Kad bi u onim najtvrđim razdobljima komunizma netko politički ozbiljno zglajzao, za takve je postojao zanimljiv metaforički izraz. Reklo bi se, naime, da je “skrenuo s linije”. [Read more…]
Lakše je reći oprosti, nego politički umrijeti
Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije rekao je na božićnome prijemu za novinare što ga je upriličio premijer Andrej Plenković kako je premijer ponovo uspio s “taktikom iscrpljivanja” govoreći punih petnaest minuta te kako se nada da se uzvanici iz medija neće morati kandidirati na izborima da bi bili u mogućnosti postavljati pitanja članovima Vlade. [Read more…]
Zoran Milanović: ”Tihomir Orešković neće odlučivati”
Premijer na odlasku, Zoran Milanović, bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2. Poznati voditelj sa svojim gostom razgovarao je o parlamentarnim izborima koji su iza nas, neuspjeloj koaliciji s Mostom i situaciji u SDP-u uoči unutarstranačkih izbora koji im predstoje. [Read more…]
Bezvezna Kolinda
Nemam, iskreno, blage veze što je Kolinda Grabar-Kitarović radila posljednje tri godine u Bruxellesu. Njezino mi namještenje ništa ne govori, ne kontam kako je ovaj svijet bio bolji ili lošiji dok je ona bila pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza za javnu diplomaciju. Pa i sama mi se javna diplomacija čini kao administracijski mumbo jumbo, zvučni naslov maglovitog značenja, nešto kao korporacijske komunikacije. [Read more…]
U cipelama Dejana Jovića
Imam svjedoka, vi ćete reći da je to nepouzdana stvar jer se radi o mojoj supruzi, koji zna da sam se onoga burnoga petka 19. veljače 2010., kada je u Uredu na Pantovčaku Ivo Josipović postrojio i predstavio osobe s kojima je kanio surađivati, pa sam se tako i ja našao u toj skupini kao osoba koja je trebala ustrojiti i voditi Odjel za analitiku (koji je do danas ostao samo nerealizirana želja, premda se na svakom koraku vidi da je bio i ostao jako potreban i važan) vratio doma, umoran kao pas nakon žestoke kampanje i nekoliko neprospavanih noći uoči same inauguracije novoga predsjednika (18. veljače 2010.), te da sam kazao da to ”s analitikom” nije dobro zamišljeno.
Naime, mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, a pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative.
Mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao sam kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo govoriti baš o rezultatima, Josipović komotno pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je i ultradesnica dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara.
Cilj ove kolumne nije analizirati cijeli ”slučaj Jović”. Takav sam tekst najavio glavnom uredniku mjesečnika Identitet, kolegi Igoru Paliji, i kada ga objavi taj srpski list, prenijet ću ga na našem portalu. Osim toga, ne želim i ne mogu u jednoj kolumni obuhvatiti sve segmente ovoga problema jer, kako mi je Dejan Jović ovih dana rekao, to zaslužuje čak i da se napiše knjiga, što prof. Jović, koliko sam ga shvatio, i kani napraviti, a što bi bilo od velike važnosti i za politologe i za cijelo naše društvo.
U ovoj se kolumni želim baviti trima aspektima ”slučaja Jović”: jedan je pojasniti što se meni čini spornim u njegovom tekstu iz Političke misli, zatim podebljati apel da ga se zaštiti od ksenofobnoga progona i od žestokih napada govora mržnje (a zbog čega sam prvi u Hrvatskoj reagirao kolumnama na www.predsjednicki-izbori.hr i na ovome portalu prije tjedan dana, pa smo u petak odmah prenijeli i priopćenje Centra za mirovne studije pod naslovom ”Centar za mirovne studije osuđuje javni progon prof. Dejana Jovića” (smatrajući to priopćenje i našim stavom), a treći je iskazati solidarnost prijatelju i članu našega redakcijskoga savjeta prof. Joviću.
Neću, dakle, izbjeći izjasniti se o nekim zaključcima koje mislim da ne stoje, a tiču se kako brojnih medijskih i političkih reakcija (da Josipović vodi hajku, da ne dopušta da se dira u ”hrvatsku dogmu” i slično) tako i Jovićeva članka. Ali ću ih poredati najavljujući, dakle, opširniju analizu kada se prikupe svi potrebni elementi za nju, jer sam, među ostalim, krenuo analizirati održivost nekih tvrdnji prof. Jovića iz članka koji je objavio u časopisu Politička misao: ”Samo u MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, te jer čekam odgovor na neka pitanja koja sam postavio prof. Joviću.
