Sve je izgledalo kao komedija u tri čina. Doduše, nije to komedija koja bi se mogla pripisati Plautu i Držiću, još manje Marivauxu, Goldoniju ili nekom petom autoru koji su, u vrijeme dok je kazalište funkcioniralo umjesto televizije, razgaljivali znatiželjnu publiku. U prvome činu, datiranom za lipanj 2013. godine, novinari ”Guardiana” i ”The Washington Posta” dobili su dokumentaciju koja je potvrđivala da američke tajne službe prisluškuju cijeli svijet. Zviždač – što je drugo ime za izdajnika ili heroja, ovisno o kutu gledanja – nije bio nitko drugi nego Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e koji je radio kao savjetnik za Nacionalnu službu sigurnosti (Nacional Security Agency).

 

Drugi čin te tipične komedije s okusom farse vezan je za sudbinu citiranog Snowdena koji se zakoprcao kao riba na suhom. Kad je skandal grunuo, po brzom postupku Uncle Sam proglasio ga je državnim neprijateljem broj 1 i zatražio njegovo ekspresno izručenje. Jasno, Putinu nije bilo ni nakraj pameti da se pokorava američkim zahtjevima, manje zbog toga da bi zaštitio nečiji integritet, a mnogo više zato da bi demonstrirao vlastitu moć.

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue

 

Najzanimljiviji dio toga (među)čina krije se u činjenici da su sve zemlje, osim Venezuele, odbile Snowdenov zahtjev za azilom, što je tema za jednu novu komediju, koju će u budućnosti sročiti neki Orwellov sljedbenik, bez obzira na to što engleski pripovjedač nikada nije pisao komedije.

 

Da je trebalo udomiti kakva ubojicu ili švercera kokaina, nema sumnje da bi se našlo zaštitnike na svim stranama našeg idiličnog planeta. Ali čovjek koji otkriva ono što znamo, premda ne volimo da se to glasno reklamira, Amerikanac koji nudi opipljive dokaze da njegova zemlja provodi politiku koja se u suštini ne razlikuje od one koju je svojedobno provodio zloglasni KGB,  fujtajfl!

 

Onda se Snowden ipak skrasio u Rusiji, što je bila jedna od kulminacijskih točaka prije nevjerojatnog finala koji je uslijedio u trećem činu. I kad je publika već otvrdnula od smijeha, garniranog tragovima Grand Guignola, nastupio je još jedan obrat s hipertoničnim okusom apsurda. U trećem činu nad ponašanjem Sjedinjenih Država počeli su se unisono zgražati njezini najbliži i najmoćniji saveznici.

 

Hollande je mahao kažiprstom, smjerajući na drugu stranu Atlantika, Angela Merkel pozirala je rezignirano pokraj Obame, kao razočarana žena pokraj bivšeg ljubavnika, a tjednik ”Der Spiegel” precizirao je da su je Amerikanci prisluškivali, ili uhodili, s krova svoje ambasade smještene u blizini Reichstaga. Da bi grupni portret s damom djelovao što sugestivnije, u trećem činu na pozornici uskrsnula je Dianne Feinstein. Dotična gospođa, nota bene, demokratkinja i predsjednica Odbora za obavještajne aktivnosti američkoga Senata (kako oni tepaju svojim špijunima), uporno je branila NSA i slične agencije, ali je na koncu reterirala. Sad se odjednom izričito protivi mogućnosti da Sjedinjene Države prisluškuju svoje saveznike, zatražila je reviziju svih obavještajnih programa, tvrdeći kako predsjednik Obama nije imao pojma da je špijuniranju podvrgnuta njemačka kancelarka, ali isto tako dužnosnici drugih velikih i malih sila, sve tamo do Gornje Volte, Nove Gvineje, svugdje dokle dopiru apetiti nezasitnoga Velikog Brata. Iskazujući respekt prema aktivnostima obavještajnih službi, senatorica  se istodobno zgrozila nad njihovom agilnošću, što je u već umornoj (re)publici izazvalo dodatne salve smijeha i snebivanja.

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein, u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Koliko smo puta čuli taj dozlaboga ofucan refren! Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao, a najmanje znaju oni koji to moraju znati logikom svojih funkcija i ministarskih obligacija. Zato smo poletjeli tako visoko i dospjeli tako daleko!

