novinarstvo s potpisom
Vlado Košić
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.
Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.
Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).
Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.
Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.
Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.
Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.
U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.
Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.
Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.
Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.
Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.
Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.
Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.
No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.
No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.
Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.
To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa ”Concilium” za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: ”Religija i moć”, ”Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir”, ”Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu” i ”Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog”. [Read more…]
Dragi Papa Franjo, duboko smo ohrabreni Vašom skorašnjom posjetom našoj državi. U njenoj najavi je naznačeno da dolazite da potaknete njegovanje dobra i pomognete konsolidaciji bratstva i mira, i zbog toga smo bili slobodni da Vam se obratimo. [Read more…]
Hrvatskoj je sve spremno za početak velikih higijenskih radova. ”Došlo je vrijeme za čistu Hrvatsku”, rekla je nekadašnja miss Hrvatske Anica Kovač, supruga fudbalera Roberta K., brata selektora hrvatske nogometne reprezentacije Nike K. Gospođa Kovač to je izjavila dajući u subotu (2. svibnja, op.ur.) potporu prosvjednicima i Thompsonovim obožavateljima okupljenim na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pod parolom ”100 % za Hrvatsku”, gdje se zateklo i nešto stopostotnih ratnih zločinaca, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. [Read more…]
Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.
Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.
Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).
Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.
Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.
Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.
Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.
U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.
Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.
Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.
Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.
Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.
Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.
Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.
No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.
No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.
Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.
To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke.
Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti.
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.
Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.
Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova.
Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.
Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.
Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena.
Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.
Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca.
Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.
U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale.
Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Doc. dr. sc. Nikica Gović, s fakulteta za špiclove Sveučilišta u Norvalu (doktorirao je na temu ”Udba jučer, danas i sutra” pod mentorskim vodstvom akademika Gojka Šuška), inače priučeni novinar, vlasnik ili prokurist (ne razumijem se zaista u tu tamnu zonu sumnjivih poduzetnika i treće lige obavještajne zajednice) te glavni urednik portala govno.ndh, najnepismenijeg medija u Republici Hrvatskoj i cijeloj nam dragoj bivšoj Jugoslaviji, iznosi šokantnu informaciju da se iza zahtjeva za smjenu biskupa Vlade Košića s mjesta predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, akcije više crkvenih, odnosno vjerskih zajednica, o kojoj je prvi izvijestio Večernji list, nalaze neki protestantski krugovi, ”polusekte” ih naziva, kojima ni ”obavještajni rad nije stran”. Vauuu!
Čovjek bi rekao: ovaj Gović je prava novinarska gromada, kad ono, siroče, nepismeno doušničko potrčkalo, nesposobno čak i pročitati prilično staru vijest da je prva protiv skandaloznoga ponašanja biskupa Košića pri dočeku ratnog zločinca Darija Kordića, puštenog na uvjetnu slobodu nakon odsluženja dvotrećinske kazne zatvora zbog odgovornosti za masakr u Ahmićima, ustala Islamska zajednica u BiH preko Rijaseta.
Siroti će špicl, sasvim je očito, prešutjeti, da mu se teza o protestantskoj uroti protiv Košića ne sruši, da je gostujući u emisiji Ekumena na HRT-u na temu Islam i sekularno društvo predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović izjavio da traži smjenu biskupa Vlade Košića sa čela Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK.
”Ostao sam zatečen i iznenađen postupkom Vlade Košića prilikom dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište Rijaseta Islamske zajednice BiH i osudu tog čina”, rekao je muftija i dodao: ”Posjetio sam vatikanskog nuncija mons. D’Errica i izrazio protest. Tražio sam odgovor na pitanje je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako nije – neka to netko kaže. Do sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu odnosa pape Franje prema dijalogu.”
Zabrinjava ga činjenica da je biskup Košić na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. ”Ja mislim da nakon ovog čina (dočeka Kordića i ljubljenje ruke ratnom zločincu, op. D. P.) nema vjerodostojnosti biti na čelu takvog tijela i s pravom očekujemo, a i druge vjerske zajednice, da ne bude više na čelu tog Vijeća jer bi tako Crkva pokazala da ne stoji iza njegovih riječi”, poručio je muftija Hasanović.
Govića činjenice ne zanimaju, kao što ne zanimaju ni ostala piskarala njegova portala i tjednika (riječ je, naime, o vrlo nepouzdanim medijima, čistom žutilu koje se prodaje više od upokojenog Imperijala ili sličnog smeća samo zato jer stoji na fašističkim pozicijama; njima je HDZ trula ljevica, a Židovi su nam krivi za sve, i tako dalje i tako slično). Pa će tako napisati da će muslimani prema ovom zahtjevu (za smjenu Košića) ”biti suzdržani”. Jest, jako su suzdržani.
Suzdržani su koliko je Gović upućen. Nikako.
Napisao je Gović gomilu budalaština i stao reciklirati laži iz septičke jame ustaških foruma: da sam preko predsjednika Josipovića tužakao biskupe papi Franji, da sam na plaći u Uredu Predsjednika, da sam pod pseudonimom Vjeran Grković o sebi samomu u Feralu objavljivao intervjue, da sam bio član Ustaške mladeži, da imam i drugi pseudonim – Carlos, da sam propali student katoličke bogoslovije, da ne poznajem teologiju, itd., itd.
Ali ne posvećujem kolumnu, ili dio nje, tom glupanu zato što bih smatrao potrebnim demantirati Govićeve laži, već zbog toga što smatram izuzetno važnom reakciju crkava i vjerskih zajednica, osobito naših sugrađana muslimana i prijatelja muslimana u BiH, koji su shvatili da se šira i uža ekumena, navodni dijalog, ni u Hrvatskoj ni u drugim republikama ne može voditi s pozicija gaženja žrtava ratnih zločina.
Ja ne tvrdim da nije legitimno raspravljati do koje mjere je Tihomir Blaškić manje ili više kriv od Darija Kordića. Ali govoriti, kao što biskup Košić čini, da su se Hrvati u BiH ”samo branili” je čisti idiotizam (iz intervjua sarajevskom Katoličkom tjedniku). Iako je Košić doktor teologije i bio je pristojan profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ni dobar, ni loš, ali pristojan – da, posjeduje nevjerojatan manjak političke pameti. A i pitanje je koliko Košić ”poznaje teologiju”, koliko pak poznaje magisterij Crkve i koliko je upoznat s učenjima posljednjih rimskih biskupa.
Bio sam premlad za pontifikata Pavla VI. mada mi ni njegovo učenje nije strano. Ivan Pavao I. nije stigao, zbog kratka pontifikata, puno toga reći, ali prilično sam dobro informiran u vezi opusa Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje, pa ćemo od svakoga uzeti barem jedan važan citat koji bi trebali biti dovoljni biskupu Vladi Košiću da učini važan ispit savjesti i konačno kaže da mu je žao što nije izrekao onih nekoliko riječi kajanja i sućuti koje bi preživjeli u Ahmićima i ostali Bošnjaci muslimani te sav pristojan svijet voljeli i trebali čuti.
Oslanjajući se na Gaudium et spes, 39, Ivan Pavao II. u govoru akreditiranim diplomatima pred Svetom Stolicom 1. rujna 1990. je podsjetio na ”fundamentalni princip” koji glasi: ”Svi smo za svakoga odgovorni”.
Naime, postoji univerzalni moralni imperativ prema kojem druge, ali baš svako ljudsko biće, moramo priznati i poduprijeti u tome da bude priznat kao nositelj istih onih ljudskih prava kojih i sebi priznajemo, iz čega proizlazi obaveza jednakog tretmana svake osobe. Ili ovako, kako sam čuo na vlastite uši u Denveru (SAD) na misi Ivana Pavla II. 14. kolovoza 1993.: ”Svi smo mi odgovorni za nasilje!”
Biskup Košić traži istinu? Da, svakako, Veritas je izuzetno važna, ali važnije je, kazat će Benedikt XVI., ”Caritas in veritate” (”Ljubav u istini”, papina enciklika objavljena 29. lipnja 2009.). Enciklika ”Caritas in veritate” govori o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini. U svojoj temeljnoj viziji nadahnjuje se na ulomku iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima, u kojem apostol govori o djelovanju po istini u ljubavi (4,15).
Benedikt XVI. razlaže vrednotu ljubavi u punini jer je, kako kaže: “…svjestan stranputica kojima je ljubav u prošlosti bila, a i danas nastavlja biti izložena, uz posljedičnu opasnost da bude krivo shvaćena i isključena iz etičkoga života te da njezino ispravno vrednovanje bude onemogućeno”. Zbog ove činjenice ljubav je potrebno povezati s istinom i to kao smjer “ljubav u istini” (caritas in veritate). Tako ju je moguće prepoznati kao autentični izraz ljudskosti, jer ona “blista jedino u istini” koja joj daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine postaje prazna ljuska koju samovoljno treba napuniti; u tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine.
Dakle, istina o ulozi Kordića u masakru u Ahmićima? Nikakav problem! Dajte, biskupe Košiću, pozabavite se i tim poslom, ali ne kao ćorava kokoš, onako kako ste se posvetili problemu ćirilice u Vukovaru, gdje ste također pokazali manjak ljubavi u traženju navodne istine. Međutim, važno je da čujemo istinu o žrtvama ubijenima u Ahmićima, istinu o tromjesečnoj umorenoj bebi.
A papa Franjo? Što on kaže? U audijenciji za Diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolici 22. ožujka 2013. poručuje nešto jako važno, baš važno za vas, biskupe Košiću: ”Pravoga mira ne može biti ako je svatko sebi mjera, ako svatko može zahtijevati uvijek i jedino vlastita prava, ne vodeći računa istodobno i o dobru drugoga, dobru sviju, na temelju naravi koja je zajednička svim ljudskim bićima na zemlji (…) Mora pobijediti želja za uspostavljanje istinskih veza prijateljstava među svim narodima.”
Budući da je Bog apsolutni gospodar čovjekova života i smrti i jer je život svakom čovjeku njegov bezuvjetni dar, tko god napada život čovjeka, na neki način napada i samoga Boga. Tko god vrijeđa ili omalovažava čovjeka, osobito žrtvu ratnog zločina, taj se gadno ruga Bogu.
Uvjeren sam da utvrđivanje i javno objavljivanje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, priznavanje svih žrtava ratnih zločina i njihove patnje može stvoriti ozračje u kome zločin neće biti nijekan niti opravdavan, te će time pridonositi oporavku od pretrpljenog nasilja, prihvaćanju odgovornosti za počinjeno nasilje, prekidu cikličkog ponavljanja, a oslobođenju kreativnih, mirotvornih potencijala pojedinaca i naših zajednica.
Za kraj valja se podsjetiti propovijedi Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu 11. rujna 1994., napose ovih riječi: ”Vrijeme je da Zagrebačka crkva, kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. ‘Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Papa je želio kazati ovo: bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak Crkva u cijeloj Hrvatskoj pozvana je jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu “Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. “Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je, dakle, Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. ”Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.”
I zato je bilo tako važno kada je Ivan Pavao II. istaknuo ono što je platforma ovoga našega portala: ”U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!”
Dakle, ne preziru drugih, ne omalovažavanju žrtava, ne širenju laži, ne obogotvorenju odgovornih za ratne zločine (na stranu meni prilično jasne slike da pokazuju potpunu izvitoperenu duhovnost, duhovnost ksenofobnog nacionalizma koji ne odustaje od Tuđmanove i Šuškove strategije razbijanja Bosne i Hercegovine i komadanja njena teritorija), ne šamaranju sugovornika iz drugih crkava i vjerskih zajednica, ne vrijeđanju memorije i dostojanstva ”onih drugih”, ne klevetanju i divljačkom vrijeđanju novinara… Nego grljenje drugih, dakle, supatnički hod sa žrtvama koje trebamo skinuti s križa jer je za njih tamo već visio Krist.
Radi se o potrebi stvaranja humanijeg društva. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Ukoliko je biskup Košić nesposoban da se pozabavi tim zadaćama praštanja i pomirenja, ukoliko nije dorastao zvanju pastira, ukoliko nije shvatio što od njega traži Ivan Pavao II., ukoliko ne zna prepoznati patnike i ukoliko mu je strano pobratimstvo, onda je potpuno jasno da je, kako ističe muftija Hasanović, sisački biskup izgubio vjerodostojnost koja se traži za čelnu osobu Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK. Onda on mora otići, pokajati se i zatražiti oproštenje od Boga i od ljudi.
“Ja za njih navijam kao da su naši”, reče on u jednom času. “Oni, sine, i jesu naši”, objasnim mu ja. “Sve je to naš narod.” Zapiljimo se ponovno u televizore i psujemo i u očaju se hvatamo za kosu, a mene tek koju minutu kasnije obasja spoznaja kako je naš kratki razgovor zacijelo sličan razgovoru koji su jednom negdje svakako morali voditi Franjo Tuđman i njegov stariji sin Miroslav.
Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo.
Prvo je gorljivo upirao realizirati teritorijalne žudnje staroga, da bi se u ostatku života šeprtljavo izvlačio kako pokojni tatek nije baš tako mislio.
Gledam ponovno, po tko zna koji put, jednu snimku iz 1997. na YouTubeu.
Uvijek kad se poželim nasmijati, stavim taj videozapis sa splitskog aerodroma, kad je takozvana Viteška skupina avionom Nizozemskog kraljevskog zrakoplovstva otpremljena u Haag.
Dario Kordić, vođa te šačice siročića, izlazi pred novinare i čita patetičnu, patriotsku izjavu: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag.
Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice.
Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
Izdržat ćemo sve ovo kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”
Otraga, pod nosom aviona, za to vrijeme stoje Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić, Markica Rebić i još desetak špijunskih i policijskih ništarija i s dlanovima u krilu vidno se dosađuju.
Kordić završava i nitko mu ne plješće. Nitko ga neće zagrnuti trobojnicom, u suzama ga poljubiti i pružiti mu Bibliju i krunicu. Pred novinare zatim izlazi Pašalić, no njegova je izjava žalosno nesadržajna.
Predsjednikov savjetnik činovnički suho govori o ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela, ne pozivajući se ni na velikoga Boga ni na vječnu domovinu.
Nema tu ni spomena da su Kordić i društvo naši momci, da su se borili za nas i da će za nas, to jest za Pašalića, Rojsa, Rebića, Miroslava Tuđmana i njegova tatu, spremno robijati.
Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen.
Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek.
Istina, Kupreškići su oslobođeni, ali ostatak grupe opako je nadrljao. Kordić je dobio četvrt stoljeća zatvora i dvije trećine od toga u tišini pošteno odslužio, a da se svih ovih godina nitko nije pretjerano uzrujavao njegovom tragičnom sudbinom.
Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima.
Miroslav Tuđman je, doduše, mnogo pisao o hrvatskoj politici u BiH, ali više da bi obranio uspomenu na oca nego što se bavio njegovim zlosretnim pijunima.
I dogodilo se na kraju što se dogodilo. Vratio se Dario, di je bija da je bija, lipo mu je bilo, a na zagrebačkom aerodromu dočekala ga sila svijeta, biskupi i zastave. Vratili su mu herojstvo uskraćeno prije sedamnaest godina.
Hoda okolo i svi mu radosno nazdravljaju i u oba ga obraza ljube. Zatekao se tako, bilo je u novinama prije nekoliko dana, u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu i na večeri s Miroslavom Tuđmanom.
Kad sam to pročitao, nisam se mogao ne zadiviti snazi kršćanskog oprosta.
Da sam ja na Kordićevu mjestu, nakon svega što su mi napravili, s Miroslavom Tuđmanom ne bih se želio ni u istoj županiji naći.
Ako će Dario Kordić sada s Miroslavom Tuđmanom večeravati, nije ni trebao izlaziti s robije.
Jebeš mi sve, ljepše mu je bilo u zatvoru.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Od ove subote kolega Ante Tomić postaje stalni kolumnist našega portala. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Slobodne Dalmacije i kolegi Tomiću što ćemo redovno prenositi kolumne koje Ante objavljuje utorkom u splitskom dnevniku).