Pođimo redom: 1) Je li naslov Jovićeva članka sporan? Nije. Konstatacija je točna. 2) Što bi moglo onda biti sporno? Nekoliko stvari. Na primjer, odmah na početku, usporediti škotski i hrvatski referendum (ili bilo koji drugi postjugoslavenski referendum, ali naročito hrvatski) bez podrobne analize okolnosti u kojima se odvijao svaki od njih.
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo baš o rezultatima, Josipović lagano pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić je priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara
Mislim da prof. Jović griješi kada ih uspoređuje bez adekvatne kontekstualizacije. Pretpostavimo da je iz nekog razloga (jer je nasilja u Škotskoj ipak bilo, malo, ali ga je bilo) policija brutalno premlatila grupu radnika u Glasgowu i da je netko umro ili, još gore, da je aktivirana bomba u nekom sjedištu separatista, dakle, riječ je samo o pretpostavki, da li bi to utjecalo na emocije, bi li se možda umjesto 55,3% građana koji su glasali protiv moglo dogoditi da neznatna većina ipak bude za neovisnost? Dakle, govorimo o tome da se kojim slučajem odabrao put k neovisnosti, kako bi onda glasila teza prof. Jovića i bili uopće mogao pisati kako je pisao? Ono o narodima, mitovima i državama.
Mislim, analizirajući rezultate gotovo svih referenduma o neovisnosti u 20. stoljeću, pa i izjašnjavanja o relokaciji područja na granici Francuske i Njemačke prije i nakon Drugog svjetskog rata, da baš i ne stoji zaključak prof. Jovića: ”Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti. Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’ (istaknuo D. P.). Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.”
Naime, da pojasnim, prof. Jović kaže da: ”To što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj neovisnoj državi dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu”. Ja ne mislim tako, već mislim da će problem ostati te da će se opet pojaviti i naglasiti ne bude li London ispunjavao sve ono što je obećano Škotima. Drugi par rukava – Madrid se užasava referenduma o neovisnosti Katalonije. Kao politički teolog i kao osoba koja se bavi politološkim pitanjima imam problem s tim zaključcima i mislim da zaslužuju ozbiljnu diskusiju.
Nadalje, 3) Je li sporna Jovićeva tvrdnja da je tzv. referendum održan u SR Hrvatskoj 19. svibnja 1991. bio ”vrlo neliberalan”, te da je možda bio ”demokratičan ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje”, jer, kaže Jović, ”liberalni sasvim sigurno nije bio (nisu bili) – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”? Ja s tom tvrdnjom nemam problema.
Načelno bih se složio s kolegom Jovićem iako dopuštam da mnogi različito misle danas, kao što su različito mislili tada. Recimo, imam dvije jako drage prijateljice i vrlo važne osobe za Hrvatsku u mom životu: jedna je Hrvatica, a druga je Slovenka. Prva nije bila za referendum i smatrala je da su stvari otprilike kako ih je opisao prof. Jović, a druga je bila za referendum. Hrvatica nije izašla, a Slovenka je izašla i glasala je ZA. Kao i ja. Važno bi bilo da se o tome povede rasprava, slobodna i argumentirana. Jer mislim da je prof. Jović izuzetno važan u nuđenju tema koje su od općeg interesa javnosti, ne samo politološke.
Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje bi, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni”. Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti
Naravno da bi prof. Jović imao puno manji manevarski prostor da je u hrvatskom slučaju pitanje bilo jasno i da nije bilo pritisaka. Sjetite se samo masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., samo nekoliko dana uoči referenduma. Pa i na to je aludirao prof. Jović, na stanovitu klimu mržnje, jer pamtimo da su mnogi tada od Franje Tuđmana tražili oružje da se odu osvetiti Srbima.
Ali prof. Joviću se također može odgovoriti da je, što se tiče same izvedbe, referendum bio korektan i da se moglo slobodno izjašnjavati. Sloboda je bila i da mnogi Srbi ne izađu na referendum. Uostalom, ja ne mogu i ne smijem odvojiti naš referendum od prvih slobodnih parlamentarnih izbora (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.), na kojima su se četiri najvažnije političke grupacije (HDZ, SKH-SDP, KNS i SDS), kako bi rekao prof. Jović, ”free and fair” izjasnile u, ja bih dodao, vrlo važnom i manje-više korektnom procesu u kojem je bilo jasno da većina Hrvata ipak želi svoju državu.
Osim toga, nije nebitna stvar, ako baš govorimo o uvjetima održavanja referenduma 1991., uzeti u obzir tko je ”zakuhao kašu”, tko je kontrolirao JNA i tko je koga napao.
