novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
Ako ste na godišnjem odmoru i umjesto na test na covida izaberete ići na test mazohizma nema bolje knjige za čitanje od Ćosićevih Dvanaest portreta. Tim više što sam to, po onoj latinskoj audiatur et altera pars, a nakon čitanja Latinke Perović, Slobodana Inića i Mirka Kovača, ostao sebi dužan. [Read more…]
Ivo Komšić
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odmora autora nakon dovršenja knjige o Udruženom zločinačkom pothvatu Franje Tuđmana i čelnika ”Herceg-Bosne”)
Proslava 9. januara, Dana Republike Srpske, u Banja Luci otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije na čelu s premijerkom Brnabić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sa svojim svećenicima, ambasador Ruske Federacije Petar Ivancov i ambasador RH Ivan Del Vechio. [Read more…]
Ivo Komšić
Proslava 9. januara, dana Republike Srpske, u Banja Luci otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije na čelu s premijerkom Brnabić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sa svojim svećenicima, ambasador Ruske Federacije Petar Ivancov i ambasador RH Ivan Del Vechio. [Read more…]
U subotu, kada sam čitao i opremao jučerašnju kolumnu profesora Petera Kuzmiča u povodu 90. obljetnice pokretanja Hrvatskog radija (Radio Zagreb) i 60. godišnjice Hrvatske radiotelevizije (Televizija Zagreb), u kojoj se naš kolumnist osvrće na to za kakav se HRT zalaže – depolitiziran, okrenut vrednotama civilnog društva, zaista u službi javnog dobra s obzirom na to da ”nedostatak vizije i podcjenjivanje stručnosti pogoduje vladavini mediokriteta” – u sebi sam govorio: ”Dragi moj profesore, velika je tvoja vjera”. [Read more…]
Latinka Perović
Govor Dejana Jovića na predstavljanju knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, Beograd, 15.10.2015. [Read more…]
Dvadeset i sedmog februara 1993. izvršen je jedan od najmonstruoznijih zločina. Pripadnici srpskih paravojnih formacija oteli su grupu putnika na železničkoj stanici Štrpci, opljačkali ih, mučili i potom streljali, a tela su bacili u jezero Perućac. Jedina krivica otetih putnika bila je njihovo etničko poreklo, osamnaestorica su bili Bošnjaci, a jedan Hrvat. Po svemu što se zna i onome što je u međuvremenu dokazano otmica je izvršena uz logističku podršku Železnica Srbije, MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije.
Dvadeset i jednu godinu posle zločina po naredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i srpskog Tužilaštva za ratne zločine na području ove dve države sprovedena je policijska akcija u kojoj je uhapšeno petnaest osoba osumnjičenih za otmicu putnika iz voza u Štrpcima.
Šta se i kako dogodilo pa je došlo, istina sa velikim zakašnjenjem, do ovakvog obrta, onda kada su mnogi već poverovali da će ostati nekažnjeni izvršioci i saučesnici ovog zločina? U međuvremenu ubice i zločinci postali su poznati biznismeni i ugledni ljudi u svojim sredinama.
Tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u intervjuu za Novi magazin izjavljuje: ”Istraga je dugo trajala zato što su, očigledno, odmah nakon izvršenog zločina počele opstrukcije… lično sam bio začuđen do kog nivoa idu.”
Naravno, postavlja se pitanje zašto je tužilac svih ovih godina ćutao o tim opstrukcijama i koliko se može govoriti i o njegovom udelu i njegovoj krivici zbog dugogodišnjeg prećutkivanja da opstrukcije ima. Ali je još važnije ko je, kako i zašto učestvovao u toj opstrukciji.
Odgovori se mogu lako pronaći i nisu tako skriveni kao što se nekome može učiniti. U tome i jeste apsurdnost čitave situacije, to što se mnogo toga već dugo pretpostavljalo ili znalo, ali nije bilo dovoljno građanske hrabrosti, odlučnosti javnog mnjenja, niti snažnih institucija da se zločinci pohapse i kazne. Država nije mogla da to učini jer je i sama bila kriminalizovana, štitila je i ohrabrivala ovakva i slična zlodela. Vlast je nastupala kao zaštitnik kriminala i zločina, a ne kao produžena ruka pravne države.
