektualno daleko inferiornijim svećenicima kojima se javljao (ne ubrajam ovdje, naravno, pokretače Kršćanske sadašnjosti: Turčinovića, Šagi Bunića, Bajsića, itd.) i potreba da se bude duhovan, što znači ponizan i bratski raspoložen.
Nisam pozvan da sudim don Živku Kustiću: o njemu više znala je pokojna supruga, a znaju i članovi obitelji, ispovjednici, dobri prijatelji, zna i Bog, pa je potpuno nebitno što bilo tko od nas kaže o bilo komu. Ali imam potrebu izraziti žaljenje što njegovi talenti nisu do kraja maksimalno dobro iskorišteni: njegova ”Crkva u Hrvata” je sekta razularenih nacionalista, njegov Glas Koncila je beznačajan bilten sa desetkovanom tiražom u odnosu na one brojke koje je iza sebe ostavio Kustić niti vidimo i jednoga relevantnoga crkvenoga novinara ispod Kustića ili iza njega.
Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države.
Kustić je meni blizak ako ništa drugo onda po kršćanskoj nadi: on se čvrsto nadao da će Hrvatska tim napastima odoljeti, da će opstati i rasti, ”uvijek vrijedna naše požrtvovne ljubavi, jer ona nije mit nego misterij”.
Ali, kažem, uhvatila me je nelagoda, zebnja. Jer bih volio sada moći potpisati, ako ne hagiografski in memoriam, onda tekst koji mi neće donijeti novu žalost.
Šteta, silna je šteta što don Živko Kustić nije ostao arhitektom do kraja i što je hrvatsku zbilju kompromitirao toliko nepromišljeno, toliko nekršćanski, toliko antiekumenski, na tako osjetljivim područjima u kojima se u doba SFRJ činio nepobijedivim herojem – na području ljudskih prava, na području na kojem će se devedesetih pridružiti društvu samim samcatih zločinaca.
Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.
Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.
A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.
Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.
Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.
Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?
Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!
Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…
Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.
Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.
Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
