novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Odnos vremena i čovjeka, iako jest filozofijski problem, ipak nije samo to. Čovjek je nezamisliv izvan vremena, pa i kada se misli u religijskim, eshatološkim kategorijama, kao što je to vječnost, onda se i ta kategorija misli kao negacija mogućnosti daljnjeg vremena. [Read more…]
Otišao je čistač ribe Joško Bačić Žila i sve je u Splitu obuzela nježnost i sjeta za njegovim suhonjavim likom. [Read more…]
“Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili vjerovanje učenjem, praktičnim vrsenjem, obredima i održavanjem .” Tako je pitanje vjerskih sloboda definirano u 18. članku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koju su 10. prosinca 1948. godine na Generalnoj skupštini proglasili Ujedinjeni narodi . [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017. [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo. Možda se i ovdje možemo složiti s Charlesom Dickensom da je to bila godina za koju se može reći da je istovremeno bila i najbolja i najgora.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto. U tom istom siječnju svake sekunde će se u svijetu roditi 4,3, a umrijeti 1,8 osoba.
Elementarno pitanje kojim se bave demografi i futurolozi je koliko ljudi može Zemlja sa svojim ograničenim resursima uopće hraniti? Znanstvenici govore o otprilike 10 milijardi. Poznati sociobiolog sa Sveučilišta Harvard Edward Wilson je u svojoj često citiranoj knjizi ”The Future of Life” (Budućnost života) aktualizirao pitanja održivog razvoja i izložio nekoliko zanimljivih scenarija o tome koliko ljudi i u kojim uvjetima može Zemlja prehraniti.
Ujedinjeni narodi predviđaju da će do 2050. godine svjetska populacija narasti na devet milijardi stanovnika. No usprkos nekontroliranom porastu stanovnika ističe se i podatak da će se u više od 40 zemalja u sljedećih 30 godina broj stanovnika smanjiti, dok se u Europi značajna opadanja očekuju već u sljedećih pet godina.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a.
Drugo ključno područje je povezano s ekspanzionističkom politikom Vladimira Putina i posljedično s time povezanom obnovom Hladnog rata. U središtu tih događaja su ratni sukobi u jugoistočnoj Ukrajini poslije aneksije Krima kao i Putinove ambicije da Rusiji vrati status velesile koja kontrolira svoju širu regiju i može se ravnopravno nositi s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Treće značajno područje promjena je zapravo pozitivna vijest koja stiže potkraj godine Obaminom najavom prekida blokade Kube i konkretnim koracima pomirenja između najdugovječnijih i najčešćih neprijatelja u zapadnoj hemisferi.
Amerikanci su konačno shvatili da je njihova politika totalne izolacije Kube zapravo kontraproduktivna, a u pravom trenutku su naišli i na otvoren prijem kod Raola Castra, nešto realnijeg i popustljivijeg Fidelovog mlađeg brata.
U pregledu najvažnijih globalnih događaja u protekloj godini nikako ne smijemo izostaviti uspješnu Zimsku olimpijadu u ruskom Sočiju, u koju je tada još raskošan Putin ugradio pedesetak milijardi eura te Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, koje, iako domaćini nisu osvojili očekivano zlato, može služiti na ponos najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.
Od pamtivijeka pa sve do nedavno je Isis bilo ime egipatske benevolentne božice koja posebno brine za udovice i siročad, a povremeno i liječi bolesne te čini druga čudesa. U 2014. godini je svijet doživio šokantni susret sa sasvim drugačijom ISIS.
Radi se o kratici koja jednostavno znači Islamic State of Iraq and Syria (ISIS), a koja se naizmjenično rabi sa sve češćom i geografski ambivalentno ambicioznijom inačicom ISIL – Islamic State of Iraq and Levant. Taj je politički projekt militantnih i do ekstrema fanatiziranih islamskih fundamentalista bio uglavnom ignoriran sve dok nisu zauzeli strateški grad Mosul i krenuli prema Bagdadu, a učinkovitom medijskom propagandom svijetu obznanili svoje bolesne ekspanzionističke ambicije i krvoločne metode njihova ostvarenja.
ISIS/ISIL je zastrašujuć ne samo zbog svojih ciljeva nego i zbog sveprisutne brutalnosti na svim medijima, posebice na televiziji, Twitteru i YouToubeu. Militanti imaju dobro organiziranu propagandu koja se uspješno koristi najnovijom videotehnologijom u regrutiranju svojih pripadnika ne samo u arapskom svijetu nego sve više i u zapadnim zemljama.
S druge strane su prikazi militanata uz natpise “Evo nas uskoro u Bagdadu” natjerali mnoge iračke vojnike da napuste svoje položaje vjerujući da je njihov poraz neizbježan. Sve do nedavne pozitivne promjene vlasti u Bagdadu u Iraku je vladalo rasulo praćeno očajničkim predviđanjima urušavanja cijelog državnog sustava.
Svijet se, strahom uzdrman, konačno probudio, te su SAD i njihovi saveznici zračnim napadima i strateškom podrškom kurdskim vojnim snagama na terenu za sada uspjeli zaustaviti ISIL u njihovim osvajačkim pohodima. No potpuno istrebljenje ISIL-a, zaustavljanje rata između režima i pobunjenika u Siriji te budućnost Iraka i eventualno stvaranje Kurdistana ostaju i nadalje najveći izazovi tog dijela Azije. Svakako uz stare izazove Izraela i Palestine, na koje su nas ovog ljeta opet podsjetili bombardiranje Gaze i nastavak nasilja u toj regiji.
Iz uvijek vulnerabilne Afrike dolazi druga vrsta opasnosti. Prošlo je više mjeseci prije nego što je zapadni svijet shvatio rasprostranjenost virusa ebole u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu. Više od 6000 ljudi je umrlo u toj najvećoj ikada zabilježenoj epidemiji. Zapad je uhvatila panika tek kada su se virusom zaraženi putnici, uglavnom medicinski djelatnici, vratili iz zemalja u kojima vlada epidemija. Tužno je što se još uvijek traže prava medicinska rješenja, ponajprije učinkovita vakcinacija.
Ovdje moramo stati. Zbogom 2014., odista čudna “najgora i najbolja” godino! Hoće li nam 2015. donijeti više nade i jasniji pogled u budućnost?
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Na taj način Centar dodjelom priznanja pojedincima istaknutim u promicanju mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava istovremeno odaje priznanje jednom od svojih najzaslužnijih utemeljitelja i mirovnih aktivista, nažalost tragično i prerano preminulom 2008. godine.
Ovogodišnji dobitnici Nagrade za promicanje nenasilja, mirotvorstva i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” su engleski metodistički pastor Clive Richard Fowel, Staša Zajović i njezine Žene u crnom iz Beograda te u javnosti sve prepoznatljivi Bojan Glavašević, mladi hrvatski lider mudrih izbora i plemenitih stavova. O svakome od njih, o njihovim zaslugama na području mirotvorstva i nenasilja i njihovim porukama prigodom primanja ove nagrade mogli smo ponešto saznati iz prošlotjednog tiska.
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku je službeno osnovan 1992. godine, iako su njegovi utemeljitelji otpočeli mirotvornim inicijativama godinu dana ranije kada su se međuetničke tenzije u gradu na Dravi počele sve češće i žešće manifestirati u gaženju ljudskih prava manjina i erupciji nekontroliranog nasilja kao uvoda u sveobuhvatni rat s tragičnim posljedicama po grad i većinu njegovih stanovnika.
Među najznačajnije vizionare i utemeljitelje Centra svakako spada Katarina Kruhonja, njegova hrabra i međunarodno afirmirana liderica, liječnica specijalist nuklearne medicine koja je prekinula svoju uspješnu profesionalnu karijeru kako bi se mogla puno vrijeme posvetiti pitanjima mirotvorstva i zaštiti ljudskih prava. Za svoj rad u kontekstu koji im nije bio sklon su Centar i njegova dugogodišnja ravnateljica Katarina Kruhonja primili ugledna nacionalna i međunarodna priznanja.
Utemeljitelji i njihovi suradnici su od početka jasno definirali svoju misiju kao izgradnju društva utemeljenog na kulturi mira. Osim hrabrog i proročki obilježenog aktivističkog angažmana u mnogim konkretnim situacijama Centar je svoju misiju provodio obrazovnim pothvatima osnaživanja pojedinaca, inicijativama pravednosti i pomirenja te promicanjem razvoja i suradnje udruga civilnog društva za odgovorno sudjelovanje u pozitivnim društvenim promjenama.
Temeljne vrijednosti za koje se Centar preko svojih članova i mnogobrojnih suradnika iz zemlje i inozemstva svestrano i intenzivno zalagao su ljudska prava, uvažavanje različitosti, humanost, tolerancija, pluralizam, osobna odgovornost, pacifizam, ravnopravnost spolova i nenasilje. Posebno treba pohvaliti promicanje i primjenu kreativnih metoda rješavanja problema, sukoba i nepravdi na individualnoj, grupnoj i političkoj razini.
Dalekosežna vizija postizanja održivog mira i stalnog unapređenja civilnog društva je od samih početaka fokusirana i na zalaganje za uključivanje u izgradnju Europske unije kao kontinentalnog mirovnog projekta i za preuzimanje odgovornosti za zajedničku sudbinu čovječanstva i planeta Zemlja.
Krunoslava Sukića sam osobno upoznao u njegovim predratnim disidentskim godinama (isključen iz Partije s gubitkom radnog mjesta srednjoškolskog nastavnika), kada je intenzivno tragao za smislom i skladom života. Posebno ga je zainteresirala jedna moja propovijed o emancipatorskoj moći istine na tragu Isusovog poznatog načela: ”Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ev. po Ivanu, 8).
Počeo je čitati evanđelja te u njima otkrio još jednu isusovsku tajnu života – radost. U kontekstu tog njegova traganja i naših razgovora formulirao je svoj često citirani moto života: ”Nastojim otkriti istinu i živjeti je u radosti”.
Sukić je po svom obrazovanju bio filozof kojeg su kontemplativno-nemirni um, probuđena savjest i turbulentni kontekst prisilili na to da se počne ozbiljno baviti politološkim temama. Bio je jedan od prvih osječkih intelektualaca koji je shvatio društvenu pogubnost oskudnog znanja i nedostatka iskustva civilnoga društva.
Rijetko je bio sasvim zadovoljan inače zavidnim teoretskim uvidima do kojih je dolazio na putu traganja za političkim alternativama i optimalnim rješenjima za miran suživot u pravednoj i solidarnoj ljudskoj zajednici. Neprestance je težio dubljem razumijevanju, jasnijoj spoznaji i uvjerljivijoj formulaciji istine.
Krunin cilj je uvijek bio odgovoran pojedinac, svjestan svojih potencijala i prava, ali i konstruktivno i nesebično angažiran u promicanju nenasilja i pozitivnih društvenih promjena koje će afirmirati slobodu, jednakost i dostojanstvo svih građana bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol, kao i očuvanje svih stvorenja. Zajednica za koju se zalagao se mora temeljiti na kulturi uvažavanja života, odricanja od svake vrste nasilja, ljudskoj sposobnosti slušanja drugih i prepoznavanja njihovih potreba, ideja i kreativnosti te na solidarnoj ljubavi kao spontanom i prirodnom izrazu naše ljudskosti.
Uvijek smiren, ali nikada ravnodušan, Kruno Sukić je bio čovjek izuzetne širine i tolerancije, otvorena uma i srca, uvijek spreman naučiti nešto novo i srdačno prihvatiti svakoga s kim je dolazio u susret. Kao takav je bio magnet koji je u Centar za mir, ljudska prava i nenasilje u Osijeku privukao mnoge mirovnjake, idealiste i dobrohotnike.
Živio je ozbiljno i odgovorno, ali istovremeno nenametljivo i samo naizgled ležerno. Njegova samozatajna narav, praćena staloženošću i principijelnim uvjerenjima, je uvijek stvarala prostor za promišljanje i kreativan angažman drugih.
Kruno nije bio samo mislilac nego i aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, posebice istjerivanju ljudi iz stanova. Takve akcije su u tim opasnim vremenima pretpostavljale izuzetnu hrabrost i svijest o ozbiljnom riziku. Djelatnici Centra su mnogim svojim akcijama i javno izraženim stavovima plivali protiv dominantne struje.
Kao tajnik Centra za mir Kruno Sukić je koordinirao brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta. Aktivno je sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekata povezivanja Hrvatske i Europe 1993. godine kada je, u suradnji s poglavarstvima grada Osijeka i nizozemskog Wageningena, osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.
Kruno se iskazao kao uspješan operativac kada je u zapadnoj Slavoniji neposredno nakon vojne akcije ”Bljesak” upravljao Koordinacijom desetak organizacija za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj uz terensku suradnju sa civilnom policijom te pružanjem pravne i ine pomoći preostalom ranjivom civilnom stanovništvu.
Bio je on i inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića.
