Budući da je ”…. jezikoslovna rasprava o navodnoj jezičnoj spolnoj neravnopravnosti … izostala“ (Željko Jozić, ”Je li Kolinda predsjednik ili predsjednica?”, ”Jutarnji list“, 14. 3. 2015., Magazin str. 30), javlja se za riječ autorica koja, doduše, nije filolog, već je kao teologinja – feministička teologinja – izoštrila osjećaj za jezičnu neravnopravnost žena u odnosu na muškarce: [Read more…]
O “izlascima” zagrebačkog HNK
Uoči nove dramske premijere zagrebačkog HNK koja će se održati u Kineskom paviljonu na Velesajmu, a koju intendantica D. Vrgoč pobjedonosno najavljuje kao izlazak iz “matične zgrade” u prostor “devastiranog Velesajma koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo” (Jutarnji list, 2. 4.), vrijedi podsjetiti na prebogatu tradiciju sličnih “izlazaka” koje su pokretali mnogi njezini prethodnici (uključivši i aktualnog ravnatelja Opere) čega ona kao da nije svjesna. [Read more…]
Čestitam antifašistima u RH
(Opaska uredništva: Pismo predsjednika ekstremno desne Obiteljske stranke Mate Knezovića veleposlaniku Kraljevine Norveške u RH ne bi sam po sebi bio predmet našeg zanimanja da u njemu nema ordinarnih gluposti o Antifašističkoj ligi, sumanutog zahtjeva da se veleposlanik ”ispriča hrvatskom narodu”, te da nije izazvalo pravilno reagiranje veleposlanika Henrika Ofstada, a koje donosimo jer pokazuje ispravno tumačenje uloge i položaja jugoslavenskih partizana, odnosa jedne koherentne strane države prema našoj baštini antifašizma te relevantnost Antifašističke lige Republike Hrvatske). [Read more…]
Vratite Šešelja u Haag!
Razlog 15 godina djelovanja Igmanske inicijative je duboko uvjerenje da mir i dobrosusjedski, prijateljski odnosi predstavljaju vitalne interese naših zemalja, da je rad na postizanju tih ciljeva izraz istinskog patriotizma. Međutim, u svakoj od naših zemalja postoje radikalni političari, uglavnom propagatori netrpeljivosti i šovinizma, čija moć ovisi o izazivanju straha i nesigurnosti, a zato su im potrebni neprijatelji. [Read more…]
Čestitam antifašistima u RH
(Opaska uredništva: Pismo predsjednika ekstremno desne Obiteljske stranke Mate Knezovića veleposlaniku Kraljevine Norveške u RH ne bi sam po sebi bio predmet našeg zanimanja da u njemu nema ordinarnih gluposti o Antifašističkoj ligi, sumanutog zahtjeva da se veleposlanik ”ispriča hrvatskom narodu”, te da nije izazvalo pravilno reagiranje veleposlanika Henrika Ofstada, a koje donosimo jer pokazuje ispravno tumačenje uloge i položaja jugoslavenskih partizana, odnosa jedne koherentne strane države prema našoj baštini antifašizma te relevantnost Antifašističke lige Republike Hrvatske).
