novinarstvo s potpisom
Bob Dylan
Foto: Get Frank
– Mora da s Nobelom Boba Dylana kreće nešto novo u toj instituciji, u književnosti uopće – reče u šetnji veliki pjesnik uglednom romansijeru. – Toliko je dobrih pisaca u svijetu, i najbolji među njima u ovoj su godini zaobiđeni. I mnogi od njih su ostvarili novi poetski izraz, ali nikada neće biti takvom nagradom počašćeni. [Read more…]
Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu. Za književnost.
Volim Dylana, ali primam vijest s pomiješanim osjećajima i moram napraviti izbor između dva stava i načina razmišljana. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže – ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju ali ne kao definitivan cilj, nego kao nužan prvi korak ka formiranju dviju odvojenih država, Izraela i Palestine, kao što je, podjednako realistično, odlučilo Sigurnosno vijeće Organizacije Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom broj 141 još 1947. [Read more…]
Predrag Lucić
Odluka Švedske kraljevske akademije da ujesen 1986. Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Nigerijcu Woleu Soyinki obradovala je čak šest jugoslavenskih izdavača, koliko ih je bilo potrebno da se objavi jedan jedini njegov roman. [Read more…]
Istaknuti katolici su već dobivali Nobelovu nagradu za mir (redovnica Majka Tereza, na primjer, 1979. ili argentinski laik i borac za ljudska prava Adolfo Pérez Esquivel, 1980.), a dobivali su ga i drugi kršćani (anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, 1984.) i vjerski lideri (Tenzin Gyatso, XIV. Dalaj lama, 1989.), ali ni jedan papa tu nagradu nije dobio, kažu, jer je u komitetu bilo predrasuda. [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017. [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.
Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.
U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.
Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.
Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.
U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.
Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.
Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Vrhunac mog prošlotjednog boravka u kalifornijskom San Diegu je bio osobni susret s Tomašom Halikom, jednim od najistaknutijih čeških intelektualaca. Susret se dogodio u kontekstu proslave ovogodišnjeg laureata prestižne Templetonove nagrade a na velikom kongresu (desetak tisuća sudionika) koji svake godine organizira American Academy of Religion (AAR).
AAR je najveća i najuglednija međunarodna asocijacija koja okuplja i preko svojih različitih programa i platformi aktivira tisuće znanstvenika i stručnjaka različitih svjetonazora i (ne)vjera koji se akademski bave religijskom tematikom i problematikom. Na kongresu u San Diegu, koji je AAR organizirao zajedno sa Society of Biblical Literature (SBL), je unutar nepuna četiri dana održano više od tisuću akademskih događaja na kojima je pročitano više tisuća znanstvenih radova i priopćenja te javno prikazano nekoliko stotina novih knjiga iz teologije, biblijskih znanosti i srodnih područja.
Upravo zbog veličine i značaja skupa unutar njega se redovito organiziraju i proslave u čast najnovijih laureata za “progress in religion” kako je izvorno definirana Templetonova nagrada.
Nagradu je 1972. godine utemeljio Sir John Templeton, američki miljarder koji se obogatio kao investicijski bankar i čija je zaklada u međuvremenu potporom ciljanih interdisciplinarnih projekata dala ogroman doprinos boljem razumijevanju vjere i znanosti kao i općem napretku na oba područja.
John Templeton je cijeli život bio aktivan u različitim tijelima Prezbiterijanske crkve u SAD-u. Više od četiri desetljeća je bio članom Upravnog vijeća Teološkoga fakulteta Princeton, a u više mandata mu je i predsjedavao. Zahvaljujući njegovim donacijama, Princeton je na glasu kao teološko učilište s najvećom zakladom.
Nagradu koja nosi njegovo ime Templeton je osnovao kao odgovor na Nobelovu nagradu, jer, kako kaže, među Nobelovim nagradama nema kategorije “vjerskih otkrića”. “Bio sam zadivljen kako je Alfred Nobel posvetio velika novčana sredstva kako bi stimulirao velike umove znanosti da posvete dio svog pregalaštva prema novim otkrićima u fizici, kemiji i medicini. Želio sam potaknuti isti takav entuzijazam prema otkrićima duhovne realnosti.” Tako je nastalo ovo prestižno odlikovanje koje se smatra “vjerskom Nobelovom nagradom”.
Odlukom utemeljitelja nagrada se već više od četiri desetljeća dodjeljuje “živućim pojedincima koji su originalnim istraživanjima ili otkrićima poboljšali shvaćanje Boga i duhovnosti u svijetu”. Ona je Templetonovom odlukom novčano veća od Nobelove nagrade, te je ovogodišnji laureat primio 1,3 milijuna eura.
Prvu je nagradu primila Majka Terezija (1971.) koja je šest godina kasnije primila i Nobelovu nagradu za mir. Nekoliko drugih je Templetonovih laureata također primilo i Nobelovu nagradu, a najpoznatiji među njima su Aleksandar Solženjicin, Charles Townes, Dalai Lama i prošlogodišnji templetonovac Desmond Tutu. Među ranijim laureatima nalazimo i evangelizatora Billy Grahama i utemeljitelja najveće misijske udruge za evangelizaciju sveučilištaraca Bill Brighta, ali i nedavno preminulog Charlesa Colsona.