Vrhunac mog prošlotjednog boravka u kalifornijskom San Diegu je bio osobni susret s Tomašom Halikom, jednim od najistaknutijih čeških intelektualaca. Susret se dogodio u kontekstu proslave ovogodišnjeg laureata prestižne Templetonove nagrade a na velikom kongresu (desetak tisuća sudionika) koji svake godine organizira American Academy of Religion (AAR).
AAR je najveća i najuglednija međunarodna asocijacija koja okuplja i preko svojih različitih programa i platformi aktivira tisuće znanstvenika i stručnjaka različitih svjetonazora i (ne)vjera koji se akademski bave religijskom tematikom i problematikom. Na kongresu u San Diegu, koji je AAR organizirao zajedno sa Society of Biblical Literature (SBL), je unutar nepuna četiri dana održano više od tisuću akademskih događaja na kojima je pročitano više tisuća znanstvenih radova i priopćenja te javno prikazano nekoliko stotina novih knjiga iz teologije, biblijskih znanosti i srodnih područja.
Upravo zbog veličine i značaja skupa unutar njega se redovito organiziraju i proslave u čast najnovijih laureata za “progress in religion” kako je izvorno definirana Templetonova nagrada.
Nagradu je 1972. godine utemeljio Sir John Templeton, američki miljarder koji se obogatio kao investicijski bankar i čija je zaklada u međuvremenu potporom ciljanih interdisciplinarnih projekata dala ogroman doprinos boljem razumijevanju vjere i znanosti kao i općem napretku na oba područja.
John Templeton je cijeli život bio aktivan u različitim tijelima Prezbiterijanske crkve u SAD-u. Više od četiri desetljeća je bio članom Upravnog vijeća Teološkoga fakulteta Princeton, a u više mandata mu je i predsjedavao. Zahvaljujući njegovim donacijama, Princeton je na glasu kao teološko učilište s najvećom zakladom.
Nagradu koja nosi njegovo ime Templeton je osnovao kao odgovor na Nobelovu nagradu, jer, kako kaže, među Nobelovim nagradama nema kategorije “vjerskih otkrića”. “Bio sam zadivljen kako je Alfred Nobel posvetio velika novčana sredstva kako bi stimulirao velike umove znanosti da posvete dio svog pregalaštva prema novim otkrićima u fizici, kemiji i medicini. Želio sam potaknuti isti takav entuzijazam prema otkrićima duhovne realnosti.” Tako je nastalo ovo prestižno odlikovanje koje se smatra “vjerskom Nobelovom nagradom”.
Odlukom utemeljitelja nagrada se već više od četiri desetljeća dodjeljuje “živućim pojedincima koji su originalnim istraživanjima ili otkrićima poboljšali shvaćanje Boga i duhovnosti u svijetu”. Ona je Templetonovom odlukom novčano veća od Nobelove nagrade, te je ovogodišnji laureat primio 1,3 milijuna eura.
Prvu je nagradu primila Majka Terezija (1971.) koja je šest godina kasnije primila i Nobelovu nagradu za mir. Nekoliko drugih je Templetonovih laureata također primilo i Nobelovu nagradu, a najpoznatiji među njima su Aleksandar Solženjicin, Charles Townes, Dalai Lama i prošlogodišnji templetonovac Desmond Tutu. Među ranijim laureatima nalazimo i evangelizatora Billy Grahama i utemeljitelja najveće misijske udruge za evangelizaciju sveučilištaraca Bill Brighta, ali i nedavno preminulog Charlesa Colsona.
Kada se sve zbroji, među primateljima ove prestižne nagrade je ipak nešto više znanstvenika koji su svojim otkrićima i(li) izumima ojačali vjeru u transcedentnost i blagotvorni utjecaj vjere, nego duhovnika koji su se istakli njezinim propovijedanjem i plemenitim djelima. Ponajčešće i najopćenitije obrazloženje nagrade je da se ona dodjeljuje ljudima koji su se istakli značajnim doprinosom “afirmaciji duhovne dimenzije života i kulture”.
Tko je Tomaš Halik, ovogodišnji Templetonov laureat? Ovaj 65-godišnji češki katolički intelektualac, duhovnik i filozof je nagradu primio zbog svog zauzimanja za vjersku slobodu u Čehoslovačkoj u vrijeme komunističkog režima kao i za ustrajno promicanje dijaloga među različitim vjerama, svjetonazorima i s nevjerujućima.
Halik je bio prominentan član intelektualnog kruga disidenata koji su se okupljali oko Vaclava Havela, a svojim su se progresivnim idejama razlikovali od konzervativnije grupe koja je vodio Vaclav Klaus, donedavni predsjednik Češke Republike. Kao oštar kritičar sovjetskog komunizma i borac za ljudska prava Halik je bio desna ruka Vaclava Havela koji je ovog svećenika smatrao najboljim kandidatom za svog nasljednika na poziciji predsjednika Republike.
Monsignor Halik je u sekulariziranom Pragu prepoznatljiv i kao kreativni župnik “najintelektualnije katoličke crkve u gradu” koja okuplja velik broj profesora, studenata i tragalaca za smislom života. Iako time zbunjuje mnoge svoje kolege u redovima klera, češka javnost cijeni Halika zbog njegove konzistentne kritike konzervativaca, među kojima mu je česta meta bio Havelov nasljednik Klaus sa svojom neoliberalnom politikom.
Kao općepriznat i nacionalno prepoznatljiv javni intelektualac Halik je “savjest nacije” i nezaobilazni etički orijentir u vezi sa svim pitanjima društvenog i kulturnog života svoje zemlje. U svojim čestim televizijskim nastupima i tekstovima za različite publikacije u posljednje vrijeme oštro kritizira Vladimira Putina, kojeg je zbog otimanja Krima i podrške pobunjenicima u istočnoj Ukrajini proglasio “ratnim kriminalcem”.
Vratimo se u San Diego. Lijepo je bilo nakon više godina opet vidjeti i slušati Charlesa Taylora, jednog od najznačajnijih živućih filozofa. Još se dobro sjećam njegova impresivnog predavanja na AAR-u 2007. godine kada je nagrađen Templetonom za svoja dugogodišnja istraživanja uloge duhovne misli u interakciji sa razvojem sekularizma u modernome svijetu. Na ovogodišnjem Templetonovom događaju Taylor je bio respondent na Halikovo prigodno predavanje naslovljeno “predvečerje kršćanstva”. Njihovim je predavanjima slijedio stimulativan plenarni dijalog o pitanjima vjere i nevjere u suvremenom svijetu.
Djela Charlesa Taylora su među najprevođenijima u svijetu. Autor je i kod nas prevedene ”Sources of Self” ( Izvori sebstva) i ”Etike autentičnosti”, dok je nedavnija i najpoznatija studija ”A Secular Age” (Sekularno doba) pokrenula mnogobrojne rasprave o razlozima i posljedicama sekularizacije u zapadnim društvima. U duhu Templetonovih ideja i ideala, Taylor je argumentirano ukazao na štetnost racionalističkih odbacivanja morala i duhovnosti kao anakronizama, ali se i suprotstavio onima koji koriste moralna i vjerska uvjerenja kako bi opravdali isključivost i nasilje.
U zaključku moramo naglasiti da je uz Tomaša Halika na ovogodišnjem kongresu Američke akademije religija zapaženu ulogu imao još jedan srednjeevropski teolog kojega se danas svrstava u sam vrh najutjecajnijih javnih intelektualaca. Hrvatski teolog Miroslav Volf je profesor na Sveučilištu Yale i na svom matičnom Evanđeoskom teološkom fakultetu u rodnom Osijeku.
Predstavljanje njegovih najnovijih knjiga i tematske rasprave o njima su uvijek dobro posjećeni i pamtljivi događaji na skupovima AAR-a. Na kongresu u San Diegu njega je zapala rijetka čast da vodi izuzetno dobro posjećen plenarni ”intervju godine” na kojem mu je sugovornik bio već imenovani i višestruko proslavljeni filozof Charles Taylor. Taylor i Volf su se dobro razumjeli i iskreno sprijateljili, pa bi se bilo sjajno ponadati nekom njihovom skorašnjem zajedničkom nastupu u Volfovoj domovini, možda prigodom izdanja hrvatskoga prijevoda glasovitog ”Sekularnog doba”.
Prošle nedjelje je bio Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane. Istog vikenda je kao ciljani podsjetnik svijet obišla vijest o novom valu nasilja protiv kršćanskih crkava i vjernika u Nigeriji gdje islamski militanti ruše i spaljuju kršćanske bogomolje različitih denominacija, otimaju zemlju i kuće te na najbrutalniji način protjeruju kršćane iz područja u kojima žele silom nametnuti šerijatski zakon.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