Poštovani gospodine Knezoviću,
Iz Vašeg pisma stječem dojam da podcjenjujete znanje koje diplomati imaju o zemljama u kojima služe, pa i kad je riječ o mojem znanju o Hrvatskoj [Read more…]
Stidim se ove Hrvatske
Prošlo je četvrt stoljeća od takozvanog osamostaljenja. Znatno je to u povijesti nove države, a pogotovo je to dugačko u životu čovjeka, odnosno generacije. Prije dva i pol desetljeća krenulo je ovo društvo slijediti velikog vođu. Ne velike ideje, već “Velikog vođu”, povjesničara, člana znanstvene akademije, oficira JNA, partizana i, jasno, velikog komunista. [Read more…]
Sram me što sam član HND-a
Srijeda, 18. veljače 2015. bio je dan kada sam se sramio zbog toga što sam član Hrvatskog novinarskog društva. Kolega Hrvoje Belamarić nema ugovor o radu i svoje autorske novinarske priloge ne radi po nalogu poslodavca. Zbog toga što mu je Hrvatska televizija isplaćivala po dvije tisuće kuna autorskih honorara za novinarske priloge o invalidima tzv. ”institucije sistema” oduzele su mu 1.250 kuna invalidnine (naime, kolega Hrvoje Belamarić je paraplegičar). [Read more…]
Glavaš simpatizira NDH
Slučajevi u praksi i u svakodnevnom životu su često nepredvidivi. Zakonodavac nije predvidio da bi među saborske zastupnike mogao biti izabran pravomoćno osuđeni ratni zločinac kojem je Ustavni sud iz isključivo formalnih razloga ukinuo pravomočnu presudu ne dovodivši uopće u pitanje dokaze njegove krivnje. Pa i o samim formalnim razlozima neki vrsni pravnici, na primjer suci Vrhovnog suda, imaju oprečno mišljenje.
Branimir Glavaš je izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem
Branimir Glavaš, zastupnik u Hrvatskom saboru koji bježi od hrvatskog pravosuđa i cijelo vrijeme dok je bio u zatvoru tvrdi da je bio osuđen u namještenom političkom procesu, po izlasku iz zatvora uopće ne pokušava iznijeti neke argumente u prilog svoje nevinosti.
Umjesto toga, njegova retorika postaje prijeteća, počinje vrlo konkretno zastaršivanje svjedoka, na Facebooku pojavljuje se slika pet obješenih ljudi s tekstom – ”Ne reci lažno svjedočanstvo jer stići će te Božja kazna“. Teško je zamisliti konkretniju prijetnju svjedocima i teško je zamisliti pravnu državu u kojoj Državno odvjetništvo ne reagira.
Branimir Glavaš je zatim izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem.
Glavaš je, inače, u više navrata izrazio svoje simpatije za zločinački fašistički režim u NDH.
Tako, prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše.“
Iste godine Glavaš zabranjuje da se obilježava Dan antifašističke borbe i Osijek je bio jedino mjesto u RH gdje je 22. lipanj 1992. bio radni dan.
Opisani događaji pokazuju da bi povratak Branimira Glavaša u Sabor predstavljalo ne samo rušenje ugleda Hrvatskog sabora nego i ozbiljnu opasnost za Hrvatsku.
Prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše“
Za onu Hrvatsku koja pokušava biti pravna i demokratska država i, iznad svega, pristojna država za sve svoje građane.
Ako se ne suprotstavimo klevetama, lažima i otvorenim prijetnjama izgovorenim u Hrvatskom saboru, ako osobe osuđene za teške ratne zločine i kriminal budu odlučivale kakvi će biti zakoni u Hrvatskoj, možemo se samo sa zebnjom pitati kakav će to poguban utjecaj imati na hrvatsko društvo.
Ostavljanje mogućnosti da nam se to dogodi nije demokracija nego najgora zloupotreba demokracije. Suprotstaviti se tome nije ni lako ni bezopasno ali treba to učiniti!
Za Antifašističku liga Republike Hrvatske
Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Koje su Kolindine namjere?
Josipa Buljevića ne poznajem osobno, nikad se nismo sreli, ali on je, kao šef operative POA-e bio jedan od ključnih ljudi koji su procjenjivali i odlučivali da me se, kao novinarku koja je pratila rad predsjednika Republike, one 2004. godine, treba – protiv moje volje – privesti u sjedište zagrebačke POA-e i ondje izložiti petosatnoj torturi.
Podsjećam, pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su me prljavim metodama – prijetnjama, pokušajem ucjene i podmićivanja te psihičkim maltretiranjem – prisiliti da kao novinarka špijuniram za njih vlastite kolege, političare, strane veleposlanike, intelektualce u zemlji i inozemstvu te da u medije plasiram prljave priče prema njihovoj narudžbi.
