Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Banac za Andrića tvrdi da je “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.
Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom. Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
Još tekstova ovog autora:
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Podmetanja u Oslobođenju
- Brišite me sa svojega spiska
- O Markušiću, kvislingu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.