novinarstvo s potpisom
Jasmin Klarić
Latentni sukob između predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića koji se razvio oko afere SMS prešao je iz sfere indirektnih prozivanja u mnogo otvoreniju, javnu fazu. [Read more…]
Jasmin Klarić
Andrej Plenković očito ne spava na lovorikama SDP-ovih 14,6 posto. Politička bitka, naime, nije gotova ni kad se glavni politički protivnik tako spektakularno samoubija kao SDP u posljednje dvije godine. Samo se malo promijeni centar ringa – koji je sad, što se itekako vidi u priči oko tzv. afere SMS – posred HDZ-a. [Read more…]
“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ (Isaac Asimov, ”The Roving Mind”)
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava.
Zašto o tome ne govorimo? Nije vrag da se to ne vidi? Idiotizam, bez uvrede za prave idiote, se ne može sakriti. Kako je rekao don Ivan Grubišić: ”Posljednjih dvadeset godina nije se događala politika, nego politikantstvo ili idiotizam – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti, tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država“.
Idiotizam je dobio pravo na javno djelovanje.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja.
Mnoge bolesti se primijete kad je već sve kasno. Primijetiš novi divlji madež, napipaš si kvržicu, imaš napade umora, no ne ideš doktoru jer ima važnijih stvari: gužva na poslu, putovanje, bračni nesporazumi, krediti i majstori.
Vidiš jasne znakove, malo i brineš, ali nadaš se da će sve proći, da su posrijedi lažne uzbune i da nije sve tako ozbiljno. Proći će, misliš.
Neće.
Još gore su bolesti koje nemaju znakova upozorenja: visoki tlak je tihi ubojica, dijabetes uništava, karcinom ne boli dok se ne razmaše. Ozbiljnost često dolazi prekasno.
I u društvu postoje mnoge patologije koje nisu predmetom društvenih panika, koje prolaze nezamijećeno, čije posljedice prestraše prekasno.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro.
Tako i izdisajem obrazovanja. Ništa se spektakularno nije i neće dogoditi. Neznanje je bolest koja ne boli, signale smo ignorirali, a za simptome mislili da su prolazna stanja.
Škola je zakazala i nemarom propala. Nisu zakazali učitelji, već se propao sustav. Uzalud su štrajkali i prosvjedovali. Njihov rad se izravno ne mjeri. Sad vidimo i posljedice.
Mladi ljudi nemaju osnovne vještine komuniciranja. Završavaju školu uvjereni da je znanje zbrka nerazumljivih logika i prirodnih zakona. Iako su učili fiziku, vjeruju u mistične sile. Vjeruju da je povijest priča koju pišu pobjednici i da nema ništa loše u izmišljanju narodnih vladara, relativizaciji zločina i da su sve ideološke tlapnje iste.
Ubrzani su procesi pretvaranja naroda i građana u publike i mase. Ideje nisu ciljevi, već su samo opći nazivnik izmišljenih novinskih naslova i poglavlja udžbenika.
Znaju imena bivših žena ostarjelih sportaša, gledaju sve sportove. Voltaire i Sokrat su igrači brazilske reprezentacije. Marx je Židov. Putin je faca, a Trump guba. Izborni predmet postaje zamatanje cigareta, SMS romani, a Wikipedija zamjenjuje žive erudite.
Doživio sam i to da ”Mein Kampf” postane relevantan izvor. Trendseterice, celebriti pumpaju Instagram i slične medije svojim opsesivnim likovima, slikama torbica i cipela. Zavaravamo se kad kažemo da je uvijek bilo tako.
Školstvo je reducirano na učenje tehničkih vještina. No i to kilavo, jer kako učiti biologiju sa sumnjom u evoluciju, fiziku koja ne isključuje čudo božjeg stvaranja, povijest sa simpatijama prema nacizmu, ekonomiju kao pitanje nacionalnog ponosa i kao stav da je globalizacija zavjera.
Mislite da pretjerujem? Da mi je danas loš dan? Dođite u stvarnost.
Današnje novine: ”Ministrica Divjak izašla je u susret zahtjevu konzervativnih udruga”. Nije ovo lažna uzbuna i nešto što će proći samo od sebe. Kad dođu nalazi, bit će prekasno.
Na to je reakcija jednostavna: pa što onda? Zar čitanje Leibnitza ili Aristotela može nekog radovati? Što imaju od toga oni koji se znaju služiti logaritamskim tablicama, znaju latinske sentence, razlikuju Irak i Iran? Što ima loše u neznanju? Kome je sreću donijelo poznavanje kemije ili znanje latinskih naziva biljaka? Kod nas se ljudi slobodno hvale kako piju kad voze, heroji su oni koji slave zločine, tuku se slabiji bez obzira na rod, a siromašni su prezreni na svijetu. Sve može.
Uostalom i Krležu se može svesti na rečenicu: ”Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”. A naša je dužnost ne da bude nekak’, već da ne dopustimo da kultura i civilizacija propadnu.
Sve se može svesti u par banalnih tvrdnji o tome da je sve relativno, da je znanje krhko, da se sve mijenja, razvija, cvjeta, stari i propada, da su ljudi sebični i mirno se može živjeti s tim u uvjerenju da je to znanje, da su to temelji civilizacije.
Još ako se tome doda malo rituala tradicije, religijskih misterija, brige za održanje gastronomskih vrijednosti, domoljublja i površnog čitanja o Sotoni koji živi, svjetskim zavjerama i Sorosu, život u čarobnom idiotluku postaje otporan na svaku raspravu, znanje i misao.
Idiotizam masa, a samo izokrenimo riječi – masovni idiotizam – bio je neprimjetan jer mase nisu bile na vlasti. Mase su se pobunile (Ortega y Gasset) i svoje su standarde nametnule svima. Kao da ih je netko namjerno gurnuo u prvi plan da se društva bave njihovim vulgarnim zanimacijama, igrama, zabavnim natjecanjima u pjevanju, kuhanju i laganju. Sve intelektualno zahtjevnije je dosadno.
Nije lijepo biti konzervativan ili nostalgičan. Nije dobro biti star i pametovati mladima, jer to izgleda prije jal zbog protoka vremena i idealiziranje doba u kojem je budućnost bila sve.
Uostalom, reći da se nekad živjelo bolje, da su ljudi radili više nije mi baš uvjerljivo, a miriši na ozbiljnu jugonostalgiju i evidentno nije sasvim točno. Nije nekad sve bilo bolje, bili smo siromašni i jadni.
Neki kažu da je to posljedica tehnologije. Prije bi ekscentrici i mjesečari dobili ukor razumne većine, ne bi bili ohrabreni niti bi dominirali javnim mnijenjem.
Danas i notorni blesan, jedva pismen, može pisati komentare zaštićen anonimnošću, a i onaj tko je pametan, ali komunicira SMS porukama i tweetovima gubi mogućnost snalaženja u apstraktnim pojmovima, neodredivoj dijalektici.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje.
Ne nije to posljedica tehnologije. Promijenilo se društvo. Znanje je instrumentalno i privremeno. Škole i sveučilišta su fenomeni slični vrsti riba Latimeria chalumnae, vrsti koja je već trebala nestati, a postoji kao živi fosil. Naši đaci umjesto o živim fosilima uče o zombijima i vampirima, mistici i prokletstvu sotonizma, vjeruju u egzorcizam, tajna društva i zavjere.
Nekad je način obrane od te agresivnosti homo simplicitusa bilo obrazovanje i masovno prosvjećivanje. Vladari su, barem javno, davali primjer i bili uzor. Plemenitost je obvezivala. Škola je bila selekcija sposobnost,i a diploma je jamčila znanje i izvrsnost.
Zar niste primijetili da je Ivan Ilich uspio: dolje škole kao program ostvaren je parolom – svi u škole i svi smo isti. A ništa.
Neka vas liječe doktori koji vjeruju u besmrtnost duše, neka vam sude suci koji ne vjeruju u pravdu, neka vam pametuju mudroslovci koji više vole pečenu od lešane janjetine.
Boris Vlašić
Mora da je Cvitanu bilo neugodno kada je odlazio na presicu s premijerom. Mora da je premijeru bilo neugodno kada je sazivao presicu zbog krađe dnevnica. Sasvim je sigurno da je pravdi bilo neugodno kada su se njih dvojica uprla uvjeravati svijet da će počistiti kriminal. [Read more…]
Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom.
– Svidjelo ti se, a? – namjestio je Ante glas na samouvjereno, točno sam mogao čuti kako uživa. Ante baš voli kad ga ljudi hvale.
– Svidjelo? Čovječe, ovo ti je najbolje do sad – rekao sam iskreno. – Znao sam da si sjajan humorist, ali ovo je jebena društvena satira.
– Znam – rekao je kratko.
– Mislim – nisam se mogao zaustaviti – jebeš popove pedofile i dvore od oniksa, ovo nije samo-još-jedna priča o crkvi, ovo je priča o religiji. To je to. Valja propitati samu čovjekovu vjeru.
– Kakvu vjeru, kakva religija? – zbunio se Ante.
– Pa ono, korporativni menadžeri kao proroci, trgovački putnici kao misionari, telekomunikacije kao nova religija, religija kao profit – prtljao sam se sad i ja, zbunjen i pokoleban u vlastitom čitanju štiva.
– Iskreno – promucao je Ante nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine. – Nemam pojma o čemu pričaš.
Ante Tomić, shvatili ste, zaista je napisao novi roman i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje, ali to što sam ja čitao – nije bio on. U moju obranu, nije se bilo teško zajebati: novinska pastorala iz Graba kraj Trilja bila je Ante u svom najboljem izdanju.
Na kućama u toj cetinskoj poskokovoj dragi – prepričat ću u par rečenica, ukoliko niste čitali – ovih dana preko noći osvanule satelitske antene, a svi se seljani naoružali novim tabletima i pametnim telefonima. Do jučer pospano ”malo selo u dva reda“, u kojemu je posljednji krik industrijske revolucije bio valjda onaj mlinski točak u Grapskim mlinicama, odjednom tako ”ki Hong Kong izgleda“: muškarci vrte daljinske upravljače tražeći kanale s natjecanjima drvosječa i utrkama kamiona, žene s tabletima prodaju jaja i sir online, djeca skidaju GPS-aplikacije za praćenje stoke na ispaši, a mjesni mlinar smartphoneom prima narudžbe iz Aržana i Voštana.
– Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga.
I u svega nekoliko dana, trgovački putnici iz firmi Moderne komunikacije i Significo – što za Vip obavljaju poslove ”avizicije na terenu“ – preobratili selo na Vip. Zavedeni primamljivim Vipovim paketima stanovnici Graba raskrstili tako s T-comom, tradicionalnim teleoperaterom cetinske krajine, pa s novim LG-ovim smartphoneima, kako ono, ”zagrlili život“.
Stanovnici okolnih sela, istina, malo su rogoborili, nije pružatelj telekomunikacijskih usluga automobil da se mijenja i bira, ”ne bira se mater niti operater“, kaže stara cetinska poslovica, otkad je svijeta, vijeka i telekomunikacija u Cetinskoj se krajini lemozina plaćala T-comu, stari se Grabljani, vele, u grobovima vrte što su im djeca i unuci za stotinjak minuta besplatnih razgovora i novi pametni telefon promijenili teleoperatera – ”Povipica gori od Vipovca“, govorile su krivodolske babe križajući se lijevom i desnom – ali selo nije marilo: udarili Grabljani po besplatnim minutama i SMS-ovima kao da su džabe.
I zaista, nije teško zamisliti Vip-ove akvizitere kao proroke i misionare. Niti je mnogo drugačije moglo izgledati prije hiljadu i koju stotinu godina, kad su ono u sela Cetinske krajine stigli neobični stranci, akviziteri neke talijanske telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljake da prijeđu kod njih, a naši davni preci nepovjerljivo vrtjeli njihove kataloge i slušali bajke o besplatnim pozivima i drugim pogodnostima.