Krajnje neugodno iznenadila me vijest da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za savjetnika za nacionalnu sigurnost odabrala Josipa Buljevića, bivšeg šefa SOA-e i bivšeg glavnog operativca POA-e. Ako je to točno, ako je točno da bi osoba koja je sudjelovala u zloupotrebi centralne tajne službe protiv vlastitih građana, ustavnog poretka i novinarskih sloboda trebala savjetovati buduću predsjednicu o njezinoj najvažnijoj ovlasti, onda vam predlažem, gospođo Kolinda Grabar Kitarović, da još jednom dobro razmislite
Na sudu sam morala podići privatnu tužbu, premda ih je moralo progoniti Državno odvjetništvo, a dokazala sam da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled te da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu.
Tortura građanima, poslušnost kriminalu
Uz mnoštvo dezinformacija, agenti koji su me maltretirali raspolagali su tolikom količinom informacija o mojem životu i životu moje obitelji da sam s pravom uvjerena kako su mi u stanu u kojem sam živjela bili postavljeni prislušni uređaji, a vjerojatno i kamere za tajno snimanje.
Bilo mi je posve jasno da sam jako, jako dugo pod nadzorom tajne službe. Josip Buljević, kako ću kasnije doznati, jedan je od onih koji su u tom nedjelu neposredno sudjelovali.
Baš u vrijeme kad su se tajne službe bavile mojim životom, životima moje obitelji i prijatelja započela je zločinačka operacija Fimi media, u režiji tadašnjeg premijera Ive Sanadera i HDZ-a. Tajna služba, u kojoj je Buljević imao visoku funkciju, o tome nije znala ništa.
Nisu se borili protiv najgore vrste korupcije i kriminala, što bi se očekivalo od tajnih službi u demokratskoj državi, nego protiv vlastitih građana. Po naredbi onih koji su potkradali vlastiti narod i ovu državu, vrh obavještajne zajednice bavio se novinarima za potrebe prljavih političkih obračuna – i protiv tadašnjeg šefa države.
Koje su vaše namjere, predsjednice?
Predsjednice Grabar Kitarović, je li to državni sustav kakav želite Hrvatskoj? Je li i vaša namjera kontrolirati redakcije hrvatskih medija putem tajnih službi, uz prijetnje, podmićivanje te pokušaje ucjena novinara i urednika? Je li i vaša namjera koristiti tajne službe za obračun s političkim suparnicima? Želite li da hrvatski građani i dalje žive u strahu?
Predsjednice Grabar Kitarović, je li to državni sustav kakav želite Hrvatskoj? Je li i vaša namjera kontrolirati redakcije hrvatskih medija putem tajnih službi, uz prijetnje, podmićivanje te pokušaje ucjena novinara i urednika? Je li i vaša namjera koristiti tajne službe za obračun s političkim suparnicima? Želite li da hrvatski građani i dalje žive u strahu? Zar doista želite nastaviti tu strašnu tradiciju OZNA-e, UDBA-e i POA-e koja je unesrećila stotine hrvatskih obitelji? Ne želim vjerovati da je vaš odgovor na ova pitanja potvrdan.
Iako ste iznikli iz HDZ-ovog političkog stabla, a vašu se stranku veže uz brojne zloupotrebe tajnih službi – od samog osnutka države – znam da ni u toj stranci nisu svi isti te da i među vama ima istinskih demokrata. Iako poručujete da želite nastaviti put predsjednika Franje Tuđmana, želim vjerovati kako nas ne želite voditi i njegovim stranputicama.
Čak i ako je vaš odgovor na moja pitanja potvrdan, razmislite o još nečemu. Izostavimo li udar špijuna na ljudske slobode, slobodu medija, pa čak i torturu kojoj sam bila nepravedno, protuustavno i protuzakonito izložena, trebali biste razmisliti i o tome da je riječ o ljudima koji su pokušali ugroziti ustavni poredak RH.
Vi ste predsjednica, pa razmislite i o tome hoće li vam biti odani ljudi koji su sudjelovali u obračunu protiv jednog od vaših prethodnika.
I još nešto – upravo se na mom slučaju pokazalo da su gospoda, među kojima je i vaš mogući savjetnik za nacionalnu sigurnost, nesposobna. Donijeli su naime posve pogrešnu procjenu kako sam ja ta koju će moći slomiti. A to, donošenje pogrešnih procjena, složit ćete se, nije baš dobra preporuka za posao savjetnika za nacionalnu sigurnost.
(Prenosimo s tportala).
Mnogo buke nizašto
Sve počinje posljednjom večerom. Pa dobro, to nije pogrešno: Mnogo je toga počelo u svijetu baš tom posljednjom večerom. U prvi hip vidimo slikariju. Onda kreće glazba, slikarija ide u nebo te imamo čast vidjeti žive apostole. Njih je, čini mi se, osam. Recesija je, štedi se na apostolima. Neki od njih zaglavili su u prometu.
Uzalud među njima tražim onoga koji će uskoro biti raspet. Tu je ulogu za sebe rezervirao sam redatelj. Tko će biti Juda, slutim. No dobro, riječ je o kolektivu apostola, gluma je ovdje kolektivna, predstava je jedan organizam. Razumijem: Diplomirani apostoli.
Oni izvode prvo od nekoliko presvlačenja na sceni. Mi se grdno varamo u pogledu tih nesretnih apostola. Iza historijskih kostima kriju se u stvari neki crni ljudi. Apostoli imali su tu prednost da su bili šareni. Ali to je bila tek obmana čula. U biti, oni su – ustaše. Da tu ne bi bilo neke dileme, neki od njih nose na kapama svoje pripadanje.
Kako se ovdje uvodno evocira događaj koji se zbio u 33. godini od rođenja Spasitelja (što će reći prije gotovo pa dva tisućljeća), jasno je da su oni koji su se ispilili u uniformama, a u okviru prohodale slike, u nekom ne osobito dobrom stanju, riječju, ustaše su dosta nervozni.
Shvaćam, malo nerado, da sloboda koja se podrazumijeva u kontekstu jednog ”autorskog projekta“ dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica postane uzrok. Pače, simptom. Jer ”dijagnoza“, pa k tomu ”vrlo precizna“, oslanja se na proučavanje simptoma, zar ne? Ovdje je kao simptom raskrinkano to da je ”apostolska crkva“ bila već oduvijek ustaška. Nemojte se, molim, smijati, kao što sam se ja smijao u gledalištu/na pozornici ”Zajca“
No ja se još ne dam; još uvijek navijam za predstavu. Konačno, to je i moja tema, nešto malo sam i ja, zbog te teme, otrpio na svojoj koži. Ali rađa se i sumnja. Možda bi bolje udovoljilo zahtjevu za istinom ustvrditi da su ustaše htjeli biti apostoli nego da su evanđelisti i ostali iz društva za stolom bili u stvari ustaše? Potonji, svakako su to htjeli. Njihov spasitelj nije nosio trnovu krunu, nikoga nije spasio iako je obećavao te nitko od onih koje je dao zaklati nije uskrsnuo.
Shvaćam, malo nerado, da sloboda koja se podrazumijeva u kontekstu jednog ”autorskog projekta“ dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica postane uzrok. Pače, simptom. Jer ”dijagnoza“, pa k tomu ”vrlo precizna“, oslanja se na proučavanje simptoma, zar ne? Ovdje je kao simptom raskrinkano to da je ”apostolska crkva“ bila već oduvijek ustaška. Nemojte se, molim, smijati, kao što sam se ja smijao u gledalištu/na pozornici ”Zajca“.
Prisjest će vam, to vas može odvesti na policijsku postaju. Pokušajte isljednicima ukazati na to da je problem s autorima predstave što nikada nisu čitali marksista ”tople struje“ Ernsta Blocha. Pokušajte nešto zucnuti o tome da je kršćanstvo pra-crkve bilo revolucionarno ”gibanje masa“.
