(Opaska autorice: Na starohebrejskom ”iš” znači čovjek, a ”išah” čovječica. Hrvatski će to prevesti kao muškarac i žena. Dugo se kroz povijest, a i danas nerijetko, podrazumijeva da je čovjek muškarac. S obzirom da pišem iz pozicije feminističke teologije, a da feminizam zastupa radikalnu ideju da je žena čovjek, naziv IŠAH mi se čini vrlo zgodnim za naslov ove nove kolumne na Autografu). [Read more…]
Ne cenzuri! Mlade ne pokušajte zastrašiti zabranama
Biblijska Eva je prva okusila posebnu slatkoću zabranjenog voća (cijenu plaćamo svi, kaže Biblija). Da zabrane nisu jače od znatiželja, znala je i Sveta inkvizicija, pa su zato njezini suci kažnjavali i ubijali kao na traci. No, kako se iz povijesti uglavnom ne uči, i današnji se samozvani čuvari morala i cenzori pouzdaju u zabrane knjiga, filmova i drugih medijskih proizvoda. [Read more…]
Adam i Krist
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio […], onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem. Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove…
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka…
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Tuđman, izaslanik Božji
Službena povijest kršćanstva u dvije je hiljade godina priznala samo jedan slučaj da je Jahve u Svoje ime poslao nekoga među smrtne ljude. Razmjerno je poznat taj slučaj, iscrpno dokumentiran i opisan u brojnim knjigama, pa koliko god bio u samom temelju kršćanskog teizma, toliko je i njegova najslabija karika: kako to, naime, da u svih dvije hiljade godina kasnije Svemogući više nikada nije nikoga poslao dolje?
Otkako je to napravio posljednji put, čovječanstvo se baš onako pustilo od kraja, od Adama do danas nismo zapravo bili gori i grešniji, nikad gramziviji, bešćutniji, okrutniji i sebičniji, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo kasnije sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući odozgo samo gleda i ništa.
“Jel to najbolje što znaš?“, rugaju mu se oni sićušni tudumi odozdo kad s vremena na vrijeme pošalje na njih kakvu najezdu skakavaca, razorni tsunami ili biblijsku poplavu. U dvije hiljade godina, najzad, napravili smo oružje opasnije i smrtonosnije od svega čime nam je ikad zaprijetio, a On i dalje ni a ni be.
“Kad se Franjo rodio u Trgovišću Velikome, u dane Aleksandra kralja, gle – mudraci se s Istoka pojaviše u Beogradu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni predsjednik hrvatski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa mu se dođosmo pokloniti.’ Kada to doču kralj Aleksandar, uznemiri se on i sav Beograd s njime. Sazva sve glavare svešteničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Franjo ima roditi“
Očekivao bi čovjek barem da pošalje kakvog povjerenika, stečajnog upravitelja, bilo koga, da nas malo urazumi, ali Svemogući sveudilj ne miče malim prstom.
Otkako je Vatikan nedavno konačno priznao kako naša planeta možda i nije jedina udahnuta životom, i kako se Dragi Bog moguće još ponegdje širom beskrajnog Svemira igrao blatom, milijuni i milijarde nepoznatih vanzemaljskih civilizacija već je odigralo svoje, puni su Raj i Pakao kojekakvih neobičnih aliena i malih zelenih bića, samo još, eto, kolonija onih malih, zlih dvonožaca u Sunčevu sustavu još uvijek izbjegava Posljednji sud.
Ozbiljno Gore sumnjaju u korupciju – navodno su obijesni Zemljani Svemogućemu tamo sagradili palače od zlata, ima On na toj planetici nezamislivo luksuznih Božjih kuća i nekretnina više nego Nadan Vidošević – pa se navodno sve češće traži čak i ostavka. Ili smo barem mi dolje tako mislili.
Još prije devedeset dvije godine, naime, Svemogući je poslao svoga čovjeka među nas, samo što mi to, slijepi kod zdravih očiju, nismo ni znali. Tek ovih dana otkriveno je evanđelje koje će iz temelja promijeniti kršćansku Crkvu i svijet oko nje.
