Vjerujte nam kada kažemo da boli

(Opaska autorice: Na starohebrejskom ”iš” znači čovjek, a ”išah” čovječica. Hrvatski će to prevesti kao muškarac i žena. Dugo se kroz povijest, a i danas nerijetko, podrazumijeva da je čovjek muškarac. S obzirom da pišem iz pozicije feminističke teologije, a da feminizam zastupa radikalnu ideju da je žena čovjek, naziv IŠAH mi se čini vrlo zgodnim za naslov ove nove kolumne na Autografu).

Vrlo rijetko se dogodi da se maternica nakon nepotpunog spontanog pobačaja ne očisti tabletama misoprostola, a onda se radi apsiracija i u najmanjem broju slučajeva kiretaža pod općom ili epiduralnom anestezijom, ne lokalnom.

Tako je to u većini razvijenih zemalja Europe i svijeta. Ali ne i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se, kako je u Saboru ”svojim bolnim iskustvom spontanog pobačaja posvjedočila saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić”, kiretaže rade na živo, uz vezanje.

Nije pravilo, ali nije ni iznimka, o čemu su svjedočile stotine žena koje su kroz akciju #PrekinimoŠutnju podijelile svoja bolna i ponižavajuća iskustva kiretaža, biopsija i šivanja međica nakon poroda ”na živo”.

S jedne strane žene diljem Hrvatske svjedoče o proživljenom reproduktivnom nasilju, s druge strane ženama se ne vjeruje i opet ih se pokušava ušutkati optužbama da neumjesno iznose svoja intimna iskustva, da su preosjetljive, da pretjeruju, da je bol sastavni dio njihovih reproduktivnih života

U razvijenoj zemlji na ta bi svjedočanstva politički donositelji odluka, ravnatelji klinika i savjesni liječnici promptno reagirali sablažnjeni mogućnošću takvih praksi u 21. stoljeću. Ne i u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj predsjednik Sabora saborskoj zastupnici kaže da mu je neugodno jer iznosi svoje intimne stvari, ministar zdravstva tvrdi da se to tako u hrvatskim bolnicama ne radi, predsjednik Društva ginekologa tvrdi da se žene ne vežu, već da im se stavlja remenje, a predstojnik klinike KBC Split, u kojoj je zastupnica doživjela bolno i ponižavajuće iskustvo, poručuje kako žene ne bi trebale javno tako govoriti i da su preosjetljive.

S jedne strane žene diljem Hrvatske svjedoče o proživljenom reproduktivnom nasilju, s druge strane ženama se ne vjeruje i opet ih se pokušava ušutkati optužbama da neumjesno iznose svoja intimna iskustva, da su preosjetljive, da pretjeruju, da je bol sastavni dio njihovih reproduktivnih života.

Svima nam je jasno da porod nije bezbolan i da je niz medicinskih zahvata koji iz niza razloga ne mogu biti bezbolni. No trebalo bi biti jasno i da je vezanje žene i kiretaža na živo nepotreban, pa čak i barbarski čin u vrijeme kada se takve zdravstvene situacije rješavaju propisivanjem tableta.

Trebalo bi biti jasno i da nedostatak anesteziologa ne opravdava šivanje međice na živo nakon poroda. Pitam se je li jasno i da je nepovjerenje prema proživljenim iskustvima stotine žena, optuživanje da su preosjetljive i da pretjeruju u ovakvim situacijama odraz mizogine kulture i patrijarhalnog sustava u kojem je reproduktivno nasilje nešto što je jednostavno tako – prirodno i normalno.

”Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati”

U zapadnim društvima na koje je kršćanstvo imalo velik povijesni utjecaj, a posebno u tradicionalno katoličkoj zemlji kakva je Hrvatska, ne možemo zanemariti snažan utjecaj koji su u oblikovanju dominantno patrijarhalnog društva imali kršćanski teolozi i autoriteti svojim androcentričnim i i mizoginim stavovima o ženama i njihovoj reproduktivnoj funkciji.