OK, poštujmo autorsku slobodu, čak i kad autori ne poštuju pravo na spontane reakcije (smijeh), a nekmoli druge vidove slobode. Jako dobro znam da postoji umiješanost hrvatskoga klera, osobito onog visokog, u ustaški pokušaj države. Ali čak se i kod onog nesretnog Stepinca javila dilema u tom kontekstu jer nije mogao ”uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti“. Skupo sam platio taj uvid, recimo baš onim mjestom intendanta koje je Frljiću tako lako palo u krilo. No on nema strpljenja za takve ”suptilnosti“, postavljajući ”vrlo preciznu dijagnozu“.
U njegovoj predstavi izgleda tako da u apostolima drijemaju ustaše, i to oduvijek. Oduvijek – to je mnogo vremena. Zamislimo kako je cvrčku koji drijema kao kukuljica na maslini gotovo 20 godina prije no što se odvaži obratiti se svojoj dragoj. Kako li je tek bilo ustašama u kukuljicama apostola? K tomu, neki od apostola bivaju raskrinkani kao žene. No možda nas time Frljić želi uvesti u suvremenost? Jačaju danas glasi da bi žene mogle biti crkvene dostojanstvenice, pa makar uniformirane.
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo fantastično otkriće jest u tome da svi imaju srca, ne znam od čega, možda od pečenog tijesta. (U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, s obzirom da je Frljić vegetarijanac. Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su očito mesojedi).
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo fantastično otkriće jest u tome da svi imaju srca, ne znam od čega, možda od pečenog tijesta. (U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, s obzirom da je Frljić vegetarijanac. Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su očito mesojedi)
Što se tiče pitanja srca još uvijek ne vidim neki specificum u odnosu na onih 6 i po milijardi naših suvremenika koji su uglavnom opremljeni srcima. No još nisam kapitulirao, strpljivo sjedim. Zbrajam informacije: Do sada sam zaključio da su apostoli prerušeni ustaše, i da ustaše imaju srca koja po potrebi mogu nositi i izvan uniformi. To je često praktično.
No sve je ovo bio tek uvod (a prošla je već četvrtina predstave koja ukupno traje manje od sat vremena). Sad tek počinje – raspašoj! Ustaše se pretvaraju u orgijastički kolektiv. Taj se kolektiv opušta, olakšava, riječju, svršava na jedan posve tipični, poznati ustaški način: trljanjem spolnih organa dok se ne postigne odgovarajuća temperatura. Pažnja: simptom! Analiza simptoma jako je važna za dijagnozu, pače onu ”vrlo preciznu“. Temperatura prizora već je veoma povišena. To tjera zaključku.
U kutku uma ponovo mi se javi crv sumnje. Ponajprije, promiskuitet, orgije, pa i one s ritualnim ubojstvima, tijekom cijele povijesti pripisuju se suparničkim religijskim sljedbama. Takve su stvari kršćani već oduvijek podmetali Židovima, a naročito kao preludij pogroma: jer da su Židovi jeli malu djecu te od njihove krvi pravili svoje sveto tijesto. To je jedno. Daljnja primjedba krije se u ovom jednostavnom pitanju: Je li samozadovoljavanje sučeljenih formacija bitno različito?
Riječju, jesu li se partizani zadovoljavali na neki drugi način? Rat je uvijek doba raznoraznih oskudica. Znam da će vam ovo zvučati bedasto. Ali primjedba je uvjetovana razinom ove ”vrlo precizne dijagnoze“. Pišem samo o onome što sam vidio, a vidjeti nisam smio.
Naime, ako su ljudi u crnom naprosto jedna grupa koja se predaje animalnom, i to iz potpuno nevidljivih razloga, onda bi Frljiću trebalo ukazati na to da u samom animalnom nema nikakvog zla, pogotovo pak ne zla kao apsoluta! Kršćanstvo tu koleba. No ako se životinji odrekne duša, onda se tu nema što spasiti, pa je i priča s prvim grijehom bez uporišta u životinjskom carstvu.
To što mi ljudi neke svoje praktike pripisujemo zvjeradi strašna je nepravda prema njima. No kršćanstvo progoni put, putenost, a to bi spadalo u regiju ispod pupka. To je ona regija u koju je redatelj prognao hrvatske fašiste u liku kazališnih ljudi, a onda i one koji su spram njegovih praktika nedopušteno skeptični… Prognao ih je dakle u one predjele gdje obitava grijeh, kako se i moglo očekivati od jednog bivšeg bogoslova.
Jako dobro znam da postoji umiješanost hrvatskoga klera, osobito onog visokog, u ustaški pokušaj države. Ali čak se i kod onog nesretnog Stepinca javila dilema u tom kontekstu jer nije mogao ”uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti“. Skupo sam platio taj uvid, recimo baš onim mjestom intendanta koje je Frljiću tako lako palo u krilo. No on nema strpljenja za takve ”suptilnosti“, postavljajući ”vrlo preciznu dijagnozu“
Potom dolazi lijepa domislica, nažalost neiskorištena: Bogorodica sa zvijezdom petokrakom prođe kao bijeli kip. I nestane.
Počinje prvi prazni hod predstave. Zapravo, to me najviše začudilo. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Sve stoji. Ja razumijem da je repeticija mater svelikog učenja, no ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja. Ovdje ti prazni hodovi upućuju na diletantizam, na nedopečen zanat.
Daljnje orgijastičko zaoštravanje uzaludan je pokušaj da se izrazi nešto skaredno što bi još moglo zapanjiti buržuje u publici u smislu starog slogana koji su dadaisti ukrali Baudelaireu: Epater la bourgeoise! To je, ali, teško.
Prvo, gdje su ti buržuji danas kad svak zna da je naša srednja klasa deklasirana do jaja; i drugo, što još u svijetu može bilo koga iznenaditi, kad je svaka intima izložena i izručena, izvrnuta kao stara rukavica, kad je oblast ljudskoga ionako tako silno proširena da je nekom spolnom ”aberacijom“ praktički nemoguće izazvati javnu sablazan?
Zar bi prvi redovi publikuma imali osjetiti neki naročiti ushit time što su bombardirani prezervativima? To što si ustaše uzajamno guraju štapove i križeve u stražnjice? Je li to najvažnija differentia specifica pokreta Ante Pavelića? Pa da se barem radi o svastici… Možda bi zbog oblika svastikina užitak bio veći?
Kako je to moglo biti lako da je tako bilo! Da su se ustaše od partizana razlikovali samo vrstom onanije! I kako je to sve skupa naivno! Kako -nemaštovito…
Gdje je tu ”hrvatsko glumište“? Bukovčev zastor? Ta idite, molim vas. Bukovčev zastor dao je prvi otfrkati kao dio predstave Ljubiša Ristić u režiji drame ”Kamov, smrtopis“, a pisala se godina 1978. prošlog stoljeća.
Samo, Ristić je taj zastor stvarno povezao s predstavom, a Frljić nije povezao ni sa čim.
Nekoliko prvih lopti ne čini dobru utakmicu. O Ciullijevim nebesnicima da se i ne govori. Molim, svakoga koga to još uopće zanima da provjeri na što aludiram tako da na tražilicu YouTube-a upuca Der kroatische Faust. Smjerno molim, bez strojnice!
Počinje prvi prazni hod predstave. Zapravo, to me najviše začudilo. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Sve stoji. Ja razumijem da je repeticija mater svelikog učenja, no ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja. Ovdje ti prazni hodovi upućuju na diletantizam, na nedopečen zanat
Doživio sam u teatru svašta. Ali kondomima me još nisu gađali. Ne znam jesam li pravilno protumačio ovaj vapaj za kontrolom rađanja, koji gestualno proizvode ustaše kao povampireni kršćani (!), ako ga vidim u slijedu aktualnog nauka pape Franje? Ili je to bio eksplicitni poziv na siguran seks? Nisam dospio provjeriti, privelo me.
