Nakon niza gafova posljednjih dana, maxi i mini-skandala i čudnih izletavanja u javnosti, njezin stožer imao je još jedan ogroman gaf iliti propust. U pozivu medijima, koji aktualnu predsjednicu i predsjedničku kandidatkinju HDZ-a u izbornoj noći planiraju pratiti u njezinu stožeru, njeno ime je – Kolinda Grabar-Vuković. [Read more…]
Bolje pristupnica nego predsjednica
Svatko ima dana kad mu ide loše. Sve se čini kao započet, a nezavršen posao. U takvim trenucima uz najbolje namjere činim najveće pogreške. No ja sam već navikao na uspone i padove i znam: kad osjetiš uvažavanje i poštovanje, kad imaš ljubav, a ne samo autoritet funkcije, to je jače od svake droge; teško se odreći takvog osjećaja. [Read more…]
Balkanska košarka
Od rane mladosti volim i pratim košarku, te sam normalno ovih dana mentalno i dalekovidno na Mundijalu u Španjolskoj. Inače, ovo pišem iz Zadra, grada košarkaškog genijalca i neprežaljenog prijatelja Krešimira Ćosića, ”akademika košarke” kako ga je apostrofirao slično prerano preminuli genijalac riječi Veselko Tenžera. Ovo je trebao biti članak o Kreši, a pisati sam ga počeo između pobjede nad Argentinom i nacionalno sramotnog šokantnog poraza koji je uslijedio. Za neplaniranu promjenu naslova i teme kriv je Senegal.
Krešimiru Ćosiću ćemo se vratiti kada saznamo kako smo završili na ovom Svjetskom prvenstvu. Sažeta inicijalna bilanca: Filipinci su nas na otvaranju namučili, protiv jake Argentine smo odigrali solidno i pametno, ali ne baš sjajno, a podcijenjeni i objektivno slabiji Senegalci su nas do kraja ponizili.
Samo još jedno pitanje prije nego što će zaboravljivi ustašofili jugofobnim kamenjem krenuti na Repešu, moju malenkost i ovaj portal. Sjeća li se itko da su Balkanci iz jugoslavenskih republika, predvođeni proslavljenim Draženom Petrovićem, u kolovozu 1990. u Argentini briljantnom igrom osvojili titulu svjetskog prvaka za zemlju na izdisaju? Ali kakav je to, dok su neki sanjali zlo, bio ”bijeli Dream Team” tada još uvijek neposvađanih – uz Dražena, Toni Kukoč, Vlado Divac…
Ljutim se na inače respektabilnog hrvatskog selektora Jasmina Repešu, trenera zavidno uspješne karijere. Osim taktičkih pogrešaka (koje kao amater koji poštuje struku ipak neću spominjati) i psihološke (ne)pripremljenosti, on je u međuvremenu počeo puniti naslovnice nezgrapnim varijantama svoje skandalozne izjave unutar neuvjerljive i nemušte apologetike očaja. Izjavio je doslovno: ”Ako bih mogao birati, nikada se ne bih rodio na Balkanu.
Žao mi je što to moram reći, ali zbog tog balkanskog mentaliteta mi smo i ranije patili u ovakvim utakmicama i drugi treneri su to morali prolaziti…”. Mislim da znam na što je ciljao u optužnici ”balkanskog mentaliteta”, ali mu ipak duboko zamjeram neodgovorno brkanje geografije i psihologije.
Uz to ide i politikantska ignorancija ne tako davne naše povijesti ovog plemenitog sporta. Zar se nitko ne sjeća Svjetskog prvenstva na Filipinima 1978., gdje je (balkanska) Jugoslavija po drugi put osvojila naslov svjetskog prvaka u košarci? Tamo su naši zajednički momci na prvoj utakmici kao od šale samljeli upravo Senegal (99 : 64), pobijedili Južnu Koreju s gotovo 50 koševa razlike, pa Kanadu… i dalje briljirali u svim odlučujućim susretima, potukli domaće Filipince, Italiju otpremili sa 108:76, pa onda Sovjete, Amerikance, Australiju, da bi u dramatičnom finalu za zlato pobijedili košarkašku velesilu Sovjetski Savez.
Pod dirigentskom palicom Sarajlije Ace Nikolića, koju je on preuzeo od našeg legendarnog Mirka Novosela, tu su (balkansku) ”zlatnu generaciju” (kako su poslije toga zasluženo nazvani) predvodili moj croato-američki i djelomice vjerski suputnik Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić iz Mostara, Mirza Delibasić iz Tuzle i Zoran Slavnić iz Beograda. Budimo pravedni, pa prezimenice priznajmo da su uz njih uveliko zaslužni i naši punokrvni hrvatski balkanci Jerkov, Knego, Duje Krstulović i Skroče te njihov kapetan, valjda jedini (ne)balkanac, Peter Vilfan iz Maribora.