– Kako mislite, samo jedan bog? – zaprepastio se seoski glavešina, koji nikad ništa luđe u svom životu čuo nije.
– Samo jedan – nastavio je akviziter. – Nema više bog za ovo, bog za ono, bog za kišu, bog za sunce, bog za pšenicu, nema više ni Svaroga ni Svarožića: kod nas je za sve usluge zadužen samo jedan bog.
– I kako on onda zna za šta smo mi metnimo zaklali ovcu? – sumnjičav je stari.
– On sve zna. Ali to nije sve – teatralno je akviziter uzeo dramsku stanku, pa potegao najjači adut. – Mi povoljno opraštamo sve grijehe i nudimo vječni život.
– Sereš! – otelo nekome u gomili.
– Muči, Mucimire – ukorio ga je seoski glavar, pa se okrenuo strancu. – I koliko bi nas to došlo?
– Prva tri mjeseca besplatno.
Petnaest minuta kasnije, da skratim priču, iz sojenice u kojoj su vijećali seoski mudraci izašao je glavar i kratko upitao akvizitera: ”Di triba potpisat?“
Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda.
– Uistinu, kažem vam – javio im se u to duboki glas. – Za informacije o računu birajte 1, za tehničku podršku birajte 2, za razgovor s agentom birajte 3.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Prva je godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina.
Hrvatska se u EU dugo uključivala, njezin je proces pristupanja bio zahtjevniji od onoga za prethodnike te su europeizirana pravila igre prelazila u praksu puno prije dana pristupanja. Zato se rez nije osjećao. Koliko su usklađeni propisi stvarno prešli iz papira u praksu, znat ćemo po količini prijava Europske komisije zbog kršenja zajedničke pravne stečevine. To tek predstoji.
Packe će mamuzati državnu upravu na pravi način i do mjere da će – želi li zemlja to uopće pregrmjeti bez veće količine srama, medijskog iživljavanja nad još jednom nesposobnom članicom i, u konačnici, visoke novčane kazne – zaista trebati upregnuti sposobne umjesto podobnih, nakoćenih u golemim količinama u nacionalnoj administraciji.
Dugoročno, najveća korist od članstva trebalo bi biti baš preseljenje s terena klijentelističkog, interesnog, stranačkog, na prostor stručnog i operativnog.
Sjećate li se pojma administrativnih kapaciteta o kojima su svi izvještaji o napretku redovno govorili od prvog dana procesa pristupanja? Administrativni kapaciteti pravo su mjerilo prilagodbe: jedno je kada imate broj ljudi određenog profila (makar i rodijaka) i standardnu količinu informatičke opreme, pa je forma na početku posla zadovoljena i svi sretni jer su se europeizirali. Drugo je kada oni moraju, zaista i doslovno moraju, proizvesti konkretne rezultate – raspodjelu sredstava poljoprivrednicima, katastar, e-upravu… kojih u nekim područjima djelovanja zaista nema dovoljno, primjereno očekivanjima i potrebama.
Samo dva primjera. Hrvatska može veoma glatko pasti na ispitu provedbe odredaba Direktive o zakašnjelim isplatama. S druge strane, na njezinu teritoriju vrijede pravila snažnije ekološke zaštite temeljene na standardima EU-a koja u vodu promptno bacaju sve kampanjske galame o Plominima ili imaginarnoj ruskoj nuklearki u srcu slavonske žitnice.
Državna uprava morat će striktno i detaljno i, najbitnije, s razumijevanjem pratiti nadogradnju zajedničke pravne stečevine, aplikaciju svake nove mjere, svake presude Europskog suda. I reagirati na prijedloge. Biti na usluzi zastupnicima kada se slažu amandmani: stranački blok u EP-u ne treba zanimati akvakultura, ali je pogubno ne dostave li iz nadležnog ministarstva sve relevantne podatke zastupnicima tako da imaju argumenata, između ostaloga, i svađati se s kolegama iz susjedstva s drugačijim interesima.
Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće – sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice.
Problem s novim članicama jest i da uče što i kako sa sredstvima iz europskih razvojnih fondova. Obrazac je svugdje jednak: što su zemlji pare potrebnije, teže ih troši jer joj je sustav nerazvijeniji. Naravno, nema te EU-administracije koja će doskočiti svim muljažama na terenu: balkanski ili levantinski mozak radi drugačije, što potvrđuju povremena suđenja liderima, ali samo bivšima. Grešnika se vlasti po pravilu sjete tek ako je posrijedi politička borba u kojoj je uzmanjkalo streljiva. Skandali izbijaju i kada igranje onkraj zakona prevrši svaku podnošljivu mjeru, a društva novih članica (i nekih starih, uključujući osnivačice) kronično toleriraju sitnu i krupniju korupciju, rodijaštvo, klijentelizam.
Postoji i veoma javna veza između slabašnih administrativnih kapaciteta i manjkave apsorpcije raspoloživih fondovskih sredstava, značajnih za nove članice. Njihov je udjel u BDP-u viši nego u starom društvu, gotovo su sve ispod 75-postotnog praga prosječnog BDP-a u EU, a Hrvatska je na mizernih 61 posto, s tim da su je zadnje desetljeće, od njihova ulaska u EU, pretrčale sve članice iz kluba desetorice.
Fondovi su bitni za novo EU-društvo jer su generator razvoja. I u Hrvatskoj je vidljiva najveća boljka sustava i začarani krug iz kojega se teško izvući: slabi administrativni kapaciteti sprječavaju bolje, zapravo kvalitetnije, inventivnije, konstruktivnije korištenje fondova. Dakle, države kojima su najpotrebniji, najmanje od njih izvlače koristi. Gdje nema organizirane države i društvene vizije, caruju lobisti. Stoga ostaje dvojba kako uopće uhvatiti priključak s društvom koje sustavno bježi s 20, 30, 40-postotnom razlikom u BDP-u.
Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju.
Hrvatska je imala nekoliko inicijativa i zajedničkih stavova, bila je dijelom uspješne koalicije (prijatelji kohezije) koja je prelomila sadržaj reforme poljoprivrede i cijelog srednjoročnog proračuna EU-a. No, njezin se glas nije čuo u žamoru ostalih 27. Nikad nije trgovala uslugom za uslugu, kako to čine vještije države. Nije zaprijetila vetom.
Čak nije ni pokrenula obećane inicijative, recimo onu generiranu epizodom s “lexom Perković” da se sve članice EU-a izjednače u svojim pravima i obavezama u tom dijelu aplikacije slova zajedničke pravne stečevine. Zato Njemačka ne izručuje Hrvatskoj lupeže, ali je i te kako potegnula konce, dijelom i iz političkih razloga, da se dočepa udbaša. Budimo zločesti: tihi, skriveni motor HDZ-a nekadašnji je hrvatski veleposlanik u Berlinu, previše sposoban da bi mandat proveo u praznom hodu.
Veliki prasak proširenja dogodio se u vremenima ekonomskog poleta. Hrvatska je u EU ušla usred žestoke gospodarske krize, u razdoblju namrštenih i ljutitih lica, frustriranih birača, narastanja ekstremnih stranaka s bizarno ekstremnim porukama i idejama (Nacionalni front u Francuskoj, primjerice, urla da jedini dopušteni jezik u zemlji mora biti francuski, a bivši mu je lider Bretonac, dijete regije koja se, između ostaloga, hvali učestalom i od države podupiranom upotrebom bretonskog).
Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu.
Napokon, Hrvatska je na teren EU-a došla kada joj je najbliža konkurencija devet godina iskusnija u svemu – u djelovanju na unutarnjem tržištu, u komunikaciji s administracijom Unije, u količini naučenih lekcija. Njihovo je razdoblje izolacije odavno zaboravljeno, Hrvatskoj tek predstoji vidanje posljedica življenja unutar sanitarnoga kordona. One su dugoročnije i pogubnije od svega drugoga.
Hrvatski predstavnici u EU sebe i dalje percipiraju kao manje važne ili manje snažne, ne usuđujući se podići glas kada je to objektivno nužno. Dogodi li se mirakul i povisi ton, u zemlji ih slave kao heroje, a ne kao osobe koje rade posao za koji su plaćene. U Europskom parlamentu tome su pridonijele i njihove stranačke skupine.
Latinska poslovica kaže da zakašnjelima ostaju kosti. Meso je odavno razgrabljeno. Hrvatska se je, okasnivši devet godina, uglavnom zaslugom vlastite gluposti, a dijelom i zahvaljujući okružju, osudila na usporeni razvoj, na teže uključivanje u EU-tokove i na devet godina uvježbaniju konkurenciju.
I još nema jasnu viziju što uopće želi, i od sebe i od Europe.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar odustajanjem od uvođenja građanskog odgoja kao novog školskog predmeta te zadržavanja zdravstvenog odgoja u postojećim gabaritima predviđenih sati razredne zajednice – čime su zapravo u koš bačene velike ”reforme“ i pripadajući kurikulumi novih predmeta bivšeg ministra Jovanovića – očekivano je izazvao burne reakcije dijela hrvatske javnosti.
Naravno, onog dijela koji je skandalizirao a onda i doslovno raspizdio ministrov zahtjev za ”audijenciju“ kod crkvenih velikodostojnika netom nakon imenovanja na novu funkciju. Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”.
Mada sam svjetonazorno za građanski i ”seksualni“ odgoj u školama te duboko uvjeren da ministar obrazovanja u sekularnoj državi ne treba ”ići pod mišljenje“ na Kaptol, nisam baš siguran da je odustajanje od uvođenja u škole baš tako loša vijest.
Više je razloga tome. Kao prvo lošom komunikacijom s javnošću i traljavom pripremom Jovanovićevo je ministarstvo samo sebi – ali i idejama koje zastupa – dalo pljusku. Bez grešaka u koracima i Jovanovićevih osobnih gafova, teško da bi bilo i Željke Markić i njezine udruge “U ime obitelji”.
Udruge kojoj su, nemojmo se lagati, nespretnost Jovanovića, ali i Milanovićeve vlade dale formalni razlog za postojanje te platformu za ostvarenje nekih drugih ciljeva koji sa školstvom nemaju blage veze. Odustajanje od ”spornih“ kurikuluma stoga i nije tako loša vijest. Naravno, pod uvjetom da se novi ministar zatvaranjem jednog, u biti marginalnog fronta kani posvetiti ključnim problemima u odgojno-obrazovnom resoru.
U kojem je odavno kaos na svim razinama. Od podcijenjenih i slabo plaćenih učitelja i profesora poniženih ne samo mizernim plaćama već i sveopćim odnosom prema jednoj, navodno itekakao važnoj profesiji (pri čemu ni djeca ni njihovi roditelji nisu bez grijeha), besmislenih programa prepunih nikome potrebnih ”brojki i slova“ pa do promašaja zvanog državna matura.
Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga.
Ne bi li, kad su već programi suhoparni i zagušeni viškom informacija, klincima dali pročišćene sadržaje koji potiču logično zaključivanje, nude sliku cjeline i – u konačnici – rezultiraju usvojenim znanjem, a ne naštrebanim činjenicama.
A kad smo već kod činjenica valja biti brutalno iskren pa pljunuti onu jednu neospornu ravno u oči: svaka nova generacija je nepismenija od prethodne.
Ne samo zbog elementarnog nepoznavanja pravopisa i sve mizernijeg riječnika, već i nesposobnosti verbaliziranja. Jasnog i suvislog izražavanja bez stotinu ”komunikacijskih“ štaka koje i govorni jezik pretvaraju u ”tvitanje“.
Ako smo od Amerikanaca već uzeli mažoretkinje i junk-food, cheer-leadersice i gangsta-look, nismo li mogli posegnuti i za nekom domaćom inačicom školskog natjecanja u „spelingu“ i njegovanje govorničkih vještina. Možda čak i u posebnom predmetu.
Najlakše je naravno uprijeti prstom u tehnologiju i za sve kriviti ”novo doba“ s novim dominantnim komunikacijskim kanalima.
Jer eto mlađarija i u kafiću sjedeći za istim stolom komunicira SMS porukama punim skraćenica, a ne razgovorom, knjige se sve manje čitaju, a lektira – točnije sažeci i zaključci – prepisuje s interneta.
Doduše, kakav nam je program obavezne lektire, nije ni čudo jer tinejdžer koji s veseljem čitaju o Harryju Potteru ili se (eto prave blasfemije!) zakače za skandinavske krimiće, Iana Rankina ili klasike poput P.D.James, mora ispaliti na živce kad mu za pozitivnu ocjenu serviraju, kako je to sjajano zapisao jedan anonimni sudionik rasprave na webu, ”imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog (…) i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću rječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja – što ono biješe – staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100-tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj“.
Naravno, predmet hrvatskog jezika, nije nikakva iznimka već samo zgodna ilustracija besmislenih i sve besmislenijih programa. I njihova rezultata.
Za prolaz na državnoj maturi ispitanik će morati odgovoriti i na tako ”krucijalna“ pitanja poput onog o vrsti dragog kamena u prstenu glavnog lika ili o boji papučica madame Bovary, ali će – a da nikog to zapravo ne brine – srednje školovanje završiti s pasivnim poznavanjem materinjeg jezika i dvojbenom pismenošću.
Zbog Facebooka i Twittera, zbog smartphonea i tableta? Ne, već zbog šugavih školskih programa i promašenih im prioriteta.
Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka.
Ili, pak samo novo opterećenje za ionako pretrpane školske satnice od kojih bi, u konačnici, bilo više štete nego li koristi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Na dvadeseti rođendan nacionalne valute – kune bivši ministar financija Republike Hrvatske, koji je isto toliko u SDP-u, Slavko Linić održao je dano obećanje. S javnošću je podijelio svoju istinu o razlozima “šutiranja” iz ministarske fotelje. Istinu koja se bitno razlikuje od lakonski iznesenog obrazloženja smjene još uvijek aktualnog premijera Zorana Milanovića.
Težak je zadatak svojim direktnim i oštrim istupom stavio Linić pred sve članove SDP-a. No, ne samo pred kolege iz svoje riječke organizacije već i pred javnost u cjelini. Novinari će zasigurno do sjednice Glavnog odbora SDP-a, zakazane za 7. lipnja, barem pokušati istražiti imaju li osnove tvrdnje bivšeg ministra da je medijskim spletkarenjima pokušana difamacija njega kao ministra i kao čovjeka ne bi li se zaštitio rodbinski i prijateljski krug oko premijera Zorana Milanovića… Nije se navodno prezalo ni od zloupotrebe službi, ali taj će dio, kao i mnogo puta dosad novinarima biti najteže dokazati.
Je li Zoran Milanović u želji da se riješi neposlušnog i nepoćudnog ministra svjesno zanemario državne interese?
Mnogo je tu odgovora koje javnost, pa i ona politička, esdepeovska mora dobiti prije no što se odluči na čiju će stranu stati. Na stranu premijera bez rezultata o čijim krivim odlukama i prosudbama rječito svjedoči i broj glasova koji je dobio Tonino Picula na netom održanim izborima za EU parlament ili na stranu prekaljenog esdepeovca koji je i na pressici u četvrtak podsjetio da je Vlada, na čelu s Zoranom Milanovićem, prihvatila bez većih primjedbi Izvještaj o dvogodišnjem radu Ministarstva financija koje je on vodio. To je Ministarstvo, sviđalo se to nekima ili ne, realiziralo najveći dio Programa 21.
Linić je mnogo žestokih utakmica s političkim protivnicima vodio i dobio. Neke istina tek na sudu ali ova mu je, priznaje javno, pala najteže. Veteran socijaldemokracije optužbu da je kriminalac čuo je kroz telefonsku slušalicu od predsjednika svoje stranke, SDP-a, kojeg je strpljivo više od dva desetljeća gradio. Ne čudi stoga da je taj razgovor, on koji inače ne psuje, okončao psovkom. Mandat na raspolaganje premijeru dat je u pismenome obliku već tada.
Uslijedila je višemjesečna šutnja, koja je prekidana samo na sjednicama Vlade i potom nedavna smjena. Upućeni vele u najgorem trenutku, kada je supruga Slavka Linića pokapala majku. Stoga je, između ostaloga, vjerojatno predsjednik Gradske organizacije riječkog SDP-a, Vojko Obersnel onako na prvu, smjenu okarakterizirao kao vrlo brutalan i neljudski postupak premijera.
Dio čelnika gradskih i županijskih organizacija požurio je, međutim, već u četvrtak poslijepodne stati na predsjednikovu stranu. Poučeni vjerojatno iskustvom s Linićem i Kolarićkom nisu željeli čekati Glavni odbor 7. lipnja da se razjasni na čijoj su strani činjenice. Jesu li na strani Milanovićeve ili Linićeve istine?
Požurio se i dio radijskih i novinara portala ovu, po svemu raritetnu pressicu koja je zbog implikacija koje može imati u trenu ispraznila saborske klupe, nazvati pomalo dosadnom. Očekivali su valjda da će dobiti sočne detalje o Milanovićevoj šogorici, bratu, rastavi što li, a podastrijeti su im podaci o zamjenama terena, kreditima HBOR-a i Ini. Očekivali su da će čovjek s kojim je tašti Milanović, koji teško podnosi uspjeh drugih, obrisao pod na premijerovu brutalnost odgovoriti uvredama i tračevima. Psovkama, a ne brojkama.