No još sam na predstavi, pomalo i u njoj, a crv sumnje radi: Nemam nikakvih iluzija o tome što je hrvatsko glumište danas. Ali ništa od kritike te prilično zlokobne ”konglomeracije“ ne nalazim u Frljićevoj predstavi.
Vidim hrpicu lažnih apostola u maskeradi koja, čim odloži uniforme, postaje ples mrtvaca ugušenih plinom iz slavina, tojest hrpa leševa, djelimice veoma tustih što ukazuje na tešku logorsku prošlost. Velike su oduvijek polemike o tome kako uvjerljivo pokazati te strahote. Ovaj novi doprinos nije nikakav korak dalje.
U literaturi o Jasenovcu ne spominju se tuševi, oni su mnogi put opisana značajka njemačkih logora. Naspram industrije smrti kakav je bio Auschwitz, Jasenovac je ručni rad. Na brojne, teatarski mnogo učinkovitije načine mogao je Frljić pokazati zločin.
Slobodan sam uputiti ga na video Brezovčeve režije ”Petog evanđelja“ u ZKM-u. To bi uistinu bilo jako važno radi novih naraštaja koje u školi podučavaju revizionistički, a da se i ne govori o tome što ta djeca slušaju kod stola. No autorima ovog autorskog projekta stalo je jedino da nekolicinu teatarskih kolega upišu u ustaše, njih su dvojica vrlo predani agitatori. Vidim dalje da su inače prazno gledalište okupirali ljudi u crnom koji gromovito i opasno pjevaju.
Uzgred, to je mala, podmukla i podsvjesna osveta mojeg odbijenog komada, ali neću o tome. Pa zašto Frljić nekom snažnom i teatarski moćnom predstavom ne zaposjedne to gledalište već ga prekriva kulisom ili naprosto zamata u mrak? Ne ćute li se oni koji u njemu pjevaju nekako osamljenima gledajući prazan parter? Što je, dovraga, skrivila zgrada? HNK u Zagrebu Frljić tu i tamo, zasad u maketi, spali. A HNK riječki osuđuje na – prazninu.
O uvođenju djeteta na scenu govorim nerado jer me u respektivnim dvjema scenama ispunjava nelagodom. Frljić i Blažević upravo pokušavaju skrenuti oštricu kritike na taj problem jednom pressicom s koje su poslali vrlo ratoborne poruke; oni naime vode rat, a ne teatar. No već je stari Goethe rekao sljedeće: ”Svak onaj tko u umjetnost uvede dijete može računati sa sigurnim uspjehom.“
Vraćam se onome što piše na lati… uspoređujem. Podravka, naprimjer, ne vara. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš. Frljićeva predstava isto je tako nekakav gulaš. Ali o dijagnozi ”fašistoidnosti društva“ tu nema ni govora: tek nekoliko primisli i asocijacija, uz silnu buku na kanalima. Moje razočarenje svojim dimenzijama odgovara mojim očekivanjima: Ono je totalno
To je ono što je kod njih tako enervatno: Kalkil! U slučaju ”Hrvatskog glumišta“ oni računaju u prvom redu sa sigurnim uspjehom, ali i s bijesnim, kadikad i prilično kongruentnim odbijanjem onih koji se neće dati uvjeriti njihovim pojednostavljenjima. Taj dvojac uzima za dokaz da su uvijek u pravu to što ih tako mnogi napadaju, a neki napadi dolaze iz drugih tabora.
Umjesto da im to bude signal da nešto rade temeljito krivo, njima je to dodatni začin. Dakako da im je daleko od pameti kakav kaos unose u cijeli politički i kulturni kontekst, kakvu posvemašnju zbrku proizvode zbrčkanom semiotikom svoje predstave. Uvijek se začudim kad vidim što sve ljude veseli.