Povijesno dominantni kršćanski narativ o ženama i njihovoj reproduktivnoj funkciji izvore nalazi u prihvaćanju androcentričnih i mizoginih tvrdnji Aristotela i tumačenja Postanka. Kršćanstvo samo po sebi nije ni mizogino ni patrijarhalno, štoviše, kao takvo kosilo bi se s porukom Evanđelja, s Kristovim pozivom na radikalno nenasilje i radikalnu ravnopravnost. Ljudi su ti koji upisuju tumačenja i tako oblikuju vjerovanja, pa ako su određena tumačenja tokom povijesti bila nepravedna, na nama je da ih ispravljamo. A imamo i što ispravljati.

Vrlo rijetko se dogodi da se maternica nakon nepotpunog spontanog pobačaja ne očisti tabletama misoprostola, a onda se radi apsiracija i u najmanjem broju slučajeva kiretaža pod općom ili epiduralnom anestezijom, ne lokalnom. Tako je to u većini razvijenih zemalja Europe i svijeta. Ali ne i u Hrvatskoj

Povijesno dominantni narativ tumači da Bog stvara Evu iz Adamova rebra i daje mu je kao pomoćnicu kako ne bi bio usamljen. Eva zatim odbija poslušnost Bogu i zavodi Adama kako bi jeli sa zabranjenog stabla spoznaje dobra i zla. Bog ih zbog neposluha protjeruje iz rajskog vrta, Adama kažnjava teškim fizičkim radom na zemlji, a Evu rađanjem u mukama i požudom prema mužu zbog koje će on gospodariti njom.

Tertulijan je smatrao da su žene i njihova tijela izvor zla i grijeha. Za njega je Eva vrata đavla, ona je kriva za čovjekov pad, ona je zavela Adama, ona je nositeljica istočnog grijeha zbog kojeg ne samo da će patiti svi ljudi nego će i Sin Božji morati umrijeti.

Eva za Tertulijana predstavlja sve žene, njena krivnja postaje tako krivnja svih žena i njena patnja postaje patnja svih žena.

Izrazito negativno tumačenje žene kao Eve u ”Knjizi Postanka” postaje tako normativ tumačenja Pisma i dominantna tradicija tokom povijesti kršćanstva. A kako se Evu sve više povezuje sa zlom, tako ovladavanje žene od strane muškarca dobiva sve snažnije opravdanje i ukorjenjuje se kao nužno.

Od takvih se tumačenja nisu pretjerano odmakli ni najveći katolički autoriteti Augustin i Toma Akvinski. Augustin na tragu Tertulijana ženu vidi kao tjelesno biće požude koje muškarac treba podrediti. Smatrao je kako je muškarac sam po sebi slika Božja, dok žena slikom Božjom postaje tek u zajedništvu sa svojim mužem i u odnosu na svoga muža.

”Podložimo sebi ovu ženu ako hoćemo biti muškarci. Pod našim vodstvom i ona će postati bolja i neće se više nazivati požudom, nego umjerenošću.” (Augustin, ”De vera religione”)

Iako ga od Tertulijana dijeli tisućljeće, a od Augustina koje stoljeće manje, razmišljanja Tome Akvinskog ne udaljavaju se previše od spomenutih tumačenja koja odaju duboko internaliziranu mizoginiju Aristotelova shvaćanja žena i njihove reproduktivne funkcije.

Svima nam je jasno da porod nije bezbolan i da je niz medicinskih zahvata koji iz niza razloga ne mogu biti bezbolni. No trebalo bi biti jasno i da je vezanje žene i kiretaža na živo nepotreban, pa čak i barbarski čin u vrijeme kada se takve zdravstvene situacije rješavaju propisivanjem tableta

Aristotel je vjerovao kako muškarac sam pridonosi formativnom potencijalu reprodukcije i kako muško sjeme uvijek rezultira muškim plodom, dok do ženskog ploda dolazi defektom tokom procesa gestacije.

Žene su po njegovu shvaćanju pasivni inkubator muškog sjemena koje se poistovjećuje s embrijem. Žene su, za razliku od savršenog muškarca i potpunog čovjeka, rezultat defekta, dakle defektna, nepotpuna ljudska bića.