No, brojke su Linićev svijet. One oko Ine rječitije su od svih psovki ovoga svijeta. Napokon je javnost dobila jasan odgovor zašto je Slavko Linić koji je tolike godine proveo gradeći karijeru financijaša u Ini, i uz Čačića jedno vrijeme bio zadužen za tu tvrtku, u posljednje vrijeme šutio k’o riba i nije prozivao Sinišu Petrovića, navodnog premijerovog prijatelja, zbog neprovođenja politike Vlade…
”Premijer je”, veli Linić, ”sve preuzeo u svoje ruke i zabranio mi da u javnosti govorim o smjeni predstavnika radnika u Nadzornom odboru Ine, o izbjegavanju ulaganja u riječku i sisačku rafineriju, o pravoj provali Petrovićeva bijesa zbog naplate 230 milijuna kuna poreza”.
Premijer je uzeo to u svoje ruke i naravno nije zatražio odgovornost Siniše Petrovića, koji pitijskim SMS-ovima odgovara na pitanja novinara o Linićevom istupu, ali je zato smijenio ministra koji je dug državi naplatio. Pressicu premijer nije gledao, jer je bio na putu, u Čakovcu, ali je zato spremno odbacio svaku svoju odgovornost za aranžmane rodbine, brata, šogorice i prijatelja…
Ministar je odgovoran za svoje prijatelje, ali premijer eto nije. Quod licet Iovi, non licet bovi, a tko je Jupiter u ovoj situaciji znali smo i prije pressice. Nema više izjava kakve je unatrag dva mjeseca davao iz australskog ateljea poreznog dužnika Charlesa Billicha o tome kako bi on prijatelja pogledao u oči i upitao o DORH-ovoj optužnici, kako bi se brata odrekao bla, bla, bla… Sad su to tek aranžmani koje rodbina i prijatelji sklapaju u svojim privatnim životima i za koje on nije i ne može biti odgovoran.
No, priznao on ili ne priznao, dio optužaba koje Linić stavlja njemu direktno na dušu (ako je ima), stranka i koalicijska Vlada proživljavaju najdublju krizu u svojoj dvoipolgodišnjoj povijesti. Može Milanović i društvo koje ga na “majke mi” podržava do besvijesti ignorirati ili minorizirati Linićev istup, nazivati svađalačkim, osvetničkim ili pak gestom očajnika, koji je nanio neprocjenjivu štetu SDP-u i Vladi problemi neće nestati. Zato Glavni odbor SDP-a Linićev istup mora promatrati kao točku na “i”, a ukoliko se bilo što od navedenog dokaže, a pogotovo navodi o Ini i službama premijer bi morao predsjednički mandat staviti odmah na raspolaganje. Nitko to neće doživjeti kao izdaju (premijer veli da je povlačenje za njega izdaja). Mnogi upravo u tom činu vide spas – i za stranku – i za Vladu.
Sve u svemu težak je zadatak zadao Linić stranačkim kolegama. Stavio ih je pred dvojbu hoće li širiti područje ljudskih prava, individualnih sloboda i dozvoliti argumentiran dijalog, kao što im stoji u dokumentima ili će samo Jupiteru dozvoliti ono što su šuteći o smjeni, uskratili njemu – pravo da ne bude vol odgovoran za aranžmane suradnika i prijatelja.
Živimo u prijelomnom vremenu. Svijet puca po šavovima jer ovako kako živimo dalje jednostavno ne ide. Morat će se promijeniti društveno uređenje, mi ćemo se morati promijeniti. Ja, ti, svi mi. Jer tako više ne ide niti će ići!
Alternativa postoji. No postoji i pitanje: koliko ljudi vidi tu alternativu? Koliko ljudi razumije tu alternativu? Koliko je ljudi spremno glasati za nju? I ključno pitanje: koliko je ljudi spremno RADITI drukčije, tako da zrak više ne bude zatrovan, da vode još budu pitke, da stabla još raste, a da ljudska vrsta ne propadne?
Želiš li vidjeti kakva će biti budućnost, tada pogledaj u mlade oči. Dječje oči. Što u njima piše, tko su naša djeca, kakva su i kakav je svijet koji se s njima rađa?
Čitam knjige o odgoju, a one kažu da su ta djeca razmažena, neodgovorna i nesposobna za samostalan život. Jer smo ih permisivno1) odgajali. S njima, umjesto njih, rješavali školske zadaće, umjesto njih donosili odluke, odlučivali umjesto njih – sukladno našim predstavama i ambicijama… Nismo im dozvolili raditi pogreške i iz njih učiti, radije smo, umjesto njih, napravili kako treba. Kakvim će svijet ti naši potomci napraviti?
Čitam intervju s poznatim talijanskim piscem Antoniom Scuratijem2) (Delo, 15. ožujka 2014.), u kojem novinarki Patriciji Maličev kaže: ‘‘ Ne živimo iskustva. Za bivanje naše generacije značajno je to što ne živi život. (…) Veći dio naše kvote životne bilance čine takozvana medijska iskustva. (…) Nalazimo se usred nekakve mutacije. Ta duboka antropološka mutacija, koja nas je izvukla iz seoske civilizacije, čiji su životni ciklusi sukladni s onim kozmičkim – te mutacije se događaju sada, ovog trenutka. Naše vrijeme bivanja više se ne odvija sukladno s našim biološkim životom, ali ni s vremenom svijeta.’‘
A ta i takva mutirana ljudska priroda kuca na vrata bioloških granica kaže umni Scurati: ‘‘Taj nerazmjer, između vremena bivanja i vremena svijeta, na nas ima velik utjecaj, a nadasve na odgoj naše djece, čije posljedice još nismo u stanju procijeniti. Radi se o području koje tek istražujemo.’‘
Dakle, područje koje tek istražujemo. Znači da o njemu nemamo pojma. Jednako kao što nemamo pojma o tome tko su naša djeca, u što se razvijaju i kakva će biti. Kakva će, uz njih, biti budućnost svijeta?
‘‘Zapadna su društva već preživjela dvije revolucije: prijelaz iz usmenog na pismeno, a nakon toga od pismenog na tiskano. Treći je prijelaz onaj od tiskanog u nove tehnologije’‘, kaže o novoj generaciji filozof i i povjesničar znanosti Michel Serres 3) u intervjuu prigodom izlaska njegove nove knjige ‘‘Petite poucette“ (Palčica). Tu mutirajuću generaciju, koja je prisiljena sve postaviti nanovo, on naziva palčicom zbog toga što nevjerojatnom brzinom palcem piše SMS poruke, tako da mi stariji samo buljimo. Generacija palčica učenici su i studenti današnjeg vremena, koji, zbog brzine kojom se oko njih svijet mijenja, izgledaju kao da žive usred tzunamija. Serres tvrdi da: ‘‘Živimo u vremenu velikih potresa, koji sliče onima iz vremena Rimskog carstva ili renesanse’‘.
Michel Serres, poput Antonija Scuratija, misli da se taj veliki preokret dogodio unutar desetljeća između 1965. i 1975. godine, ovisno o regijama. Kada je priroda, naša majka, postala našom kćerkom. Godine 1900. se 70% francuskog stanovništva bavilo zemljoradnjom, a danas je takvih jedva 1%! Životni se prostor promijenio, a s njime i ‘‘biti na svijetu’‘. Selo, mjesto teškog rada, postalo je mjestom u koje se ide na odmor. Palčica pozna samo idiličnu prirodu, koja je za nj tek prostor zabave i turizma.’‘
Serres je uvjeren kako, prije nego li ikoga krenemo ičemu podučavati, prvo moramo tog nekog poznati. Tko, zapravo, danas ide u osnovnu školu, srednju školu, na fakultet? To je pitanje na koje postoji jedan istinoljubiv odgovor, već ranije napisan: Nemamo pojma!
Zemlja se napunila ljudima. Od dvije smo se milijarde razmnožili na njih sedam! Da bi moja generacija napisala dobar doktorat, morali smo se fizički pomaknuti. Zbog knjiga koje su bile u nekim drugim bibliotekama, a ne u našima. Moja kćerka sjedi kod kuće, u papučama, za računalom i pregledava relevantnu literaturu sa svih strana svijeta. Kao da je za nju svijet jedan, a za mene ih je bilo toliko kolika je bila udaljenost od biblioteka i sveučilišta svijeta. Kao dijete trčala sam travnjacima i valjala se po gomilama sijena, a moja mi je unučica, koja je rad na računalu savladala već prije škole, iz njega pročitala kakvo će biti vrijeme na moru, kamo su se spremali otići. Ja sam s njime, i dan danas, još uvijek na vi, s tim čudom tehnike…
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg.
Kako podučavati djecu koja više nemaju jednake glave, koja više ne žive u istom prostoru i vremenu, koja govore drukčiji jezik? ‘‘Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban’‘, tvrdi francuski filozof. I što onda možemo učiti ako je naše znanje zastarjelo i ako nemamo pojma koga uopće podučavamo?
Serres: ‘‘S vremenom, nakon 40 godina podučavanja, postalo mi je jasno da ne prenosimo znanje već sebe. Jedini savjet koji mogu proslijediti nasljednicima i roditeljima jest: budite što jeste!“
No, većina odraslih ljudi ne zna biti takvima. Ne žive u dodiru sa sobom jer žive rutiniran, automatiziran život u neprestanoj jurnjavi za potrošnim dobrima. Mnoštvo njih čak za golim preživljavanjem. Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Palčica će morati izgraditi novi svijet!
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeli? Najvjerojatnije ne!
_____________________
1) Permisivan odgoj – slobodan odgoj
2) Antonio Scurati, talijanski pisac i znanstvenik, rođen 1969. u Napulju, predaje na sveučilištu u Bergamu i Milanu. Piše eseje, romane.
3) Michel Serres, francuski filozof, rođen 1. rujna 1930. u Agenu, Francuska. Od 1990. član Francuske akademije; trenutno na sveučilištu u Stanfordu predaje francuski jezik.
Kad ovo budete čitali, Međunarodni je dan žena već prošao, no dok pišem ovu kolumnu nalazim se usred njega. Dolaze čestitke SMS-om, čestitke na FB-u, čestitke elektroničkom poštom… Čestitke zbog toga što sam žena? Ne, hvala! To što sam žena za mene je užitak i zahvalna sam na tome. Ni s jednim se muškarcem ne bih mijenjala ni na jedan dan.
Mediji javljaju o jezivim okolnostima u kojima su žene svakodnevno silovane, napadane, zloupotrebljavane i iskorištavane. Afrika, Azija… Tamo je biti ženom smrtonosno opasno! U tim je krajevima bitka koje su izvojevale žene diljem svijeta tek na početku.
U Demokratskoj Republici Kongu, koja slovi kao po žene najopasnija zemlja na svijetu, muškarci su se bojali toga prihvatiti. Denis Mukwege1), izniman liječnik koji je osnovao kliniku za liječenje žrtava silovanja na istoku DR Konga, nalazi se na čelu dvadesetorice muškaraca koji su prije nekoliko dana osnovali feministički pokret rekavši: ‘‘Radi se o našoj zajedničkoj ljudskosti i budućnosti društva!“
Već je Karl Marx pisao o tome kako je rješavanje ženskog pitanja spašavanje cjelokupnog društva. Žena je ključ. Jer lanac je toliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika.
U tamnim, kriznim vremenima na tom kraju svijeta na kojem muškarci misle kako ne treba osnivati feminističke pokrete žene su za isti posao još uvijek lošije plaćene, žene su još uvijek one koje pretežno brinu o domaćinstvu i obitelji, a najviše se nasilja dešava upravo nad ženama… O tome čitam ovih dana i svjesna sam koliko je važna ZAJEDNIČKA borba kako bi se promijenilo ponašanje prema ženama. Jer ako se promijeni prema ženama, promijenit će se i prema muškarcima, mladima, starima i bolesnima. Prema svima.
Ali! Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!
Zbog toga me smeta kada čitam o zahtjevima za JEDNAKOŠĆU spolova. Ravnopravnost je moguća, a jednakost između spolova nikada! Dakle, različiti smo i, barem zbog toga, jedni bez drugih ne možemo i ne smijemo biti. Kada je Simone de Beauvoir2) objavila legendarnu bibliju ženske emancipacije ‘‘Drugi spol“, u kojoj je ustvrdila da se žena ne rađa, već se gradi, da je društveno konstruirana, nisam se nalazila među onima koji su joj pljeskali.
Žena koja me nadahnjivala imala je sasvim drukčije poglede – filozofkinja, lingvistica, psihoanalitičarka i književnica Luce Irigaray (rođena 1932., u Belgiji). Njena studija ‘‘Ja, ti, mi – Za kulturu razlike“ na slovenski je prevedena 1995. godine (na hrvatski 1999. – kao ‘‘Ja, ti, nous“). Kada je moj uzor, u proučavanju razlika između spolova, došla u Ljubljanu, imala sam tu čast da s njom vodim razgovor. Nije samo potvrdila već je u mene urezala spoznaju kako se ‘‘ljudi neprestano međusobno dijele u najrazličitijim, često i smrtonosnim takmičenjima, a da ne shvaćaju kako je prava i nemilosrdna podjela samo ona na dva spola“.
Mnoge žene i mnogi muškarci međusobno se takmiče. Kako pogrešno i kako neproduktivno, kako je to štetno po njih, njihove obitelji i zajednicu u kojoj žive ti takmičari. Ipak se tu radi o kulturi dvaju subjekata, muškog i ženskog, različitih po biološkom i psihološkom ustroju, po svom etičkom kanonu. I muški I ženski subjekti podjednako su važni za građenje međusobnih harmoničnih odnosa, kao i ravnopravnih i pravednih društvenih odnosa.
Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!
Pri tome se Luce Irigaray oslonila na predsokratske kozmološke teze, u kojima glavnu ulogu ima dah kao oživljavajuća sila čija je čuvarica žena, na koncept prane3), odnosno qia 4, iz azijskih filozofskih tradicija. U knjižici ‘‘Marijina tajna“ prepoznaje ženi povjerenu temeljnu ulogu ‘‘utjelovljenja božanskoga na zemlji“. To znači da muška narav naše kulture sprečava žene ‘‘u cijenjenju svoje temeljne uloge u postajanju duhovnom supstancom čovječanstva“.
U muku i tišini, koja je uranjanje u se i počivanje u sebi kako bismo se obnovile i nahranile svoju punoću, dešava se ulazak u budućnost. ‘‘Budućnost koju još čekamo budućnost je ženske prisutnosti. Žene koja je, zahvaljujući svome djevičanstvu, brizi za dah i oživljavajuće nadahnuće, što nije moguće skučiti ni na jednu osobu ili stvar, vremenski most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i most u prostoru između svih kultura svijeta.“
Žena, kao čuvarica daha zna da život zahtijeva povezivanje. Da su osjećaji i socijalna osjetljivost podjednako važni čimbenici gibanja kao što je (nažalost još uvijek idealiziran, dominantan i instrumentaliziran) razum. Da je etika osnova osobnog i društvenog djelovanja, a ne profita ovakve i onakve vrste.
Vjerujem da u tom i takvom smislu dolazi žensko vrijeme. Najavljivala sam ga još prije tri desetljeća, no tada me nitko nije slušao. Sjećam se da sam, u Cankarevom domu, imala predavanje o ženskom načinu vođenja. Moje je predavanje u cijelosti objavio tadašnji jedini časopis za menadžere. No, promijenili su naslov koji je, nakon njihova ciničnog zahvata, glasio: ‘‘Pamflet o muškarcima“. Danas o ženskom načinu vođenja uče na svim ozbiljnim fakultetima, a uspješne ga tvrtke i prakticiraju.
Prije desetak sam godina bila izvrgnuta još većem podsmijehu kada sam za zdravstveno osoblje održala predavanje o različitosti doživljavanja boli kod muškaraca i žena. Ugledna se znanstvenica, gospođa dr. dr. izrugivala mojem uvjerenju kako nije daleko vrijeme kada će farmaceutske tvrtke početi izrađivati lijekove za žene. Naime, ovi na tržištu izrađeni su po ‘‘muškoj mjeri“.
A onda, prije nekog vremena, pročitam mišljenje svjetski poznatog profesora dr. Gregora Majdiča5) o lijekovima za muškarce i žene. U Delu, pod naslovom ‘‘Farmaceutska revolucija“ piše o tome ‘‘kako skoro sva tkiva i organi unutar našeg tijela, kod muškaraca i žena, djeluju različito, zbog čega se razne bolesti kod raznih spolova pojavljuju s različitom učestalošću“. To znači da se u proteklom vremenu tome pridavala premala pozornost.
Velika je većina kliničkih ispitivanja lijekova bila obavljena isključivo na muškarcima. No nedavno se dogodio povijesni obrat. Naime, kako piše dr. Majdič, američka je Uprava za hranu i lijekove, FDA, za neki lijek prvi puta izdala uputu da lijek muškarci i žene trebaju uzimati u različitim dozama. ‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa, kod objavljivanja rezultata, zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“
Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!
___________________
1) Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, operirao na stotine žena rastrganih genitalija, žrtava masovnih silovanja, dobitnik mnogobrojnih UN-ovih i inih nagrada za medicinu i zaštitu ljudskih prava. Godine 2012., 25. listopada, preživio je pokušaj atentata.
2) Simone de Beauvoir, francuska filozofkinja i književnica (Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz 14. travnja 1986.), istaknuta pripadnica francuskog egzistencijalizma, napisala je više romana te kultni ‘‘Drugi spol“, svojevrsnu bibliju ženske emancipacije.
3) Prana, riječ iz sanskrita, koja u prakticiranju orijentalne medicine, joge i borilačkih vještina označava životnu snagu.
4) Qi, u japanskom jeziku predstavlja energiju koja struji tijelom i oko njega.
5) Prof. dr. Gregor Majdič, slovenski znanstvenik, endokrinolog, embriolog, pisac. Doktorirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, te u Edinburgu, kao postdoktorant radio u SAD-u, 2003. godine izabran za stalnog gostujućeg profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na brojnim fakultetima diljem svijeta.
