Iako je ovih dana u New York Timesu objavljena reportaža koja glorificira Rijeku kao lučki grad i buduću Europsku prijestolnicu kulture, kao stanovnica Rijeke ne uživam toliko u detaljima koje američki novinar nabraja.

Bolje od ikoga tko svrati u grad na dva-tri dana poznajem Rijeku i bila bih zaista nepravedna da ne priznam koliko lijepih fasada ima ovaj grad, koliko divnih ulica kojima, u pojedinim dijelovima dana, sunce i sjene stvaraju prizore začudne ljepote; kako ne zapaziti atmosferu nekih kvartova, a kako ne pomisliti da je ovaj grad nekad bio prijestolnica industrije. I to daleko, daleko prije nas!

Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture (EPK).

Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture

Žao mi je što je to tako, upravo zato jer znam što su neki drugi gradovi napravili povodom te titule, posebno kako su iskoristili svoje industrijske komplekse.

Moje najranije sjećanje na tu temu seže u devedesete, kada je Solun bio EPK, a otvorenje manifestacije režirao slovenski redatelj Tomaž Pandur.

Na vijesti koje su pristizale iz Soluna gledali smo kao na rijetku privilegiju, a kad sam te godine, s predstavom ”Fedra” Ivice Buljana i LET-a3, u produkciji Teatra &td, posjetila Solun, imala sam priliku vidjeti što je taj grad napravio, posebno od jednog kvarta koji je nevjerojatno podsjećao na Vodovodnu ulicu u Rijeci.

I tamo je bila riječ o manjim industrijskim objektima uz rijeku i o mlinovima koji su izgubili svrhu postojanja. U nekadašnjim pogonima nastale su manje koncertne dvorane, jazz klubovi, slikarski ateljei, restorani, pivnice, kafići… Kvart je bio živ i prepun mladih ljudi koji su se okupljali svake večeri.

Tada sam pomislila kako bi takva titula mogla u potpunosti promijeniti budućnost grada kao što je Rijeka i pretvoriti ga u destinaciju kulturnog turizma, grad u koji bi se – upravo zbog specifičnog položaja na stjecištu morskih i drugih puteva – slijevala Europa!

Razmišljala sam o prenamjeni Vodovodne ulice, koja je u središtu grada, a opet sklonjena od svega, kao idealnog mjesta za jednu tihu, ali atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, plesače i muzičare… Ali i za ponudu pića, ne skupu, posebnu ponudu autohtonih jela, za kutke koji će privlačiti ljude i oživjeti destinaciju.

Kada je živnula Hartera s druge strane Rječine, mislila sam: Sad je taj trenutak! Krenut će prenamjena, počet će se raditi projekti u koje će investirati EU! Ali – osim nekoliko izvrsno posjećenih koncerata, festivalskih predstava te izložbi – ništa se značajno nije dogodilo!

Posebno mi je bila atraktivna pomisao na Industrijsku ulicu, koja se nastavlja na kompleks lučkih skladišta i mogla bi dobiti sasvim drugačije sadržaje upravo zbog veličine prostora koji su tamo bili u fazi napuštanja…

Vodovodna ulica u središtu grada, a opet sklonjena od svega, idealno je mjesto za tihu i atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, slikare, plesače i muzičare

Mislila sam na to pogotovo kad se razvila polemika srušiti ili ne lučka skladišta, investirati ili ne u lansirnu rampu torpeda, obnoviti i staviti u neku funkciju remizu u Industrijskoj ulici, iskoristiti hale bivših tvornica koje su sve – kao i prekrasna lučka skladišta – prvi red do mora, dakle na ekskluzivnoj lokaciji, a opet dovoljno daleko od grada, na idealnoj poziciji za održavanje velikih i glasnih koncerata, za dovođenje bendova na svjetskim turnejama na čije bi se koncerte – s obzirom na dva aerodroma u blizini i turističku Liburniju – dolazilo sa svih strana svijeta…

Ponesena znatiželjom, jer sam te prostore – od Luke do brodogradilišta ”3. maj” – vidjela samo s morske strane kad sam putničkim brodom znala dolaziti u Rijeku, jednog sam dana potpuno samouvjereno zapičila kolima prema rampi na Žabici i lučkim skladištima. Videći moju čvrstu namjeru i znak PRESS, portir je podigao rampu i krenuo prema kolima, a ja sam pritisnula papučicu gasa i začas mu više nisam bila u vidokrugu!

Vrlo brzo našla sam se u potpuno novom svijetu, u ozračju visokih, napuštenih zgrada, samostalnih ili povezanih mostovima industrijske arhitekture, a ispred njih – more…

Pomislila sam: Ovo je poput dokova New Yorka! Tu bi se mogli i filmovi snimati!

Nisam smatrala da bi takvoj prenamjeni trebala biti zapreka to što različiti objekti nisu bili u vlasništvu grada! Marseilles, Torino, Berlin, London, Liverpool i mnogi drugi koji su investicijom upravo u industrijske ili lučke lokacije dali potpuno nove sadržaje svojim atraktivnim lokacijama sigurno nisu bili u posjedu svih tih kvartova, ali su se izborili za to da ih prenamijene i urede!A mi smo – nakon brojnih pokušaja i projekata – nakon gotovo trideset godina od propasti riječke industrije dočekali da se na lokaciji ”Benčić” – konačno počne kopati!

Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje!

Ali sve drugo – a toga je daleko više – prepušteno je propadanju!

Jedna od najljepših gradskih zgrada, a kažu i prva u Europi koja je građena armiranim betonom – zgrada Teatra Fenice – zjapi prazna, razbijenih stakala, u nju ulazi kiša i uskoro će se početi urušavati.

Ta zgrada, koja je u konačnici bila samo kino-dvorana, a ima i podrumski prostor koji je bio nekad najpopularniji noćni bar u gradu, idealna je za različite namjene – od kazališnih do koncertnih – ali je potpuno zapuštena i devastirana.

Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje! Ali sve drugo – a toga je daleko više – ostavljeno je da propadne

Je li opravdanje za ovaj grad što ona ima vlasnika. Koji, dakako, ne haje za svoje vlasništvo?

Europski gradovi svojim zakonima oduzimaju vlasništvo onima koji se za njega ne brinu! Oduzimaju prostore koji nagrđuju grad i u njima realiziraju projekte koji gradovima daju sadržaje!

Nema šanse da će s jedne stambene zgrade u središtu Trsta padati fasada ili da će se raspadati vrata i prozori. Vlasnici stanova dužni ste se brinuti i o vanjskim dijelovima zgrade, kao i o krovištu!

Ali to su uređena društva o kojima mi možemo samo sanjati!

Ona riječka gradska uprava koja stavi u funkciju industrijsku arhitekturu ući će u povijest grada poput Adamića i Ciotte!

Ali ono što je bitnije od priznanja je da će ta garnitura pokrenuti industriju zapošljavanja u Rijeci, što je posljednjih godina najdublja gradska rana.

Bez zapošljavanja Rijeka će tonuti i dalje. I neće ju spasiti nikakva titula Europske prijestolnice kulture, ma koliko se posljednjih godina trudili oko toga.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.