 

Istina je jedino to da Merkelica nije znala da je špijuniraju sve u šesnaest; i to ne od jučer, nego od 2002. godine, kad nije niti sanjala da će postati kancelarkom. Još jedan dokaz da Amerikanci nisu blesavi i da ništa ne prepuštaju slučaju. Finalmente, bitno je da su se posredovanjem svoje senatorice posuli pepelom i da se publika, nakon još jedne komedije s mirisom predvidljivosti, može mirno razići i vratiti u svoje domove.

 

Unatoč nepreglednim količinama smijurije što ih provocira špijunska commedia dell’arte, ostalo je jedno nerazriješeno pitanje. Čemu čuđenje nad spoznajom da Sjedinjene Države uhode sve živo; ne samo potencijalne ili deklarirane neprijatelje, nego i dokazane saveznike s kojima su zbratimljeni u istome paktu? Nad njihovim aktivnostima čuditi se mogu samo naivci i licemjeri. Jer State Department već odavno vodi politiku kojoj je prisluškivanje, ili bilo koja vrsta kontrole, conditio sine qua non.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija, to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji. To što prisluškuju sve moguće neprijatelje, stvarne i fiktivne, a isto tako i saveznike, nije ništa drugo nego halo-efekt proizašao iz osjećaja nečiste savjesti. Ako Amerikanci nemaju dobre namjere prema drugima, kako će ih drugi imati prema njima, makar posrijedi bili i najvjerniji saveznici?

 

Uostalom, vratimo se korak natrag, u vrijeme koje bi službenici Bijele kuće najradije zaboravili ili prebrisali spužvom, kada bi takvo što bilo izvedivo. Sredinom 20. stoljeća, u žiži interesa bio je republikanski senator Joseph McCarthy, ozloglašen zbog lova na komuniste koji je više izgledao kao lov na vještice. Dakako, komunist je bio svatko čija stajališta nisu korespondirala sa službenom ideologijom. Tako se na udaru kritike našao i Arthur Miller. Među ostalim naslovima, napisao je dramu ”Svi moji sinovi” (All My Sons), koja je nekoliko godina nakon praizvedbe prikazana i u zagrebačkome HNK. To je priča o pohlepnom tvorničaru koji je američkoj avijaciji isporučivao neupotrebljive dijelove, uzrokujući indirektno pogibiju vlastitog sina.

 

Moj rijetki štioče, nije li pohlepa jedna od tipičnih američkih osobina? Nije li pohlepa smrtni grijeh? Napokon, nije li Benjamin Franklin, američki predsjednik, k tomu još novinar te jedan od tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, u dalekom 18. stoljeću lansirao krilaticu ”Time Is Money” koja je postupno dobila dimenzije planetarne farse?

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji

 

Daleke 1961. godine Amerikanac Daniel J. Boorstin konstatirao je: ”Prijeti nam opasnost da postanemo prvi ljudi u povijesti kojima je uspjelo vlastite opsjene učiniti toliko jasnim i živopisnim, toliko uvjerljivim, toliko ‘realističnima’ da uspijevamo živjeti u njima. Nitko nije toliko obuzet opsjenama kao mi.” Tako se zatvorio đavolski krug; Amerikanci nisu uspjeli u onome što su deklarativno zastupali, u ostvarenju slobode, ali su uspjeli u onome u čemu nisu smjeli, u cementiranju vlastitih obmana.

 

Jedan drugi beskompromisan Amerikanac, Chris Hedges, piše da je talent laganja i manipuliranja, kao sukus kapitalističke etike, u njegovoj zemlji pretvoren u ideal. Slijedom toga nameću se sve prije nego ružičasti zaključci: ne može se vjerovati Obami, ne može se vjerovati njegovim tajnicima, pa ni senatorici koja je pokušala pomesti prašinu što se poput pustinjske oluje zakovitlala nad špijunskom blamažom.

 

A ako se stanari Bijele kuće i gospođa Feinstein ne šale, neka pitanja sama po sebi traže njihove urgentne odgovore. (1) Budući da toliko vole zavirivati u tuđa dvorišta, kad će Sjedinjene Države podastrijeti podatke o bespilotnim letjelicama kojima su elegantno, bez tragova, pobili toliku djecu i tolike civile? (2) Kad će se odreći špijunaže koju njihova Deklaracija o nezavisnosti ni na koji način ne implicira? (3) Kane li ukinuti anatemu nad Edwardom Snowdenom kojega ganjaju kao najgorega mogućeg kriminalca? (4) Hoće li Nobelovoj fondaciji sugerirati da nakon predsjednika Obame Nobelovu nagradu za mir dobije i Edward Snowden? Harašo, braćo Ameri!