Duhovna je i ekumenska tragedija što je nadahnuće nacionalistički pregrijanih literata pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića pratio blagoslov nekih elokventnih (ne)visokodostojnika povremeno (ne)svete Srpske pravoslavne crkve. Dream Team nije apsolutno ništa kriv!
U tom kontekstu valja na ovom ex-jugoslavenskom portalu podsjetiti i na to da su jugobalkanci po zlato na Filipine otišli kao europski prvaci. Svjetsko prvenstvo se tada po prvi puta održavalo u Aziji, dok je osam godina ranije održano u Ljubljani, po prvi put izvan SAD-a, za što smo se zdušno zalagali mi tadašnji američki studenti iz (zar moram opet naglasiti – bivše?) Jugoslavije. I ponosno žalili što ne možemo uživo navijati na Mundibasketu u razvikanoj dvorani Tivoli.
Međunarodni košarkaški savez (FIBA) je, očaran entuzijazmom za taj sport u kolijevci košarke, očito kasnio u poimanju globalizacije i vjerodostojnoj interpretaciji značenja sinonima mundijelizacije. Nemojmo im to previše zamjerati nego, uz sve prave znalce, iskreno priznajmo da je košarka američki izum. Izumitelj je sveučilišni profesor James Naismith (rođen u Kanadi), a mjesto izuma je po košarci glasoviti Springfield, glavni grad moje američke savezne države Massachusetts. U tamošnjoj vrlo selektivnoj Kući slavnih (Hall of Fame) kao treći stranac inauguriran je naš košarkaški genijalac Krešimir Ćosić 1996., a desetak godina kasnije i Dražen Petrović, hrvatski Amadeus srpskog podrijetla.
Hercegovačkog balkanca Repešu valjda ne treba podsjećati da su igrači s prostora bivše Jugoslavije osvajali medalje na 12 od 16 svjetskih prvenstava te da su se mundijalne (uključujem olimpijske) medalje do urušavanja komunizma uglavnom dijelile u trokutu SAD – SSSR – SFRJ.
Repeša i njegov (dream)team imaju potencijale koji su mnogo veći od dosadašnje performanse, te im stoga držim svoje polubalkanske palce ne samo protiv Grčke nego i u daljnjem razračunavanju dok ne stignu do bronce. To bi bio neki moj dream!
Samo još jedno pitanje prije nego što će zaboravljivi ustašofili jugofobnim kamenjem krenuti na Repešu, moju malenkost i ovaj portal. Sjeća li se itko da su Balkanci iz jugoslavenskih republika, predvođeni proslavljenim Draženom Petrovićem, u kolovozu 1990. u Argentini briljantnom igrom osvojili titulu svjetskog prvaka za zemlju na izdisaju? Ali kakav je to, dok su neki sanjali zlo, bio ”bijeli Dream Team” tada još uvijek neposvađanih – uz Dražena, Toni Kukoč, Vlado Divac, Žarko Paspalj i redom dalje…!
Zlo se sanjalo u balkanoidnom Beogradu gdje je već napisan kvaziakademski krvavi scenarij uz projekt lažnog druga i arhitekte Slobodana Miloševića & Co, a za JNA-izvedbu srbo-federalnih generala pod egidom agresivnog spašavanja onog što je dinamika povijesti naizgled već otpisala. Duhovna je i ekumenska tragedija što je nadahnuće nacionalistički pregrijanih literata pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića pratio blagoslov nekih elokventnih (ne)visokodostojnika povremeno (ne)svete Srpske pravoslavne crkve. Dream Team nije apsolutno ništa kriv!
Uz osobnu civilizacijski usmjerenu i kršćanski motiviranu molbu da prestanemo demonizirati Balkan i repešovski ga kriviti za vlastite slabosti i bezvezne poraze, ponadajmo se da će večeras protiv autentičnih Balkanaca Grka proraditi dalmatinski dišpet. Repeša i njegov (dream)team imaju potencijale koji su mnogo veći od dosadašnje performanse, te im stoga držim svoje polubalkanske palce ne samo protiv Grčke nego i u daljnjem razračunavanju dok ne stignu do bronce. To bi bio neki moj dream!
Karamarkova jugodebilana
Subota je, 17. svibnja 2014., Balkan pliva u blatu i mulju. Najveće poplave u pisanoj povijesti potopile su Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, klizišta raznose sela po geografskim kartama, cijeli su gradovi pod vodom, među neboderima plutaju leševi, broje se nestali. Najzad, od ranog jutra podivljala je i Sava, skuplja stara rijeka svu vodu srednje Europe i nosi je Dunavu: na redu je Hrvatska. Do jedanaest sati vodostaj Save već je pola metra iznad najvišeg ikad izmjerenog. I raste.
