autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Što Baldasar radi u SDP-u?

Autor: Emir Imamović Pirke / 16.05.2014. Leave a Comment

“Za dom, spremni!”, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Mate Skejo na otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, a gradonačelnik Splita, član Socijaldemokratske partije Hrvatske, Ivo Baldasar mu je aplaudirao.

 

“Svaki put kad ovdje dolazim i govorim, pitam se što reći i ima li se što novo reći. To je podsjećanje na zlo u čovjeku u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi… Ti zločini ovdje bili su ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, nego države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad ne neće biti. Ona nije bila neovisna, bila je instrument sile, država je bila, ali je li bila Hrvatska – za mene nije”, rekao je Zoran Milanović, hrvatski premijer i predsjednik Socijaldemokratske partije Hrtvaske na obilježavanju godišnjice proboja iz ustaškog logora Jasenovac.

 

“Različiti su pogledi na povijest, a ja bih trebao biti gradonačelnik svih građana Splita. Na Gradskom vijeću smo glasali za spomenik HOS-ovoj postrojbi. Za mene nema razlike između njih i Prvog splitskog partizanskog odreda. Jednako su se borili za Hrvatsku”, rekao je Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i predsjednik gradskog SDP-a.

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe

 

“Moramo iskreno zažaliti što se taj zločin dogodio u ime hrvatske državnosti. Tijekom toga rata ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv takve ideologije i zločina, što je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesti”, kazao je predsjednik Ivo Josipović onoga dana kada je Milanović o NDH-u rekao što se reći treba.

 

“Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”, kazao je i osmjehnuo se Ivo Baldasar. Bio je deveti svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, a njega, socijaldemokrata, slušali su prisutni na otkrivanju spomenika bojni koja je nosila ime “Rafael vitez Boban”.

 

“Današnja demokratska, europska Hrvatska, izrasla je na vrijednostima antifašizma, na miru, slobodi, demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti i na njima želimo dalje graditi budućnost, a da bismo u tom uspjeli zločine pamtimo i oštro osuđujemo, a njihove žrtve poštujemo i nikada ne zaboravljamo. To je vrijednost demokratske Hrvatske”, riječi su predsjednika Sabora, Josipa Leke, izgovorene u Jasenovcu.

 

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe.

 

Njih ne treba podsjetiti što bi bilo da je Drugi svjetski rat završio drukčije. U tom slučaju – znaju i Milanović, i Leko, i Jospiović i mnogi drugi, osim Baldasara – ne da ne bilo neovisne Hrvatske, nego ne bi bilo ni onih što su se za nju borili u Domovinskom ratu, jer, kako piše Miloš Vasić u nedavno objavljenom tekstu u povodu 9. svibnja: “Da smo bili poraženi u Drugom svetskom ratu, ne bi nas danas bilo ni u tragovima; takav je bio plan Rajhskancelarije, a bio bi sproveden, bez brige: oni su bili temeljiti.”

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare. E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Hrvatska je, međutim, pobijedila u Drugom svjetskom ratu porazivši, uz ostale, i one što im je zapovijedao Rafael vitez Boban.

 

Sve to znaju i Milanović i SDP i o tome govore kada i kako treba i to je ona, možda i jedina, ali svakako ključna i civilizacijska razlika između njih i druge strane, hrvatske desnice podijeljene između nasilu upristojenih kleronacionalista i očekivano nepristojnih neofašista.

 

Za ovo godina Kukuriku koalicije na vlasti vidjeli smo kako Zoran Milanović ne podnosi da mu se proturječi i da mu se laže. Tako su, u najkraćem i bez bitnih detalja, iz stranke izbačene Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, a iz ureda ministra financija Slavko Linić. Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i čelnik tamošnjeg SDP-a, međutim, još nije.

 

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare.

 

E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Možemo sada, ako ima potrebe, to jedno razložiti na nekoliko pitanja:

 

Je li ono što je rekla Aleksandra Kolarić, a ako ćemo pravo, nije rekla ništa epohalno, gore od Ive Baldasara među crnim košuljama?

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam

 

Je li e-mail Mirele Holy u kojem traži da se supruzi stranačkoga kolege sačuva posao problematičniji od obilježavanja “Dana pobjede nad antifašizmom?” i aplaudiranja ustaškom pozdravu?

