autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Glazba kao opomena živima

Autor: Branimir Pofuk / 16.08.2017. Leave a Comment

Branimir Pofuk aa

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja. [Read more…]

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Abraham, autograf.hr, Biblija, Bog, Branimir Pofuk, Coventry, Dan Europe, EU, Europa, glazba, katedrala, kolumna, Kontrapunkt, PTSP, requiem, stih, Večernji list, Wilfred Owen

Papa Franjo u Sarajevu (10)

Autor: Autograf.hr / 17.08.2015. Leave a Comment

Papa Franjo - Jorge Bergoglio(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).

Predani govor pape Franje na susretu sa duhovnim zvanjima u sarajevskoj prvostolnici

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., susret pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: bogoslovi, Bosna i Hercegovina, bratstvo, Crkva, feljton, kardinal Puljić, katedrala, Katedrala Srca Isusova, Krist, laici, papa Franjo, posvećivanje, redovnici, Sarajevo, sjemeništarci, svećenici, vjera

Papa Franjo u Sarajevu (9)

Autor: Autograf.hr / 10.08.2015. Leave a Comment

Papa Franjo - Jorge Bergoglio(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).

Govor pape Franje u sarajevskoj katedrali, izrečen uživo [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: braće, feljton, govor, katedrala, krv, mir, muslimanka, oprost, papa Franjo, povijest, poziv, Sarajevo, sjećanje, svjedočenje

Papa Franjo u Sarajevu (8)

Autor: Autograf.hr / 03.08.2015. Leave a Comment

Papa Franjo - Jorge Bergoglio(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).

Svjedočenje sestre Ljubice Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: Caritas, feljton, katedrala, krunica, Mehuriće, papa Franjo, Sarajevo, sestra Ljubica Šekerija, strani ratnici, svjedočenje, Travnik, Vinko Vidaković, župnik

Lipovac – splitski brend

Autor: Ante Tomić / 26.07.2014. Leave a Comment

U središtu Beča, nedaleko od katedrale svetog Stjepana, dućan sa suvenirima nudi majice i torbe s prekriženim crtežom klokana i upozorenjem kako Austriju nipošto ne smijete miješati s Australijom. “Mi nemamo klokane”, kaže plitka i neduhovita šala za turističke tupane koji svijetom putuju zatvorenih očiju, često nesvjesni kulture i tradicije mjesta u koje su doputovali.

 

Zašto bi inače zemlju koja je ostatku svijeta dala valcer i psihoanalizu, da uzgredno spomenem samo dva velika austrijska postignuća, povezivali s nekakvim tobolčarima?

 

Čemu se kraj svega krasnog što imate, reklamirati nečim budalastim što nemate? Brendiranje zemalja i gradova, kako vidimo, često ne uspijeva ni onima koji namjernicima imaju pokazati daleko više od Splita i Hrvatske, te ne treba osuđivati skromnu imaginaciju naših turističkih radnika i oskudan izbor suvenira na našim štandovima.

Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve

 

Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve.

 

A i to malo autentičnoga što imamo, ne govori previše o gradu kakav je danas i ljudima koji ovdje žive. Prolazeći svakodnevno Zlatnim vratima gledam Japance kako se ispred Grgura nasmijano namještaju za fotografiranje i zamišljam što će oni kazati dok tu sliku budu pokazivali svojim prijateljima i susjedima u Osaki: “To je jedan njihov, hrvatski… zapravo nemam pojma tko.” Nema ih zaista mnogo ni ovdje koji znaju tko je bio Grgur Ninski.

 

Ako nam je netko jednom i rekao, ne pamtimo više što to važno i mudro piše u rastvorenoj knjizi u koju crkveni velikodostojnik kvrgavim kažiprstom strogo pokazuje, a još manje znamo, i možda bi tako trebalo i ostati, o protutalijanskom nadahnuću u kojemu su jugoslavenski nacionalisti podigli njegov kip u Splitu.

 

Ispražnjen od ideoloških značenja drevni se biskup uspravlja na pozadini zelenila na vrhu skalina prema Đardinu. Ostalo je samo narodno vjerovanje da dodir njegova nožnog palca donosi sreću, premda nekolicina iskusnih sportskih kladioničara s kojima sam razgovarao tvrde kako ni to baš nije istina.

Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split

 

Što je, dakle, taj Grgur Ninski nama i što smo mi tome Grguru Ninskom? Vjere mi, ja ne znam. Lijepo ga je vidjeti, postao je brend grada, rastvorila bi se velika praznina da Meštrovićeva brončanog prelata nema, ali ja ne vidim da on o nama i našim životima danas više išta svjedoči.

 

Taj bi posao, ako mene pitate, bolje napravile skulpture jednog drugog našeg umjetnika, pokojnog Vaska Lipovca. Gledam fotografije izložbe Lipovčevih biciklista izloženih prije nekoliko tjedana u predvorju jedne banke u poslovnom dijelu Londona. Debeli i zapuhani oni vrijedno pedaliraju okruženi staklom i mramorom i ulaštenom mjedi, neočekivano očovječujući hladni i bezdušni prostor novčarske ustanove i zapanjujući menadžere koji tu rade.

 

Neoliberalni se pizduni, tvrde mi svjedoci, zaustavljaju u čudu, a njihovim tvrdim licima raširi osmijeh kad opaze šašave drvene rekreativce u šarenim dresovima.

 

I meni je, naravno, drago kad to čujem, kao i uvijek kad je netko naš prepoznat u svijetu, ali sam, s druge strane, i nešto sebičan i ne bih tu grupu od pedesetak figura koja je klasik suvremene hrvatske skulpture isuviše seljakao okolo. Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split.

Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita

 

To bi bio brend uspješniji od ijednoga drugog brenda. Svi bi se zaljubili u Lipovčevu pretilu gospodu i slikali s njima, po njima bi nas prepoznavali točnije nego i po čemu drugome, jer u njima je sadržano sve što mi jesmo, ili što bismo barem željeli biti.

 

Oni su samo otjelovljenje Mediterana, lijepog života, hedonizma i smijeha, a imaju opet i jednu pritajenu sjetu, sentimentalnost, građansku smjernost i pristojnost.

 

Istina, ovoga posljednjeg u Splitu i nema mnogo, ali to je, ajmo reć, ideal kojemu stremimo. Takvima se želimo predstavljati, pa i ako obično takvi nismo. Ni jedan brend, na kraju krajeva, nije stopostotno istinit.

 

Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita.

 

“Biciklisti”, kazat će stranac vedro.

 

“Tako je, prijatelju”, odgovorit ćete mu vi ponosno.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, Austrija, autograf.hr, brend, Croatia, Grgur Ninski, Hrvatska, Jadran, katedrala, kolumna, Lipovac, Palača, Pjaca, politika, Slobodna Dalmacija, Split, Vlaška posla

Glas Kordića, zvuk Bozanića

Autor: Predrag Lucić / 19.06.2014. Leave a Comment

Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.

 

Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.

Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti

 

A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.

 

Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?

 

A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.

 

Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.

A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”

 

Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.

 

Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?

 

Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!

 

Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…

Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa

 

Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.

 

Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.

 

Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.

 

Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, biskup, Bozanić, Glas Koncila, Hrvatska, Ivan Miklenić, Kaptol, katedrala, Kordić, nadbiskup, Novi list, osvrt, Predrag Lucić, rat, Valentin Pozaić, velečasni, zločinac

Reisman napastovao Tito

Autor: Ante Tomić / 08.06.2014. Leave a Comment

Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.

 

Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.

Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat

 

Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.

 

Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.

 

Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.

 

Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika…

Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice

 

Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno.

 

Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.

 

Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.

 

Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.

U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar. Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”

 

Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.

 

U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.

 

Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.

 

Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” – baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.

 

Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ante Tomić, autograf.hr, blagdan, dom, don Nedjeljko, ekonomija, Hrvatska, Jutarnji list, katedrala, katolik, osvrt, poduzeće, politika, rat, Reisman, Srbija, svećenik, Tito, Zadar, Zmajević

Glazba kao opomena živima

Autor: Branimir Pofuk / 13.05.2014. Leave a Comment

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.

 

Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.

 

Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja

 

Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.

 

Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.

 

Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.

 

Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.

 

Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”

 

Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”

 

Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.

 

Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.

 

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.

 

Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.

 

Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima

 

U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.

 

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.

 

I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.

 

(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.

 

(Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Abraham, autograf.hr, Biblija, Bog, Branimir Pofuk, Coventry, Dan Europe, EU, Europa, glazba, katedrala, kolumna, Kontrapunkt, PTSP, requiem, stih, Večernji list, Wilfred Owen

Papa – test za Sarajevo

Autor: Željko Ivanković / 30.04.2014. Leave a Comment

Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II. [Read more…]

Filed Under: (NE)MIRNA BOSNA Tagged With: autograf.hr, BiH, Hrvatska, Hrvoje Urumović, islam, Ivan Pavao II, katedrala, kolumna, Napredak, Nemirna Bosna, papa, religija, Sarajevo, spomenik, teologija, vjera, Željko Ivanković, Zvonimir Krznarić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Kandidacijski cirkus

    Kandidacijski cirkus

    marin-jurasic
  2. VIDEO Pogledajte dokumentarac “Dubine Velebita” o logoru Jadovno

    VIDEO Pogledajte dokumentarac “Dubine Velebita” o...

    novosti
  3. HDZ na prekretnici?

    HDZ na prekretnici?

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT