Kad ovo budete čitali, Međunarodni je dan žena već prošao, no dok pišem ovu kolumnu nalazim se usred njega. Dolaze čestitke SMS-om, čestitke na FB-u, čestitke elektroničkom poštom… Čestitke zbog toga što sam žena? Ne, hvala! To što sam žena za mene je užitak i zahvalna sam na tome. Ni s jednim se muškarcem ne bih mijenjala ni na jedan dan.
Mediji javljaju o jezivim okolnostima u kojima su žene svakodnevno silovane, napadane, zloupotrebljavane i iskorištavane. Afrika, Azija… Tamo je biti ženom smrtonosno opasno! U tim je krajevima bitka koje su izvojevale žene diljem svijeta tek na početku.
U Demokratskoj Republici Kongu, koja slovi kao po žene najopasnija zemlja na svijetu, muškarci su se bojali toga prihvatiti. Denis Mukwege1), izniman liječnik koji je osnovao kliniku za liječenje žrtava silovanja na istoku DR Konga, nalazi se na čelu dvadesetorice muškaraca koji su prije nekoliko dana osnovali feministički pokret rekavši: ‘‘Radi se o našoj zajedničkoj ljudskosti i budućnosti društva!“
Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!
Već je Karl Marx pisao o tome kako je rješavanje ženskog pitanja spašavanje cjelokupnog društva. Žena je ključ. Jer lanac je toliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika.
U tamnim, kriznim vremenima na tom kraju svijeta na kojem muškarci misle kako ne treba osnivati feminističke pokrete žene su za isti posao još uvijek lošije plaćene, žene su još uvijek one koje pretežno brinu o domaćinstvu i obitelji, a najviše se nasilja dešava upravo nad ženama… O tome čitam ovih dana i svjesna sam koliko je važna ZAJEDNIČKA borba kako bi se promijenilo ponašanje prema ženama. Jer ako se promijeni prema ženama, promijenit će se i prema muškarcima, mladima, starima i bolesnima. Prema svima.
Ali! Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!
Zbog toga me smeta kada čitam o zahtjevima za JEDNAKOŠĆU spolova. Ravnopravnost je moguća, a jednakost između spolova nikada! Dakle, različiti smo i, barem zbog toga, jedni bez drugih ne možemo i ne smijemo biti. Kada je Simone de Beauvoir2) objavila legendarnu bibliju ženske emancipacije ‘‘Drugi spol“, u kojoj je ustvrdila da se žena ne rađa, već se gradi, da je društveno konstruirana, nisam se nalazila među onima koji su joj pljeskali.
Žena koja me nadahnjivala imala je sasvim drukčije poglede – filozofkinja, lingvistica, psihoanalitičarka i književnica Luce Irigaray (rođena 1932., u Belgiji). Njena studija ‘‘Ja, ti, mi – Za kulturu razlike“ na slovenski je prevedena 1995. godine (na hrvatski 1999. – kao ‘‘Ja, ti, nous“). Kada je moj uzor, u proučavanju razlika između spolova, došla u Ljubljanu, imala sam tu čast da s njom vodim razgovor. Nije samo potvrdila već je u mene urezala spoznaju kako se ‘‘ljudi neprestano međusobno dijele u najrazličitijim, često i smrtonosnim takmičenjima, a da ne shvaćaju kako je prava i nemilosrdna podjela samo ona na dva spola“.
Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!
Mnoge žene i mnogi muškarci međusobno se takmiče. Kako pogrešno i kako neproduktivno, kako je to štetno po njih, njihove obitelji i zajednicu u kojoj žive ti takmičari. Ipak se tu radi o kulturi dvaju subjekata, muškog i ženskog, različitih po biološkom i psihološkom ustroju, po svom etičkom kanonu. I muški I ženski subjekti podjednako su važni za građenje međusobnih harmoničnih odnosa, kao i ravnopravnih i pravednih društvenih odnosa.
Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!
Pri tome se Luce Irigaray oslonila na predsokratske kozmološke teze, u kojima glavnu ulogu ima dah kao oživljavajuća sila čija je čuvarica žena, na koncept prane3), odnosno qia 4, iz azijskih filozofskih tradicija. U knjižici ‘‘Marijina tajna“ prepoznaje ženi povjerenu temeljnu ulogu ‘‘utjelovljenja božanskoga na zemlji“. To znači da muška narav naše kulture sprečava žene ‘‘u cijenjenju svoje temeljne uloge u postajanju duhovnom supstancom čovječanstva“.
U muku i tišini, koja je uranjanje u se i počivanje u sebi kako bismo se obnovile i nahranile svoju punoću, dešava se ulazak u budućnost. ‘‘Budućnost koju još čekamo budućnost je ženske prisutnosti. Žene koja je, zahvaljujući svome djevičanstvu, brizi za dah i oživljavajuće nadahnuće, što nije moguće skučiti ni na jednu osobu ili stvar, vremenski most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i most u prostoru između svih kultura svijeta.“
Žena, kao čuvarica daha zna da život zahtijeva povezivanje. Da su osjećaji i socijalna osjetljivost podjednako važni čimbenici gibanja kao što je (nažalost još uvijek idealiziran, dominantan i instrumentaliziran) razum. Da je etika osnova osobnog i društvenog djelovanja, a ne profita ovakve i onakve vrste.
‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa kod objavljivanja rezultata zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“ Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!
Vjerujem da u tom i takvom smislu dolazi žensko vrijeme. Najavljivala sam ga još prije tri desetljeća, no tada me nitko nije slušao. Sjećam se da sam, u Cankarevom domu, imala predavanje o ženskom načinu vođenja. Moje je predavanje u cijelosti objavio tadašnji jedini časopis za menadžere. No, promijenili su naslov koji je, nakon njihova ciničnog zahvata, glasio: ‘‘Pamflet o muškarcima“. Danas o ženskom načinu vođenja uče na svim ozbiljnim fakultetima, a uspješne ga tvrtke i prakticiraju.
Prije desetak sam godina bila izvrgnuta još većem podsmijehu kada sam za zdravstveno osoblje održala predavanje o različitosti doživljavanja boli kod muškaraca i žena. Ugledna se znanstvenica, gospođa dr. dr. izrugivala mojem uvjerenju kako nije daleko vrijeme kada će farmaceutske tvrtke početi izrađivati lijekove za žene. Naime, ovi na tržištu izrađeni su po ‘‘muškoj mjeri“.
A onda, prije nekog vremena, pročitam mišljenje svjetski poznatog profesora dr. Gregora Majdiča5) o lijekovima za muškarce i žene. U Delu, pod naslovom ‘‘Farmaceutska revolucija“ piše o tome ‘‘kako skoro sva tkiva i organi unutar našeg tijela, kod muškaraca i žena, djeluju različito, zbog čega se razne bolesti kod raznih spolova pojavljuju s različitom učestalošću“. To znači da se u proteklom vremenu tome pridavala premala pozornost.
Velika je većina kliničkih ispitivanja lijekova bila obavljena isključivo na muškarcima. No nedavno se dogodio povijesni obrat. Naime, kako piše dr. Majdič, američka je Uprava za hranu i lijekove, FDA, za neki lijek prvi puta izdala uputu da lijek muškarci i žene trebaju uzimati u različitim dozama. ‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa, kod objavljivanja rezultata, zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“
Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!
___________________
1) Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, operirao na stotine žena rastrganih genitalija, žrtava masovnih silovanja, dobitnik mnogobrojnih UN-ovih i inih nagrada za medicinu i zaštitu ljudskih prava. Godine 2012., 25. listopada, preživio je pokušaj atentata.
2) Simone de Beauvoir, francuska filozofkinja i književnica (Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz 14. travnja 1986.), istaknuta pripadnica francuskog egzistencijalizma, napisala je više romana te kultni ‘‘Drugi spol“, svojevrsnu bibliju ženske emancipacije.
3) Prana, riječ iz sanskrita, koja u prakticiranju orijentalne medicine, joge i borilačkih vještina označava životnu snagu.
4) Qi, u japanskom jeziku predstavlja energiju koja struji tijelom i oko njega.
5) Prof. dr. Gregor Majdič, slovenski znanstvenik, endokrinolog, embriolog, pisac. Doktorirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, te u Edinburgu, kao postdoktorant radio u SAD-u, 2003. godine izabran za stalnog gostujućeg profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na brojnim fakultetima diljem svijeta.