Naravno da prof. Jović nije daleko od istine, ali nije ni sasvim u pravu jer bi inače Predsjednik sam sebi skakao u usta izjavivši uoči ovogodišnjega Dana neovisnosti da je ”važan dan u našoj povijesti”, jer smo tada ”definitivno izašli iz bivše zajednice” i da je ta odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”. Dakle, ako je odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”, pita se kolega Boris Pavelić u Novome listu, ”kako je referendum mogao biti liberalan?” Mogao je, naime, uvažavajući upravo okolnosti, ali sasvim sigurno ne bi to bio i nije bio liberalan ako ga uspoređujemo s referendumima u Škotskoj ili Quebecu (Kanada, 1995.), što mislim da nije moguće. Usporedba, naime.
Još 4) Da li bi bilo jasnije danas govoriti da Franjo Tuđman nije onako formulirao svoja kibidabi pitanja te da je pitanje glasilo kao i škotsko, dakle:”Treba li Škotska biti neovisna država?” (Should Scotland be an independent country?). Jasno je kao pekmez da je prof. Jović u tome u pravu.
Gdje onda leži zamka? Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira (istaknuo D.P.).” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni.” Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti.
Uzimam si slobodu zamisliti da bih, da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim (recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja); imao pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Dakle, da sumiramo, osvrt ili članak (koji nije akademski rad) prof. Jovića je izraz njegova profesorskog poslanja, ali ne može biti prihvaćen kao ”politika” Ureda Predsjednika (a ograda prof. Jovića ispod članka u smislu da se radi isključivo o njegovom privatnom stavu nije mogla biti sasvim zadovoljavajuća). Naime, uzgredno, uzimam si slobodu zamisliti kako bih postupio da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim. Recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja, jer prof. Jović je napisao i ovo: ”Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali” (istaknuo D.P.), imao bih pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Mislim da nije u redu optuživati Predsjednika da ugnjetava ”slobodu govora” prof. Jovića. Zapravo, Predsjednik je, kada već prof. Jović nije želio sam sebe osloboditi stege koja podrazumijeva rad za predsjednika Republike, bio on plaćen ili dobrovoljan (Jović u Uredu nije primao plaću, ali je svakako radio i to jako puno!), dao do znanja da ne može poduprijeti ”politiku” prof. Jovića, da ju ne može supotpisati, jer ona stvara problem čovjeku koji je dužan predstavljati zemlju i jamčiti za njen ustav (uostalom, ima pravo predlagati promjene ustava. Vidi ovlasti Predsjednika RH).
Siguran sam i da je štošta prethodilo puknuću odnosa. Znamo da je prof. Jović vodio žestoke medijske i neke druge bitke, a mogu zamisliti da je bio željan da konačno završi njegova služba u Uredu Predsjednika. I vjerujem da se ovo dogodilo i zbog osvetničkih namjera nekih koji su ili izgubili u javnim debatama, pa su se osramotili, kao što se dogodilo Ivici Šoli na stranicama Večernjeg lista, ili nisu bili u stanju podnositi da uz Predsjednika bude na istaknutom mjestu netko tko, kako kažu, ne misli ”hrvatski”. Ne zaboravimo da je Tomislav Karamarko taj koji je pokrenuo najnoviju hajku na Jovića nazivajući ga ”neprijateljem države”, odnosno ”miloševićevcem”!
Je li Dejan Jović zaslužan za mnoge važne poteze u politkama Ive Josipovića? Naravno! Je li se mogao izbjeći ovakav razlaz? I da i ne. Znam to iz osobnog iskustva jer sam sposoban staviti se u Jovićevu kožu, odnosno stati u ”njegove cipele”.
Zašto sam na početku ove kolumne napisao da je petak 19. veljače 2010., kada nas je Predsjednik postrojio i predstavio, bio ”buran dan”? Zato jer od tada ne prestaju žestoki napadi na Predsjednika i na njegove suradnike. Tada je, podsjećam, novinar Večernjeg lista Vojislav Mazzocco udario ispod pojasa i pitao Predsjednika kako to da uzima mene kao suradnika? Mazzocco kaže da je pitao ovako: ”Zašto uzimate osobu koja je kamenovala sinagogu i pokušala zapaliti kino” u Buenos Airesu? Radilo se, ponovimo, o kamenu bačenom na prozor sinagoge u mojem susjedstvu kada sam imao 16 godina i pod utjecajem tadašnje ustaške indoktrinacije i državne diktatorijalne propagande. Kino nikada nisam pokušao zapaliti već jednu tabletu Gamexanea kako bih izazvao pomutnju u jednoj predstavi u kojoj je sjedio tadašnji jugoslavenski ambasador.
Prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti s činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti. Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska
Iako sam kolegi Mazzoccu odmah pojasnio što se zaista dogodilo u mojoj ranoj mladosti (ništa što bi on otkrio već nešto što sam ja o sebi bio ranije javno govorio i napisao), lavina članaka i govora mržnje koju je on nehotice potaknuo i koja se digla, i koja je bila djelomice dirigirana, je bila strahovita: u deset dana sam pronašao nekoliko stotina članaka u kojima su me gadno napali, najčešće lažima. Nije pomoglo ni to što su uz mene stali čelni ljudi židovskih organizacija u Hrvatskoj. Naprosto, shvatio sam da će me, bez obzira na to što je Predsjednik izjavio da: ”Pilsela nije doveo na Pantovčak zbog njegovih političkih uvjerenja, nego zbog poznavanja medija i analitike”, tada frenetična hrvatska ultradesnica napadati bez kraja i konca i da je bolje da se sam maknem.
Bili su to teški dani za mene jer sam znao da žrtvujem puno toga, ali je ostanak na Pantovčaku bio tada neizvediv, pa i iz financijskih razloga, o čemu sam tada govorio za novine Jutarnji list i za Hrvatsku televiziju (gostujući po drugi puta u emisiji Aleksandra Stankovića). Zapravo, bilo je kako je bilo: tada sam odlučio sačuvati onu slobodu koju ne bih imao da sam se zaposlio u Uredu Predsjednika.
Epizoda s onom kolumnom s portala RegionalExpress, koju je predimenzionirao Matija Babić na Indexu.hr onoga dana kada je lažno optužio Blanku Vlašić da ima njen ”pornić”, pa se nekako morao iskobeljati iz javnoga sramoćenja naše atletičarke, epizoda je koja je došla nakon moje odluke na napustim Pantovčak (iako tada formalno nisam ni bio dio ekipe jer ugovor nisam ni potpisao ni vidio). Pa mislim da mogu razumjeti prof. Jovića koga su sve ove godine mlatili kao vola u kupusu, koji je tražio time out i koji nije sagledao sve posljedice objavljivanja teza koje su se pokazale inkompatibilnima s položajem osobe koja samo mora ”sugerirati politike” ili ”savjetovati” Predsjednika Republike.
Iz te perspektive mi je jasno da nije moglo biti izvedivo asistirati Predsjedniku u važnim političkim pitanjima i, s jedne strane, fajtati se sa raznoraznim šolama i dujmovićima, a s druge strane na Sveučilištu zagovarati što god želi, argumentima.
Prof. Jović ide dalje i vjerovati je da smo ipak zrelo društvo u kojem će on moći slobodno predavati, pisati, govoriti i hodati ulicom, bez straha i bez prijetnji kakve mu se upućuju, a koje imaju za cilj da ostane i bez kruha i bez domovine. Možda i bez glave.
Ponudio sam mu da na našem portalu progovori, u bilo kojem obliku, ali prof. Jović se zahvalio i odbio, kao što je odbio gostovati u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Razumijem ga i poštujem njegovu odluku. Isto tako, jer je dobar znanstvenik, a bio je i novinar, prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti sa činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti.
Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan, i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska.
Kolindina suza za fotelju
Čitava se galama digla uoči gostovanja predsjedničke kandidatkinje HDZ-a u emisiji ”Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića na HTV-u, jer da, kako je to sažeo desničarski galamdžija Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, brisanje lika Kolinde Grabar Kitarović podsjeća na vrijeme nakon razlaza Tita i Jovanke, kad su iz svih monografija i televizijskih slika brižljivo odstranjene slike nasmiješene Ličanke. [Read more…]
SLAVKO LINIĆ
Ništa Linić nije rekao, ništa. Ništa što bi Milanovića moglo stajati karijere. Ogorčen zbog činjenice da ga se Milanović riješio Linić održava teatralne presice na kojima ne govori ništa. Optužuje premijera za kriminal, ali ne daje dokaze. Optužuje ga za autokraciju, ali zbog toga se ne gube izbori. Optužuje ga da ne zna voditi državu, a dvije i pol godine bio mu je najvjerniji suradnik. Slavko Linić u Vladi Zorana Milanovića bavio se egzaktnim stvarima. Mnogi su ga doživljavali odgovornim političarem. Nakon što je otišao iz Vlade Zorana Milanovića počeo je s ezoterijom. Jedan više Kreši Mišaku za emisiju.
MRLE
Pričam s Damirom Martinovićem Mrletom. Ima brkove, zavidim mu. Ima ženski šljokičasti topić i dlakavi trbuh . Tu sam rezerviran. I blago lice ima. Pričamo o djeci. Martinović govori kako voli dijete. Kako uživa u ulozi oca dvogodišnje djevojčice. Htio bi još djece. Smatra da je u najboljoj dobi za odgoj i gladi dlakavi trbuh. Dijete ga opušta i misli da se dobro snalazi u toj ulozi. Prepričavam prijatelju kako sam sreo Mrleta. Pita me jel’ Mrle normalan. Nije, lud je k’o puška, odgovaram.
