Otprilike dvije godine nakon što ga je medijska hajka prisilila na odstupanje s dužnosti predsjednika Savezne Republike Njemačke, nakon čega su slijedili i optužnica i sudski proces, Christian Wulff oslobođen je optužbe za korupciju i primanje mita.

 

Da bi slika bila jasna, evo samo nekoliko ključnih podataka: protiv Wulffa medijsku su hajku vodili bulevarski Bild Zeitung, najčitanije novine u Njemačkoj i tjednik Der Spiegel, na glasu kao ozbiljan, mada bi podrobnija analiza njegovih sadržaja vjerojatno upućivala na drugačiji zaključak.

 

Sumnje u Wulffovo poštenje odnosile su se na vrijeme kada je bio ministar-predsjednik pokrajine Donje Saksonije, a na vrhuncu kampanje bilo je ukupno sedamnaest (ne)djela što su se u vidu sumnji stavljala na teret tadašnjem prvom čovjeku Njemačke.

Wulff je uporno tvrdio kako nije znao da je filmski producent pokrio dio troškova njegovoga boravka (sa suprugom) u Muenchenu, a vrijednost filmskog projekta za koji se zauzeo puna četiri mjeseca nakon toga nikada nitko nije osporio. Niti je utvrđena bilo kakva izravna veza između tih dviju stvari – osim, naravno, sumnje što su je posijali mediji

 

Istina je, Wulff se – blago rečeno – u cijeloj stvari nije snašao. Nešto od onoga što mu se predbacivalo pokušao je prešutjeti, u jednome je trenutku čak telefonski tražio od urednika novina da nešto ne objavi (što je, naravno, odmah upotrijebljeno protiv njega).

 

No, na kraju, nakon ostavke, nakon što je javno osramoćen i nakon što ga je napustila i supruga, Wulff se pred sudom u Hannoveru pojavio samo s jednim jedinim (ne)djelom: neki je filmski producent većim dijelom pokrio trošak njegovog posjeta Oktoberfestu u Muenchenu (kamo je putovao službeno, kao ministar-predsjednik Donje Saksonije, pa je cijeli trošak mirno mogao knjižiti na račun svoje pokrajine), a Wulff je četiri mjeseca (!) nakon toga napisao pismo tvrtki Siemens u kojemu je iznio mišljenje da taj producent priprema vrijedan dokumentarni film.

 

Wulff je uporno tvrdio kako nije znao da je filmski producent pokrio dio troškova njegovoga boravka (sa suprugom) u Muenchenu, a vrijednost filmskog projekta za koji se zauzeo puna četiri mjeseca nakon toga nikada nitko nije osporio. Niti je utvrđena bilo kakva izravna veza između tih dviju stvari – osim, naravno, sumnje što su je posijali mediji.

 

Dan prije izricanja presude (a bilo je već jasno kakva će ona biti) javna je njemačka televizija ZDF na programu imala talk show s temom: je li Wulff žrtva medijskog linča? Iznenađujuće je – u svjetlu spomenutih činjenica – bilo to da je emisija završila zaključkom da medijskog linča nije bilo; usprkos sedamnaest ozbiljnih optužbi-sumnji od kojih je do suda “preživjela” samo jedna i usprkos tome što je i ta jedna bila na “staklenim nogama”, pa sudu nije preostalo ništa drugo nego je odbaciti.

Odgovorno novinarstvo, onakvo u kojemu je novinar svjestan svoje odgovornosti – ne samo kaznene, nego u prvome redu profesionalne, moralne i etičke – i prema onima koji ga čitaju, odnosno slušaju, ali i prema onima o kojima piše ili govori, takvo novinarstvo sve više tone u zaborav i postaje relikt prošlosti (uz sve rjeđe još postojeće iznimke od prevladavajućeg trenda)

 

Od svih sudionika u emisiji samo je jedan u jednome trenutku upotrijebio izraz “odgovornost medija, odnosno novinara”, ali to nije bila ni voditeljica razgovora, niti novinarka koja je za prvi kanal javne televizije (ARD) pratila proces.

 

Naprotiv, svaki puta kada se potegnulo pitanje kako su mediji mogli tako zagriženo optuživati šefa države, očito ne provjeravajući ono što iznose, došla bi replika: Pa zar vi želite da novinari ne rade svoj posao, pa istraživanje je ono čime se novinari bave.

