novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Ćiro Blažević uživao je u nečemu što je sve druge ljude koje znam opasno morilo: u pozdravljanju s nepoznatim ljudima. A oni, ti nepoznati ljudi, prilazili su mu na zagrebačkoj špici, spopadali ga tamo oko Charlieja, izgovarali neke čudne riječi, tonuli u svoje zavičajne naglaske, pozivali se na neke događaje za koje nitko osim njih nije znao, dok bi ih Ćiro, u toj brzoj uličnoj komunikaciji, nepogrešivo pratio ne čineći greške u dijalogu. [Read more…]
Zoran Pusić
Foto: Delo
U subotu, 12. svibnja, u šest sati ujutro, krenuli smo busom iz Zagreba, preko Slavonskog Broda, kraj Sarajeva, uz rijeku Željeznicu ispod Bjelašnice, pa kroz kanjon Bistrice između Jahorine i Treskavice, do raskrižja južno od Foče i nastavili uz lijevu obalu Drine, preko Sutjeske, do Tjentišta; oko devet sati vožnje. Iz Zagreba nas je došlo 31, direktno na Tjentište iz Splita je došlo dvoje, iz Dubrovnika dvoje, sa Korčule osmero. Svi smo se našli kod spomen-doma na Tjentištu. [Read more…]
Ante Tomić
Foto: Jutarnji list
Prije devetnaest godina u izdanju zagrebačkog Ceresa štampan je “Kratki izlet”, knjiga ratnih zapisa četrdesetogodišnjeg Ratka Cvetnića zbog koje se slabokrvna hrvatska kulturna javnost momentalno onesvijestila od sreće. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U zimu 2016, u atmosferi općeg bijesa i beznađa, kada je već izgubljena svaka mogućnost razgovora i kada je o stvarima bolje šutjeti ako ih se već ne može cijele izgovoriti, čini se da je 1940. i 1941. Vladko Maček jedini bio u pravu. Historijski procesi dugo traju, pa ono što je izgledalo definitivno dovršeno 1945, 1948, 1971, ili 1990. i 1995, ili čak, možda, 3. siječnja 2000, dotrajalo je do današnjih dana i do trenutka kada s gorčinom u srcu [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Svjedočenje sestre Ljubice Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi [Read more…]
Bosna i Hercegovina opet gori. Dvadeset godina nakon kraja rata čini se da počinje novi rat. Onaj za socijalnu pravdu.
Prije par dana su počeli protesti nezadovoljnih tuzlanskih radnika pred zgradom Tuzlanskog kantona. Nakon što im niko nije odgovorio na zahtjeve demonstrantima su se pridružili i studenti i nezaposleni građani. Potom su počela masovna hapšenja. Policija koja dvadeset godina ne hapsi ratne profitere, ratne zločince i ine kriminalce počela je da hapsi građane jer su izrazili svoje nezadovoljstvo. Šokirani policijskom brutalnošću građani su odlučili odgovoriti.
Policija je, dakle, odgovorila silom. Zapravo, to je ono što piše u tobože profesionalnim izvještajima. Prava je istina da je policija počela da primjenjuje neviđenu brutalnost na građanima.
Građane BiH i regije su šokirale slike na kojima policija privodi četrnaestogodišnjaka koji se, vraćajući se iz škole, našao na mjestu demonstracija. Prema medijskim izvještajima jednom od demonstranata policija je slomila obje noge. Na kraju, i sam je komesar policije Tuzlanskog kantona za jednu televiziju izjavio kako je policija to uradila jer mora svojim životima zaštiti uposlenike Vlade i Vladu.
Policija je uhapsila Aldina Širanovića, uzornog građanina koji je, prema navodima iz policije, podsticao proteste. Snimak iz Tuzle na kome policija šprica suzavac po studentima koji mirno stoje ispred studentskog doma je potresao javnost.
Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović”. Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer vlade Sarajevskog kantona je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”.
Ova je premijerova rečenica još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću.
Petak je i Sarajevo gori, baš kao što je gorjelo 1992. godine. Kako se onda ovaj grad borio protiv fašizma, bori se i danas. Danas se Sarajevo bori protiv etno-fašizma i socijalne nepravde. Bore se i Mostar, i Zenica, i Travnik, i Kakanj, i svi gradovi, manji i veći. Na ulicama su svi građani BiH.
Čak se i Banja Luka probudila. Nadati se da više nikome nije važno nečije ime, nacija ili religijska pripadnost. Građane BiH-a je, izgleda, konačno ujedinilo ono što im je svima zajedničko – siromaštvo i neviđene socijalne nepravde. Doduše, premijerka RS Željka Cvijanović rekla je nešto što je nasmijalo cijelu bh. javnost: “Ne smijemo dozvoliti da se neredi iz jedne potpuno neuređene sredine kao što je Federacija preliju u jednu potpuno uređenu sredinu kao što je Republika Srpska.”
Međutim, ovdje se događa ono što se događa kod svih masovnih protesta na svijetu. Mnogo je dezinformacija koje u javnost puštaju prije svega zvaničnici policijskih tijela. Naime, rečeno je kako su demonstranti u Tuzli opljačkali tržni centar Omega. Iz tržnog centra Omega je došao demanti. Tržni centar nije ni dirnut.
Desetine građana Tuzle je noć provelo na saslušanju. Među njima je i jedna studentica koja je cijelu noć ispitivana doslovce zato što je stajala u prvom redu protesta sa zviždaljkom u ruci. Sve to je navelo građane da kamenuju i zapale zgrade vlada širom BiH.
Na jednom od portala koji prati proteste iz minute u minutu je objavljena vijest da je “Rulja krenula u rušilački pohod. Uništavaju trafike, radnje, iščupan je i bankomat…”.
Istovremeno, novinarka jedne sarajevske televizije je rekla da je i novinarima onemogućeno da rade svoj posao. Naime, ko god pokuša nešto da snimi, bude pretučen. Nije rečeno ko tuče novinare. Međutim, novinari brojnih televizija upozoravaju da se huligani instruirano uključuju u proteste.
A to se, jasno je, čini kako bi se protesti delegitimirali i kako bi građani, uplašeni pred divljanjem huligana, i sami zatražili da policija reagira.
Stotine povrijeđenih se primaju u bolnice. Neprestano se šire (dez)informacije o pljačkama. Vlade kantona, prvo Tuzlanskog, a onda i Zeničko-dobojskog, daju ostavke. Zapaljena je zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Mostar, koji je do sada bio 2u1 grad, je odlučio da mu je dosta toga. Bunt u BiH je masovan. Zbog toga vlast i ne bira instrumente da se zaštiti.
Policija, dakle – ona je ta koja čuva vlast i poredak. O tome svjedoči i jedna tuzlanska demonstrantica koja kaže: “Mojoj prijateljici su prvog dana protesta policajci govorili ‘Kujo, makni se, šta hoćeš’. Ja nisam imala incidenata. Jasno sam čula, nakon što smo se juče oko 18.30 razbježali zbog suzavca, krikove mladića iza grmlja u slijepoj ulici kod gimnazije Ismeta Mujezinovića.”
Policiji nisu bitni građani koji se čude što se i sama policija ne pridruži protestima kada ni pripadnici MUP-a ne primaju plate redovno i žive s minimalnim primanjima.
U Sarajevu su se protesti oteli kontroli. Zapaljena je zgrada Vlade Kantona Sarajevo. Policija hapsi i premlaćuje demonstrante. I zgrada Predsjedništva BiH gori. U Tuzli gore zgrada Vlade i zgrada Općine Tuzla.
Ohrabrujuća vijest u svemu je da je konačno počeo građanski bunt građana BiH-a. A građanski bunt podrazumijeva građansku državu koje u BiH odavno nema. Namjesto nje tu je jedna etno-nacionalistička tvorevina. Vrijedi podsjetiti da je BiH uređena po etničkom osnovu i da je kao takva zemlja bez perspektive. Jer domaće su elite odlično iskoristile post-dejtonsko stanje i nakaradna ustavna određenja kako bi sebi priskrbile ogroman kapital.
Policija, vratimo se na suštinu, tvrdi da su huligani preuzeli glavnu riječ. Iako je u ovakvoj situaciji teško bilo šta reći, nameće se jedno temeljno pitanje. Da li se ovdje svjesno radi huliganizacija protesta kako bi se bunt građana BiH-a koji od ove zemlje nastoji stvoriti građansku državu kanalizirao za pogrešne ciljeve?
A sve upućuje na to jer je zapaljen Historijski arhiv BiH-a. Da li je u toku inicijalnih protesta u Tuzli namjerno upotrijebljeno preveliko nasilje kako bi se priskrbilo opravdanje za gušenje revolucije? To su sve pitanja na koja će se odgovor još čekati.
Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje.
Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta. Ili, da su barem, kada su protesti počeli, odlučili da udovolje zahtjevima građana umjesto što su im se nacerili u lice sa svojih olimpskih visina. Međunarodna zajednica, koautor bosanskohercegovačkog besmisla, radi ono što je radila i devedesetih – osuđuje nasilje.
U BiH se bije bitka na život i smrt. BiH više ne može biti etno-klerikalna i kvazidemokratska država. Od ishoda zavisi da li će postati građanska ili policijska zemlja?
Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.
Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