LJUŠTINA
Pričam s Duškom Ljuštinom. Duško Ljuština ima puno toga za reći. Uglavnom o Milanoviću. O Zoranu Milanoviću može pričati 10 minuta. Za tih deset minuta pijem kavu i klimam glavom. Htio bih reći nešto pametno, ali sve što kažem zvuči kao glupa fraza. Uglavnom šutim. Čudim se sam sebi na ograničenosti. Duško Ljuština je srčan dok govori. Imam dojam da vjeruje u svoje riječi. Ne mogu mu ničim parirati. Možda je moj unutarnji svijet bogatiji od svijeta Duška Ljuštine, ali to nitko ne zna. S tom pretpostavkom ne mogu započeti nikakvu priču, ne mogu izvesti nikakav zaključak. Ljuština dominira u razgovoru, danas je njegov dan. Dan Duška Ljuštine.
MATURALNA VEČER
Sličan osjećaj kao s Ljuštinom prati me i na maturalnoj večeri. Slavimo 25 godina. Bolje bi bilo reći obilježavamo. Loše volje odlazim na taj događaj, loše se i vraćam. Više-manje svi su dobronamjerni i veseli, više-manje ja glumim da sam sve to. Priča se o mladosti, o prošlim vremenima, o tome što se promijenilo i koliko imamo djece. Mladost je bila lijepa, nekada se živjelo bolje, ja imam jedno dijete, a koliko imaš ti? U jednom trenutku sa susjednog stola gdje se također obilježava godišnjica mature zovu me da se slikam s njima. Rado se dižem i udovoljavam im. Svi su razdragani i veseli, ja sam poznata osoba. Mladi ljudi se slikaju sa mnom. Dok se vraćam za svoj stol, prate me pogledi nekadašnjih razrednih kolega. Nema tu zavisti ni zlobe. Dapače, pomalo su ponosni na mene. Ja sam uspio u životu.
Mr. successful as himself.
Svi o politici a ja o seksu
Ministar policije Ranko Ostojić gostojući kod Aleksandra Stankovića ostaje dosljedan odluci da podržava Zorana Milanovića za šefa SDP-a, pa onda i Vlade, te tako ne vidi da je išta dokazano ili potkrijepljeno argumentima u optužbama Slavka Linića. Naime, kaže, da Slavko Linić mora dobiti nogom u dupe i biti izbačen iz stranke.
I tako počinje tjedan (meni tjedan uvijek počinje nedjeljom u 2 popodne) koji će sve do subote i sjednice Glavnog odbora SDP-a biti označen pitanjem je li većina u zemlji pokvarena i politički nepismena i glupa kao novinar Jutarnjeg lista Davor Butković, koji ne samo što vrši rektalne analize Zorana Milanovića već i ne želi čuti Mirelu Holy koja jasno kaže da nema saveza sa SDP-om (a bez toga saveza ORaH-a i SDP-a se HDZ sasvim sigurno vraća na vlast) ukoliko Zoki ostane u sedlu ili je većina onih koji razmišljaju što je gore, to jest, gadi li im se više HDZ ili SDP, pa im svaki analitički članak dođe na isto, jer smo svi skupa potonuli u očaj. Dobro, gotovo svi, ja još imam u sebi neki tračak kršćanske nade.
I tako počinje tjedan (meni tjedan uvijek počinje nedjeljom u 2 popodne) koji će sve do subote i sjednice Glavnog odbora SDP-a biti označen pitanjem je li većina u zemlji pokvarena i politički nepismena i glupa kao novinar Jutarnjeg lista Davor Butković, koji ne samo što vrši rektalne analize Zorana Milanovića već i ne želi čuti Mirelu Holy, koja jasno kaže da nema saveza sa SDP-om (a bez toga saveza ORaH-a i SDP-a se HDZ sasvim sigurno vraća na vlast) ukoliko Zoki ostane u sedlu ili je većina onih koji razmišljaju što je gore, to jest, gadi li im se više HDZ ili SDP, pa im svaki analitički članak dođe na isto, jer smo svi skupa potonuli u očaj. Dobro, gotovo svi, ja još imam u sebi neki tračak kršćanske nade
Naravno, budući da je predsjednik Ivo Josipović u petak 31. sibnja na HTV-u rekao da će početkom tjedna javiti naciji je li Milanović zloupotrijebio tajne službe protiv Slavka Linića (Ranko Ostojić, rekoh, već požuruje i staje na stranu Milanovića), ta bi tema – je li, nije li – mogla prerasti u novu dramu i još više usmjeriti pažnju javnosti prema suboti i sjednici navodnih socijaldemokrata.