Kada se sve zbroji, među primateljima ove prestižne nagrade je ipak nešto više znanstvenika koji su svojim otkrićima i(li) izumima ojačali vjeru u transcedentnost i blagotvorni utjecaj vjere, nego duhovnika koji su se istakli njezinim propovijedanjem i plemenitim djelima. Ponajčešće i najopćenitije obrazloženje nagrade je da se ona dodjeljuje ljudima koji su se istakli značajnim doprinosom “afirmaciji duhovne dimenzije života i kulture”.
Tko je Tomaš Halik, ovogodišnji Templetonov laureat? Ovaj 65-godišnji češki katolički intelektualac, duhovnik i filozof je nagradu primio zbog svog zauzimanja za vjersku slobodu u Čehoslovačkoj u vrijeme komunističkog režima kao i za ustrajno promicanje dijaloga među različitim vjerama, svjetonazorima i s nevjerujućima.
Halik je bio prominentan član intelektualnog kruga disidenata koji su se okupljali oko Vaclava Havela, a svojim su se progresivnim idejama razlikovali od konzervativnije grupe koja je vodio Vaclav Klaus, donedavni predsjednik Češke Republike. Kao oštar kritičar sovjetskog komunizma i borac za ljudska prava Halik je bio desna ruka Vaclava Havela koji je ovog svećenika smatrao najboljim kandidatom za svog nasljednika na poziciji predsjednika Republike.
Monsignor Halik je u sekulariziranom Pragu prepoznatljiv i kao kreativni župnik “najintelektualnije katoličke crkve u gradu” koja okuplja velik broj profesora, studenata i tragalaca za smislom života. Iako time zbunjuje mnoge svoje kolege u redovima klera, češka javnost cijeni Halika zbog njegove konzistentne kritike konzervativaca, među kojima mu je česta meta bio Havelov nasljednik Klaus sa svojom neoliberalnom politikom.
Kao općepriznat i nacionalno prepoznatljiv javni intelektualac Halik je “savjest nacije” i nezaobilazni etički orijentir u vezi sa svim pitanjima društvenog i kulturnog života svoje zemlje. U svojim čestim televizijskim nastupima i tekstovima za različite publikacije u posljednje vrijeme oštro kritizira Vladimira Putina, kojeg je zbog otimanja Krima i podrške pobunjenicima u istočnoj Ukrajini proglasio “ratnim kriminalcem”.
Vratimo se u San Diego. Lijepo je bilo nakon više godina opet vidjeti i slušati Charlesa Taylora, jednog od najznačajnijih živućih filozofa. Još se dobro sjećam njegova impresivnog predavanja na AAR-u 2007. godine kada je nagrađen Templetonom za svoja dugogodišnja istraživanja uloge duhovne misli u interakciji sa razvojem sekularizma u modernome svijetu. Na ovogodišnjem Templetonovom događaju Taylor je bio respondent na Halikovo prigodno predavanje naslovljeno “predvečerje kršćanstva”. Njihovim je predavanjima slijedio stimulativan plenarni dijalog o pitanjima vjere i nevjere u suvremenom svijetu.
Djela Charlesa Taylora su među najprevođenijima u svijetu. Autor je i kod nas prevedene ”Sources of Self” ( Izvori sebstva) i ”Etike autentičnosti”, dok je nedavnija i najpoznatija studija ”A Secular Age” (Sekularno doba) pokrenula mnogobrojne rasprave o razlozima i posljedicama sekularizacije u zapadnim društvima. U duhu Templetonovih ideja i ideala, Taylor je argumentirano ukazao na štetnost racionalističkih odbacivanja morala i duhovnosti kao anakronizama, ali se i suprotstavio onima koji koriste moralna i vjerska uvjerenja kako bi opravdali isključivost i nasilje.
U zaključku moramo naglasiti da je uz Tomaša Halika na ovogodišnjem kongresu Američke akademije religija zapaženu ulogu imao još jedan srednjeevropski teolog kojega se danas svrstava u sam vrh najutjecajnijih javnih intelektualaca. Hrvatski teolog Miroslav Volf je profesor na Sveučilištu Yale i na svom matičnom Evanđeoskom teološkom fakultetu u rodnom Osijeku.
Predstavljanje njegovih najnovijih knjiga i tematske rasprave o njima su uvijek dobro posjećeni i pamtljivi događaji na skupovima AAR-a. Na kongresu u San Diegu njega je zapala rijetka čast da vodi izuzetno dobro posjećen plenarni ”intervju godine” na kojem mu je sugovornik bio već imenovani i višestruko proslavljeni filozof Charles Taylor. Taylor i Volf su se dobro razumjeli i iskreno sprijateljili, pa bi se bilo sjajno ponadati nekom njihovom skorašnjem zajedničkom nastupu u Volfovoj domovini, možda prigodom izdanja hrvatskoga prijevoda glasovitog ”Sekularnog doba”.