Do podne i pol, cijela je Posavina na nogama, na nogama su građani Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, kojima prijeti kataklizma. Na nogama su sve službe, policija, vatrogasci, vojska i medicinske ekipe, na nogama su i Civilna zaštita i Crveni križ, na nogama su novinari i snimatelji, cijela je Hrvatska na nogama i bez daha prati dramatične vijesti. Na nogama je, konačno, i šest hiljada ljudi u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović, koji na početku Sabora HDZ-a skandiranjem pozdravljaju predsjednika stranke Tomislava Karamarka.
Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate. Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije
Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate.
Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije. Nema, naime, drugog objašnjenja. Na cijeloj planeti Zemlji, a kamoli u ovom njenom korneru, nema baš nijednog toliko neupućenog ignoranta koji bi se u subotu, 17. svibnja 2014., usred Hrvatske – kojoj je malo što je u Europskoj uniji jedina još uvijek u recesiji, nego je još pogodila i biblijska poplava – obračunavao s dvadeset pet godina mrtvom Jugoslavijom.
”Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“, govorio je tako Tomislav Karamarko prekidan ovacijama šest hiljada kiborga na tribinama. ”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, doktoru Franji Tuđmanu, da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“
Ostatak nacije, onaj izvan Draženovog doma, za to vrijeme na internetu prati vodostaj Save i strepi: konačno, točno u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne, Sava je kod Rajeva Sela kraj Županje probila nasip, vojska je započela evakuaciju, dvjesto ljudi je odsječeno, dvoje ih je nestalo.
U isto vrijeme – ne kolokvijalno, ne otprilike, nego baš točno u isto vrijeme, na kraju četverosatnog sabora zombija iz Hidrometeorološke demokratske zajednice, dakle u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne – Tomislav Karamarko svečano se zaklinje Franji Tuđmanu da se ”jugofilija i jugonostalgija više nikada neće vratiti na političku scenu“.
Uistinu je rijedak tako savršen osjećaj za vrijeme, savršeno usklađen sa savršenim osjećajem za prioritete. Nije se Karamarko dao smesti najgorom poplavom od Šimićeve arke do danas, nije upao čak ni u upadljivo namještenu zamku, pa da iskoristi zao čas i optuži SDP za propuste u prevenciji od prirodnih katastrofa i organizaciji spašavanja golih života i gole zemlje.
Ne nasjedajte, Hrvatice i Hrvati, ne upadajte u zamku, braćo Posavljaci i Slavonci, ne dajte se zajebati, dragi Rajevčani, plivajte, mašite ručicama, držite glave nad vodom i gledajte prema istoku – poručuje Karamarko nesretnicima što se na krovovima kuća drže za dimnjake: nije vodeni armagedon u ovom trenutku najveća opasnost što prijeti jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, prava opasnost Savom dolazi uzvodno i zove se Jugoslavija!
– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte… četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad… – Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko. – Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli
Ništa, kako vidite, ne može smesti Tomislava Karamarka. Da sutra NASA objavi kako se Zemlji približava asteroid veličine Australije i kako je sudar neizbježan, da se zagrljeni Barack Obama i Vladimir Putin u zajedničkoj video-poruci pozdrave sa svijetom, a papa Frane ga u potresnom urbi et orbiju pred Sudnji dan pozove na molitvu i susret s Gospodinom, Tomislav Karamarko bi na Dnevniku HTV-a i dalje ustrajno upozoravao na ”žute, zelene, crne i crvene vragove, smutljivce, mutikaše i jalnuške diletante koji se prodaju za Judine škude i…“
– Ja se ispričavam, gospodine Karamarko, ali upravo imamo izravnu sliku s međunarodnog televizijskog satelita iznad Azije – oprezno bi ga prekinula Sanja Mikleušević Pavić, namještajući malenu slušalicu u ušima.
– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte… četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad…
– Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko.
– Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli.
– Da, naravno, oprostite… – HTV-ova bi se urednica na rubu suza okrenula onda prema kameri.
– Poštovani gledatelji, ako nas još uvijek pratite, ovo je kraj. Od ovog trenutka imate otprilike sat vremena da okupite svoje najbliže i kažete im da ih volite, da zagrljeni dočekate završetak. Bog vas blagoslovio, vidimo se u nekom drugom svijetu, neka nam se nebo smiluje, i neka bude brzo. Gospodine Karamarko, želite li vi nešto poručiti za kraj?
– Naravno – namjestit će se predsjednik Vlade i popraviti svijetloplavu kravatu.
– Naša je zakletva u ovom času, i obaveza prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema našoj djeci i doktoru Franji Tuđmanu, da se Jugoslavija više nikada ne vrati na političku scenu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)