autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Tko je započeo (veliki) rat?

Autor: Branimir Pofuk / 25.11.2014. Leave a Comment

Otvarajući u ljeto 2001. godine izložbu o povijesti Savezne Republike Njemačke, tadašnji kancelar Gerhard Schröder spomenuo je u svom govoru “nezamislive zločine nacionalsocijalizma” te “dva svjetska rata dvadesetog stoljeća koje je započela Njemačka”. Nema, čini se, ničeg spornog u toj izjavi. Štoviše, ona bi se mogla uzeti kao još jedan primjer budnosti i savjesnosti njemačke politike u odnosu prema greškama vlastitog naroda i njegovih rajhova i država u prošlosti.

 

Međutim, uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitunga nije mislilo tako i njemačkom je kancelaru 16. srpnja 2001. sa svojih stranica uputilo ovakav prijekor: “Politička teza da je za Prvi svjetski rat odgovorna isključivo Njemačka znanstveno je neodrživa: glavni krivci 1914. bili su u Berlinu, Beču i Sankt Peterburgu. Schröderovo vraćanje u Versailles povijesna je pogreška.”

Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba. U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas

 

Njemačka povjesničarka Monnika Mombauer navodi Schröderovu rečenicu i reakciju konzervativnih novina u svojoj knjizi “Uzroci Prvog svjetskog rata” kao primjer prenošenja u 21. stoljeće rasprave o događajima s početka dvadesetog stoljeća. Zgoda vrlo zorno pokazuje kako je krivnja za izbijanje Prvog svjetskog rata i danas još uvijek važno političko pitanje, a ne samo tema za povjesničare.

 

Prvo izdanje navedene knjige objavljeno je 2002. godine. Tada je reagiranje na Schröderov govor bilo još uvijek svjež primjer. Dvanaest godina kasnije, kada svijet obilježava stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata, ima ih mnogo svježijih. Zato je autorica napisala predgovor za hrvatsko izdanje svoje knjige, koju je nedavno objavila Naklada Ljevak u prijevodu s engleskog Karmele Cindrić. U njemu piše: “Od prvog izdanja knjige stajališta su se ponovno promijenila, a pojavila su se nova tumačenja pa je uoči stogodišnjice izbijanja rata ta tema i dalje prijeporna”.

 

Među recentnim radovima ona posebno ističe knjigu Mjesečari australskog povjesničara Christophera Clarka “u kojoj se iznose argumenti protiv pripisivanja krivnje bilo kojoj vladi pojedinačno”, a “novost je i naglasak koji taj autor stavlja na ulogu Srbije u događajima koji su doveli do takozvane Srpanjske krize”.

 

Mombauer o Clarkovoj knjizi piše i ovo: “Dok je većina prijašnjih analiza uglavnom zaobilazila komplicirane pojedinosti pozadine atentata na Franju Ferdinanda, Clark ih stavlja u središte pozornosti. Po njegovom se tumačenju u diplomatskoj krizi koja je uslijedila nakon tog događaja, a koju je izazvala želja Austro-Ugarske da isprovocira rat sa Srbijom, Beograd pokazuje mnogo proračunatijim protagonistom nego što se da naslutiti iz mnogih tradicionalnih analiza”.

 

Upravo zbog spomenutog segmenta Clarkove knjige o njoj se ove godine osobito puno pisalo ponajprije u Srbiji, ali isto tako i u Hrvatskoj. Dobar dio tih tekstova imao je političke konotacije. U svijetu je knjiga bila predmet mnogih ozbiljnih analiza i rasprava među povjesničarima, baš kao i u Srbiji, gdje je, međutim, bila i laka meta pljuvanja bulevarskih tabloida i njihovog palanačkog jezika i svijesti.

Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća

 

U Hrvatskoj su, pak, teze Clarkove knjige nerijetko ponavljane i komentirane s izvjesnim trijumfalizmom, pa i zluradošću. Uostalom, od koncerta Bečke filharmonije u Sarajevu, do spektakularne apoteoze Gavrila Principa u Kusturičinom Andrićgradu na bosanskoj obali Drine, i samo obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata na ovim je stranama bilo mnogo više prvorazredno političko pitanje nego tema za povjesničare.

 

Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća.

 

(Usput, onima u Hrvatskoj koje zanima knjiga “The Sleepwalker. How Europe went to War in 1914”, a ne znaju engleski, bit će koristan podatak da je djelo Christophera Clarka, u prijevodu Aleksandre Dragosavljević, u Srbiji objavila izdavačka kuća Heliks pod naslovom “Mesečari – kako je Evropa krenula u rat 1914.”.)

 

Tko su ti “mjesečari” koji su izazvali rat? Annika Mombauer odgovara citatom iz Clarkove knjige: “Trag ne vodi ni do koga konkretno ili, bolje rečeno, vodi do svakog važnijeg lika u ovoj priči”.

 

Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba.

Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde

 

U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas.

 

Mirovni ugovor u Versaillesu uključivao je i famozni članak njemačkog bezuvjetnog priznanja krivnje za Veliki rat i svu njime nanesenu štetu. Njemačka ga je strana potpisala uz proteste i osporavanje koje nikada nije prestalo. Znamo koliko je malo prošlo i trebalo do sljedećeg svjetskog rata.

 

Glavno sredstvo u propagandnom ratu nakon rata bili su dokumenti. Prva je svoje arhive otvorila tada već sovjetska Rusija kojoj je odgovaralo optužiti prethodnu carsku vlast i imperijaliste za rat. Slijedila je Njemačka, koja je na objavljivanje dokumenata tako prisilila i ostale zemlje.

 

Međutim, kako lijepo pokazuje knjiga Annike Mombauer, ti su istraživačko-izdavački pothvati uvijek bili pod kontrolom država i sve su strane pažljivo probirale ljude kojima će povjeriti te zadatke, kao i dokumente koje će nastojati zauvijek sakriti od javnosti.

 

Dvadesetih godina prošlog stoljeća Njemačka je pobjeđivala u tom ratu kojem je glavna svrha bila revidirati za nju katastrofalan mirovni ugovor iz Versaillesa. Odatle i riječ revizionizam, koji je svoj vrhunac dosegao u potpunom obratu stavova pojedinih američkih povjesničara i političara koji su počeli tvrditi da su Sjedinjene Američke Države bile obmanute i lažima uvučene u rat na pogrešnoj strani.

 

Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde.

 

Čitanje razložnih i razboritih knjiga pomaže preživljavanju ovog vremena kojim još uvijek vladaju mjesečari.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Annika Mombauer, bes, Branimir Pofuk, Domovinski rat, Gerhard Schröder, HRT, Hrvatska, kancelar, knjiga, kolumna, konsenzus, Kontrapunkt, kontroverze, Njemačka, politika, povijest, rat, televizija, Večernji list, vojnik

Uvređeni i rituali srdžbe

Autor: Teofil Pančić / 21.06.2014. 2 Comments

Ima ljudi, svi znamo takve, kojima je stanje uvređenosti nešto kao redovna poza, ”default”, nešto što pronose svetom kao neotuđivi, upravo krucijalni deo svog identiteta. Toliko da se ni sami sebe više ne sećaju iz neuvređenih vremena: možda su to poslednji put bili kao deca. Bog zna bude li se oni u uvređenom stanju, ili im uvređenost postepeno nadolazi tokom priprema za izlazak iz kuće, no kako god bilo, dok se otisnu u plovidbu spoljnim svetom, ta obrazina žrtvene patnje već je sasvim srasla s njihovim licem: ne mora ni da vas pogleda u oči, a vi već znate da ste Uvređenom Čoveku nešto jako gadno skrivili i da teško da ćete moći da se iskupite, ali se od vas svakako očekuje da to uporno pokušavate.