 

Što je opasnije i odvratnije: preigrati se s nekoliko milijuna državnog novca kao Slavko Linić ili reći da između Devete bojne “Rafael vitez Boban” i Prvog splitskog partizanskog odreda nema razlike?

 

Je li gore biti nepošteni član Socijaldemokratske partije ili pošteni ustaški pokrovitelj s članstvom u SDP-u?

 

Ako se već ne može biti malo nepodoban i malo nepošten, kao što se ne može biti malo trudan, kako se, onda, može biti malo fašist, a malo i antifašist, kao što je to Ivo Baldasar?

 

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam. Između privikavanja na njega i podilaženja fašistima nije dug put. Traje koliko onaj od odluke splitskih vlasti da se podigne spomenik pripadnicima Devete bojne “Rafael vitez Boban” do aplaudiranja ustaškom pozdravu.

 

Dakle, čekamo… Pa neka onda Ivo Baldasar cvili kako je kažnjen zbog verbalnog delikta. Uostalom, već je pronašao novu izbornu bazu: samo treba promijeniti ruku kojom će pozdravljati simpatizere i glasače. I, naravno, bijelu košulju zamijeniti onom u adekvatnoj boji.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: AVNOJ, Boban, Emir Imamović, forum.tm, Gradiška, Hrvatska, Ivo Baldasar, Jasenovac, Mate Skejo, Milorad Pupovac, NDH, osvrt, partizan, premijer, pukovnik, Rafael, SDP, Valter, vitez, Vlada, Zoran Milanović

Hrvati – fuck off!

Autor: Boris Dežulović / 10.05.2014. Leave a Comment

Na splitski aerodrom Resnik, pričaju novinarima još vidno uzbuđeni očevici, u utorak je sletio neidentificirani leteći objekt. Suprotno uvriježenoj science-fiction ikonografiji, ovaj nije bio oblika letećeg tanjura: sa dva mlazna motora na velikim krilima više je sličio klasičnom putničkom avionu.

 

Pače, ovako odoka – iz kontrolnog tornja – lako bi ga se moglo zamijeniti s Boeingom 757-200, samo što ovaj leteći Boeing nije imao nikakvih oznaka. Bio je, kako je i red s neidentificiranim letećim objektima, dosta neidentificiran.

 

Objekt su, dakako, vrlo brzo okružili pripadnici Hrvatske vojske, policija je udaljavala znatiželjno mnoštvo, a nakon nekoliko dugačkih minuta iščekivanja iz objekta se konačno pojavilo i nekoliko vanzemaljaca – pravih, pravcatih dvonogih humanoida s tamnim naočalama i neobičnim sitnim slušalicama u ušima.

Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira. – Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik. – Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo. – Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju. – Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima

 

Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira.

 

– Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik.

 

– Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo.

 

– Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju.

 

– Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima.

 

Dalje znamo: uskoro se saznalo da neidentificirani leteći objekt u obliku Boeinga 757-200 zapravo i jest Boeing 757-200, prerađeni putnički avion u vlasništvu CIA-e, zrakoplovne kompanije iz Sjedinjenih Država koja se bavi pružanjem usluga što se ne odbijaju.

 

Puna dva dana veliki je bijeli CIA-in avion bio parkiran na Resniku, nitko živ nije znao tko je i što točno bilo u njemu, nitko nije znao zašto je uopće sletio u Split, nitko se nije usudio ni pitati.

 

Pripadnici slavne Hrvatske vojske i policije važno su se vrzmali splitskim aerodromom i vješto se pravili da ne vide pedesetmetarsku zvijer nasred piste.

 

Tri stotine milijardi dolara Pentagon je ulupao u sofisticiranu stealth tehnologiju i razvoj nevidljivog lovca F-117 Nighthawk, a u Splitu se sasvim slučajno otkrilo da je i obični, trideset godina stari Boeing nevidljiv radarima i ljudskom oku.

 

Dvjesto kuna kanta bijelog Jupola, trideset kuna limenka školskih tempera, pet-šest kanti Jupola i jedna kutija tempera sasvim je dovoljno da mu se prebojaju sve oznake i na repu nacrta mala američku zastavica – zajedno s rukama nije Pentagon koštalo više od dvjesto dolara – i odjednom nitko živ u Hrvatskoj ne vidi stotinu šesnaest tona teški avion.

Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske. Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita

 

– Koji avion? – odgovara onda onaj pukovnik Hrvatske vojske znatiželjnim novinarima, sve pridržavajući šapku i nadglasavajući se sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.

 

Saznali smo tako da nevidljivi Boeing 757-200 nije prvi put u Splitu: agenti CIA-e, uglavnom, već godinama švrljaju po Hrvatskoj kao da im je ćaćina, nitko ih ni za što ne pita, nikome ni za što ne odgovaraju.

 

Pitate li premijera ili ministra obrane, samo će vam kratko reći da je to naš strateški interes, i da je svaki polovni vojni kamion što su nam ga poklonili osvjedočeni američki prijatelji zalog obrane suvereniteta Republike Hrvatske.

 

– Ne kamion, nego avion! – ispravit ćete ih onda glasno.

 

– Koji avion? – odgovorit će ministar obrane, sve se nadglasavajući sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.

 

Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske.

 

Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita.

 

Nekidan, recimo, premijer i Vlada donijeli plan štednje, sve su lijepo pobrojili, zbrojili, oduzeli i na koncu prepisali učisto na komad trgovačkog papira, a onda im Europska komisija glatko odbila plan.

Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb

 

Bruxelles, kažu, nije zadovoljan. Malo prije toga, čitali ste u novinama, mađarski MOL odlučio prodati svoj udio u Ini, pa sjeo pregovarati s Rusima, kao da nas nema. Hrvatska se vlada malo pobunila, ima ona svoj plan, treba i njoj novac – ipak je Ina hrvatska nacionalna naftna industrija – ali Mađari ih glatko odbili.

 

Prije toga, opet, novine objavile kako je izgubljeni rat u Afganstanu Hrvatsku do sad koštao stotinu milijuna eura. Mi s Afganistanom, naravno, nemamo ništa – a i stotinu milijuna eura Liniću bi sada došlo kao budali šamar – ali ispalo je da to moramo jer tako kaže NATO.

 

Hrvatska vlada dosjetila se onda te pare nekako uzeti od Crkve, pa stala pisati Zakon o financijskom poslovanju neprofitnih udruga, ali biskupi ih glatko odbili. Po ugovoru s Vatikanom, posjećaju oni, Crkva hrvatskoj državi ne mora plaćati porez.

 

Postoji li dakle išta u ovoj državi za što se pita Hrvate?

 

Jebemtisve, pa hrvatska se država ne može obračunati niti sa Zdravkom Mamićem, jer ne da Uefa!

 

Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb.

 

Četvrt vijeka kasnije, za unutarnje stvari slavne nezavisne i suverene Republike Hrvatske pitaju se Bruxelles, Strasbourg i Budimpešta, Međunarodni monetarni fond, Vatikan i NATO. A oni pažljivo slušaju pitanje, značajno klimaju glavom, pa samo kratko odgovore:

 

– Fuck off.

 

(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije)

Filed Under: OSVRT Tagged With: aerodrom, autograf.hr, Boeing, Boris Dežulović, časnik, CIA, F-117 Nighthawk, Hrvat, ministar, NLO, novinar, očevidac, osvrt, politika, pukovnik, Resnik, Slobodna Dalmacija, Split, tehnologija, vojska, Zagreb

In memoriam Gabriel García Márquez

Autor: Miljenko Jergović / 24.04.2014. Leave a Comment

Veličanstvena oluja mašte

IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet

 

Gabriel Garcia Marquez

Gabriel García Márquez

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.

 

I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.

Márquezovi romani čitali su se nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze

 

To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.

 

Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

 

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.

 

Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat

 

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.

 

Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

 

Sto godina samoćeBili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.

 

Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu

 

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.

 

U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

 

Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.

Bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda

 

I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.

 

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

 

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?

 

Pukovniku nema tko da pišeOdgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.

 

Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo

 

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.

 

Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.

 

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.

 

Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana

 

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.

 

Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.

 

Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

 

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.

 

Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.

 

Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Andrić, autograf.hr, Boris Vian, Gabriel García Márquez, Jutarnji list, kolera, Latinska Amerika, lektira, ljubav, Milan Bandić, Miljenko Jergović, pisac, proza, pukovnik, roman, Selimović, Sto godina samoće, Zagreb, Zvonimir Milčec

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT