(Opaska uredništva: Donosimo osvrt prof. Vjerana Zuppe koji je pročitan prilikom promocije knjige ”Prije šutnje”, sabranih kolumni ”Porok pravde”, koje prof. Josip Kregar objavljuje na ovome portalu. Promocija je održana u srijedu 5. listopada u Knjižnici i čitaonici ”Bogdan Ogrizović” u Zagrebu.) [Read more…]
Srdžbu mi, boginjo, pjevaj
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Cinično je da u Sarajevu nisu bili srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
Uvređeni i rituali srdžbe
Ima ljudi, svi znamo takve, kojima je stanje uvređenosti nešto kao redovna poza, ”default”, nešto što pronose svetom kao neotuđivi, upravo krucijalni deo svog identiteta. Toliko da se ni sami sebe više ne sećaju iz neuvređenih vremena: možda su to poslednji put bili kao deca. Bog zna bude li se oni u uvređenom stanju, ili im uvređenost postepeno nadolazi tokom priprema za izlazak iz kuće, no kako god bilo, dok se otisnu u plovidbu spoljnim svetom, ta obrazina žrtvene patnje već je sasvim srasla s njihovim licem: ne mora ni da vas pogleda u oči, a vi već znate da ste Uvređenom Čoveku nešto jako gadno skrivili i da teško da ćete moći da se iskupite, ali se od vas svakako očekuje da to uporno pokušavate.
Pa dobro, još je i lako dok je stanje permanentne, zapravo: ”preventivne” uvređenosti stvar (ne)dobre volje pojedinca, ali postoje zapravo nimalo beznačajne i bezopasne grupe ljudi koje insistiraju na svom svetom pravu da nipošto ne budu uvređene – a pri tome samo oni sami mogu, u bilo kojem trenutku, da procene jesu li i kako uvređeni, a Bog zna da se vređaju lako i rado. Takvi su razni ”patriotski” pokreti, asocijacije za popravljanje sveta, udruženja obožavalaca zlatnog teleta ili nekog drugog Višeg Bića sumnjive egzistentnosti, organizacije za prava ove ili one manjine ili većine, i tome slično.
Slučaj vukovarske ”pobune protiv ćirilice” vrlo je zoran jer sadrži sve ključne elemente uvređenosti koja prelazi u ”aktivnu” fazu, u bes: u njemu ćirilica gubi svoje izvorno svojstvo vrednosno neutralnog medija, pukog komunikacijskog sredstva kojim se mogu iskazivati bilo kakvi sadržaji, od najidiotskijih do najuzvišenijih, i postaje znamen identiteta Drugog, ali dakako ne bilo kojeg i kakvog Drugog, nego onog koji, za razliku od Nas, kako bi Sloterdijk rekao, ”nije dovoljno patio”, nije dovoljno kažnjen za bol i uvredu koju nam je pričinio, nego ima biti dokažnjavan do kraja sveta i vremena
Organizovane religije i njihovi žreci tu se nekako podrazumevaju: opsesivna uskopišćenost i dreždanje na danonoćnoj predstraži pred mogućnošću da Neko i Nekako uvredi neku njihovu svetinju, obesčasti neki njihov tabu, poigra se bezbožnički nekim njihovim simbolom – to je možda i ključan deo kolektivnog osećaja pripadništva. Štaviše, kada To Nešto čemu se mole ne bi bilo moguće uvrediti na taj način da to u njima izazove najpre patnju, onda bes, i u konačnici želju za kaznom/osvetom, onda to i ne bi bila stvar dostojna tolike vere i ufanja.
Jedan od bitnih izvora uvređenosti je u osećanju Uvređenih da je patnja na svetu sistematski nepravedno raspodeljena. Peter Sloterdijk to kaže ovako: ”Srdžbi koja se očituje u djelima kažnjavanja ili ranjavanja često je svojstveno uvjerenje da na svijetu, lokalno ili globalno, ima premalo patnje. Ovo premalo slijedi iz suda da su stanovite osobe, pa i kolektivi, u određenim situacijama ‘zaslužili’ da pate, a nisu. Nositelj srdžbe nalazi svoje najuvjerljivije ciljeve u takvima koji nepravedno ne pate.
Nikada se neće pomiriti s time da je bol neizdržljivo nejednako raspodijeljena. Hoće dati dio viška koji se njemu nakupio nekažnjenom počinitelju. Prožet je izvjesnošću da oni bez boli egzistiraju u stanju akutnoga manjka – da bi bili potpuni, moraju patiti. Prizor nepovrijeđenih i nekažnjenih u srditom čovjeku budi predodžbu da sam posjeduje ono što drugima nedostaje. S obzirom na njih hoće biti davatelj, rasipnik – čak ako primateljima svoje darove mora nametnuti. Njihova navika da odbijaju primanje dodatan je motiv za srdžbu i mržnju koju im upućuje.” (”Srdžba i vrijeme”, str. 52, prevela Nadežda Čačinović.)
Hajde da vidimo kako ta Uvređenost operiše sada i ovde. Slučaj vukovarske ”pobune protiv ćirilice” vrlo je zoran jer sadrži sve ključne elemente uvređenosti koja prelazi u ”aktivnu” fazu, u bes: u njemu ćirilica gubi svoje izvorno svojstvo vrednosno neutralnog medija, pukog komunikacijskog sredstva kojim se mogu iskazivati bilo kakvi sadržaji, od najidiotskijih do najuzvišenijih, i postaje znamen identiteta Drugog, ali dakako ne bilo kojeg i kakvog Drugog, nego onog koji, za razliku od Nas, kako bi Sloterdijk rekao, ”nije dovoljno patio”, nije dovoljno kažnjen za bol i uvredu koju nam je pričinio, nego ima biti dokažnjavan do kraja sveta i vremena.
Ritualizovana ”uvređenost” se obično poziva na neke ”arhaične” vrednosti, ali sama po sebi je fenomen savremenog doba par exellence, štaviše, direktna je reakcija na blaženu permisivnost (post)moderne. I kao i sve besmislene stvari današnjice, i ona je prilično dosledno multikulturalistička: ”uvređeni” svih zemalja ne samo da su međusobno jako slični, nego iole promućurniji među njima sklapaju i interesne koalicije svih vrsta
Ovo mesto je vrlo zanimljivo: čak i sami pokretači Pobune legitimizovane Srdžbom bez osobitog krzmanja priznaju bitan udeo iracionalnosti u svom delovanju, ali drže da je ta iracionalnost sasvim umesna, tj. da je ona trajno i neupitno legalizovana činjenicom njihove uvređenosti, tj. rane koju im je zadala ćirilica, to jest ne baš sama ćirilica, nego ”oni koji pišu ćirilicom”, to jest možda oni baš i ne pišu ćirilicom ili možda to baš i nije po sebi važno, ali je važna simbolika, etc. Tu slede tri tačke, jer tu prestaje svaki razgovetan govor i preostaje samo sebi odobravajuća uvređenost koja se manifestuje kao srdžba, ergo kao ritualna emocionalizacija nasilja.
Pre neki dan u Podgorici je održana Parada ponosa LGBT populacije, prva u glavnom gradu Crne Gore. Ako je Balkan ono simboličko ”mračno mesto” Evrope, ono koje ima da na sebe primi sve negativne stereotipe i predstave iz deponije evropskog ”kolektivnog nesvesnog”, onda je unutar simboličke geografije Balkana baš Crna Gora (uz Kosovo i možda Albaniju) ono ”srce tame”, epicentar toksične radijacije plemensko-patrijarhalnog mraka, uz sve što s tim ide.
Stereotipima uprkos, parada je održana (dočim u milionskom i ”prosvećenom” Beogradu nije), a dežurni nositelji srdžbe, svi oni smrtno uvređeni i ranjeni mogućnošću da nešto što se kosi sa njihovim svetonazorom ne samo da postoji nego se ne stidi činjenice da postoji i spremno je da se uspravno objavi u svom postojanju, mogli su samo da urlaju i da razbijaju ulični mobilijar – što je, uostalom, uobičajeni ”urbani” ritual iskazivanja one vrste samolegitimizovane srdžbe koja teži bezuslovnoj anihilaciji objekta svoje mržnje.
Meni je, međutim, ovaj podgorički slučaj zanimljiv iz drugog razloga. Nekom vrstom simbola ili maskote podgoričke parade postali su brkovi, onako baš veliki i negovani: takvi kakve se u stereotipnim predstavama vezuje za Crnu Goru i za ”dinarski”, gorštački patrijarhat uopšte. Na taj način je jedan (po sebi takođe neutralan i nedužan, ”ni dobar ni loš”, kao i ona ”vukovarska” ćirilica) simbol opresivne tradicijske kulture naprosto preuzet i kidnapovan, ako baš hoćete ”travestiran”, što se pokazalo kao domišljata subverzija prvog reda.
”Uvređeni” čovek, naime, jedno je iznad svega narcističko biće koje razmaženo emocionalizuje sopstvene predrasude, a onda ih zamrzava u tom stanju i proglašava ih Svetinjom – ne samo za sebe (što je njegova stvar) nego i za druge, upravo za ”sve”. Imaš, dakle, ili i sam verovati u njegovu svetinju, ili barem ćutati i biti kuš dok on ritualno opšti s njom. Ako ne činiš tako, on će biti uvređen, a kad je uvređen, onda pati, a kad pati, onda je besan, a kad je besan… Uf, bolje da ne znate šta onda sledi!
I, šta je rezultat? Čini se da je i sama – do juče navodno nezamisliva i ”neodrživa” – gay-parada kao takva pala u drugi plan pred tom nepodnošljivom ”uvredom brkova”: javilo se, u mrtvoozbiljnom tonu, udruženje crnogorskih brkajlija koji da su duboko uvređeni ovom travestijom čekinjavog simbola njihove granitno tvrde muškosti, a neki su ponosni vlasnici dugih dlaka između usana i nosa već ritualno obrijali svoje impozantne brke, koje im se više ne mili nositi jer su njihovi čestiti muževni brkovi na neki mističan način ”oskvrnuti”, kontaminirani ili recimo ”queerizovani” tom podgoričkom paradom. Ha, pozdravio ih Fredi Merkuri, makar i s one strane groba!
Ritualizovana ”uvređenost” se obično poziva na neke ”arhaične” vrednosti, ali sama po sebi je fenomen savremenog doba par exellence, štaviše, direktna je reakcija na blaženu permisivnost (post)moderne. I kao i sve besmislene stvari današnjice, i ona je prilično dosledno multikulturalistička: ”uvređeni” svih zemalja ne samo da su međusobno jako slični, nego iole promućurniji među njima sklapaju i interesne koalicije svih vrsta.
Ako, recimo, ”uvredite” Isusa, u njegovu će odbranu ustati i oni koji veruju da je Konačnu Istinu objavio prorok Muhamed, ako pak dotičnog proroka nacrtate (što je i za nemuslimane nešto strogo ”no-no” u malograđanskom imaginarijumu multikulturalističkog fašizma!), u njegovu će odbranu (od mogućnosti da bude nacrtan?!) ustati i patrijarsi i rabini i biskupi (plus poneki ”levi” snobovski filozof koji tamani kroasane, sanjarski gleda na obalu Sene iz svog luksuznog apartmana i mašta o Svetskoj Revoluciji), ako gerilski kidnapujete simbole nečega represivnog i veselo im promenite značenje, čuvajte se sa svih strana…
”Uvređeni” čovek, naime, jedno je iznad svega narcističko biće koje razmaženo emocionalizuje sopstvene predrasude, a onda ih zamrzava u tom stanju i proglašava ih Svetinjom – ne samo za sebe (što je njegova stvar) nego i za druge, upravo za ”sve”. Imaš, dakle, ili i sam verovati u njegovu svetinju, ili barem ćutati i biti kuš dok on ritualno opšti s njom. Ako ne činiš tako, on će biti uvređen, a kad je uvređen, onda pati, a kad pati, onda je besan, a kad je besan… Uf, bolje da ne znate šta onda sledi!
(Kolega Teofil Pančić se privremeno oprašta od naših čitatelja/ica. Uredništvo za danas odlučuje ponoviti jednu od kolumni koja nam se jako dopala ali sve su mu bile izuzetne. Zahvaljujemo kolegi Pančiću na velikom doprinosu ugledu i ideji portala Autograf.hr).