 

Pa dobro, još je i lako dok je stanje permanentne, zapravo: ”preventivne” uvređenosti stvar (ne)dobre volje pojedinca, ali postoje zapravo nimalo beznačajne i bezopasne grupe ljudi koje insistiraju na svom svetom pravu da nipošto ne budu uvređene – a pri tome samo oni sami mogu, u bilo kojem trenutku, da procene jesu li i kako uvređeni, a Bog zna da se vređaju lako i rado. Takvi su razni ”patriotski” pokreti, asocijacije za popravljanje sveta, udruženja obožavalaca zlatnog teleta ili nekog drugog Višeg Bića sumnjive egzistentnosti, organizacije za prava ove ili one manjine ili većine, i tome slično.

Slučaj vukovarske ”pobune protiv ćirilice” vrlo je zoran jer sadrži sve ključne elemente uvređenosti koja prelazi u ”aktivnu” fazu, u bes: u njemu ćirilica gubi svoje izvorno svojstvo vrednosno neutralnog medija, pukog komunikacijskog sredstva kojim se mogu iskazivati bilo kakvi sadržaji, od najidiotskijih do najuzvišenijih, i postaje znamen identiteta Drugog, ali dakako ne bilo kojeg i kakvog Drugog, nego onog koji, za razliku od Nas, kako bi Sloterdijk rekao, ”nije dovoljno patio”, nije dovoljno kažnjen za bol i uvredu koju nam je pričinio, nego ima biti dokažnjavan do kraja sveta i vremena

 

Organizovane religije i njihovi žreci tu se nekako podrazumevaju: opsesivna uskopišćenost i dreždanje na danonoćnoj predstraži pred mogućnošću da Neko i Nekako uvredi neku njihovu svetinju, obesčasti neki njihov tabu, poigra se bezbožnički nekim njihovim simbolom – to je možda i ključan deo kolektivnog osećaja pripadništva. Štaviše, kada To Nešto čemu se mole ne bi bilo moguće uvrediti na taj način da to u njima izazove najpre patnju, onda bes, i u konačnici želju za kaznom/osvetom, onda to i ne bi bila stvar dostojna tolike vere i ufanja.

 

Jedan od bitnih izvora uvređenosti je u osećanju Uvređenih da je patnja na svetu sistematski nepravedno raspodeljena. Peter Sloterdijk to kaže ovako: ”Srdžbi koja se očituje u djelima kažnjavanja ili ranjavanja često je svojstveno uvjerenje da na svijetu, lokalno ili globalno, ima premalo patnje. Ovo premalo slijedi iz suda da su stanovite osobe, pa i kolektivi, u određenim situacijama ‘zaslužili’ da pate, a nisu. Nositelj srdžbe nalazi svoje najuvjerljivije ciljeve u takvima koji nepravedno ne pate.

 

Nikada se neće pomiriti s time da je bol neizdržljivo nejednako raspodijeljena. Hoće dati dio viška koji se njemu nakupio nekažnjenom počinitelju. Prožet je izvjesnošću da oni bez boli egzistiraju u stanju akutnoga manjka – da bi bili potpuni, moraju patiti. Prizor nepovrijeđenih i nekažnjenih u srditom čovjeku budi predodžbu da sam posjeduje ono što drugima nedostaje. S obzirom na njih hoće biti davatelj, rasipnik – čak ako primateljima svoje darove mora nametnuti. Njihova navika da odbijaju primanje dodatan je motiv za srdžbu i mržnju koju im upućuje.” (”Srdžba i vrijeme”, str. 52, prevela Nadežda Čačinović.)

 

Hajde da vidimo kako ta Uvređenost operiše sada i ovde. Slučaj vukovarske ”pobune protiv ćirilice” vrlo je zoran jer sadrži sve ključne elemente uvređenosti koja prelazi u ”aktivnu” fazu, u bes: u njemu ćirilica gubi svoje izvorno svojstvo vrednosno neutralnog medija, pukog komunikacijskog sredstva kojim se mogu iskazivati bilo kakvi sadržaji, od najidiotskijih do najuzvišenijih, i postaje znamen identiteta Drugog, ali dakako ne bilo kojeg i kakvog Drugog, nego onog koji, za razliku od Nas, kako bi Sloterdijk rekao, ”nije dovoljno patio”, nije dovoljno kažnjen za bol i uvredu koju nam je pričinio, nego ima biti dokažnjavan do kraja sveta i vremena.

Ritualizovana ”uvređenost” se obično poziva na neke ”arhaične” vrednosti, ali sama po sebi je fenomen savremenog doba par exellence, štaviše, direktna je reakcija na blaženu permisivnost (post)moderne. I kao i sve besmislene stvari današnjice, i ona je prilično dosledno multikulturalistička: ”uvređeni” svih zemalja ne samo da su međusobno jako slični, nego iole promućurniji među njima sklapaju i interesne koalicije svih vrsta

 

Ovo mesto je vrlo zanimljivo: čak i sami pokretači Pobune legitimizovane Srdžbom bez osobitog krzmanja priznaju bitan udeo iracionalnosti u svom delovanju, ali drže da je ta iracionalnost sasvim umesna, tj. da je ona trajno i neupitno legalizovana činjenicom njihove uvređenosti, tj. rane koju im je zadala ćirilica, to jest ne baš sama ćirilica, nego ”oni koji pišu ćirilicom”, to jest možda oni baš i ne pišu ćirilicom ili možda to baš i nije po sebi važno, ali je važna simbolika, etc. Tu slede tri tačke, jer tu prestaje svaki razgovetan govor i preostaje samo sebi odobravajuća uvređenost koja se manifestuje kao srdžba, ergo kao ritualna emocionalizacija nasilja.

 

Pre neki dan u Podgorici je održana Parada ponosa LGBT populacije, prva u glavnom gradu Crne Gore. Ako je Balkan ono simboličko ”mračno mesto” Evrope, ono koje ima da na sebe primi sve negativne stereotipe i predstave iz deponije evropskog ”kolektivnog nesvesnog”, onda je unutar simboličke geografije Balkana baš Crna Gora (uz Kosovo i možda Albaniju) ono ”srce tame”, epicentar toksične radijacije plemensko-patrijarhalnog mraka, uz sve što s tim ide.

 

Stereotipima uprkos, parada je održana (dočim u milionskom i ”prosvećenom” Beogradu nije), a dežurni nositelji srdžbe, svi oni smrtno uvređeni i ranjeni mogućnošću da nešto što se kosi sa njihovim svetonazorom ne samo da postoji nego se ne stidi činjenice da postoji i spremno je da se uspravno objavi u svom postojanju, mogli su samo da urlaju i da razbijaju ulični mobilijar – što je, uostalom, uobičajeni ”urbani” ritual iskazivanja one vrste samolegitimizovane srdžbe koja teži bezuslovnoj anihilaciji objekta svoje mržnje.

 

Meni je, međutim, ovaj podgorički slučaj zanimljiv iz drugog razloga. Nekom vrstom simbola ili maskote podgoričke parade postali su brkovi, onako baš veliki i negovani: takvi kakve se u stereotipnim predstavama vezuje za Crnu Goru i za ”dinarski”, gorštački patrijarhat uopšte. Na taj način je jedan (po sebi takođe neutralan i nedužan, ”ni dobar ni loš”, kao i ona ”vukovarska” ćirilica) simbol opresivne tradicijske kulture naprosto preuzet i kidnapovan, ako baš hoćete ”travestiran”, što se pokazalo kao domišljata subverzija prvog reda.

