novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja. [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Predani govor pape Franje na susretu sa duhovnim zvanjima u sarajevskoj prvostolnici
Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., susret pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Govor pape Franje u sarajevskoj katedrali, izrečen uživo [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Svjedočenje sestre Ljubice Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi [Read more…]
U središtu Beča, nedaleko od katedrale svetog Stjepana, dućan sa suvenirima nudi majice i torbe s prekriženim crtežom klokana i upozorenjem kako Austriju nipošto ne smijete miješati s Australijom. “Mi nemamo klokane”, kaže plitka i neduhovita šala za turističke tupane koji svijetom putuju zatvorenih očiju, često nesvjesni kulture i tradicije mjesta u koje su doputovali.
Zašto bi inače zemlju koja je ostatku svijeta dala valcer i psihoanalizu, da uzgredno spomenem samo dva velika austrijska postignuća, povezivali s nekakvim tobolčarima?
Čemu se kraj svega krasnog što imate, reklamirati nečim budalastim što nemate? Brendiranje zemalja i gradova, kako vidimo, često ne uspijeva ni onima koji namjernicima imaju pokazati daleko više od Splita i Hrvatske, te ne treba osuđivati skromnu imaginaciju naših turističkih radnika i oskudan izbor suvenira na našim štandovima.
Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve.
A i to malo autentičnoga što imamo, ne govori previše o gradu kakav je danas i ljudima koji ovdje žive. Prolazeći svakodnevno Zlatnim vratima gledam Japance kako se ispred Grgura nasmijano namještaju za fotografiranje i zamišljam što će oni kazati dok tu sliku budu pokazivali svojim prijateljima i susjedima u Osaki: “To je jedan njihov, hrvatski… zapravo nemam pojma tko.” Nema ih zaista mnogo ni ovdje koji znaju tko je bio Grgur Ninski.
Ako nam je netko jednom i rekao, ne pamtimo više što to važno i mudro piše u rastvorenoj knjizi u koju crkveni velikodostojnik kvrgavim kažiprstom strogo pokazuje, a još manje znamo, i možda bi tako trebalo i ostati, o protutalijanskom nadahnuću u kojemu su jugoslavenski nacionalisti podigli njegov kip u Splitu.
Ispražnjen od ideoloških značenja drevni se biskup uspravlja na pozadini zelenila na vrhu skalina prema Đardinu. Ostalo je samo narodno vjerovanje da dodir njegova nožnog palca donosi sreću, premda nekolicina iskusnih sportskih kladioničara s kojima sam razgovarao tvrde kako ni to baš nije istina.
Što je, dakle, taj Grgur Ninski nama i što smo mi tome Grguru Ninskom? Vjere mi, ja ne znam. Lijepo ga je vidjeti, postao je brend grada, rastvorila bi se velika praznina da Meštrovićeva brončanog prelata nema, ali ja ne vidim da on o nama i našim životima danas više išta svjedoči.
Taj bi posao, ako mene pitate, bolje napravile skulpture jednog drugog našeg umjetnika, pokojnog Vaska Lipovca. Gledam fotografije izložbe Lipovčevih biciklista izloženih prije nekoliko tjedana u predvorju jedne banke u poslovnom dijelu Londona. Debeli i zapuhani oni vrijedno pedaliraju okruženi staklom i mramorom i ulaštenom mjedi, neočekivano očovječujući hladni i bezdušni prostor novčarske ustanove i zapanjujući menadžere koji tu rade.
Neoliberalni se pizduni, tvrde mi svjedoci, zaustavljaju u čudu, a njihovim tvrdim licima raširi osmijeh kad opaze šašave drvene rekreativce u šarenim dresovima.
I meni je, naravno, drago kad to čujem, kao i uvijek kad je netko naš prepoznat u svijetu, ali sam, s druge strane, i nešto sebičan i ne bih tu grupu od pedesetak figura koja je klasik suvremene hrvatske skulpture isuviše seljakao okolo. Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split.
To bi bio brend uspješniji od ijednoga drugog brenda. Svi bi se zaljubili u Lipovčevu pretilu gospodu i slikali s njima, po njima bi nas prepoznavali točnije nego i po čemu drugome, jer u njima je sadržano sve što mi jesmo, ili što bismo barem željeli biti.
Oni su samo otjelovljenje Mediterana, lijepog života, hedonizma i smijeha, a imaju opet i jednu pritajenu sjetu, sentimentalnost, građansku smjernost i pristojnost.