Na zakasnelu primedbu tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića kako je ”nedopustivo što Milan Lukić i drugi izvršitelji ovog gnusnog čina nisu bili osumnjičeni za ratni zločin” Milena Inić-Drecun, nekadašnja tužiteljka Okružnog tužilaštva u Beogradu, izjavila je da je ”nedopustivo da bilo ko bude optužen za ratni zločin kao ni za drugi zločin, bez dokaza”. Tužilac Vukčević odgovara da je itekako bilo dokaza da je u pitanju ratni zločin.
Ova zakasnela polemika deluje apsurdno: nasilnom izdvajanju i odvođenju putnika bošnjačke nacionalnosti iz voza Beograd –Bar. 27 februara 1993. prisustvovali su brojni putnici srpske nacionalnosti, službenici železnice i zvanična lica. Po pisanju Politike neki od putnika komentarisali su izvođenje muslimana iz voza rečima: ”Vodite balije, streljajte ih”. Jedini koji se suprotstavio bio je Hrvat Tomo Buzov, koji je takvom svojom reakcijom potpisao sebi smrtnu presudu.
Jasno je da za pravu istragu i hapšenje počinilaca nije postojala ”politička volja”, čime se može objasniti i nemar policije, tužilaštva, nesprovođenje prave i temeljne istrage. A postoje i ozbiljne indicije koje za direktno ili indirektno učešće u otmici optužuju sam vrh tadašnje vlasti. Za istragu je svakako i ponašanje Milene Inić – Drecun koja bi o tome mogla mnogo više da kaže od onoga što je dosada rekla.
Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Sandžaka Šefko Alomerović podneo je tužilaštvu Haškog tribunala prijavu da je u kabinetu Dobrice Ćosića isplanirana i organizovana otmica u Štrpcima. Ćosić ga je tužio sudu, ali je kasnije odustao od tužbe.
Godine 2002. advokat Dragoljub Todorović u tekstu o odgovornosti tadašnje srpske vlade, pošto je proučio postojeću dokumentaciju, takođe tvrdi da su u otmicu na stanici Štrpci ”nesumnjivo bili upleteni prsti Dobrice Ćosića”.
Karakterističan je podatak da je 1. februara 1993. visoki funkcioner železnice obavestio generalnog direktora ŽTP Beograd kako postoji saznanje ”da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš”.
Predsednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić nalazio se istovremeno na položaju Vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije i o najavi ove otmice bio je obavešten mesec dana pre nego što se ona dogodila.
Advokat Todorović zaključuje kako Dobrica Ćosić nije učinio ništa da spreči ovaj zločin nad civilima, građanima svoje zemlje, i da je ova akcija izvedena ”uz njegovu potpunu saglasnost i odobrenje”, te da zato ima puno osnova da odgovara pred Haškim tribunalom.
Ovi podaci govore o stvarnoj i kriminalnoj opstrukciji pre i posle počinjenog zločina koji zauzima sramno ”počasno” mesto u istoriji beščašća počinjenih zločina na teritoriji bivše Jugoslavije. Takva istorija, verujemo, jednom će biti napisana, a još uvek se ne piše jer za to nema ”političke volje”.
Iz Krakova žurim u Zagreb, da bih mogao stići u Beograd. U Krakov sam došao u zadnji čas, jer sam trčao u Celovec (Klagenfurt). Drugi bi se, možda, ovakvim okolnostima hvastao, ali mene čine tjeskobnim. To iz mene, bit će, progovara onaj mitski predak Karivan, koji se u četiri stoljeća osmanske uprave za života ne bi micao ni dvadeset kilometara dalje od rodnoga Kreševa. Putujem samo zato što moram, i kad moram: češće kao pisac, rjeđe kao čitatelj, iako mi je ovo drugo u svakoj prilici važnije.
U Beogradu bi sajam knjiga. Četiri dana sam sajmovao: obilazio, mjerkao i kupovao knjige za duge zimske dane, za sljedeće proljeće i ljeto, pa da mi potraju sve do novoga beogradskog sajma. U međuvremenu ću, naravno, odlaziti do Beograda i Novog Sada, ponešto ću pazariti u Puli, na teferiču od europskih pisaca, pa u Ljubljani, i još možda ponegdje, ali ovo će sigurno biti ona temeljna zaliha.
Nisam u ta četiri dana morao raditi. Otklonio sam sve televizijske intervjue, nikoga i ništa nisam promovirao ni predstavljao, odložio sam izlazak nove knjige u Beogradu, i nakon mnogo vremena, mogao sam ponovo biti samo promatrač.
Hrvatski pisci bili su – i to bez ikakve zasluge Ministarstva kulture i inih hrvatskih proračunskih institucija – u Beogradu vrlo dobro vidljivi. Jedan od boljih alternativnih srpskih izdavača, LOM, urednika i vlasnika Flavija Rigonata, tiskao je, među sjajno dizajniranim koricama, Karakašev “Blue Moon”. Knjiga je to vidljiva, zbilja postojeća na sajmu i na policama beogradskih knjižara.
Ante Tomić ovdje je ozbiljna književna zvijezda. Rende mu je objavio esejističko-humoristički niz “Luk i voda”, kolumne u izboru i redakciji Teofila Pančića, pa od pola osam ujutro dijeli intervjue za glavne medije. U emisiji OKO, koja se prikazuje prije glavnoga večernjeg dnevnika, Tomić nastupa s uglednim srpsko-crnogorskim prozaistom Nikolom Malovićem i s akademikom Milisavom Tešićem, pjesnikom koji je i otvorio sajam: govore o važnosti knjiga i književnosti, o kulturi čita-nja i o svemu onom o čemu se, prigodimice, od važnih protagonista sluša i u Klagenfurtu, Krakovu, Lavovu, Beču, Berlinu, ili kojoj desetoj europskoj kulturnoj metropoli.
Na osam uvodnih stranica uglednoga tjednika Vreme, uz fotografiju preko cijele naslovnice i drčnu parolu: “Putin je moja simpatija”, Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako:
“Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike. Prema tome, potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana.” Govori on i o književnosti: Handke je za Mandića “genijalni prijatelj Srbije”, Ujević je “genij”, Andrić je “tetak iz susjedne avlije”, a Dobrica Ćosić “gromada i gromadetina dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća”, “konkretnošću svog opusa čak je i veći od našeg najvećega genija, Miroslava Krleže”.
Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda. Bez toga, ovaj intervju ostaje svjedočanstvo nenajavljena trijumfa hrvatske književnosti u prvome susjedstvu, na dane najvećega knjiškog sajma u jugoistočnoj Europi.
Istina, uz Mandića protagonist te kulturne i književne gozbe tek je još Ante Tomić, ali možda se uz njihovu slavu očeše još tko.
U kasnu subotnju večer, prošlo je već devet, dovodim Tomića u Zepterovu knjižaru – vjerojatno i najbolju malu knjižaru južno i istočno od Beča – ozbiljna mlada knjižarka diže pogled, i kada ugleda pisca gotovo da izgubi razum, poput onih danas već vremešnih dragih dama iz prvih redova, kada bi se na pozornici pojavio Jim Morrison.
Poznajem damu, nije sklona ovakvim ispadima, Zepter zapošljava samo stroge i odgovorne čitateljice, tako da ovaj neobičan događaj, ipak, govori o piscu, a ne o njegovoj čitateljici. Ustvari, ponajviše govori o onome dijelu svijeta kojemu je književnosti iznimno važna, pa zato nevoljnici poput mene moraju putovati po svim tim krakovima, rimovima i beogradima, premda bi najradije sjedili doma i čitali.
(Htjeli ste pitati jesam li makar malo bio ljubomoran na Tomićevu popularnost? Ne, nisam. Ljubomora škodi želucu, ljubomorni imaju neredovnu stolicu…)
Zemlja gost Sajma – čija se prisutnost u Beogradu, doista, mogla mjeriti i s Mandićevom i Tomićevom – bila je Kina. U središtu izdavačkog interesa bio je, kao i u većem dijelu Europe, Veliki rat. Različiti izdavači, od onih sasvim malih do onih najvećih, objavili su, koliko sam mogao vidjeti, barem četrdesetak naslova posvećenih Velikom ratu.
Recimo, jedan mali nakladnik, iza kojeg stoji beogradska anarho-sindikalistička skupina, tiskao je knjižicu Veselina Masleše o Mladoj Bosni, Heliks iz Smedereva objavio je u prijevodu knjigu Christophera Clarka “Mjesečari”, o kojoj se diskutiralo širom Europe i koja se u Srbiji žestoku osporavala, a novosadski Prometej tiskao je čitav niz od deset knjiga, srpskih i inozemnih autora, pod egidom “Srbija 1914.-1918.”
Jedan mali izdavač, koji nije imao svoj štand na sajmu, reizdao je i kanonsku knjigu Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914”.