Kako će se ovaj tjedan štošta razotkriti i dogoditi (pa i to da će Kolinda Grabar Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Republike) i svi će trkeljati o politici, osim oni poplavljeni u Slavoniji koji će, bojim se, biti zaboravljeni kad počne nogometna hrvatska farsa u Brazilu (da, da, zaboravljaju se bitne stvari: tako je svijet, recimo, zaboravio na ”izgubljeni” malezijski zrakoplov koji je nestao 8. ožujka), ja ću vam danas pojasniti nešto što je svećenicima, većini njih, dobra vijest (dao sam je već u tjedniku Express, ali tu vijest želim priopćiti i na našem portalu). Govorit ću vam o seksu u Crkvi. Kako to, Pilselu, svi o politici, a ti o seksu? Da, baš tako! Što, nije cool?
Crkva, naime, otvara svoja vrata. Sve brže, ako je to mjerljivo u kontekstu crkvene povijesti. Nismo ni pomislili da ćemo imati i ”umirovljenoga papu”. Eto, i to se dogodilo. Hoćemo li imati regularno oženjene svećenike koji će to stanje moći slobodno odabrati? Sasvim sigurno. Kada? Skoro, jer to praksa nameće. Jer se crkvena vrata otvaraju.
Prilično neupućeni hrvatski novinari, ali i oni pozabavljeni poplavama i izborima za Europski parlament, uopće nisu obratili pažnju na jednu važnu izjavu pape Franje na letu u već uhodanim razgovorima koji rimski biskupi imaju s novinarima nakon ili prije inozemnih apostolskih putovanja. Franjo, znamo, iznenađuje više nego prethodnici. Na povratku iz Rio de Janeira lani je u zrakoplovu pozitivno progovorio o homoseksualnim osobama onim već glasovitim riječima ”Tko sam ja da sudim gejevima?”
Sada, pak, nakon posjete Jordanu, Palestini i Izraelu, odgovarajući na pitanje potaknuto nedavnim pismom koje je dobio od grupe žena koje su zaljubljene u svećenike, a koje su tražile ukidanje obavezne odredbe o celibatu, odgovara ovako: ”Katolička crkva već ima oženjene svećenike, grkokatolike, kopske svećenike i druge, pa i one koji su prešli iz Anglikanske crkve. Dakle, budući da ovdje ne govorimo o dogmi, nego o pravilu života koji ja jako cijenim i koji je dar za Crkvu, vrata su otvorena”.
Znao je papa Franjo i da je njegov dragi kolega i subrat isusovac (umirovljeni, pa pokojni), izuzetno utjecajan milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini izjavio u ožujku 2010. da bi se trebalo razmotriti pravilo o celibatu svećenika. Martini je u intervjuu za austrijski Der Standard rekao da bi o pravilu o “obaveznoj čednosti” svećenika trebalo dobro razmisliti kako bi se ubuduće spriječili slučajevi seksualnog zlostavljanja i vratila poljuljana vjera u Crkvu, odnosno napunile župe u kojima nema svećenika, čiji broj u Crkvi opada
I kako ovaj novinar ima manu da dobro pamti, moramo ovdje navesti da je nedavno kanonizirani papa Ivan Pavao II. bio željan proglasiti dogmu o celibatu, to jest da je bezženstvo za svećenike pitanje vjere, a ne discipline. Bio je upravo kardinal Joseph Ratzinger, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., koji ga je uvjerio u sumanost i u teološku pogrešnost ideje (da, znamo, Ivan Pavao II. nije bio osobiti teolog, mada je podučavao moralnu teologiju). I bit će upravo Ratzinger koji će pripremiti teren za primitak oženjenih svećenika u krilo Katoličke crkve (člankom 6. pisma Anglicanorum Coetibus).
Vrlo brzo se čak dogodilo i ređenje oženjena čovjeka na Tenerifima, osobe koja je prešla iz anglikanizma u katolištvo, i to nakon izričite dozvole budućega pape Benedikta XVI. a uz negodovanje Ivana Pavla II.
Uz oko 6000 svećenika koji su napustili službu da bi se oženili u prošloj dekadi te oko nekoliko stotina oženjenih svećenika koji djeluju u zapadnoj Europi papa Franjo zna da je proces obustave obavezna celibata neminovan, mada prije par godina nije tako mislio ili se barem otvoreno izražavao; naime, bio je stroži.
U intervjuu koji je 2012. godine dao još kao nadbiskup Buenos Airesa, odnosno kao argentinski kardinal Jorge Bergoglio, papa Franjo je sugerirao da se pravila Katoličke crkve oko celibata ”mogu promijeniti”, ali i napomenuo da ta pravila zasad važe, te je jasno kazao da bi svećenici koji nisu u stanju održati celibat trebali napustiti službu.