 

I tu dolazimo do same srži problema s kojim se ne susreće samo Njemačka u slučaju svojega bivšeg predsjednika, nego s kojim se suočava cijeli svijet. Odgovorno novinarstvo, onakvo u kojemu je novinar svjestan svoje odgovornosti – ne samo kaznene, nego u prvome redu profesionalne, moralne i etičke – i prema onima koji ga čitaju, odnosno slušaju, ali i prema onima o kojima piše ili govori, takvo novinarstvo sve više tone u zaborav i postaje relikt prošlosti (uz sve rjeđe još postojeće iznimke od prevladavajućeg trenda).

 

Novinska je vijest postala roba kojom se trguje, po potrebi i manipulira, a novinari su (čast iznimkama) postali najamni radnici. Nekima se golemim honorarima kompenzira rastanak s vlastitom savješću i profesionalnošću, a druge se drži u položaju egzistencijalne ucijenjenosti – pa su i opet prisiljeni pisati, odnosno govoriti ono što se od njih traži (ili postaju podijeljene ličnosti, pa u jednome mediju pišu ovako, a u drugome – onako).

 

Nerijetko se znaju i tarife za objavljivanje, odnosno neobjavljivanje nekog “vrućeg” materijala, a mit o istraživačkom novinarstvu (kao da može postojati novinar koji ne istražuje?) uglavnom se svodi na “izvor” u vladi, ministarstvu, ili nekoj od obavještajnih službi.

U Libiji svi su (gotovo svi) zdušno trubili u jerihonske trube borbe za demokraciju, oružane pobunjenike krstili su mirnim prosvjednicima, pokazivali puno razumijevanje za bombardiranje libijske radio-televizije (zaboravljajući kako su se – s razlogom – zgražali kada je povampirena JNA bombardirala odašiljače u Hrvatskoj i BiH), da bi potpuno zašutjeli kada je tzv. demokracija, likvidiravši pukovnika Gadafija, zemlju bacila u potpuni kaos

 

Drugim riječima, rijetko kada novinar sam doista istražuje i dolazi do podataka, čak mu se to rijetko i dopušta. Mnogo češće otkrića tzv. istraživačkih novinara ovise o dobroj volji (čitaj: procjeni) njihovih izvora. U već spomenutoj emisiji njemačke televizije ZDF na tome je aspektu pokušao inzistirati samo član stranke Ljevica, dok nitko drugi od ostalih sudionika nije htio ni čuti da je čudna podudarnost što je kampanja protiv Wulffa počela nakon što je on pružio ruku islamu (daleko izravnije od američkog predsjednika Obame u već zaboravljenom govoru u Kairu) i što je energičnije od bilo koga drugoga kritizirao banke u kontekstu gospodarsko-financijske krize.

 

A proširimo li temu u globalne okvire, dovoljno se prisjetiti ponašanja medija, navodno slobodnih, a zapravo u najvećem broju čvrsto usmjeravanih, u slučaju Libije, Egipta ili sada Ukrajine. U Libiji svi su (gotovo svi) zdušno trubili u jerihonske trube borbe za demokraciju, oružane pobunjenike krstili su mirnim prosvjednicima, pokazivali puno razumijevanje za bombardiranje libijske radio-televizije (zaboravljajući kako su se – s razlogom – zgražali kada je povampirena JNA bombardirala odašiljače u Hrvatskoj i BiH), da bi potpuno zašutjeli kada je tzv. demokracija, likvidiravši pukovnika Gadafija, zemlju bacila u potpuni kaos.

 

U Egiptu se, ne manje zdušno, podržavalo prosvjednike na Tahriru, šutjelo se kada su im islamisti “ukrali” njihovu revoluciju, mirno se prihvatilo Mohameda Mursija iz Muslimanske braće kao novoga predsjednika i mjesecima nakon što ga je armija uz podršku masa srušila s vlasti inzistiralo se na tome da je on demokratski izabrani legitimni šef države.

 

Za razliku od toga, u Ukrajini je trebalo tek dva (!) dana da bi demokratski izabrani i legitimni predsjednik Viktor Januković postao “lice s tjeralice” (što nema veze s mutnim podrijetlom njegova bogatstva i bogatstva njegova sina). Kao demokratski izraz volje naroda prihvaćeno je da u zemlji s 46 milijuna stanovnika nekoliko desetaka tisuća na glavnome trgu u Kijevu “amenuje” izbor članova nove vlade, a da pitanje njezina legitimiteta bilo tko na Zapadu ne postavlja. O antisemitskim ispadima, o veličanju Stepana Bandere, suradnika nacista, ne govori se.

 

Mogli bismo nastaviti i pitanjem: kako je u Hrvatskoj izgledalo izvještavanje o nedavnim nemirima u susjednoj BiH, ali se toga bolje i ne sjećati.

 

Doista: odgovorno novinarstvo – što je to?

 

(Prenosimo iz tjednika Novosti)