Istina, ovoga posljednjeg u Splitu i nema mnogo, ali to je, ajmo reć, ideal kojemu stremimo. Takvima se želimo predstavljati, pa i ako obično takvi nismo. Ni jedan brend, na kraju krajeva, nije stopostotno istinit.
Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita.
“Biciklisti”, kazat će stranac vedro.
“Tako je, prijatelju”, odgovorit ćete mu vi ponosno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.
Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.
A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.
Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.
Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.
Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?
Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!
Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…
Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.
Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.
Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.
Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.
Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.
Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.
Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika…
Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno.
Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.
Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.
Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.
Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.
Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” – baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.
Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.
Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.
Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.
Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.
Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.
Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.
Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.
Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.
Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”
Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.
Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.
Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.
Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.
Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.
U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.
Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.
I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.
(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.
(Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).
Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II.
Grad inače siromašan umjetničkim djelima postavljenim u javnom prostoru, skulpturama, trebao bi biti obogaćen jednom impozantnom skulpturom zagrebačkog skulptora Hrvoja Urumovića, čiji je rad pobijedio na međunarodnom natječaju koji su 2009. raspisali Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak.
I to bi u Sarajevu, da je sve normalno, trebala biti tek jedna od važnijih vijesti u nekom dnevnom pregledu, no ta će stvar, ne samo taj dan nego, plašim se, i mnoge dane potom, u Sarajevu biti mnogo više.
Kad je u parku između nekadašnje izdavačke kuće Svjetlost i Ekonomskog fakulteta podignut spomenik jednoj ideji, vjerski su nas čistunci požurili upozoriti da je taj muškarac gol, pa su ga kušali otuda skinuti, pa obući, pa, pa… Kad je preko puta Francuskog veleposlanstva podignut spomenik Francuzima poginulim za rata u BiH, opet su neki vjerski čistunci upozoravali kako je u osnovi tog spomenika križ…
A sad gle – prvorazredna provokacija! U srcu grada, u ulici kojom prođe svaki Sarajlija, svaki gost Sarajeva, svaki turist, svatko i baš svatko tko dođe u Sarajevo – spomenik papi Ivanu Pavlu II. Papa – provokacija? Da!
Vratimo se na početak. Još davno, čim je ozvaničeno da bi Vrhbosanska nadbiskupija i HKD Napredak u Sarajevu jednim spomenikom obilježili papine dolaske u BiH i Sarajevo (u dva navrata!), u vrijeme kad je to ovoj zemlji bilo najvažnije (jer su to u ratu spriječili ‘‘moćnici svijeta“, kako kaže kardinal Puljić), da bi obilježila ono što država nije – ulogu papa Wojtyle i Vatikana u priznanju i podršci BiH (netko je izbrojao da je Wojtyla 263 puta spomenuo BiH u svome zauzimanju za mir na našim prostorima), krenule su žestoke opstrukcije tog čina.
Ponajviše od onih koji su priznanje i pomoć svijeta najviše zazivali. Opstrukcije kakve svi mi koji živimo u Sarajevu vidimo i živimo svakodnevno i koje gotovo normalno prihvaćamo, zamalo pa kao ovo kišno proljeće.
Ipak, najdalje od svega otišlo se za vrijeme tzv. javne rasprave kojom je testirana ili je trebala biti testirana arhitektonsko-urbanistička struka i sarajevska javnost. Tada je, naime, neki tip u svojoj drskosti, a očito govoreći i ono što jedan dobar broj drugih misli, ali su pametni da bi to i naglas rekli izgovorio: ‘‘Citirajte me, fotografirajte slobodno. Evo, ja vam kažem čim bude postavljen, ja ću ga srušiti“.
Gotovo je nevažno tko je taj anonimni glas šutljivog dijela javnosti (glasnogovornik), posebno onih koji Sarajevo vole strancima predstavljati kao europski Jeruzalem, a BiH kao preteču Europske unije. Ali takvo što, takvo nasilništvo nuditi kao rješenje jednog sarajevskog problema, gotovo da nitko nije ni osudio. Osuda je došla od Rijaseta Islamske zajednice kad je jedan od imama, očito također netko s malo političkog takta i mudrosti, izrekao da je to ‘‘provokacija“ i da samo zamisle situaciju u kojoj se u Mostaru podiže spomenik nekom islamskom vjerskom vođi.