“Kad se Franjo rodio u Trgovišću Velikome, u dane Aleksandra kralja, gle – mudraci se s Istoka pojaviše u Beogradu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni predsjednik hrvatski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa mu se dođosmo pokloniti.’ Kada to doču kralj Aleksandar, uznemiri se on i sav Beograd s njime. Sazva sve glavare svešteničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Franjo ima roditi.“
Čudni su i gdjekad baš nerazumljivi putevi Gospodnji, ali ovaj je od svih vjerojatno najčudniji i najnerazumljiviji. Država je tu, makar i hrvatska, najmanji problem. Iz nekog razloga – a nama nije dato da ga shvatimo – Jahve je od sviju naroda svijeta ovaj put izabrao baš Hrvate, i nije na nama da sumnjamo u njegov politički izbor
Da, gospodo, Franjo Tuđman. Ne bismo, rekoh, nikad to ni saznali da se ovih dana nije izlanuo sisački biskup Vlado Košić, pa na misi zadušnici za prvog hrvatskog predsjednika u zagrebačkom svetištu Svete Mati Slobode odao najstrože čuvanu tajnu vatikanskih arhiva. Prenio mu je navodno pokojni nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić.
“Sjećam se, to sam čuo iz kardinalovih usta, kada je rekao da je Hrvatska doživjela tri čuda“, rekao je tako biskup Košić. “Prvo je bilo da se Hrvatska obranila, drugo je čudo bilo da je postala ponovo samostalna država, a treće da su nas priznale i one države koje nas nisu željele. Dakle, tko je učinio ta čudesa? Bog! Jedino je Bog autor djela koja se čine nemoguća i zato ih mi, kada se ipak dogode, nazivamo čudesima.
Tako je, bez sumnje, Franjo Tuđman bio izabranik Božji, Božje oruđe, po kojemu je Bog nama Hrvatima darovao konačno ispunjenje vjekovnog sna, da živimo u samostalnoj Domovini, kao svoji na svomu, bez tuđih gospodara. To čudo ostvario je Bog po prvom predsjedniku i vrhovniku Franji Tuđmanu!“
Ne znam kako vi stojite s tim stvarima, ali sve da sam neki nevjerujući alien iz sazviježđa Vega, što se već trilijardu zemaljskih godina peče u ognju paklenom, a kamoli, recimo, obični kakav državotvorni Škot ili Katalonac, imao bih sve razloge ovoga nevelikog svijeta da ozbiljno posumnjam u korupciju na visokoj, pače vrlo doslovno najvišoj razini.
Od Adama čovječanstvo nije bilo gore i grešnije, nikad gramzivije, bešćutnije, okrutnije i sebičnije, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući od svega zla na ovom svijetu, od sviju ljudskih tuga i nesreća, najvećim problemom suvremenog čovječanstva našao hrvatsku državnu pravicu
Siroti Katalonci, samo njihov primjer, stoljećima su tako usrdno molili svoju državu – eno u Barceloni već punih stotinu trideset godina grade najljepšu katedralu što će je svijet vidjeti – a Hrvati s druge strane, što su onomad na prvi mig iz Moskve masovno pohrlili u komuniste, već do kraja vijeka dobili svoju nezavisnu državu.
I koga pri tom Bog šalje da Hrvatima ostvari to čudo? Boljševičkog ćatu i komunističkog generala što će, kad doživi Prosvjetljenje, za uzora uzeti generalissimusa Francisca Franca, španjolskog diktatora koji je trideset pet godina u pobožnim Kataloncima ubijao i Boga i Državu!
Dobro, čudni su i gdjekad baš nerazumljivi putevi Gospodnji, ali ovaj je od svih vjerojatno najčudniji i najnerazumljiviji. Država je tu, makar i hrvatska, najmanji problem. Iz nekog razloga – a nama nije dato da ga shvatimo – Jahve je od sviju naroda svijeta ovaj put izabrao baš Hrvate, i nije na nama da sumnjamo u njegov politički izbor.
Na nama je, naime, mnogo šira teološka sumnja: od Adama čovječanstvo nije bilo gore i grešnije, nikad gramzivije, bešćutnije, okrutnije i sebičnije, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući od svega zla na ovom svijetu, od sviju ljudskih tuga i nesreća, najvećim problemom suvremenog čovječanstva našao hrvatsku državnu pravicu.
A i kako ga je riješio – među nama – bolje da nije. “Jel to najbolje što znaš?“, rugaju mu se sićušni tudumi odozdo gledajući Božju državu danas, dvadesetak godina kasnije. Pitate li stoga mene, više bi Hrvatima napravio da im je umjesto vrhovnika poslao jednog jedinog dobrog seoskog učitelja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Isus kao cinik
Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.
Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.
Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.
Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.
Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome
Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.
Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.
Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.
Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.
Dva Adama i dvije Eve
U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija.
Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.
Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.
Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine
Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.
Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.
Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.
Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.
Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti.
Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam”
Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči.
To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije…”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.
O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”
Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.
Koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”
Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.
S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.
Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.
S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.
Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Šišmiši
“Ima kršćana koji se boje uskrsne radosti koju nam Isus želi dati, njihov život izgleda kao neki sprovod” – rekao je Papa u propovijedi na jutarnjoj misi prve vazmene nedjelje u kapeli doma Sveta Marta.
“Strah je bolest kršćana. […] Oni se bolje snalaze u tami nego na svjetlu poput životinja koje izlaze radije noću nego danju jer na danjem svjetlu ništa ne vide. Poput šišmiša. S malo ironije možemo reći da su takvi kršćani šišmiši koji umjesto svijetle Gospodinove prisutnosti odabiru tamu“.
Ti šišmiši svoju sklonost mraku ponajviše duguju strahu od grijeha. A Crkva je upravo na tom strahu, što ga je zapravo sama proizvodila, stoljećima uspostavljala svoju moć – nudeći sredstva nadziranja grijeha. Religija strepnje stoljećima je vladala zapadnom kršćanskom civilizacijom.
Dramatizacija grijeha i njegovih posljedica ojačala je ugled Crkve, a ispovjednike učinila nezamjenljivima. Crkva je, pritom, bezočno posezala ne samo za čovjekovim vanjskim svijetom prisvajajući zemaljska dobra i moć, nego je posegla i za čovjekovim unutarnjim svijetom prigrabivši smrt i prijeteći grešnicima paklenim mukama.
“Strah je bolest kršćana. […] Oni se bolje snalaze u tami nego na svjetlu poput životinja koje izlaze radije noću nego danju jer na danjem svjetlu ništa ne vide. Poput šišmiša. S malo ironije možemo reći da su takvi kršćani šišmiši koji umjesto svijetle Gospodinove prisutnosti odabiru tamu“
Papa Inocent III. još je kao kardinal napisao djelo De contemplu mundi, sive miseria conditionis humanae (O preziranju svijeta ili o bijedi ljudske sudbine, 1210) koje je imalo velik odjek i postalo predloškom mnogih kasnijih tekstova jednako mračna i sumorna sadržaja, naglašujući bijedu ovozemaljskoga života osuđena na rad, bol, strah i smrt.
Srednji je vijek doba u kojem se neprekidno i neumorno propovijedala misao o smrti: memento mori. Otkako se, s pojavom prosjačkih redova, razvila pučka propovijed, ta je opomena grmjela svijetom. Smrt je viđena s gledišta prolaznosti: u smrti su svi jednaki, smrt razara i rastače sve što je lijepo i uništava u ljudima svako znanje. Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je između tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji.
Ovaj život da je dat samo da bi ga čovjek što prije napustio te ušao u vječnost. Ali i ta vječnost postade užasonosna zagonetka: vječno prokletstvo ili vječno blaženstvo? Tko bi ga znao gdje se ti putovi račvaju? Silno razvijana rafinirana i zamršena kazuistika to je raskršće premještala sve dalje unatrag, sve do čovjekova rođenja. Grijeh je postao glavnom temom skolastičke teologije, pa su se počeli množiti učeni tekstovi, poput Quia circa confessionem sacramentalem faciendam multi nimis negligenter (Jer prevelik broj zanemaruje sakrament pokore), nabrojena 153 grijeha misli, riječi i djela, ili Primo confitens debet (Prvi tko se ispovijedi, pobjeđuje), koji taj popis proširuje na 168 krivica i 106 iz grijeha proisteklih mana.
Pomori, ratovi, vjerski raskoli i turska prijetnja – bez otpora su se tumačili kao posljedice grijeha. Eshatološke preokupacije zadobile su boju najcrnjeg pesimizma. Četvrti lateranski koncil (1215) odlučuje o obaveznoj godišnjoj ispovijedi, a indulgencije se dijele kao zgodici na tomboli, kao osiguranje od prokletstva. Pastoral Crkve u srednjem vijeku bio je pastoral straha, a osjećaj krivice prodro je u sva područja ljudskog djelovanja.
Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturječnosti izvana premjestile su se u unutarnji čovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško krči svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plućima priječe čovjeku da živi kao ispunjeno biće i preuzme odgovornost za svoj život
Povijest grijeha zapravo je povijest čovjekove loše slike o sebi, teologija često tek teologija obezvrjeđivanja: osjećaj krivice postao je, kao što to tvrdi i Freud, temeljem civilizacije. Od strahopoštovanja prema Bogu čovjek je postao zahvaćen strahom od Njega. A On sam postao je za čovjeka okrutan, udaljen i hladan Bog koji motri, prijeti i kažnjava.
Iz prvotne potrebe za odvajanjem od svjetovnih stvari kako bi se što usredotočenije pripadalo duhovnima, asketizam postade poprištem sado-mazohističkih frustracija, a duhovnost se promicala s propovjedaonica, bilježila u hagiografijama i molitvenicima – kastracijskom prijetnjom ne samo za ljudsko tijelo nego i za ljudski duh.
Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturječnosti izvana premjestile su se u unutarnji čovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško krči svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plućima priječe čovjeku da živi kao ispunjeno biće i preuzme odgovornost za svoj život.
Krivnja je u psihologiji naprosto negativno emocionalno stanje u kojem čovjek osjeća žaljenje zbog nečega što nije učinio prema vlastitim ili tuđim očekivanjima. U pravnom, dakle moralnom smislu, krivnja je usporediva s dugom u ekonomiji: mjeri se težinom negativnog postupka koji je nekome prouzročio štetu. “Liječi” se pokajanjem, kaznom ili praštanjem.
Osjećati se krivim znači: osjećati odgovornost za negativne okolnosti u kojima se možemo zateći mi ili naši bližnji; osjećati žaljenje za stvarne ili fiktivne, prošle i sadašnje propuste; osjećati grižnju savjesti za negativne ili nepotpune misli, osjećaje, ponašanje; osjećati opterećenje zbog nepomaganja, neudovoljavanja drugima itd.
Drugi uvelike izazivaju naš osjećaj krivnje svojim očekivanjima. A osobito to čini autoritet koji hoće da ga prihvaćamo kao apsolutan – Crkva. Nietzsche je, u svojoj kritici katolicizma, ili institucionalnoga kršćanstva, neprestance ponavljao koliko je katolicizam nanio štete čovjeku namećući mu osjećaj krivnje, namećući mu sliku račundžijskoga i osvetničkoga Boga kojemu čovjek kao da je stalno nešto dužan. Svaka je dužnost u osnovi dužnost prema Bogu, ali istodobno, čovjek nema nikakve dužnosti prema Bogu.
S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogućnost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihvaćaju ljudsku konačnost okrivljuju se pred Bogom koji je beskonačan i savršen. Zapravo se osjećaju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ćete kao bogovi”
Dužnost postaje dužnost time što se dovodi u vezu s Bogom, ali u samoj dužnosti čovjek ne stupa u odnos s Bogom, rekao je još Kierkegaard. Magisterium, doktrinaran, moralan i intelektualan autoritet koji crkvena hijerarhija nameće na apsolutan način, često iskorištava ljudsku sklonost osjećaju krivnje da bi ljudsku savjest prikliještio strahom od grijeha i pakla, od seksualnosti i smrti te tako manipulirao samom ljudskom patnjom.
Ljudska se patnja još uglavnom često tumači ili kao kazna za grijeh ili kao nužan uvjet da bi čovjek “zavrijedio” raj, koji se, uglavnom, i dalje shvaća kao konkretan prostor i vrijeme, doduše onkraj ovozemaljskog prostora i vremena, ali ne kao stanje duha. Pritom prihvaćanje volje Božje znači prigibanje pred nedaćama života, a ne njihovo svladavanje. U duhovnosti karizmatskih pokreta, primjerice, patnja postaje znakom da čovjek nije jedno s Bogom te se time neizravno negira i sam smisao Isusove patnje. Patnja nije lišena nakalemljenog osjećaja krivnje: patim, dakle za nešto sam kriv(a).
Osjećaj krivnje što ga nameće duhovan autoritet nije onaj koji se javlja nakon kakva počinjena grijeha (autentična krivnja), nego je to osjećaj koji prethodi i koči svako, pa čak i dobronamjerno djelovanje (neurotična krivnja). Zabrana zla postaje nemogućnost dobra. Grijeh propusta nije ništa manji od aktivnoga grijeha. S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogućnost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihvaćaju ljudsku konačnost okrivljuju se pred Bogom koji je beskonačan i savršen. Zapravo se osjećaju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ćete kao bogovi” (Post 3,5).
Naše nas misli oblikuju – postajemo ono što mislimo. Kada su naše misli svijetle, slijedi ih radost.