Dok je uz muškarca vezao potpunost, racionalnost i postojanost, ženu je smatrao nepostojanom, emotivnom i slabijom, manje sposobnom donositi racionalne i moralne stavove.

Žena kao nepotpuni čovjek nije shvaćena kao utjelovljenje punine ljudske prirode, stoga nije mogla imati vlast u društvu, a njome je morao vladati i određivati ju muškarac kao potpuni čovjek.

Sukladno dominantnoj kršćanskoj tradiciji i Aristotelovom shvaćanju Toma će muškarca vidjeti kao normativ ljudske prirode, kao potpunu sliku Božju, dok će ženu shvaćati kao nužno zlo u stvaranju i nužnu muškarcu samo kao pomoć u reprodukciji.

”Da je bilo nužno da žena, kako kaže Pismo, nastane kao pomoć muškarcu; dakako, ne kao pomoć bilo kojeg drugog djela, kako su neki govorili, jer bi za svako drugo djelo muškarac našao prikladniju potporu u muškarcu nego u ženi; nego kao pomoć u razmnožavanju.” (Toma Akvinski, ”Summa Theologica”)

Iako ćemo takva tumačenja danas odbaciti kao biološki i teološki neutemeljena, proglasiti ih mizoginima i androcentričnima, teško možemo osporiti da su upravo takva razmišljanja uvelike utjecala na oblikovanje patrijarhalne kulture i društva u koje smo uronjeni do danas.

Kulturna matrica u kojoj je žena varljiva zavodnica, kriva za čovjekov pad i grijeh i u kojoj je rađanje kazna za požudu, odnosno seksualnu aktivnost iskorištena je kao temelj podređivanja ženine seksualnosti, ženinog tijela i žene same muškarcu.

Da, to je taj i danas vrlo živ patrijarhat u kojem je žensko tijelo instrumentalizirano do te mjere da ono više nije njeno i da služi kao prostor upisivanja ideologije patrijarhata kao normalnog i prirodnog sustava.

To je taj patrijarhat u kojem je normalno i prirodno da muškarac ocjenjuje i procjenjuje bol koju proživljava žena.

U zapadnim društvima na koje je kršćanstvo imalo velik povijesni utjecaj, a posebno u tradicionalno katoličkoj zemlji kakva je Hrvatska, ne možemo zanemariti snažan utjecaj koji su u oblikovanju dominantno patrijarhalnog društva imali kršćanski teolozi i autoriteti svojim androcentričnim i i mizoginim stavovima o ženama i njihovoj reproduktivnoj funkciji

To je taj patrijarhat u kojem su žene same po sebi preosjetljive, pretjeruju u svojim reakcijama i onda kada im se maternica struže na živo, jer ne boli to baš tako strašno.

Da, taj prečesto osporavani patrijarhat u kojem se ženama ne vjeruje ni kada kažu da boli, ni kada kažu da su ponižene, ni kada prijave nasilje.

To je taj nesretni patrijarhat kojemu jako smeta da žene javno govore jer ”prirodno je i normalno” da budu podložne, da šute i trpe, da se njihovi glasovi ignoriraju čak i onda kada vrište.

Vjerujte nam kad kažemo da nećemo šutjeti i nećemo trpjeti i da ovaj put nećemo stati. Bit ćemo sve brojnije i sve glasnije u borbi protiv struktura koje počivaju na dinamici dominacije i subordinacije, na potlačivanju onih u poziciji nemoći od strane onih koji su u poziciji moći.

I prije svega, vjerujte nam kada kažemo da boli.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Salonska desnica
• Patrijarhat ubija, ljude i prirodu
• Tko se boji roda još
• U otporu je spas
• Priziva li vas vaša savjest?
• HBK ne izvještava o vatikanskom samitu o pedofiliji
• I muškarci su ljudi
• Kako ćemo postići mir ako u mir ne vjerujemo?
• Priziva li vas vaša savjest?
• Profesore Raguž: I mi žene smo nasljednice Kristove!

» Svi tekstovi ovog autora