Prošle su godine otada. Koliko je činjeno opstrukcija da se papa ne pojavi u sarajevskom javnom prostoru (išlo se s prijedlogom da se skulptura postavi negdje unutra, u katedralu, u zgradi teologije i sl.) znaju samo ljudi iz Nadbiskupije. Oni također veoma dobro znaju i koliko je godina, papira, molbi, dozvola i čega sve trebalo da se to evo 30. travnja uzmogne i realizirati. Oni znaju, a kardinal Puljić je to često i više nego diplomatski govorio, koliko treba prijeći opstrukcijskih stepenica da bi se dobila i obična lokacija za crkvu, koliko je napada (sve govorim o Sarajevu) bilo na katoličke sakralne objekte, časne sestre, koliko…
A pritom, gle, nikakav problem nije da negdje preko noći nikne džamija, da se npr. parkovi gdje su tobože ili stvarno prije 50-60 ili 100 godina bile džamije uopće ne uređuju i ne sliče parkovima (Prešernov park je i danas ruglo usred grada), a Atmejdan ili park na Ciglanama dobili su džamije preko noći ili također dječje igralište u naselju Breka…
I nastranu što ja osobno mislio o spomeničkom obilježavanju grada Wojtylinom statuom, nastranu što ja mislio o njezinim dimenzijama, o sakralnim objektima po Sarajevu (ionako ih ima preko svake mjere) uopće, postavljanjem skulpture pape Ivana Pavla II. pred katedralom počet će neka nova povijest ovoga grada.
Čak neće toliko biti važno ni hoće li je netko pokušati bukvalno srušiti ostvarujući neku od javnih ili tajnih prijetnji ili će sve ostati na mogućem skrnavljenju (sjećamo se ‘‘performansa“ s kondoma na Isusovu prstu na sarajevskoj katedrali!), bojenjem spomenika različitim bojama, ispisivanjem grafita flomasterima i sl.; bitno je odnošenje grada prema onome što je Wojtyla (tada i Vatikan) bio i značio za BiH i Sarajevo.
To da papu Wojtylu onaj koji je javno prijetio rušenjem spomenika ili neki od imama doživljavaju vjerskim vođom katolika i tako opstruiraju podizanje spomenika ili opravdavaju njegovo rušenje pokazuje zapravo pravo stanje stvari u ovoj duboko podijeljenoj zemlji i duboko podijeljenom i mržnjom zaraženom društvu…
Prvo Wojtylina skulptura tu se ne postavlja jer je (bio) vjerski vođa, jer takvih je, ako prihvatimo tu logiku, u povijesti Katoličke crkve bilo bezmalo 270. Toliko je, naime, bilo papa od početaka do danas. Najveći je problem što taj netko kao glasnogovornik malobrojnih bučnih ili daleko brojnijih licemjernih, koji u prvi plan guraju ‘‘svoje budale“, kako je jedan od bošnjačkih čelnika nazvao ‘‘svoje zločinačke ekstremiste“, misle i žive tako da Sarajevo nije glavni grad, dakle da je Sarajevo isključivo bošnjački grad, a Mostar hrvatski i time dodatno praktično potvrđuju sve ono što u javnosti govore oni političari protiv kojih je ‘‘službeno Sarajevo“.
To ujedno pokazuje sav jaz podjela koje se inače pokrivaju stereotipnom mitomanskom pričom o vlastitoj miroljubivosti, toleranciji i sličnome, o drugačijosti svoje kulture i religije naspram tuđe…
Ti isti nikad se nisu potrudili razlučiti vlastito nekritičko idealiziranje svoje ‘‘drage, lijepe, mile, slatke vjere“ (v. npr. roman ‘‘Jevrejsko groblje“), kako malo-malo pa piše i govori jedan teolog i književnik, od netolerantne prakse koju svaki dan gledamo i živimo, a kakvu i povijesno znamo, jednako iz historiografskih, ali i iz književnih djela kojima bh. kulturni prostor itekako obiluje…
Bilo kako bilo, 30. travnja, kad Urumovićeva skulptura oživi u dijelu grada kod katedrale, u ambijentu koji je arhitektonsko-urbanistički osmislio Zvonimir Krznarić, papa Wojtyla postat će veliki test, velika kušnja za glavni grad BiH.
Kamo puste sreće da se Sarajevo konačno pokaže u najboljem svjetlu. Bila bi to najbolja lekcija svima onima iz svih religijskih denominacija koji sakralnim objektima ne prestaju obilježavati dominantne kote bh. pejzaža osiono demonstrirajući ‘‘onima drugima“ što je što i čije je što u ime vlastite političke religioznosti, a ustvari u ime ‘‘religijskog bezbožništva“ (A. Kristić), silno i nikad dalje udaljena od biti svake ili bilo koje vjere!