”Uvređeni” čovek, naime, jedno je iznad svega narcističko biće koje razmaženo emocionalizuje sopstvene predrasude, a onda ih zamrzava u tom stanju i proglašava ih Svetinjom – ne samo za sebe (što je njegova stvar) nego i za druge, upravo za ”sve”. Imaš, dakle, ili i sam verovati u njegovu svetinju, ili barem ćutati i biti kuš dok on ritualno opšti s njom. Ako ne činiš tako, on će biti uvređen, a kad je uvređen, onda pati, a kad pati, onda je besan, a kad je besan… Uf, bolje da ne znate šta onda sledi!

 

I, šta je rezultat? Čini se da je i sama – do juče navodno nezamisliva i ”neodrživa” – gay-parada kao takva pala u drugi plan pred tom nepodnošljivom ”uvredom brkova”: javilo se, u mrtvoozbiljnom tonu, udruženje crnogorskih brkajlija koji da su duboko uvređeni ovom travestijom čekinjavog simbola njihove granitno tvrde muškosti, a neki su ponosni vlasnici dugih dlaka između usana i nosa već ritualno obrijali svoje impozantne brke, koje im se više ne mili nositi jer su njihovi čestiti muževni brkovi na neki mističan način ”oskvrnuti”, kontaminirani ili recimo ”queerizovani” tom podgoričkom paradom. Ha, pozdravio ih Fredi Merkuri, makar i s one strane groba!

 

Ritualizovana ”uvređenost” se obično poziva na neke ”arhaične” vrednosti, ali sama po sebi je fenomen savremenog doba par exellence, štaviše, direktna je reakcija na blaženu permisivnost (post)moderne. I kao i sve besmislene stvari današnjice, i ona je prilično dosledno multikulturalistička: ”uvređeni” svih zemalja ne samo da su međusobno jako slični, nego iole promućurniji među njima sklapaju i interesne koalicije svih vrsta.

 

Ako, recimo, ”uvredite” Isusa, u njegovu će odbranu ustati i oni koji veruju da je Konačnu Istinu objavio prorok Muhamed, ako pak dotičnog proroka nacrtate (što je i za nemuslimane nešto strogo ”no-no” u malograđanskom imaginarijumu multikulturalističkog fašizma!), u njegovu će odbranu (od mogućnosti da bude nacrtan?!) ustati i patrijarsi i rabini i biskupi (plus poneki ”levi” snobovski filozof koji tamani kroasane, sanjarski gleda na obalu Sene iz svog luksuznog apartmana i mašta o Svetskoj Revoluciji), ako gerilski kidnapujete simbole nečega represivnog i veselo im promenite značenje, čuvajte se sa svih strana…

 

”Uvređeni” čovek, naime, jedno je iznad svega narcističko biće koje razmaženo emocionalizuje sopstvene predrasude, a onda ih zamrzava u tom stanju i proglašava ih Svetinjom – ne samo za sebe (što je njegova stvar) nego i za druge, upravo za ”sve”. Imaš, dakle, ili i sam verovati u njegovu svetinju, ili barem ćutati i biti kuš dok on ritualno opšti s njom. Ako ne činiš tako, on će biti uvređen, a kad je uvređen, onda pati, a kad pati, onda je besan, a kad je besan… Uf, bolje da ne znate šta onda sledi!

 

(Kolega Teofil Pančić se privremeno oprašta od naših čitatelja/ica. Uredništvo za danas odlučuje ponoviti jednu od kolumni koja nam se jako dopala ali sve su mu bile izuzetne. Zahvaljujemo kolegi Pančiću na velikom doprinosu ugledu i ideji portala Autograf.hr).

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: bes, brkovi, ćirilica, Crna Goram autograf, LGTB, Parada ponosa, Peter Sloterdijk, Podgorica, Teofil Pančić, uvređenost

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Vrijeme je za obnovu

    Vrijeme je za obnovu

    vladimir-jurisic
  2. Ratna skandinavizacija

    Ratna skandinavizacija

    marinko-culic
  3. Familija

    Familija

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    anja-kozul
  2. Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    zoran-vitanovic
  3. Zanemaren manjinski i klasni moment

    Zanemaren manjinski i klasni moment

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT