“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”
Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.
U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s interpretacijom (bosanske) povijesti
U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”
Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.
Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”
Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”
Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!
Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):
“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”
Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974)
Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”
Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.
A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).
Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.
Još tekstova ovog autora:
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Podmetanja u Oslobođenju
- Brišite me sa svojega spiska
- O Markušiću, kvislingu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.