Gaston Bachelard je, barem ako je slušati Foucaulta, prvi veliki poetičar prostora. Dakako, prostor ima svoju poetiku. A ako idemo deduktivnim putem, zaključit ćemo da kada nešto ima svoju poetiku, ima i svoj identitet. Ili više njih.

 

Kako je moguće istovremeno biti u dvije ulice? Za takvo nešto, ravno žilvernovskoj anticipirajućoj mašti, nije potreban nikakav vanzemaljski aparat ili čudnovata tehnologija. Za tako nešto nisu potrebna čak ni tehnička otkrića kojima se sada naslađuje čovječanstvo oholo samjerajući svoj razvoj time koliko se stanovnika zemlje koristi ipodima ili tabletima. Tome je bila potrebna jedna elementarna, no time ne manje zla i brutalna ljudska pojava koja će (pro)izvesti političko raslojavanje prostora, ali i njegovu podjelu na nekad i sad. Rat.

 

Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelarovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen. Rat donosi neke stare-nove identitete, zavisno od ishoda, i njima boji osvojene prostore. Otuda preuređivanje parkova, grobalja, trgova i mijenjanje naziva ulica.

Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelardovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen

 

Kada se desi rat, prostori se izmijene. Prvo fizički, a onda i smisaono. Svjedoči tome praksa promjena naziva ulica koja je od rata naovamo postala uobičajena u svim postjugoslavenskim zemljama. S druge strane, prostori se i u stanju mira i u stanju rata uvijek nastoje podrediti poretku. Otuda se osvajaju, mijenjaju se prostorni planovi, gradi se i ruši. Topografija je vjerovatno najdinamičnija ljudska djelatnost, ako pod njom podrazumijevamo pisanje prostora.

 

Istovremeno, topografija je stvar od prvorazrednog političkog interesa jer prostor postaje jedna vrsta staklenke u kojoj se strogo čuva identitet i u kojoj se, pod kontroliranim uvjetima, kao u fabrici, proizvodi kolektivno pamćenje. U uslovima kakvi danas vladaju Balkanom, modelima kolektivnog pamćenja moguće se suprotstaviti osobnim pamćenjem.

 

Preispisivanje sarajevskih prostora je bilo dvostruko. Prvo su granatama sa okolnih brda reljefno promijenjena naselja, a time je promijenjena i dječija igra. Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke.

 

Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta, ali i svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet. Alternativa ratu oko nas je bio naš mali izmišljeni rat. A naši “oni” su postala djeca iz susjedne zgrade. Rat se morao živjeti.

 

Nakon što je svijest ljudi promijenjena na ovaj način, onda se javio i jedan novi oblik mijenjanja svijesti. Onaj unutrašnje-sarajevski kojemu nismo mogli ništa. Promijenili su se nazivi ulica koji su još i u “ono doba” bili utemeljeni na herojstvu. Socijalističkom. A i ta su, socijalistička, imena u nekoj prošlosti na pločama na kućama i trgovima smijenila neka druga imena. I tako, čini se, unedogled.

Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke. Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta i zapravo svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet

 

Pošto su (po)ratne gradske vlasti odlučile da socijalistički heroji imaju nepoćudna imena, pa više ne mogu ni biti heroji, imena ulica su promijenjena. I, to se baš ozbiljno shvatalo.

 

Kada je rat već ostao iza nas i kada smo počeli polako da se budimo iz strašnog košmara u kojem su politički moćnici spiskali naše djetinjstvo, jedan dječak iz moje ulice koja je iz Palmira Toljatija preimenovana u Gradačačka je rekao kako je Gradačačka zapravo pravopisna greška i da se radi o ulici Grada Čačka. Njegov zdravi cinizam koji je svojstven inteligentnoj buntovničkoj mladeži na ulasku u pubertet nije ostao nekažnjen. Nastavnici nisu krili svoje nezadovoljstvo. Zar da se tako preimenuje ulica kada konačno imamo pravo da je nazovemo kako treba? Uslijedile su kazne, tako karakteristične za sva postjugoslovneska društva.

 

Naime, dječak iz ulice Grada Čačka je morao napisati sastav o tome zbog čega je Gradačac važan grad. Mi ostali smo se mjesecima smijali tome, da bi na kraju ipak to prestalo biti važno više ikome osim onima kojima su imena ulica suština čuvanja neke zamišljene čistoće. A svaki je od sistema, pa tako i “onaj” prošli, čija su imena skrajnuta sa sarajevskih ulica imao jednak pristup imenovanju svijeta oko sebe. Svijet se imenuje po onima koje dotična vlast smatra herojima.

 

Vratimo se prvom pitanju. Kako je moguće biti istovremeno na dva mjesta, istovremeno u dvije ulice?

 

Prolazeći kroz ulicu koja se zove Grbavička, sjetila sam se vremena kada sam se tu igrala i išla u vrtić. Prije rata i prije izgnanstva s Grbavice. U tom se vremenu ulica zvala Lenjinova. Ipak, kada sam se sjetila svojih odlazaka u vrtić, u predratna maglovita i ustajala sarajevska jutra, nisam više bila niti u Grbavičkoj niti u Lenjinovoj ulici. Bila sam u svom vlastitom prostoru, onome kojega nisu oblikovali niti razobličavali ratovi i ideologije. Bila sam u trećem prostoru. Svom, intimnom.

Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog

 

Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog. A normalno je već odavno vrijednosna i ideološka kategorija kojom se ne označava odsustvo bolesti kao dijagnoze već uprosječenost. Koja je, s druge strane, najstrašnija dijagnoza barem u društvenom smislu. Zbog toga prostor slobode nije između (jer to implicira ograničenost), već ponad svih ostalih prostora kao zatvorenih entiteta.

 

Možda bi, pri sveukupnim prečitavanjima prostora, trebalo uvesti i tu vrstu poimanja. Treći prostor bi bio prostor slobode i intimizacije sa svijetom oko sebe. Prostor koji postoji u svakom čovjeku na svijetu i koji samo treba znati osloboditi ideoloških stega i naziva koji su mu nametnuti. Prostor beskrajnog u tom slučaju ne bi više bio neki kvazi-religijski fenomen već bi postao sav svijet i čovjek u njemu.

 

Bachelard, veliki poetičar prostora, kako ga je nazvao Foucault, s prostorom je povezao sanjarenje, beskonačnost i iznimnost. Sve ono što čovjeka, u bujicama racionalnosti, čistoće i ispravnosti kojima ga zatrpavaju sa svih strana, čini slobodnim i otvara mu mogućnost da izađe iz poretka.

 

Gdje se ovo uklapa u bh. ali i realnost drugih balkanskih zemalja? U svakom su društvu nužna memorijalna mjesta, ona su prosto historijska i socijalna nužnost. I u tome, sve dok se društva sistemski ne fašiziraju, nema ništa sporno. Poredak je uvijek zahtijevao svoja mjesta, anti-poredak ih nikada nije nalazio. Problem nastupa onda kada se sve prostorno promišljanje svede na okoštale i doktrinarne ideje. A to se najbolje postiže deindividualizacijom sjećanja.

 

Nije problem kada čovjek prođe nekom od balkanskih ulica sjetivši se ko je tu poginuo ili koja je tu vojska prolazila. Problem je kada se čovjek sjeća samo toga. I problem je kada samo prema tome oblikuje svoj svijet. I problem je kada osjeti stid zbog toga što se prošavši nekom ulicom drznuo da se sjeti svoga djetinjstva koje je tu proveo, umjesto da se sjeti “naših” heroja ili “njihovih” zločinaca.