Vraćam se počeku. U današnje doba strogo je propisano da na svakom proizvodu koji se nađe na polici mora stajati deklaracija proizvođača: što je u piksi, što u lati, od čega je i kako spravljeno… Obavezno je isto tako označiti proizvode koji su smrtonosni, primjer: duhan, kao i rok trajanja. Naravno, proizvodi su proviđeni i sadržajima koji ih otvoreno reklamiraju.
U Novostima sam pročitao takvu deklaraciju, sparenu s reklamom. Citirao sam je u ovoj ”konzervativnoj“ kritici pisanoj u maniri prošlih vremena, onih u kojima me je našao redatelj, i ushtio sam držati se nje kao pijan plota. Predstava, ponovit ću, “daje vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojemu živimo.“ Za istinitost ovoga očitovanja jamči firma Oliver&Marin.
Malo me stvari na svijetu tako zanima kao ”dijagnoza fašistoidnosti“ bilo kojeg društva, a napose našega. Utrošio sam nešto godina na tu neveselu temu, što je, napose u Rijeci, poznato. Hoću reći, moja ushićenost temom bijaše na neki način predprogramirana. K tomu, ovdje je dijagnoza postavljena – slijedim Frljićevu deklaraciju – kazališnim sredstvima.
U nekim razdobljima svojega očito već predugog živovanja pisao sam kazališne kritike, sram me je reći koliko ih je. Itd. Itsl. Dolazim u Rijeku s ogromnom anticipacijom, voljan potpuno izbrisati svaki trag sjećanja na besmislen sukob oko nepostavljanja moje drame premda, što se tog sukoba tiče, nisam ni luk jeo, ni luk mirisao.
Vraćam se onome što piše na lati… uspoređujem. Podravka, naprimjer, ne vara. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš. Frljićeva predstava isto je tako nekakav gulaš. Ali o dijagnozi ”fašistoidnosti društva“ tu nema ni govora: tek nekoliko primisli i asocijacija, uz silnu buku na kanalima. Moje razočarenje svojim dimenzijama odgovara mojim očekivanjima: Ono je totalno.
I eto me u gabuli: Kako iz toga izvući glavu, to jest da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom? Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno sa svojom prvom pratiljom, Ms. Banović…
U toj predstavi, to je istina, svega ima… Jedino, nema nikakve dijagnoze, a nekmoli precizne. Jedine ŽIVE osobe u Frljićevoj predstavi jesu slike (!) na gaćama glumaca. Pakost, nažalost, ovdje se nije dovoljno kreativno izrazila.
Teško je, naime, ovdje govoriti o udjelima glumaca, a trebala bi o tome nešto reći svaka normalna kritika. A to zato što je u ovom konceptu njima samima bilo teško nositi se sa slikama živih ljudi od kojih su neke, mislim na slike, mogli vidjeti jedino u zrcalu.
Iako u svom rodnom gradu koristim prednosti nevidljivog čovjeka, u Rijeci mi to nije uspjelo. Primijećen sam kako plješćem i jednoga je glumca zapalo da o tome obavijesti ”dom i svijet“.
Teško je tu biti prav: kad plješćeš ne valja, kad ne plješćeš, onda si neprijatelj. Ako ne dođeš, tada pišeš i govoriš o onome što nisi vidio. Kad dođeš i vidiš, bolje ti je šutjeti. U protivnom ćeš biti onaj koji piše zato što je vidio. To je, ali, još veći grijeh.
I eto me u gabuli: Kako iz toga izvući glavu, to jest da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom?
Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno sa svojom prvom pratiljom, Ms. Banović, kojoj međutim, to nije priznato. Hajd’ sad ti dokaži!
Ja, naime poštujem svačiji rad, tako isto rad glumačkog proletarijata, čak i ako držim da je rezultat toga rada, kao u ovom slučaju, utaman.
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- …
- 12
- Next Page »