“Molimo Gospodina da nam svima učini to što je učinio učenicima, koji su se bojali radosti: da nam otvori pamet. Onda je učenicima otvorio pamet da shvate Pisma, neka i našu pamet otvori i učini da shvatimo da je On živa stvarnost, da je tijelo, da je s nama, da nas prati i da je On pobijedio. Molimo od Gospodina milost da se ne bojimo radosti” – potiče papa Franjo.
Vrt – vrata novog svijeta
Uhvatih dah u dubinu grla:
svjetlo se ražarilo u meni,
rasvijetlilo tko sam.
Čvrsto se uhvatih unutrašnja svjetla,
na dugom putu kroz kraljevstvo tmine.
Koracajući sijah svjetlosti sjeme,
gdjegod noga moja tlo dodirnu.
Lalla1)
Tema je česta. Tema ovoga svijeta. Strašno je i znamenje na nebu, govore astrolozi i majstori jyotiska.2) . Mediji iznose grozne novosti, ljudi su u beznađu, krše prste i jadikuju o tome kako je teško. Što nam je činiti, što li?
A beznađe i tužbalice tamu samo još zacrnjuju. I siju strah, najlošiju od sviju energija. Mrak se rastjeruje na drugi način. Vrlo jednostavno: treba upaliti svjetlo.
Svjetlo je unutra. Ražarilo se u meni, kaže mistikinja Lalla, koji je živjela i žarila u Kašmiru tijekom 14. stoljeća. Žarila je tako snažno da je prekoračila svoje vrijeme i prostor te nas, jednako snažno, osvjetljava i danas. Poput svih najvećih, koji nikada ne umiru, jer njihovo ”sjeme svjetlost” uvijek i nanovo razgoni tamu.
Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenuo rekavši da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu
Čovjek rasvijetljen iznutra gleda iste stvari kao i ostali, ali vidi nešto drugo. Vidi ono što je svjetlošću osvijetljeno. Ne skriva se pred tamom, već svoje srce otvara svjetlosti, njegovoj svakodnevnoj hrani. I tako, u ovom tamnom vremenu, kada se svijet raspolućuje, on s osvijetljenima gradi drukčiji svijet. Novi svijet, koji je već ovdje. Vidni su njegovi obrisi. Ruke koje ga grade označene su znamenjem novog vremena.
Zahvalna sam što živim baš u tom vremenu. Kolika je to privilegija na vlastite oči pratiti rast novog vrta, vrta u kojemu je čovjek doma!
Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenu rekavši im da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu.
Ali nisu svi ljudi izgubili taj dom. Prognanici su samo oni ljudi koji umišljaju da nisu priroda. Davna plemena, čiji duh još uvijek živi u takozvanim ‘‘primitivnim narodima“, živjela su u takvom domu, a njihovi potomci nikada nisu zaboravili da su dio prirode. Da im je majka Zemlja, a otac Nebo. Da je svemir sve oko nas i u nama samima. Da smo ovisni jedni o drugima. Zato nikada ne gospodari nikime, već služi svakome tko diše i živi. Ljudi, bilje i životinje braća smo i sestre iste majke. Majke Zemlje.
Zbog toga su na mnogim rukama koje grade novi svijet znameni zemlje. Na drugima iskre zvijezde koje pletu mreže unutrašnjeg i vanjskog svemira. Mnogi imaju otvoreno treće oko koje razabire svejedinstvo. Mnogi odluke donose intuitivno, jer imaju dobar dodir sami sa sobom, a time i sa svima i svime oko sebe…
I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ‘‘Filozofijom ničeg“ u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito
Nedavno sam bila među onima koji na rukama imaju znamenje zemlje. Prividno rade nešto sasvim obično, ali stvaraju neobično, što će, njihovom zaslugom, postati uobičajenim. Naime, za djecu stvaraju školske eko-vrtove. Prije nekoliko bismo ih godina mogli prebrojati na prste jedne ruku, a danas je vrtića i škola s eko-vrtovima već više od stotine.! Kako li su to čarobni vrtovi. A još su čarobnije posljedice koje osjećaju djeca, roditelji, pa čak i lokalni okoliš. Zajednički grade novi svijet.
Od samog sam početka ambasadorica školskih eko-vrtova. I ove sam godine dodijelila znakove ”Školski eko vrt” najaktivnijim članovima Mreže školskih eko-vrtova, radosna što smijem biti među onima koji stvaraju novi svijet. Srce mi se razigralo dok sam gledala snimke vrtova uz vrtiće i škole, jer: vrt nije samo komad obrađene zemlje već istovremeno simbol novog svijeta koji stvaraju ručice i ruke malih i velikih ljudi pod mentorstvom mudrih, koji imaju znamen sijača svjetlosti.
