Glazba kao opomena živima

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.

Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.

Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja

Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.

Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.

Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.

Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.

Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”

Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”

Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.

Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.

Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.

Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima

U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.

I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.

(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.

 (Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).

Još tekstova ovog autora:

• Božić je ove godine uranio, u šumi kraj Gline
• KGK onemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji
• Opera o izdaji vrijednosti u koje se zaklinju svi licemjeri
• Pobožni lopovi s Trsata
• “Pijetetlije” su nepismeni ljudi. Kao i Statut Grada Vukovara
• Jesmo li zaista odrasli i živjeli u zločinačkom režimu i državi?
• Oni koji gaze po sjećanjima mnogih Korčulana nisu objektivni
• KGK i ”zabrana hrvatstva”: kao da je nekad bila Jugoslavenka
• Ne dopustite da vam smisao života opisuju i tumače političari
• Zašto se Steinmeier opet tako ponizno ispričavao u Poljskoj?

» Svi tekstovi ovog autora