Ponešto od svega toga halapljivo grabim, nečega se sa žaljenjem odričem, ali opet je dojam kako će ovdje svaka knjiga naći svoga kupca, a na kraju, možda, i svoga čitatelja. Iako se, kao i svake godine, ulaznice naplaćuju – i nisu jeftine – nevjerojatna je masa ljudi koja kulja sa svih strana, raznose knjige i kataloge, kupuju antikvarna izdanja, najnovije hitove, filozofske knjige i uspješnice s njujorktajmskovih bestseler lista za nenačitanu publiku s posebnim potrebama.
Za sajam su, izravno iz tiskare, stigla i tri naslova Patricka Modianoa, koji je, zahvaljujući Mirjani Ouaknine, prevoditeljici čak pet njegovih romana, u Srbiji prilično poznat pisac, o čijim se knjigama živo diskutiralo po novinskim i televizijskim forumima godinama prije nego što je dobio Nobelovu nagradu, ali tek nakon nagrade njegove su se knjige počele i vrlo živo prodavati.
Oko štanda novosadske Akademske knjige, Modianovoga novoga srpskog izdavača, gura se neki vrlo zainteresirani svijet. Tu je i prevoditeljica, koja upravo doživljava svoje zvjezdane trenutke, i silno je sretna. Čini mi se da je mogu razumjeti: za čitatelja veliki je kompliment kada njegov pisac osvoji ovacije ili interes probrane publike, a za prevoditelja još mnogo veći…
Putujemo prema Zagrebu. Umorni Tomić drijema na suvozačkom sjedalu. Sunce mi tuče u oči, a ja sretan zbog onoga što će te oči čitati kad stignu doma. Dom je mjesto na kojemu čovjek u miru čita. Domovina je zajednica svih čitatelja ovoga jezika. Svijet je knjiga.
(Prenosimo s autorova portala).
Od rane mladosti volim i pratim košarku, te sam normalno ovih dana mentalno i dalekovidno na Mundijalu u Španjolskoj. Inače, ovo pišem iz Zadra, grada košarkaškog genijalca i neprežaljenog prijatelja Krešimira Ćosića, ”akademika košarke” kako ga je apostrofirao slično prerano preminuli genijalac riječi Veselko Tenžera. Ovo je trebao biti članak o Kreši, a pisati sam ga počeo između pobjede nad Argentinom i nacionalno sramotnog šokantnog poraza koji je uslijedio. Za neplaniranu promjenu naslova i teme kriv je Senegal.
Krešimiru Ćosiću ćemo se vratiti kada saznamo kako smo završili na ovom Svjetskom prvenstvu. Sažeta inicijalna bilanca: Filipinci su nas na otvaranju namučili, protiv jake Argentine smo odigrali solidno i pametno, ali ne baš sjajno, a podcijenjeni i objektivno slabiji Senegalci su nas do kraja ponizili.
Ljutim se na inače respektabilnog hrvatskog selektora Jasmina Repešu, trenera zavidno uspješne karijere. Osim taktičkih pogrešaka (koje kao amater koji poštuje struku ipak neću spominjati) i psihološke (ne)pripremljenosti, on je u međuvremenu počeo puniti naslovnice nezgrapnim varijantama svoje skandalozne izjave unutar neuvjerljive i nemušte apologetike očaja. Izjavio je doslovno: ”Ako bih mogao birati, nikada se ne bih rodio na Balkanu.
Žao mi je što to moram reći, ali zbog tog balkanskog mentaliteta mi smo i ranije patili u ovakvim utakmicama i drugi treneri su to morali prolaziti…”. Mislim da znam na što je ciljao u optužnici ”balkanskog mentaliteta”, ali mu ipak duboko zamjeram neodgovorno brkanje geografije i psihologije.
Uz to ide i politikantska ignorancija ne tako davne naše povijesti ovog plemenitog sporta. Zar se nitko ne sjeća Svjetskog prvenstva na Filipinima 1978., gdje je (balkanska) Jugoslavija po drugi put osvojila naslov svjetskog prvaka u košarci? Tamo su naši zajednički momci na prvoj utakmici kao od šale samljeli upravo Senegal (99 : 64), pobijedili Južnu Koreju s gotovo 50 koševa razlike, pa Kanadu… i dalje briljirali u svim odlučujućim susretima, potukli domaće Filipince, Italiju otpremili sa 108:76, pa onda Sovjete, Amerikance, Australiju, da bi u dramatičnom finalu za zlato pobijedili košarkašku velesilu Sovjetski Savez.
Pod dirigentskom palicom Sarajlije Ace Nikolića, koju je on preuzeo od našeg legendarnog Mirka Novosela, tu su (balkansku) ”zlatnu generaciju” (kako su poslije toga zasluženo nazvani) predvodili moj croato-američki i djelomice vjerski suputnik Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić iz Mostara, Mirza Delibasić iz Tuzle i Zoran Slavnić iz Beograda. Budimo pravedni, pa prezimenice priznajmo da su uz njih uveliko zaslužni i naši punokrvni hrvatski balkanci Jerkov, Knego, Duje Krstulović i Skroče te njihov kapetan, valjda jedini (ne)balkanac, Peter Vilfan iz Maribora.
U tom kontekstu valja na ovom ex-jugoslavenskom portalu podsjetiti i na to da su jugobalkanci po zlato na Filipine otišli kao europski prvaci. Svjetsko prvenstvo se tada po prvi puta održavalo u Aziji, dok je osam godina ranije održano u Ljubljani, po prvi put izvan SAD-a, za što smo se zdušno zalagali mi tadašnji američki studenti iz (zar moram opet naglasiti – bivše?) Jugoslavije. I ponosno žalili što ne možemo uživo navijati na Mundibasketu u razvikanoj dvorani Tivoli.
Međunarodni košarkaški savez (FIBA) je, očaran entuzijazmom za taj sport u kolijevci košarke, očito kasnio u poimanju globalizacije i vjerodostojnoj interpretaciji značenja sinonima mundijelizacije. Nemojmo im to previše zamjerati nego, uz sve prave znalce, iskreno priznajmo da je košarka američki izum. Izumitelj je sveučilišni profesor James Naismith (rođen u Kanadi), a mjesto izuma je po košarci glasoviti Springfield, glavni grad moje američke savezne države Massachusetts. U tamošnjoj vrlo selektivnoj Kući slavnih (Hall of Fame) kao treći stranac inauguriran je naš košarkaški genijalac Krešimir Ćosić 1996., a desetak godina kasnije i Dražen Petrović, hrvatski Amadeus srpskog podrijetla.
Hercegovačkog balkanca Repešu valjda ne treba podsjećati da su igrači s prostora bivše Jugoslavije osvajali medalje na 12 od 16 svjetskih prvenstava te da su se mundijalne (uključujem olimpijske) medalje do urušavanja komunizma uglavnom dijelile u trokutu SAD – SSSR – SFRJ.
Samo još jedno pitanje prije nego što će zaboravljivi ustašofili jugofobnim kamenjem krenuti na Repešu, moju malenkost i ovaj portal. Sjeća li se itko da su Balkanci iz jugoslavenskih republika, predvođeni proslavljenim Draženom Petrovićem, u kolovozu 1990. u Argentini briljantnom igrom osvojili titulu svjetskog prvaka za zemlju na izdisaju? Ali kakav je to, dok su neki sanjali zlo, bio ”bijeli Dream Team” tada još uvijek neposvađanih – uz Dražena, Toni Kukoč, Vlado Divac, Žarko Paspalj i redom dalje…!
Zlo se sanjalo u balkanoidnom Beogradu gdje je već napisan kvaziakademski krvavi scenarij uz projekt lažnog druga i arhitekte Slobodana Miloševića & Co, a za JNA-izvedbu srbo-federalnih generala pod egidom agresivnog spašavanja onog što je dinamika povijesti naizgled već otpisala. Duhovna je i ekumenska tragedija što je nadahnuće nacionalistički pregrijanih literata pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića pratio blagoslov nekih elokventnih (ne)visokodostojnika povremeno (ne)svete Srpske pravoslavne crkve. Dream Team nije apsolutno ništa kriv!
Uz osobnu civilizacijski usmjerenu i kršćanski motiviranu molbu da prestanemo demonizirati Balkan i repešovski ga kriviti za vlastite slabosti i bezvezne poraze, ponadajmo se da će večeras protiv autentičnih Balkanaca Grka proraditi dalmatinski dišpet. Repeša i njegov (dream)team imaju potencijale koji su mnogo veći od dosadašnje performanse, te im stoga držim svoje polubalkanske palce ne samo protiv Grčke nego i u daljnjem razračunavanju dok ne stignu do bronce. To bi bio neki moj dream!
O Dobrici Ćosiću nisam pisao iz barem dva razloga. Umro je predsjednik jedne nestale države, koja je 1992. i 1993. sipala granate i mine u mojoj neposrednoj blizini, na grad u kojemu sam živio tokom cijeloga njegova mandata. I umro je pisac koji me se, kao čitatelja, nije ticao, premda sam pročitao baš svaki redak njegove romaneskne fikcije, sve provjeravajući hoće li me se već jednom dotaknuti. I nije. Neka pišu oni kojih se pisac doticao i oni koji mu se mrtvom žele narugati. Ja mu se neću rugati. Možda i bih, da živim u Srbiji.
Kao i sve zlosretne, male i nedovršene nacije, Srbi su u posljednjih dvjestotinjak godina više svojih istaknutih muževa proglasili nacionalnim očevima. Hrvati se od Srba u tome razlikuju što su brojem barem dvostruko manji, čime im je zla sreća, naravno, dvostruko veća. Tako da su, vjerojatno, imali duplo više očeva nego Srbi, ali sjetimo se dvojice najistaknutijih: Ante Starčevića i Franje Tuđmana.
Starčević se u svoje hrvatsko sinovlje i kćerovlje gorko razočarao, i odrekao ga se tako što je oporučno zabranio da mu se grade spomenici, da se išta u Hrvatskoj zove njegovim imenom i da ga se sahranjuje na Mirogoju. Umro je, takorekuć, kao hrvatski Thomas Bernhard. Kako je i Starčević bio žestoki antiklerikalac, izrazito neraspoložen prema Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi i njezinim hrvatskim dužnosnicima, što je također veza s Bernhardom, Starčevićevo odricanje od Hrvata bilo je kolosalno, ali i pomalo tolstojevsko. Gubitničko. Znao je da će im nakon smrti postati zlatni telac. I da će mu graditi spomenike i svoje zapišane sokake nazivati po njemu.
Ali čitao o njegovoj smrti jesam. Pisanje nekrologa korisna je vježba svakomu piscu. Po nekrolozima vidimo kakav je u kojega dar. I ima li pisac dara. Na sprovode ne idem, ali nekrologe čitam, čak i kada me se jednako ne tiče pokojnik, kao ni oni što pristigoše na sažaljenje, kondolirung, karmine…
Ono što je zajedničko Ćosićevim sažaliteljima i izrugavateljima jest da im je svima umro Otac. Jednima, Dobrica Ćosić je “otac srpske savremene književnosti” ili “otac moderne srpske nacije”, drugima, on je “otac postmodernoga srpskog nacionalizma”… Mnogi su, da li od jednih ili od drugih, napisali i to da je Dobrica Ćosić “otac nacije”. Naravno srpske.
Bogdan Bogdanović, inače Ćosićev ispisnik, vršnjak, rođendan su slavili u nekoliko mjeseci razlike, gorko je jednom ustvrdio da je Dobrica Ćosić “otac srpske nepismenosti”. Prije nekoliko su dana tu izjavu krivo pripisali Latinki Perović.
Franjo Tuđman, još jedan Ćosićev vršnjak i kolega po očinstvu, tek pet mjeseci od Ćosića mlađi, stigao je kao demodirana, starodrevna očinska varijanta. Nema sumnje da je Starčević bio moderniji i liberalniji otac od Tuđmana. Vjerojatno i zato što nije imao konkurenciju. Tuđman je prizvao i tajnoga oca nacije ili oca domovine – poglavnika Antu Pavelića. S njegovim se očinstvom Hrvati nisu obračunali, niti su ga se odrekli. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Hrvatima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita. U tom neodricanju leži i glavni uzrok Pavelićevom povampirenju do kojeg je došlo nakon 1. srpnja 2013.
Osim brojnih očeva, Srbi su imali i barem jednu majku. “Srpska majka” bio je okupacijski guverner Srbije, ratni junak iz Prvoga svjetskog rata, đeneral Milan Nedić. On je, biva, svojim kvislinškim djelovanjem, sudjelovanjem u borbi protiv komunista, hvatanjem ilegalaca po Beogradu i pripomaganjem u provođenju rasnih zakona i holokausta, spasio Srbe od veće nevolje. Posljedice Nedićeva majčinstva bile su strašne, a Srbi se sa “srpskom majkom” nisu stigli obračunati. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Srbima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita.
Taj sin nije bio bezgrešan. Rat, mržnja, bijeda i fašizam, koji su, sukcesivno, poput neke grandiozne epidemije, nastupili poslije Titove smrti, posljedica su i njegove vladavine.
Nesvikli na slobodu, Hrvati i Srbi su nakon smrti svoga najvećeg sina nastavili tražiti očeve, prepoznajući ih oko sebe, uglavnom u vampirskim figurama pokojnika koji su ih već unesrećili. Ili u ponekom mladom vođi, koji još, istina, nije stasao do oca – ili je toliko mlad da mu je sinovlje i kćerovlje mahom predškolske dobi, dakle upišano i nepismeno – ali narod će i takvoga, mladog oca, sačekati, ako treba i dvadeset godina, sve dok ne sazri u kućnog patrijarha.
U srpskim je novinama objavljena posljednja volja Dobrice Ćosića. Premda je tokom života, ali i u svojim romanima, bio dosljedan ateist, od svoje rođene kćeri zatražio je da ga pokopa po hrišćanskome obredu, “sa dva sveštenika kako je sahranjen moj deda Jefimije, moja majka Milka, moj otac Žika, brat Radoslav, moji vršnjaci i Drenovci, moji prijatelji…”
“Hristos je bio moj Bog”, povjerio se kćeri i rekao da žali što nije stigao napisati roman o Isusovu ulasku u Jeruzalem. “Mojim tumačenjem Hristove sudbine možda sam mogao nekom rečju da dopunim Dostojevskog. O tom nenapisanom romanu, Hristu i njegovoj religiji govorim zato što svojom sahranom po pravoslavnom crkvenom običaju želim da potvrdim svoju pripadnost hrišćanstvu, svojim precima, roditeljima, svojim književnim junacima i čitaocima.”
I tako, eto, umiru bivši ateisti, partizani i komunisti, ostavljajući nas opustošene i bez Boga. Ćosićevo srpstvo se u zadnjemu času svelo na kršćanstvo. Tako to biva u očinskome konceptu nacije. Tako biva i s nacionalizmom. A tako biva i sa čovjekom koji se, unatoč svemu, našao sam pred smrću. Tu bi mi Dobrica Ćosić, možda, mogao biti i blizak, eh da nije i na tom mjestu uvjeren da je mogao “nekom rečju” da dopuni Dostojevskog. Možda i jest, ali bio bi to neki posve drugi život.
Nekrolozi Dobrici Ćosiću, bilo da su se pisci u njima ružno cerili i rugali, bilo da su pustili prigodnu suzicu, halaleći pokojniku i ono što se ne bi smjelo tek tako halaliti, povod su mi da kažem kako su mi, bez obzira na to što sam jedinac, ili možda upravo zato, uvijek bili bliži koncepti bratstva i sestrinstva.
Očevi i majke mračne su, hereditarnim traumama opterećene figure, koje bi, uvijek, trebalo ostaviti u privatnoj sferi. Ne bismo smjeli imati zajedničkih roditelja, kao ni zajedničkih sinova i kćeri. Ili kako kaže europska himnica, koju Hrvati zbog nečega odlučno pjevaju samo na njemačkom: “Svi će ljudi braća biti, kćeri iz Elizija…”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Eto nam izmiče kroz prste 20. vek u kojem smo odrastali, umiru ljudi koji su ga simbolizovali na dobar ili loš način. Samo poslednjih nedelja otišli su, recimo, Gabriel Garcia Marquez i Dobrica Ćosić, pisci i političke životinje koje teško da je iko ikada stavio u istu rečenicu, a postoje i načelno dobri razlozi zašto njih dvojica ne spadaju u istu rečenicu, i o tim razlozima već sve znamo, muka duhu je to ponavljati. I jedino ih je vreme smrti (eto, Vreme smrti!) na trenutak spojilo, ali će ih isto tako odmah i rastaviti.
Pre neki dan otišao je i Wojciech Jaruzelski, dočekavši duboku starost. Wojciech who?! Pitajte svoje mlade prijatelje ko je (bio) Jaruzelski i teško da ćete dobiti išta osim velikog uzvratnog upitnika; ta, oni nisu bili ni rođeni onda kada je Jaruzelski Poljacima bio sudbina, a nama ostalim Istočnoevropljanima bauk kojeg smo mogli lako i nekažnjeno da mrzimo.
Ima ona pesma od Azre, nju valjda svi znamo, ”Poljska u mom srcu”, koju je Štulić – za kojeg je u ta doba važilo da se ”panično bojao Rusa”, ne Rusa u vidu Čehova i Tolstoja, nego u vidu vaspitnih tenkova – spevao u vreme velikog poleta nezavisnog sindikata Solidarnost, kad se činilo da je jedan strašni, ledeni Monolit nepovratno napukao i da ga ništa više neće sastaviti. I zapravo, tačno je bilo to, zaista je bio prsao i bilo je samo pitanje vremena kada će se skruniti i pasti u prašinu, ali je pre toga valjalo preživeti i kontraudar.
E, tu stupa na scenu general Jaruzelski: zavodi vanredno stanje uz pomoć vojske i policije, internira iole viđenije opozicionare, celu jednu veliku i važnu zemlju ogromne kulture stavlja pod ključ, a ključ stavlja u džep. Govorili su neki i tada šapatom, a kasnije, mnogo kasnije, to će postati svojevrsno opšte mesto i nešto nalik na bar kilavo opravdanje da je Jaruzelski to učinio sprečavajući veće zlo, to jest vojnu intervenciju ledene ruke Kremlja.
Ne spominje Štulić Jaruzelskog u toj pesmi, a ni u drugima koliko se sećam, ali on je svejedno u njoj sveprisutan kao simbol nečega što nam je izgledalo večno, ali baš zato i baš samim tim mrtvo, nešto protiv čega se moraš boriti u ime života. Ne znaš da li je posve ispravno to za šta se boriš, možda ne znaš ni šta je to, ali odlično znaš šta je to protiv čega se boriš.
Možda je to tako i bilo, to da je Jaruzelski tada spasao Poljsku od Kremlja, ali nije da smo baš bili raspoloženi da razmatramo razloge jednog Jaruzelskog. O, kako smo samo voleli da ga mrzimo u tim dugačkim zimama ranih osamdesetih! Nadobudna mladež kapitalizma imala je svoje vudu-lutke za probadanje u vidu Reagana ili Maggie Thatcher, ali nadobudnoj deci socijalizma likovi poput Jaruzelskog bili su mnogo bliži i važniji neprijatelji.
U to sam doba, da li nešto pre ili nešto nakon puča Jaruzelskog, iz nekog zapadnog magazina, štampanog u boji i na dobrom papiru, izrezao onaj krasni znak Solidarnošć, a onda mi je moj spretniji prijatelj od njega napravio bedž i taj ću bedž ponosno nosati zagrebačkim ulicama tih godina, onako kako su neki drugi nosali sve one Sex Pistolse, Clash i ostale Ramonese. Moj band je, kako god pogledaš, imao mnogo više članova. I mnogi su bili u zatvoru, što se ljutim anglosaksonskim punkerima jako retko dešavalo. Skinuću ga tek kad se u Sloveniji dočepam bedža sa precrtanim brojem 133, znakom protesta protiv inkriminacije ”verbalnog delikta”.
Odavno više nema ničega od sve te stare krame 20. veka, ko zna gde su skončali i ti moji jadni bedževi, a Jaruzelski će, nakon ”pada komunizma”, šta god to bilo, povremeno biti lustriran ovako ili onako, ali će sve u svemu ipak dočekati duboku starost kod kuće. A i neki će drugi vragovi pokazati svoja kopita i rogove i zakaditi svet umporom. I ko još da mari za nekog čikicu sa smešnom šapkom, zastupnika bizarnih ideja u koje u onolikoj Poljskoj tada već nije iskreno verovalo valjda više od koje hiljadice fantasta?
Stigao je Jaruzelski, onako već biblijski star, i da postane akter neke bizarne tabloidne afere, nešto oko njegove zakonite supruge i medicinske sestre, odnosno negovateljice, ne sećam se detalja, a bogme nisu ni važni, ali ima neke opore ironije u tome da je čak i duboka starost jednog komunističkog generala bila okrznuta duhom ovog reality show vremena, tako zauzetog sopstvenom banalnošću kao najpouzdanijom tržišnom vrednošću. David i Victoria Beckham ili bivši vođa neke vojne hunte, who cares?
Važno je samo da se publika nahrani međunožnim lučenjima tzv. poznatih, a oni su, ti Poznati, ionako već jedna prilično kompaktna melasa, svi su zdudani u istu flajšmašinu i sasvim uskoro se više neće znati ko je ko, simbolička težina svih biće ista, zahvataće se sa iste gomile kao iz neke smese za palačinke, odvadiš kašiku-dve Poznatih za danas, ostalo vratiš u frižider.
To je valjda to ”postideološko vreme”. Tražili smo ga svojedobno, nismo li? Pa, evo nam ga.