Upravo je takvo učenje kakvo omogućavaju školski eko-vrtovi bitno za novo vrijeme. Ne radi se o pamćenju podataka; za to danas imamo računala. Radi se o pedagogiji doživljenog. O iskustvenom učenju koje je najuspješnije učenje, od rođenja pa do smrti. Ono učenje koje je učenje iz života za život.
Prigodom dodjele oznaka ”Školski eko-vrt” – za motivatora, organizatora, vrhovnog učitelja i sve ostalo što dodjeljuje Institut za trajni razvoj iz Ljubljane – stalno izražavam zahvalnost učiteljicama i (rijetkim) učiteljima koji s djecom sade sve, od sadnje sadnica stabala do povrća, okopavanja zemlje i zalijevanja, tvorbe gredica i zastiranja bilja, uklanjanja korova i sakupljanja plodova onoga što su zajedno zasijali i zasadili. A to često skuhaju i pojedu. Tako je, pred dječjim očima, zatvoren krug čuda, od početka, rasta, uroda, pa do kraja, te zatim opet novog početka. Sve pred dječjim očima, pod njihovim rukama i nogama, u njihovim ustima i tijelima…
Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”
Tako škola odgaja djecu u duhu prirode. Doživljavati četiri godišnja doba, suše i poplave, pun mjesec i mrak… A nadasve doživjeti čudo rođenja i smislenost smrti. Smrti koja nije kraj, već poklon. Dar za nekog drugog, klijalište novog života.
U vrtu djeca izrastaju u odgovorne ljude. Ta osobno su odgovorna za to da pravovremeno zaliju salatu, plijeve pljevu, okopavaju cvijeće, pokupe otpale jabuke, da… Odgovorna su za život i brinu o njemu. Najvažnije se vrijednosti ne uče iz udžbenika etike, već radom u vrtu. Radom koji će nastaviti, pa makar u teglama na prozorima ili sandučićima na balkonima. A možda i u vrtovima, kojih će biti svakim danom sve više i više.
Naime, rapidno raste svijest o važnosti samoopskrbe. Zbog toga organiziramo obradive površine na rubovima i u središtima gradova. Urbani su vrtovi odgovor na neoliberalizam i njegovu jedinu ”vrijednost” – novac. I u Sloveniji je sve više gradova s urbanim vrtovima. Neke općine sklapaju ugovore o besplatnom obrađivanju, druge godišnju najamninu naplaćuju između 10 i 20 €. Već duže od desetljeća gdje god stignem govorim: Ne pitajte se koliko imate na svom bankovnom računu, već se zapitajte imate li vi, odnosno netko od vaših, u blizini njivu i izvor pitke vode. Jer kad zagusti, nitko neće moći jesti novac, a pitka voda već postaje dragocjenijom od nafte…
I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ”Filozofijom ničeg”u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito.
Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena
Ono što me uvijek iznova razveseli kod naših novih ”seljaka” je dimenzija poduzetništva. Njihova snalažljivost i ostvarivanje izreke da je ”sve za nešto dobro”. Tako je jedan naš seljak, sada milijunaš, prije nešto godina razmišljao o tome što bi učinio s jabukama koje mu je potukla tuča. Za prodaju nisu, nikako. Što da učini s ogromnom količinom oštećenih jabuka? Tada se sjetio strica koji je, za domaću upotrebu, radio odličan jabučni ocat.
Prihvatio se posla i po starom, prirodnom receptu proizveo jabučni ocat i odmah stvorio prepoznatljivu robnu marku – njegov odličan ocat kupuje većina nabavljača velikih slovenskih trgovina. Ohrabren, u Poljskoj je kupio staru tvornicu i u njoj sada proizvodi prepoznatljiv jabučni ocat. A uskoro će početi s proizvodnjom gorčice i kečapa…
Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”.
Njihova je inovativna linija proizvoda za prirodno trajno vrtlarenje, bez agrokemikalija, uspješnica u Sloveniji. Osvaja i susjede, jer Hrvatska i Austrija već prodaju njihove proizvode; uskoro počinju s prodajom u Italiji i Švicarskoj, a osvojit će i Njemačku.
Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena.
(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).
___________________
1) Lalla, Lallashwari (1320. Pandrethan, Kašmir – 1392. (?)), mistikinja iz kašmirske sekte Shaivite (šivista- od imena boginje Šive), osnivačica mističkog poetskog smjera, vatsun
2) Jyotish, od Sanskrt jyótis – svjetlo nebeskog tijela (svjetlost božanskog tijela); spada u vedsku astrologiju, vedang
3) Masanobu Fukuoke, (2. veljače 1913. – 16. kolovoza 2008.), japanski poljoprivrednik, mislilac i filozof, razvio je metodu prirodnog poljodjelstva koje bi moglo zaustaviti destruktivni zamah suvremene agrikulture. Knjiga ”Revolucija jedne slamke” osim o poljodjelstvu govori i o prehrani, zdravlju i kulturnim vrijednostima, a izdana je u brojnim zemljama, poput SAD-a, Španjolske, Njemačke, Portugala, Italije…
Zaraza kreacionizmom
Da nije bilo Adama i Eve, ne bi bilo – nogometa(ša). Sad se očekuje, s pravom, da će i moja malenkost ovdje, na prvu loptu, uzeti u đir iliti pokušati prodriblati jednog našeg bivšeg nogometnog reprezentativca, imenom Darija Šimića, koji nas je, mnoge, nekidan razdragao jednom izjavom. Kako ništa drugo nisam od dotičnoga nogoloptaša (pro)čitao, to se čini da njegov opus stoji u ovih nekoliko redaka: ”Vjerujem da sam potomak Adama i Eve iz Noine arke. I na taj način znam otkud sam i znam kuda idem. I želim to isto svakom čovjeku i svakom djetetu, da ima taj identitet.” Kratko i glupo, ali nije važno, jer će obožavatelji nogoloptaškog igranja već iz svoje memorije sjećanja izvući podatke o ovim ili onim igračkim potezima dotičnoga, a koji su potezi zapravo njegov opus (svakome njegovo).
Kako ne pamtim nijednu utakmicu i ne znam za bilo kojega nabijača napuhane kožnate mješinice, ne bih se u takav opus miješao (i to prepuštam himnopojcima odreda izlistanima iz redova hrvatskih pisaca i čak intelektualaca!?), a ni s navedenom izjavom ne bih se baš mnogo šalio, kad mi se ne bi činilo da na nogometaševa (dječja) usta ne progovara i nešto ozbiljnije, a što valja na vrijeme poslušati. U nevinoj čistoći svoje neobrazovanosti, posežući čak za prvim stranicama Knjige Postanka iz Staroga zavjeta, makar da je ponešto i pobrkao (koliko znam, naknadno se čak i ispravljao), on je i ne znajući signalizirao da se i u ovu našu ubogu sredinu počinje uvoziti/uvažavati tzv. k r e a c i o n i z a m.
S onu stranu ”kreacijske teologije”, koja naučava da je ovaj svijet (tj. našu Zemlju, kao i sav Svemir) namah stvorilo neko vrhunaravno biće, tj. neki transcedentalni um kojega smatraju Bogom (pa, neka im, svakome njegovo vjerovanje), ”kreacionizam” je militantni pokret, koji se, najprije samo kao antievolucionizam, razvija protiv teorije Ch. Darwina u 19. st., da bi se u 20. st. iz SAD-a raširio cijelim svijetom kao kršćanski f u n d a m e n t a l i z a m!
S onu stranu ”kreacijske teologije”, koja naučava da je ovaj svijet (tj. našu Zemlju, kao i sav Svemir) namah stvorilo neko vrhunaravno biće, tj. neki transcedentalni um kojega smatraju Bogom (pa, neka im, svakome njegovo vjerovanje), ”kreacionizam” je militantni pokret, koji se, najprije samo kao antievolucionizam, razvija protiv teorije Ch. Darwina u 19. st., da bi se u 20. st. iz SAD-a raširio cijelim svijetom kao kršćanski f u n d a m e n t a l i z a m!
U svojem pobijanju svih znanstvenih razina saznanja o porijeklu Zemlje i Svemira, o evoluciji živih bića, ta se teorija, ukratko, pridržava slova Biblije, kao doslovnog izvještaja o nastanku svijeta: Bog koji ga je stvorio, bio je tamo, pa nas o tome izvješćuje (iliti reporter na licu mjesta).
Kao pijan plota pridržavajući se sadržaja biblijskih priča, legenda i mitova – za koje, većinom, čak i kršćanska službena teologija preporučuje alegorijsko čitanje! – kreacionisti bi bili samo smiješni, da nisu kao politički podržavani pokreti (posebno u SAD-u) prouzročili mnogo neugoda i nelagodnosti (posebno oko obaveze školskoga podučavanja), je li darvinizam ili kreacionizam?!
Stoga je Parlamentarna skupština Europskoga vijeća, potkraj 2007. g. rezolucijom o ”Opasnostima kreacionizma u odgoju” odbacila pokušaj američki inspiriranih kreacionista da uvedu kreacionizam u europske škole: ”Rat protiv teorije evolucije i njezinih zastupnika najčešće izvire iz religijskoga ekstremizma usko povezanog s ekstremno desničarskim političkim pokretima… jer neki zastupnici kreacionizma teže demokraciju zamijeniti teokracijom. Ako ne budemo oprezni, vrijednosti koje su sama suština Vijeća Europe, mogle bi se naći pod izravnom opasnosti kreacionističkoga fundamentalizma.”
Evo nas ipak natrag do toga fakin Adama, kojega je zavela fakin Eva, da bi mu u divljoj zajednici, (jer u Raju nije bilo vjere ni crkve pa ni svećenika za obred vjenčanja, a pogotovo nije bilo matičara za civilni brak), najprije rodila Kajina i Abela, a kad je ovaj potonji zginuo od bratske ruke, naši su praroditelji pravili treće dijete i dobili su Šeta, i to kad je Adamu bilo 130 godina (!?)
E, pa neka je tako u Europi (daleko joj lijepa kuća ili, pardon, zar i mi nismo u nju primljeni?), ali uvijek će se naći neka nacija, kroz čiju će se mišju rupu provući stupidarij kreacionističkih konfabulacija. A, ta nacija, to je ovdašnji zagrebački mjesečnik ”Nacija”, koji u svojem br. 30 (studeni o. g.), kao kolonijalna ispostava američkih fundamentalista, donosi prijevod jednog teksta iz ”Creation Ministries Internationala”: ”Bog nam u Bibliji daje da znamo da On nije koristio evoluciju i Veliki prasak da bi ovo stvorio… Ljudi koji ne vjeruju Božjoj riječi pokušavaju nas uvjeriti da je svemir star milijardama godina, ali Bog nam objavljuje da to nije tako. Računanjem generacija od Adama dolazi se do toga da se Tjedan Stvaranja dogodio prije 6000 do 7000 godina…”
Evo nas ipak natrag do toga fakin Adama, kojega je zavela fakin Eva, da bi mu u divljoj zajednici, (jer u Raju nije bilo vjere ni crkve pa ni svećenika za obred vjenčanja, a pogotovo nije bilo matičara za civilni brak), najprije rodila Kajina i Abela, a kad je ovaj potonji zginuo od bratske ruke, naši su praroditelji pravili treće dijete i dobili su Šeta, i to kad je Adamu bilo 130 godina (!?). No fakin je Adam još dugo poživio i narodio još sinova i kćeri, a umro je u dobi od 930 godina (što mogu, tako piše u SZ, Post. 5,5). No to još nije sve, kako bi rekao Bago, jer je Šet poživio 912 godina, a njegov sin Enoš 905 godina. Ali, ni to još nije sve, jer slijede daljnje generacije Adamovih potomaka; neki Kenan je poživio 910 godina, a Mahalalel 830, pa Jered 962 (”potom umrije”), pa Henok 365, a Metušalah 969 dok je neki Lamek poživio samo 777 godina (”potom umrije”)…
Hoće li ovo reći da su uračunavanjem ovih generacija naši kreacionisti došli do svojih izračuna? Pa, jasno, ako su povjerovali u bajke o navedenoj dugovječnosti, onda je i to ”logično”, ali nam omogućuje i da posumnjamo u njihovu normalnost…
Zapravo je dirljiva infantilna mašta nekih navodno ozbiljnih ljudi, ali koji nisu nimalo djetinjasti kad su stekli sredstva kojima mogu uzdržavati luksuzni mjesečnik ”Nacija” i koji su k tome još i moguće opasni kao širitelji dječjih bolesti kršćanstva, a od kojih bolesti može biti zla, ako se na vrijeme ne upotrijebi koje umno cjepivo. Eto, zašto se ne valja šaliti na račun nogometaša, kad su k nama navalili kreacionisti, s kojima je nemoguće logično raspravljati, jer takvi, tek što su sišli sa stabla, već mašu Biblijom u rukama.
S. F. – S. N.!