Papa Franjo je u intervjuu objavljenom u knjizi ”O nebu i zemlji” na španjolskom jeziku (prevedena i na hrvatski u izdanju VBZ-a) pohvalio i svećenike Pravoslavne crkve kao ”vrlo dobre”, bez obzira na to što su u braku, te konstatirao da je zalaganje za ukidanje celibata u Katoličkoj crkvi izraz ”određenog pragmatizma”.
Što papa Franjo zna, a trebat će kazati on ili neki nasljednik, prije ili kasnije? Da nijedna crkva nema pravo nametnuti svome kleru niti bilo kojem dijelu svojega članstva celibat. Stanje samca ili samice je samo za mali broj ljudi i odluka za to stanje (ili poziv) tiče se samo pojedinca i Boga. Nitko drugi nema pravo propisati ga drugome. Vidi 1. Korinćanima 7,7-9. Dapače, Sveto pismo upozorava sve pojedince i eventualne vjerske vlasti da ne zabranjuju brak onima koji su moralno zdravi
”Ne mislim ukinuti celibat. Ako je neka žena ostala trudna sa svećenikom, on mora ostaviti službu i pobrinuti se za obitelj”, kazao je pak u jednom intervjuu lani. Znao je on jako dobro i za peticiju 143 katolička teologa pod nazivom ”Crkva 2011: neophodna obnova” u njemačkim novinama Süddeutsche Zeitung s vrlo jasnim zahtjevom. Vatikan pod hitno mora ukinuti celibat, pripustiti žene u svećenički red i dati doktrinarno zeleno svjetlo homoseksualnim odnosima.
Znao je papa Franjo i da je njegov dragi kolega i subrat isusovac (umirovljeni, pa pokojni), izuzetno utjecajan milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini izjavio u ožujku 2010. da bi se trebalo razmotriti pravilo o celibatu svećenika.
Martini je u intervjuu za austrijski Der Standard rekao da bi o pravilu o “obaveznoj čednosti” svećenika trebalo dobro razmisliti kako bi se ubuduće spriječili slučajevi seksualnog zlostavljanja i vratila poljuljana vjera u Crkvu, odnosno napunile župe u kojima nema svećenika, čiji broj u Crkvi opada.
Celibat se prakticira u budizmu i hinduizmu, a kod kršćana je najpoznatiji obavezni celibat svećenika Rimokatoličke crkve; kod pravoslavaca je ograničen na episkope i monahe, dok ga je protestanska reformacija uglavnom odbacila. Islam, pak, odbacuje celibat. Papa Franjo zna i da Biblija ne zahtijeva da muškarci i žene koji služe u Crkvi ne sklapaju brak.
Pažljivo ispitivanje Svetog pisma to jasno niječe. Hebrejski svećenici su trebali biti oženjeni. ”A svećenik koji je najveći među svojom braćom … neka za ženu uzme djevicu” (Levitski zakonik 21,10.13). Žene svećenika su rađale djecu: vidi Izlazak 29,4-9; 1. Samuelova 1,3. U doba Novog zavjeta đakoni i prezbiteri (biskupi i pastori) su bili oženjeni.
I, što, nije li lijepše poželjeti svećenicima da im bude slobodno voljeti svoje žene i imati djecu, kao sav normalan svijet (a ja pod normalan svijet uključujem i svećenike homoseksualce, a volio bih uključiti jednog dana i žene svećenice), nego gledati u rektum Zoranu Milanoviću i iz toga vaditi zaključke o budućnosti našega društva i države, što je, priznat ćete, gadljiva i smrdljiva stvar?
U Bibliji piše: ”Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž” (1. Timoteju 3,2). Apostol Petar (kojeg neki pogrešno smatraju prvim papom) je bio oženjen. U Bibliji piše: ”Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu” (Matej 8,14,15). Apostol Pavao pokazuje da su neki od ostalih apostola bili oženjeni i tvrdi da im to nije bilo zabranjeno. ”Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?” (1. Korinćanima 9,5)
Što papa Franjo zna, a trebat će kazati on ili neki nasljednik, prije ili kasnije? Da nijedna crkva nema pravo nametnuti svome kleru niti bilo kojem dijelu svojega članstva celibat. Stanje samca ili samice je samo za mali broj ljudi i odluka za to stanje (ili poziv) tiče se samo pojedinca i Boga. Nitko drugi nema pravo propisati ga drugome. Vidi 1. Korinćanima 7,7-9. Dapače, Sveto pismo upozorava sve pojedince i eventualne vjerske vlasti da ne zabranjuju brak onima koji su moralno zdravi.
Teren pripremaju neki kardinali kao Brazilac Clâudio Hummes ili sam državni tajnik Pietro Parolin koji svako malo ponavlja da se o pitanju može raspravljati i raspravlja se. Zna Papa da dupli život nije dobra stvar, a zna i da se vremena mijenjaju, te i da se pravila moraju prilagoditi.
Da, ne očajavajte, vi hrvatski svećenici koji seksa i obitelji želite. Bog će uslišati vaše molitve i potrebe.
I, što, nije li lijepše poželjeti svećenicima da im bude slobodno voljeti svoje žene i imati djecu, kao sav normalan svijet (a ja pod normalan svijet uključujem i svećenike homoseksualce, a volio bih uključiti jednog dana i žene svećenice), nego gledati u rektum Zoranu Milanoviću i iz toga vaditi zaključke o budućnosti našega društva i države, što je, priznat će te, gadljiva i smrdljiva stvar?
LIJEPO JE BITI HRVAT
Svi smo solidarni, uplaćujemo i pomažemo. Humanizam na djelu. Konačno smo se pokazali kao ljudi. Poplava je u nama potaknula plemenite osjećaje. Najbolji smo kada je najpotrebnije. Spašavamo životinje i ljude. Mi smo plemenita nacija. Za druge nacije nije nas briga. To što godišnje 6 milijuna djece neke druge nacionalnosti umre od gladi nije naš problem. Svakih pet sekundi jedno dijete krive nacionalnosti umre od gladi, pa što? Tko mu je kriv što nije Hrvat? Jesmo li mi možda krivi što je rođeno u Namibiji? Mi brinemo za djecu iz Posavine, a 17 tisuća afričke djece koja dnevno umru od gladi za nas su brojke. Mi nikada nismo brojali do 17 tisuća, koliko je to?? Tko uopće može brojati do 17 tisuća? Tko je tol’ko lud. Zašto nas maltretirate velikim brojevima? Mi imamo tri mrtva i o njima se brinemo. Imamo mrtvu stoku u Posavini i tko bi još razmišljao o afričkoj djeci. Mrtvoj. Ne zanimaju nas tuđa djeca i njihovi ružni veliki trbusi. Mi smo mi, oni su oni. Naša mjera empatije proporcionalna je udaljenosti žrtve. Pokazali smo se kada je najteže. Ovih dana lijepo je biti Hrvat.
IZBORI
Prošli su još jedni izbori. Desnica jača. Oni koji ne mogu vidjet pedere i drukčije. Koji plješću Šimuniću i Thompsonu. Mrze ćirilicu i Pupovca. Tako je to. Bilo i bit će. Šovinističko klerikalno društvo opterećeno starim podjelama. Ali nije svako zlo za zlo, tješi jedna sitnica koje nije bilo na dosadašnjim izborima. Ostavka. Pojavio se čovjek koji samoinicijativno snosi konzekvence vlastitog lošeg rada. Dragutin Lesar. Nikada nisam simpatizirao njegov politički populizam, ali ostavka nakon loših izbornih rezultata vraća vjeru u politiku. Mali korak za čovječanstvo, za Lesara nešto veći.
MILANOVIĆ
Zagrebački gradonačelnik Bandić imao je primjedbe na ponašanje premijera Milanovića prilikom obilaska poplavljenih područja. Bandić Milanoviću zamjera nedostatak aktivizma u nastaloj situaciji. Da sam ja kojim slučajem premijer i da su europarlamentarni izbori, ovu situaciju s poplavama iskoristio bih da budem dan i noć u Posavini, u vodi do koljena s ministrima na terenu, tvrdi Bandić. Zanimljiva je stvar kako Bandić sasvim otvoreno izjavljuje kako elementarnu nepogodu treba zlorabiti za vlastitu promociju. Štoviše, čak daje upute kako si dići popularnost na tuđoj muci. Osobno mu nije palo na pamet da bude dan i noć sa stradalima i to samo zato jer se nije kandirao na europarlamentarnim izborima. Da jest, spavao bi u mulju, s preživjelim svinjama i kravama, a sve kao dokaz vlastitog humanizma.
DOBRICA ĆOSIĆ
Umro je Dobrica Ćosić, otac srpske nacije. Na pogrebu mu je bilo jedva tisuću ljudi. Poplave u Srbiji zasjenile su smrt Dobrice Ćosića. Da nisu, na sprovod bi mu došlo deset puta više ljudi, tvrdi jedan srpski analitičar. Ako se držimo one glupe poslovice da je cijeli život priprema za što bolji i kvalitetniji sprovod, Dobrica Ćosić nije imao sreće. Puno je truda uloženo, a slabo mu se vratilo. Međutim, ne treba biti zlurad. Možda Dobrica nije megaloman u smrti. Čovjek čija je životna filozofija bila velika Srbija i koji je za života patio jer takve Srbije nema, možda je u smrti ipak pronašao mir. Onaj mir koji nam je svima zajamčen u tri metra dubine, metar i po širine.
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.